Stojim okružen prorijeđenom džunglom i okupan praskozorjem. Čekam prošlost da oživi. Da oživi bar na tren i da zadovolji bar komadić ogromne znatiželje. Znam da od tog nema ništa, ali puštam nevjerovatnostima da mi kolaju glavom jer ovo mjesto svojom nevjerovatnom strukturom ostavlja bez daha. Takvo stanje malo volim, a malo i ne volim. Opušta me, to volim, a ne volim kad sam pun pitanja na koja neću dobiti odgovor. Mojoj kameri kao da to ne smeta. Pomjera mi ruke kao da su tuđe. Ima toliko toga za zabilježiti. Ukršta se sa gomilom drugih i škljoca. Pomjera me od mjesta do mjesta. Tjera me da zavirujem po silnim ćoškovima, penjem se brojnim stepenicama, i prolazim otvorenim spratovima provirujući kroz kamene otvore na okolinu. Toliko sam omađijan ovim pogrebnim hramom da sam zaboravio da ga predstavim. Zove se Angkor Vat (Angkor Wat), „grad u obliku hrama“ ili „grad hramova“, i jedan je od brojnih hramova u Angkor arheološkom parku. Ima ih nekoliko stotina od kojih sedamdesetak velikih, a ovaj je svakako najimpresivniji.

Priča o Angkoru počinje u svetim planinama Pnom Kulen (Phnom Kulen), na izvoru svete rijeke Kbal Speana koja plodi čitavu ravnicu Angkora. Kažu da je Džajvaraman II (Jayavarman II), prvi veliki vladar koji je izabrao Angkor za svoju prestonicu krunisan ovdje. Nakon njega Angkor su njegovi vladari dograđivali i prepravljali. Ključni momenti su izgradnja Angkor Vata i Angkor Toma iliti “grada u gradu”. Angkor Vat je izgradio Suriavarman polovinom 12. vijeka, a nakon toga je Džajavarman VII izgradio Angkor Tom (kompleks hramova odnosno 3×3 km bedema u kocku okruženih kanalom koji su predstavljali i glavno sjedište carstva u 12. i 13. vijeku).

Angkor Vat

Susret sa Angkor Vatom je počeo još po noći odnosno u zoru jer je trebalo stići tuk tukom iz desetak kilometara udaljenog Siem Riepa i usput kupiti ulaznice. Dok je tuk tuk razbijao tišinu usnulog grada napuštajući ga i jurio ka čuvenim kmerskim hramovima, sat je pokazivao 4:30. Prešli smo Siam Riep riječicu, a zatim i pontonski most preko vodenog prstena oko hrama. Ne vidi se prst pred okom. Nebeskim svjetlima su se pridružila svjetla baterijskih lampi, mobilnih telefona, a iz čudnovatog svjetlosnog roja dopirao je cijeli spektar glasova u raznim raspoloženjima i na raznim jezicima. Svi idu ka jezercetu koje više liči na oveću baru pored koje ćemo čekati svitanje i Angkor Vat da se u njemu ogleda.

Uzbuđen sam što ću uhvatiti najveći vjerski objekat na svijetu kako se budi, ali nisam potpuno fokusiran jer me masa mic po mic pomjera ka vodi, pa više nisam siguran da sam odabrao najbolje mjesto. No vrlo brzo sam zaboravio na sve “nedaće” kad su se pojavili prvi obrisi Angkor Vata i kad je počeo da se nazire u svoj svojoj veličini. Tih par minuta „buđenja“ praćeni su tihim mrmoljenjem, povremenim uzdasima i bjesomučnim škljocanjima foto aparata.

Tako je izgledala uvertira posjete samog hrama. Slika o grandioznosti ovog objekta potpuna je tek kad se pogleda iznutra. To je više manastir veličine grada. Radi se o nizu ograđenih i isprepletanih prostora koji ostavljaju utisak prostranstva, veličine i ritualne funkcije grada. Nema pisanih tragova šta se desilo sa Angkorom, ali naučnici nekako znaju da je pao 1431. godine. To samo dodatno doprinosi mističnosti i posebnosti ovog mjesta. Ovo je jedno od onih mjesta koje želite da upoznate, koje vas ostavi bez daha, koje putnik vječno pamti. Koliko mi je bilo teško da zamislim život koji se odvijao u hramu, još teže mi je bilo da zamislim nekad drveni grad oko njega, sa nekoliko stotina hiljada ljudi, ispresijecan ulicama i kanalima – jer, nema ga, pojela ga je šuma.

Ako samo malo skrenete od Angkor Vata otkrićete druge, manje i zabačenije hramove. Da nema turista, s kojima uvijek imam problem da se identifikujem, mogao bih zamisliti kako su se osjećali prvi istraživači koji su naišli na grad kojeg je progutala džungla. Vegetacija se razvija pomijerajući njegovo kamenje i mijenjajući mu izgled. Priroda je preuzela oblikovanje Angkora i jedini način da se pokuša protumačiti ovo mjesto je preko ugraviranih zapisa na kamenim zidovima. Spomenici su sami od sebe dokumenta tako da su uz pomoć epigrafije odnosno nauke koja proučava natpise uklesane u kamenu naučnici došli do zaključka da je gradnja hramova trajala nekih sedam vijekova.

Angkor Vat je najveći religijski spomenik na svijetu površine 162,6 hektara. Hram koji je izgradio kmerski kralj Surjavarman II početkom 12. vijeka i koji je u početku bio hinduistički, a do kraja tog vijeka je postao budistički hram. Za razliku od drugih hramova u njegovoj blizini, okrenut je ka zapadu odnosno u pravcu koji se povezuje sa smrću. Inače, hramovi građeni u to vrijeme bili su mahom okrenuti ka istoku. Zbog toga se Angkor Wat smatra pogrebnim hramom iako se ne zna tačan razlog zašto su ga graditelji hrama okrenuli da gleda ka zapadu. Mogao bih tako do sutra sklapati cijeli mozaik epiteta o ovoj fantastičnoj građevini i opet se pitati da li je to dovoljno da se ona predstavi onako kako joj to dolikuje. Možda ne treba ni pokušavati nego jednostavno doći i vidjeti. Portugalski monah António da Madalena, jedan od prvih zapadnjaka koji su posjetili hram, je to najbolje zaključio rekavši da je to „tako veličanstvena građevina da je nije moguće opisati olovkom“.

Sporo i teško smo se rastajali od Angkor Vata, ali su nas čekali i neki drugi veliki hramovi. Još malo klikanja, osvrtanja, opreznih mimoilaženja sa agresivnim majmunima iz okolne šume i veličanstveni hram nam je nestao iz vidokruga. Čekao nas je i naš tuk tuk vozač s kojim smo se dogovorili da ćemo prvu polovinu dana obići Angkor Vat te hramove Bajon i Prei Kan, a nakon izbjegavanja popodnevne žege i odmora u hotelu u Siam Riepu, i čuveni Ta Prom, kao i hram na brdu Pnom Bakeng. Simpatičnog vozača, koji mi se ranije predstavio u više navrata jer ga nisam razumio, tražili smo u moru tuk tukova, sve dok se nije iskobeljao iza nekog drveta trljajući tek otvorene oči. On je Mispons, Mtons, Terprons i ne znam šta sam sve još juče ponavljao za njim kad mi se po ko zna koji put predstavio, da bi se na kraju ispostavilo da imamo posla sa Mr. Pronsom, na šta je on zaklimao glavom sa olakšanjem i širokim osmjehom. Gospodine Prons, bez ikakvog omalovažavanja, ali nisam vas prepoznao! Nakon toga mi je bio još simpatičniji, pa smo se vozali s njim do kraja našeg boravka u Siam Riepu.

Bajon i Pria Kan

Dok smo se rashlađivali vožnjom kroz aleje visokih stabala, pitao sam se da li sam možda trebao ostaviti Angkor Vat za kraj. Mislio sam da je slika ostalih hramova teško mogla parirati ovoj. Ali nedoumice su se raspršile poput maslačka na vjetru sa našim ulaskom u srce nekadašnjeg drevnog grada Angkor Toma i susretom sa veličanstvenim Bajon hramom podignutim u čast Bude i nekoliko stotina nižih bogova.

U Bajon hramu osjećate da je vaša malenkost baš – malenkost. U šumi džinovskih lica uklesanih sa svih strana u njegove kule, svaki moj korak izgledao je kao unaprijed pročitan. Njihovi osmjesi jasno mi daju do znanja ko je veliki, a ko mali. Kome pripadaju ovi osmjesi?

Po jednoj verziji lica su portreti kralja Džajvaramana VII jer imaju upadljivu sličnost sa drugim statuama ovog vladara, a u to vrijeme kmerski vladari su sebe smatrali „bogovima-kraljevima“.

Vodeći se time, u ovim osmjesima sasvim lako mogu prepoznati superiornost, čak djeluju pomalo šeretski. U tom slučaju bih trebao da se pobunim pred ovim kamenim uobraženicima i podsjetim ih da je ovo vrijeme gdje takav stav ne treba da se toleriše. Ali nisam. Brzo su me obuzeli fascinacija cjelokupnom građevinom i divljenje prema njenim graditeljima i jednostavno sam se prepustio. Dobro, možda bih u ovoj verziji trebao biti malo ljut, tako da ću sujetu zadovoljiti „rešetajući“ im lica svojim Canonom, preskačući silne stepenike i zavirujući po brojnim odajama glumeći neotesanog gosta. I pored toga, neću pretjerati, jer nije to bilo ništa što nisu i svi drugi radili.

Po drugoj verziji, lica predstavljaju Bodisatve (Bodhisattva), prosvijetljena bića koja su predodređena da postanu Bude, ali odlažu to konačno stanje da bi pomogli čovječanstvu.

Ova verzija mi se više sviđa. Sad već vidim da su ti osmjesi blaženi, obojeni saosjećanjem i milosrđem. Mislim, i u njoj izgledam jednako mali, ali ako već moram da prihvatim gospodara, onda neka to bude onaj koji sa saosjećanjem gleda dole. Uostalom, nije mi do svađe, posebno ne sad kad moje uskomešane misli slobodno lutaju ovim mističnim mjestom. Stajao sam još jedno vrijeme na odstojanju i posmatrao kamene „šišarke“ (ustvari kule koje simbolizuju cvjetove lotosa). Neke su vremenom nestale, ali je Bajon hram sačuvao svoju kompaktnost i, prošaran svjetlošću prosijanom krošnjama drveća, ostavljao utisak posebnosti, dostojan budističkih motiva ili hinduističkih božanstava Brame, Višne i Šive u svojoj unutrašnjosti.

Bajon (Bayon) je bio posljednji državni hram izgrađen u kompleksu Angkor. Veliki budistički vladar, kralj Džajvaraman VII, počeo ga je graditi pred kraj svog života, krajem 12. ili početkom 13. vijeka. Prvobitno zamišljen kao Mahajanski budistički hram, bio je izmijenjen za vrijeme vladavine kralja Džajvaramana VIII kada se carstvo nakratko vratilo hinduizmu sredinom 13. vijeka. Hram je bio podvrgnut daljim izmjenama i rekonstrukcijama tokom vladavine dolazećih kraljeva Theravada.

Osmjehe velikih uklesanih lica zamijenio je mali ljubazan osmjeh gospodina Pronsa. Prenuo me turiranjem svog neuglednog motorića, suptilno nas pozivajući da nastavimo naše putovanje. Bilo je jasno da on nije ni izbliza dijelio moje oduševljenje ovom impozantnom zaostavštinom njegovih predaka. Uostalom, vidio ga je nebrojeno puta, isto kao što je nebrojeno puta vidio i Pria Kan (Preah Khan), naš sljedeći hram. Nije ga ni pogledom udostojio već nam je pokazivao mjesto u debeloj hladovini gdje će nas čekati kad završimo. 

Do Pria Kana ili u prevodu „Svetog mača“ vodi dugački i široki prilaz vođen niskim kamenim stubovima. Pred samim ulazom zastajem da se ogledam na mirnoj vodenoj površini Džajtataka Baraja (Jayatataka Baray).

Umirena divljina radi istu stvar. Čini se da se ovdje ništa ne miče već vijekovima, ali Pria Kan bi da može rekao da nisam u pravu. Podsjetio bi me da je veći dio njegova „tijela“ i dalje u utrobi te iste divljine, ali da i ovako djelimično oslobođen ima šta pokazati. Bio bi u pravu. Probijanjem kroz njegove kvadratne galerije, provlačenjem kroz paviljone i monumentalne portale, te obrušene zidove, dalo se naslutiti kakvo je izuzetno zdanje „Sveti mač“ bio.

Turisti kao da nisu znali da je Pria Kan po hramskoj hijerarhiji u samom vrhu „carstva bogova“, tako da smo bili pošteđeni gužve i mogao sam relativno u miru dozivati duhove daleke prošlosti. Ostaci zelene i ružičaste boje na zidovima, u kombinaciji sa sunčevom svjetlošću, stvarali su poseban ambijent na nekim mjestima.

Avantura u stilu Indijane Džonsa, samo bez ikakvih vragolija, završila se predahom na izlazu, na prostranoj terasi. Gledao sam se sa visokim bombaks (bombax) drvetom. Ja sam gasio žeđ, a njegovo moćno korijenje je „gutalo“ povelik komad drevnog hrama.

Pria Kan (Preah Khan) je nekada bio važan kompleks hramova koji je istovremeno bio i grad i hram i budistički univerzitet. Izgradio ga je u 12. vijeku Džajvaraman VII u čast svog oca, nakon pobjede nad armijom Chamsa 1191. godine. Kažu da je na ovom mjestu koje još uvijek pokušavaju da otrgnu od džungle nekad živjelo oko 100.000 ljudi.

Ta Prom i Hram na brdu

U Angkor smo se vratili nakon popodnevnog odmora i sapiranja prašine sa sebe koju smo nabacili u debelom sloju jer nas je gospodin Prons vozio prečicom do Siam Riepa. Njegovo značajno namigivanje ja sam slobodno preveo kao „ja sam jedan od rijetkih koji zna ovaj kraći put kroz šumu“. Ipak je to bio samo treptaj oka pa nije stigao reći: „Jest da ćete se nagutati prašine, malo će vam se raštimovati unutrašnji organi, a, ti ćelavi, ne znam kako ćeš popiti to ledeno pivo što ti je ona gospođa izvadila iz prljave vode“.

Posebno uzbuđenje je izazvao čuveni Ta Prom hram. Ovdje Indiana Džons nije imao šanse pored Lare Kroft koja je u Tomb Rajderu skakutala po ovim ruinama i donijela popularnost ovom posebnom mjestu.

Zarobljen korijenjem golemog drveća „hram džungle“ se gotovo mogao čuti kako stenje pod njegovim stiskom. Korijenje mu je porušilo neke zidove, zavuklo se među kamene blokove i tako ujedinjeni tvorili su jedinstvenu strukturu. Remek djelo čovjeka i prirode.

Na mnogim mjestima oslobađanje od stiska bilo je neizvodljivo, jer bi i sama građevina pretrpjela oštećenja. Lako se bilo uživjeti u ulogu istraživača, a nestvarna atmosfera u „zarobljenom“ hramu učinila je da izgubim pojam o vremenu i vjerovatno najuzbudljivije predvečerje provedem na ovom posebnom mjestu.

Ta Prom (Ta Prohm) je izgrađen 1186. godine kao mahajanski budistički hram i univerzitet. Džajvaraman VII je Rajaviharu ili „kraljevski hram“, kako se Ta Prom prvobitno zvao, izgradio u čast svoje porodice. Ovaj zaključak je izveden na osnovu natpisa na stelama (kamenim pločama) na kojima su navedeni mnogobrojni preci ovog vladara. Hram je opsluživalo oko 80.000 ljudi iz preko 3.000 okolnih sela.

Sunce nikad nikog ne čeka i šansa da ga ispratimo sa zidina još jednog drevnog hrama se ne propušta.

Pnom Bakeng (Phnom Bakheng) posvećen bogu Šivi se nalazi na brdu i do njega vodi širok i prašnjav pješački put. Bio je preplavljen ljudima koji su stizali sa svih strana Crvenog carstva sa istom mišlju u glavi. Neki su bili i na leđima slonova, što im nije baš služilo na čast. Ali šta tek reći za vlasnike ovih životinja?

Vjerovatno su svi, poput nas, bili iznenađeni kad su vidjeli da je u hramu u toku velika rekonstrukcija i restauracija i da je čitav zaposjednut građevinskim skelama. Zbog toga je broj posjetilaca bio kontrolisan, a pola sata do zatvaranja i ogroman red ispred ulaza su jasno poručivali da je prilika da uđemo u Pnom Bakeng propala. Nisam bio razočaran. I bez toga je dan bio više nego sadržajan. Završavao se predivnim pogledom na okolinu, kao i na zalazeće sunce koje se približavalo liniji horizonta i jasno je bilo da će svjetlost iz „carstva bogova“ uskoro iščeznuti.

To jeste bio kraj dana, ali ne i kraj kambodžanske avanture. Slijedilo je još jedno veče u Siam Riepu, jednom od najluđih gradova u kojima sam bio.

Siam Riep

Za mene je Siam Riep (Siam Reap) bio pravo otkriće. Svaki grad ima neko svoje slavlje. Okite se ulice, pojave se ulični prodavci, narod se sredi, pa pije, jede, paradira uzduž i poprijeko i traži sebi zabavu. E, taj vašar, da ga tako nazovem, u ovom gradiću je izgleda svaki božji dan.

Teško je opisati nevjerovatnu energiju koje vlada u ovoj svojevrsnoj otpremnoj stanici za posjetu kmerskim hramovima, odmaralištu za milion istraživača koji tokom godine dolaze da udahnu dašak daleke prošlosti. Tuk tukovi poput pčelica od jutra do mraka jezde ulicama grada. Razvoze ljude pristigle u njihov grad iz cijelog svijeta. Moglo bi se reći da Siam Riep po danu spava, iako bi se u poređenju sa većinom gradova i tada mogao smatrati itekako budnim. Ali kako se bliži noć, njegove ulice postaju scena jedinstvene predstave.

Popale se raznobojna svjetla, zanjišu ulične dekoracije, izmiješaju muzike, razviču prodavci, uskomešaju auta, tuk tukovi, biciklisti i pješaci. Dimovi iz restoranskih kuhinja zamirišu, a stolovi u baštama se zašarene od hrane.

Centar zbivanja je zona oko Pub Street koja po noći postaje pješačka zona i veče a la Siam Riep može da počne.

Kad bih mogao odgovoriti svim ovim vikačima, ovima što mi se unose u lice, blokiraju put, pružaju reklamne flajere i diskretno, šapatom izgovaraju nepristojne ponude, morao bih početi već sad, po izlasku iz hotela. Noć u Siam Riepu je noć ponuda i odbijanja, sa tek ponekim pristankom. To što je Valentinovo samo će udvostručiti napore onih koji nude.

Evo, već po izlasku iz hotela, moram da odbijem prvog od mnogih tuk tuk vozača koji će me salijetati ostatak večeri. Odbijam i koktele u pola cijene.

Sjeckani sladoled ću možda kasnije, sad ću samo pogledati kako ga ovaj vješti mladić priprema.

• “Ne, ne, gospođo, masaža mi ne treba. Ne znam šta vam znači to namigivanje, a i ležaljke i peškiri vam izgledaju ofucano.”
• “Ne treba mi tuk tuk, pa hotel mi je tu pred nosom.”
• “Divne su vam ribice i akvarijumi, ali se bojim da se ne prejedu od mojih tabana.”

Krokodilburger? Pa, hm, mislim da ću se vratiti. Ne može biti lošiji od buba koje sam koji dan ranije jeo na putu od Pnom Pena do Siam Riepa.

• “Kmerski roštilj, kmerski roštilj! Muzika uživo! Izvolite, izvolite! Pjevaljka nam nema pojma o pjevanju! Pjevaljka nam nema pojma o pjevanju! Ona je samo tu da se gosti ne zadržavaju duže nego što želimo!”

Naravno, ove zadnje tri rečenice sam ja dodao. S razlogom, jer i nisu daleko od istine.

• “Putna torba?”
• “Ne treba, hvala.”
• “Set šerpi?”
• “Da li ste ozbiljni?”

Evo, točeno pivo pola eura. Niko ga ne nudi. A i zašto bi kad je bašta puna.

• “Molim, ne čujem dobro?”
• “Hašiš!” – “Ne, ne.”
• “Sigurno?”
• “Sigurno.”
• “Možda neka djevojka?”

Sad odmahujem rukom i pitam se je li me ovaj omaleni, žgoljavi Kambodžanac zavitlava.

• “Može oboje u pola cijene?” – uporan je.

Znači, nešto kao platiš jedno, dobiješ dvoje. Pitao bih ima li dodatnog popusta ako bi dama podijelila hašiš sa mušterijom, ali šutim. I ovako se jedva branim od ovog nasrtljivca.

• “Gospodine, gospodine! Večeras, gore na krovu imamo žurku, muzika uživo, kokteli u pola cijene” – zaustavi me djevojka nalik na beskućnika i tutnu mi flajer u ruku.

Povlačeći se unazad umalo ne padoh na proročicu sudbine:

• “Uđite, uđite” – povika, iako bi prikladnije bilo: “Padnite, padnite”.

Nekako se zaustavih da joj ne uništim niski stočić za kojim je premetala očerupane karte. Već sam se vidio kako ih sabirem okolo i ganjam kristalnu kuglu oko nogu prolaznika. Veče jedva da je bilo i počelo, a već sam imao osjećaj progonjenosti. Konačno, moja ljepša polovina me spašava:

• “Nisam još sve obišla. Vidjela sam divne marame za…”

Jasno je da se misija kupovine poklona nastavlja. Ok, pošto nema mirnog, naći ću najmanje bučno mjesto. Kao što rekoh, Valentinovo je – Dan zaljubljenih. Popiću nešto, opustiti se, posmatrati ljude i to ludo šarenilo prije nego što sa ulaskom u noć postane totalna ludnica.

Ova dva momka što upravo rasklapaju ljestve preda mnom i kače na nosače ogroman ram u obliku srca očigledno ne čitaju misli inače ne bi to baš tu radili. Ok, okačili su srce, zašto bi to bilo kome smetalo. U redu, ovaj par što se odmah stvorio da napravi selfi – pa šta, baš simpatično. Evo ga, još jedan par. Evo, još jedan, a drugi par čeka. Ooo, evo i kineske porodice!

• “Molim vas, možete li da nas slikate? Evo samo ovdje pritisnete…”

Tu, na metar od mog stola. Ne vjerujem. Možda je najbolje da se samo opustim, preokrenem situaciju u svoju korist i uživam u pogledu i u hladnom pivu. U ovom drugom, očigledno manje.

• “Naravno da hoću, samo da spustim pivo… Nije problem, evo samo da ostavim pivo… Samo trenutak.” Da li je realno?

Ovoj bakici sa ogromnim Nikonom odgovaram očima. Pogađate, čaša sa pivom mi je na usnama. Stvara se red. Odjednom to postaje najfrekventnije mjesto u gradu. Ipak, uspio sam brzo da potisnem neku blagu nervozu koja se isprva pojavila i počelo je da me zabavlja ko je sve zaljubljen. Smijenjuju se parovi. Ima i onih koji su zaljubljeni sami u sebe. Nekad srce zakrenu, pa se i sam nađem na fotografiji u pozadini. Evo ih Japanci, znači odoh za zemlju izlazećeg sunca. Malo zatim u Poljsku, pa Njemačku, Kinu. Ne znam ova dvojica odakle su. Postaje sve zanimljivije. Miks zvukova se pretvara u složnu larmu, džinovski zvučnik od kojeg se cijeli grad trese. Kao da mi se više i ne ide odavde, zašto bih inače naručio još jedno pivo. Ne ide mi se ni iz Siam Riepa. Uopšte, iz Kambodže. Ipak, dok putujem svijetom kroz uokvireno srce, misli mi polako dozivaju Koh Samui, tajlandsko ostrvo na kojem slijedi sedam dana strogog izležavanja i odmora od vrlo sadržajne, ali i pomalo naporne vijetnamsko, kambodžanske avanture. Stiže mi i društvo:

• “Evo, ove marame! Pogledaj! Zar nisu divne? Uh, baš je vruće… Šta se ovaj narod okupio oko tebe?”

U Ho Ši Minu, u Vijetnamu, smo proslavili Novu godinu, a u Siam Riepu, u Kambodži, Dan zaljubljenih, a na Tajlandu…

Izdvojeno:

• Cijena jednodnevne karte za obilazak Angkor kompleksa košta $37 po osobi, za tri dana $62, a za sedmicu dana $72. Većina hramova koji su vrijedni posjeta se nalaze u Angkor kompleksu s tim da ima par udaljenijih do kojih se može doći ili tuk tukom ili autom ali se u tom slučaju mora uzeti karta za minimalno tri dana jer se u jednom danu ne može obići sve. 
• Tuk tuk od Siam Riepa do hramova košta u prosijeku $15 a mi smo vozača našli preko osoblja hotela u kojem smo odsjeli i bili smo zadovoljni. Oni imaju svoje saradnike i ta se opcija činila boljom i pouzdanijom.
• U jeku turističke sezone (januar, februar, mart) temperature su visoke pa je posjetu hramovima najbolje podijeliti u dva dijela odnosno jutarnji i vecernji.