Posljednji dio putopisa s ostrva Madagaskar – ko je ovdje stigao prvi, priča počinje ovdje. Nakon dvije sedmice prašine i makadama, ostalo je još samo jedno: Nosy Be, more i oproštaj. 16.–21. dan – Nosy Be Od Antananariva do Nosy Bea vodio je još jedan let, a zatim i taksi do rezorta – i tu počinje posljednje poglavlje ovog putovanja, ono u kojem samodopadni Filip ima svoj raj unutar madagaskarskog raja. Nosy Be, u prevodu „Veliko ostrvo“, komadić je raja u Mozambičkom kanalu (Mozambique Channel) – tako se naziva prostor između afričkog kontinenta i Madagaskara. Taksista je pratio vijugavu cestu...

Ovo je treći dio putopisa s ostrva Madagaskar. U početak priče probijali smo se kroz haos Tane i prašinu do Andasibea, gdje smo prvi put čuli pjesmu indrija. U jug ostrva otišli smo na jug – među baobabe Ifatyja, u kanjone Isala i u maglovitu prašumu Ranomafane. Sada se, preko Antsirabea, okrećemo prema zapadu: do šume Kirindy, Kamene šume Tsingy de Bemaraha i čuvene Aleje baobaba. 10. dan – Ranomafana i Antsirabe Noge su mi još uvijek u tragovima jučerašnjih pijavica, ali krećemo dalje, ka Antsirabeu. Na odlasku iz Ranomafane vodič nas je još jednom zaustavio na vidikovcu iznad vodopada na...

Ovo je drugi dio putopisa sa ostrva Madagaskar. U prvom dijelu stigli smo u haotičnu Tanu, probijali se kroz prašinu do Andasibea i u prašumi slušali pjesmu indrija. Sada nas put vodi na jug – među baobabe, kroz savanu i kanjone Isala, sve do prašume Ranomafane. 5. i 6. dan – Od Toliare do Isala, kroz park baobaba Antananarivu smo se, uz sve njegove čari i ludnice, ipak morali oprostiti – sljedeći korak vodio nas je duboko na jug ostrva. Predveče smo iz Tane doletjeli u Toliaru i provezli se kroz zakrčene ulice grada do sela na obali po imenu Ifaty....

Svaka zemlja ima za ponuditi neke zanimljive pejzaže – neke više, neke manje. A onda postoje i one posebne, kao što je Madagaskar: ostrvo čudesnih kontrasta i bogate baštine, čija raznolikost nudi nevjerovatnu kolekciju prizora. Neki od njih djeluju potpuno nestvarno, kao da su iz nekog drugog svijeta. Smješten oko četiristo kilometara od obale Mozambika, u Indijskom okeanu, Madagaskar je četvrto najveće ostrvo na svijetu, prostrano koliko dvije Velike Britanije. To je zemlja mnogo lica – zlatnih obala, bujnih i golih planina, nazubljenih krečnjačkih kamenih šuma i dubokih, sušnih kanjona. Svoju priču počeo je pisati prije više od sto pedeset...

Obišao sam mnoge gradove, ali nisam siguran da postoji grad kao što je Čongćing. Uzdigao se na ušću rijeka Yangtze i Jialing, među brdima koja se naizgled ne daju ni osvojiti ni zaobići. Taj grad kao da je odlučio da ignoriše pravila arhitekture, geografije, logike - i odlučio da prirodu testira do krajnjih granica. Dok hodam u pomalo nestvarnom okruženju, sa osjećajem zbunjenosti i divljenja, prate me neboderi u beskonačnim nizovima. Podignuti na slojevitom planinskom terenu gdje putevi, zgrade i metro linije postoje na više nivoa stvaraju neobičnu sliku grada kakve viđate u filmovima naučne fantastike. Zbog te urbane slike...

  Dok ulazimo u Bagdad, grad hiljadu i jedne stvarnosti, gluvo je doba noći i široki bulevar izgleda kao da je samo za nas. Vodi nas ravno ka srcu iračke prestonice. Zovu ga Dar al-Salam, 'Kuća mira', iako je mir ovde više čežnja nego svakodnevica. Kalifov grad, osnovan 762. godine, još uvek nosi sjenku al-Mansura, osnivača koji ga je zamislio kao savršeni krug. Vjerovao je da centar svijeta treba da ima oblik vječnosti. U sredini tog zamišljenog univerzuma bila je njegova palata – srce moći, znanja i duhovnosti. Krug kao grad, i grad kao kosmos. Ujutro, i hiljadu i dvjesta...

Za sve ove godine putovanja, rijetko je kiša kvarila planove. I ovaj put, na Kosovu je sunce vladalo većinu vremena, kao da su i oblaci znali da ne treba da prekriju ono što vrijedi vidjeti. Prizren nas je dočekao u svom najboljem izdanju – okupan svjetlom, mirisima i šumom rijeke Bistrice koja razigrano prolazi kroz srce grada. Kao i mnoge gradove do tada, i ovaj smo prešli pješke – polako, pažljivo upijajući sve slojeve koje skriva. Poznati miris ćevapa jugovina je razbacivala po cijeloj čaršiji. Primamljivo, nema šta - iako pomalo neočekivano, s obzirom na to da je vrijeme posta....

Naučio sam već kad dolazim u neku zemlju da držim očekivanja na minimumu. Tako je bilo i u Omanu. Naučio sam i da mi sliku neke zemlje ništa u startu ne pokvari, pa tako ni ovi iznajmljivači auta što kasne već sat vremena sa našim vozilom. Nerviram se, onako pomalo, jer tako treba. Kad je auto stigao, sve se tako brzo odigralo, da nisam ni pohvatao sve upute. I tako, uspavan od čekanja, odjednom se nađoh  usred prestoničke gradske špice. Očigledno u Muscatu pravila nema. Svi voze kao da bježe od nekog, a ja kao da bježim od svih, ali...

Omalena metalna ptica je lelujala među vazdušnim strujama. Djelovala je krhko i nesigurno na beskrajnom nebu, što se nekima od svega sedmoro putnika nije dopadalo. Moglo bi se reći s razlogom, ali opušteni razgovor i vedra lica dvojice pilota govorili su da u ponašanju aviona nema ništa neuobičajeno. Zato sam se prepustio uživanju u krajolicima ispod nas. Let nije dugo trajao, a preletanje vijugave rijeke po imenu Sixaola značio je da smo prešli granicu Kostarike i Paname. Odmah zatim se pojavio arhipelag Bokas del Toro, načičkan ostrvima, i ubrzo su se obrisi najvećeg od njih, ostrva Kolon, zatvorili oko nas....

Treće je jutro u Puerto Viehu (Puerto Viejo). Nakon trećeg pokušaja nalazim mjesto gdje ću popiti kapućino, što u zemlji kafe, vjerovali ili ne, nije lako naći. Sjednem na terasu jedne barake i posmatram plažu i okean. U plićaku nasukana i prevrnuta olupina broda čini upečatljiv dekor. Među palmama kamper francuskih tablica. Pitam se gdje su i kad njegovi putnici započeli svoje putovanje. Jedan od silnih pasa lutalica kruži oko vozila. Dosad sam se uvjerio da su bezopasni. Malo dalje šator, dodatno ogrnut crnim najlonom. Ispred njega mlada trudnica u kupaćem kostimu prostire veš na špagu razapetu između dva drveta....