Dok ulazimo u Bagdad, grad hiljadu i jedne stvarnosti, gluvo je doba noći i široki bulevar izgleda kao da je samo za nas. Vodi nas ravno ka srcu iračke prestonice. Zovu ga Dar al-Salam, ‘Kuća mira’, iako je mir ovde više čežnja nego svakodnevica. Kalifov grad, osnovan 762. godine, još uvek nosi sjenku al-Mansura, osnivača koji ga je zamislio kao savršeni krug. Vjerovao je da centar svijeta treba da ima oblik vječnosti. U sredini tog zamišljenog univerzuma bila je njegova palata – srce moći, znanja i duhovnosti. Krug kao grad, i grad kao kosmos.

Ujutro, i hiljadu i dvjesta godina kasnije, krenuli smo da to provjerimo. Umjesto zlatnih kupola i vrtova, u centru nas je dočekao beton, haotični saobraćaj, neonske reklame, naslagani kablovi i zgrade koje izgledaju kao da su samo izrasle iz prašine rata. Ipak, u tom svakodnevnom neredu, osjeća se nešto drugo – život. Znatiželja, želja za kontaktom, slikanjem, riječi dobrodošlice, toplina ljudi koji i dalje uče kako da se nasmiju poslije svega.

Zastavši na obali Tigrisa da oslušnemo Šeherezadu dok pričama zamajava kralja Šahrijara i dok moji saputnici koriste priliku da ovjekovječe trenutak uz spomenik, pokušavam da zamislim astronome i filozofe iz zlatnog doba islama kako raspravljaju o brojevima, zvjezdama i smislu postojanja. Ovdje je nekada stajala Kuća mudrosti (Bayt al-Hikma) – najpoznatija biblioteka i akademija tog vremena. Prevodili su Platonove dijaloge i indijske traktate, liječili ljude na osnovu Hipokratovih učenja i posmatrali nebo prije Galilea.

Spomenik Šeherezadi i kralju Šahrijaru, inspirisan pričama iz ‘Hiljadu i jedne noći’, simbol je snage pripovijedanja i mudrosti koja nadvladava nasilje.

U 9. vijeku, Bagdad je bio jedan od najvećih gradova na svijetu, sa procijenjenim brojem stanovnika od preko milion – u vrijeme kada evropski gradovi nisu imali više od nekoliko desetina hiljada. Bio je centar nauke, kulture i moći – pravi biser islamske civilizacije.

Spomenik Al-Mutanabbiju (915 – 965.), jednom od najvećih pjesnika arapskog svijeta, smješten uz ulicu koja nosi njegovo ime u Bagdadu – simbol snage riječi, kulture i naslijeđa.

Danas bi po onom što sam vidio glavne teme trebale biti o obnovi, o zagađenju vazduha koje ne možeš da ne osjetiš, o vodi. Vjerovatno o bezbjednosti – jer gomila naoružanih ljudi na sve strane upravo sugeriše da je bezbjednost problem. Možda to riješi neko od ovih silnih lica sa izbornih panoa koji su, bukvalno, zatrpali grad. Možda malo i o saobraćaju da se raspravlja. Pitam se kako je grad od gotovo osam miliona ljudi donedavno funkcionisao bez ijednog semafora. Grad u kom je saobraćaj haotičan, ali čudesno, na kraju svako nađe svoj put, kao improvizovana simfonija bez dirigenta. Bagdad ima svoje zakonitosti koje ne možeš da shvatiš ako ga ne osjetiš.

Neki će reći da je Bagdad grad prošlosti. Ali to bi bilo nepravedno. Jer ovo je i grad preživljavanja, grad svakodnevnog pokušaja da se opet postane “biserni grad islamske civilizacije”. Auta koja se voze po iračkoj metropoli davno su mahnula prošlosti. Ako vas put nekada nanese ovde, nemojte da gledate samo zidove i ruševine, neugledne i razrovane ulice i smeće o kojem izgleda nema ko da brine. Gledajte u oči prodavca na pijaci, u ruke djevojke koja nosi kese iz pekare, u bezbrižnu djecu koja se provlače zakrčenim ulicama i ljude koji prebiru po svakodnevnici uz šolju vrućeg čaja. Tu je Bagdad. Tu je priča.

Priča je i u kafeu Šabandar (1917.), čuvenom mjestu okupljanja pjesnika, mislilaca i sanjara. U njegovim zidovima punim starih fotografija, i u tišini koja nosi sjećanje na tragediju. U martu 2007. godine, u eksploziji automobila‑bombe, ovaj kafić je razoren, a među poginulima je bilo i više članova porodice vlasnika ovog objekta. Danas, uprkos svemu, Šabandar i dalje radi, kao simbol otpornosti jednog grada i njegovih ljudi.

Šabandar kafe/ Shabandar Cafe

A ako zastanete na mostu iznad Tigrisa, možda vam vjetar donese još poneku staru priču, ili vas samo podsjeti da nijedan grad ne živi od prošlosti. Grad koji je više puta rušen i podizan, možda ponovo bude ono što mu ime kaže – mjesto znanja, susreta, nade.

Prošli su dani. Iza nas su ostali silni kilometri, brojni kontrolni punktovi, ali i brojni utisci. Susreli smo se i dotakli smo različite epohe koje milenijumima grade identitet ovih prostora i sad nas evo opet u Bagdadu. Opet je gluvo doba noći i istim onim bulevarom napuštamo grad. Samo sad sa pregrštom priča, koje ovdje mjere dane umjesto sati, a dani se vezuju u niz kao u Hiljadu i jednoj noći. Samo što ovde Šeherezada ne govori bajke, već istinu koja je često grublja od mita, ali podjednako očaravajuća.

Za razliku od Bagdada, neka druga atmosfera dočekala nas je u Prestonici UAE: 

Dubai: Grad budućnosti između pustinje i mora  

Neki putopisi, kao što je onaj iz Omana, sami se pišu:

Oman: Tragom tamjana kroz pustinje, more i planine