Noć u Bavariji je prilično poodmakla. Stojim na uskom asfaltnom putu okružen šumom i osvijetljen farovima auta. Barikada sa okačenom tablom koja upozorava o zabrani prolaska zlokobno mi se ceri u lice i poručuje da dalje neću moći. Tu smo, nadomak cilja. Navigacija pokazuje još jedanaest kilometara. Nemam nekog izbora, pa se zajedno sa svojom izduženom sjenkom vraćam u auto. Alternativna ruta nas vodi kroz usnuli Fisen (Fussen), gradić na samoj granici Njemačke i Austrije. Pod gradskom rasvjetom, stari grad oivičen rijekom Leh (Lech) izgledao je bajkovito. Vozeći se kratko pustim ulicama, umornih pogleda upijali smo što smo mogli od gradske ljepote, a ubrzo zatim ponovo smo utonuli u mrak prateći put za selo Hoenšvangau (Hohenschwangau). Tu ćemo prenoćiti, a ujutro krenuti u obilazak dvoraca Bavarskog kralja Ludviga II. Jedan je čuveni Nojšvanštajn (Neuschwanstein) koji se nalazi iznad sela, a drugi Linderhof, nekih 50-tak kilometara dalje. U samom selu je dvorac istog imena, Hoenšvangau, u kojem je Ludvig odrastao i koji takođe planiramo da posjetimo.

Na ulazu u mjesto prolazimo dugački drvored i zaustavljamo se kod seoske pošte koja je ujedno i prodavnica suvenira. Izašli smo iz auta i dok je Tatjana na mapi sela tražila ime hotela gdje su naši domaćini ostavili ključ u slučaju da dođemo kasno, ja sam se divio dvorcu Nojšvanštajn. U potpunom kontrastu njegovih bijelih, osvjetljenih zidova sa pomrčinom što ga okružuje, šepurio se gore u planini.

Uputili smo se uzbrdo glavnom seoskom ulicom i na recepciji hotela od pospanog čikice preuzeli ključ. Ništa nas nije pitao, kao da je potpuno siguran da smo baš mi to dvoje gostiju iz Holandije kojima treba predati ključ od smještaja. Vjerovatno je znao da nema načina da ga zloupotrebimo. Pa, i nije bilo. Od inventara zatekli smo raskliman ormar i raskliman krevet od punog drveta, rolnu toalet papira, dva sapunčića, dva velika i dva mala peškira.

Nisam vidio način na koji bi glomazni krevet ili ormar mogli biti izneseni iz sobe. Izgledalo mi je kao da je soba oformljena oko njih. Uostalom, škripavi pod bi narušio bilo kakav plan da se ostane nečujan. Tatjana je prva legla, namještala se na svojoj strani kreveta. Ja sam hodao po sobi, otvarao i zatvarao vrata ormara. U jednom momentu čitava je soba škripala. „Čuješ li da nam soba svira?“, pitam oduševljeno.

Krevet je bio poseban izazov. Debeli madrac kakav prije nikad nisam vidio, pomijerao se kao da je napunjen vodom. Činilo se kad bih se bacio na sredinu kreveta da bi me progutao. U gizdavu perjanu podlogu kao da je zalutala i poneka cijela guska. Mogao sam se kladiti da je moj lijevi bubreg upravo počivao na jednoj takvoj. Nekako smo uspostavili balans bez opasnosti da jedno od nas nestane, a onda utonuli u dubine madraca i mirise nekog finog omekšivača. Iz susjedne sobe dopirala je hrka.

Ujutro nas je dočekao obilan doručak i nasmijana domaćica u bavarskoj narodnoj nošnji. Krupna Bavarka, nakon što je odložila debelu cigaru ispred ulaza, počela je da nam govori šta je sve u ponudi za doručak, iako je sve ponuđeno bilo pred očima. Jaja su bila, kao što smo i mislili – jaja, a kobasice – kobasice. Zahvalili smo se i požurili sa jelom da bi što prije stigli u centar sela i kupili karte. Plan je bio da prvo obiđemo popularniji dvorac Nojšvanštajn, a zatim dvorac Hoenšvangau. Imali smo sreće i nismo dugo čekali.

Hoenšvangau je vjerovatno najposjećenije selo u Njemačkoj. Godišnje ga posjeti preko 2 miliona turista. Redovi za karte znaju biti dugački i mogu vam oduzeti dosta vremena. Da bi to koliko, toliko izbjegli, bolje je malo poraniti ili karte unaprijed rezervisati preko zvaničnog sajta.

Dvorac Nojšvanštajn

Nadomak Nojšvanštajna došli smo autobusom, a do Labudove stijene na kojoj je sagrađen, morali smo pješice.

Romantičniji način da stignete do Nojšvanštajna je konjskim kočijama. Ako ste sportskog duha i volite šetnju prirodom, do dvorca se možete popeti nekom od šumskih staza (30-40 minuta hoda).

Ubrzo pošto smo izašli iz autobusa, pred nama se ukazala masivna kamena građevina. Pogled na okolinu zadržao nas je nekoliko trenutaka, ali nismo dozvolili da nas slika pred očima potpuno obuzme, već smo spremno zakoračili u unutrašnjost dvorca, u svijet koji je Ludvig II gradio za sebe i nikad ga nije završio.

U dvorac je moguće ući samo sa vodičem i vrijeme obilaska je naznačeno na karti i treba obratiti pažnju da ga ne propustite. Dvorac ima 228 soba od kojih je dovršeno 14, i samo neke od njih su otvorene za posjete.

Impresivno zdanje sa tematski uređenim prostorijama odisalo je bogatim dekoracijama i raskoši. Ornamenti, ilustracije, mozaici, rezbarije u drvetu, oživljavale su ekscentrični svijet vladara Bavarske. Šetkali smo se okruženi motivima koji su proizašli iz njegove zanesenosti pričama iz prošlosti, labudovima i Vagnerom. Dvorske dame i vitezovi prate nas sa zidova. Sve odiše nekim poetskim duhom. U tu sliku sasvim se uklapa Dvorana pjevača, najveća prostorija u dvorcu, sa izdignutim i panelima ukrašenim stropom.

U kraljevoj spavaćoj sobi našli smo se ispred masivnog kreveta ukrašenog baldahinom i okruženog ilustracijama iz legende o Tristanu i Izoldi. U dnevnom salonu upoznajemo se sa mitom o Loengrinu (Lohengrin), labuđem vitezu. Glas našeg vodiča sprečava me da se potpuno prepustim slikovnom recitalu u kojem sam se našao. Kaže nam da je Prijestolna dvorana druga po veličini u dvorcu i da je projektovana po uzoru na Aja Sofiju. Falilo je samo prijestolje koje nije nikad napravljeno. Umjetna pećina sa vodopadom i svjetlosnim efektima je opet nešto što odskače od svega viđenog. I tako, svakim novim korakom zalazili smo dublje u imaginarni svijet Bavarskog kralja. Čudak, neshvaćeni vizionar i genije za neke, a za druge običan ludak koji je potrošio silan novac i doveo državu pred bankrot radi svojih besmislenih snova.

Zbog svojih graditeljskih poduhvata Ludvig je potrošio svoj imetak i opasno ugrozio državnu kasu. Po nalogu tadašnjih moćnika doktori su ga proglasili mentalno bolesnim i zatvorili ga u kućni pritvor zajedno sa njegovim psihijatrom. Obojica su pronađeni mrtvi u jezeru Starnberg, a pod kakvim okolnostima su umrli nikad nije razjašnjeno.

Da do kraja obilaska ostanemo u kraljevoj bajci popeli smo se u posljednju sobu u visokom sjeverom tornju Nojšvanštajna i sa terase uživali u pogledu na selo Hoenšvangau, Alpze (Alpsee) jezero i okolne planine. Centralno mjesto na slici u dolini zauzimao je dvorac Hoenšvangau, mjesto gdje je Ludvig proveo svoje djetinjstvo i naše sledeće odredište.

No, prije toga smo otišli do Marijinog mosta (Marienbrucke). Odavde je najbolji pogled na Nojšvanštajn dvorac. Jasno se vidi njegova dominacija nad cijelim krajolikom i čini se da nema boljeg načina da se zaokruži posjeta ovom prekrasnom zdanju.

Marijin most nalazi se 90 metara iznad rijeke Polat (Pollat), razapet na zidovima stjenovite klisure. Trebaće vam desetak minuta hoda (600 metara) od Nojšvanštajna. Pogled na dvorac i okolinu koji se pruža sa mosta je za pamćenje i ne treba ga propustiti.

Izdvojeno:

• Dvorac Nojšvanštajn kralj Ludvig drugi je uzgradio samo za sebe, a danas ga posjeti i do 6000 ljudi dnevno
• Kralj je u njemu prespavao samo 11 noći
• Iako su za većinu dekorisanih soba Ludvigova inspiracija bile Vagnerove opere, čiji je obožavalac i patron bio, sam Vagner nije dočekao da posjeti Nojšvanštajn
• Dvorac je dizajniran na način da kralj nije imao kontakte sa poslugom. Hranu i ostale potrpštine dostavljali su mu specijalno ugrađenim liftom za tu namjenu
• Dvorac je imao i neka moderna tehnička rješenja, kao što je sistem grijanja, sistem za zagrijavanje vode ili toalete sa automatskim ispiranjem

Dvorac Hoenšvangau

Hoenšvangau nije privlačio ni blizu interesovanje turista kao Nojšvajnštajn, ali je bilo šteta ne posjetiti ga kad je bio već tu, na dohvat ruke. Iz tog razloga smo mogli relativno na miru da ga razgledamo, a željeli smo i da vidimo mjesto gdje je Ludvig II odrastao. Žuti zidovi u kombinaciji sa crvenim crijepovima činili su da se dvorac izgrađen u gotičkom stilu ističe u svom zelenom okruženju.

To se posebno vidjelo odozgo od Nojšvanštajna:

Unutrašnjost dvorca sa zidovima ispunjenim prizorima iz njemačke mitologije srednjeg vijeka, mnoga stepeništa, zanimljivi otvoreni prostori sa baštama i fontanama, mora da su bili idealno okruženje za nekog sklonog sanjarenju, poput mladog Ludviga. Nije bilo teško zamisliti malog zanesenjaka kako trčkara ovim odajama. Možda se strmoglavio nekim od ovih silnih stepenica i povrijedio glavu, a to onda potaknulo njegovu stvaralačku prirodu. To nikad neću saznati, ali je bilo očigledno da je ovo mjesto uticalo na inspiraciju budućeg kralja u njegovim arhitektonskim i dekorativnim rješenjima prilikom gradnje Nojšvanštajna. I ovdje smo se sreli sa motivima iz srednjevijekovnih legendi, labudovima, labuđim vitezom Loengrinom.

U svakom slučaju, drago mi je da sam obišao Hoenšvangau, jer je obilazak ovog mjesta donekle upotpunio sliku o zanimljivoj ličnosti Labuđeg kralja Ludviga II.

Hoenšvangau je bio ljetna rezidencija Ludvigovog oca Maksimilijana II Bavarskog. On je ruševine starog zamka kupio 1832. godine i rekonstruisao ga po originalnim planovima.

Dvorac Linderhof

Nakon obilaska Nojšvanštajna (prvog dvorca koji je Ludvig II dao sagraditi) i Hoenšvangaua (dvorca u kojem je proveo djetinjstvo), uputili smo se ka Linderhofu (najmanjem dvorcu koji je dao sagraditi i jedinom koji je za života potpuno završio). Sunčan dan i vijugava cesta kroz alpske predjele djeluju opuštajuće i ne žurimo. Prolazimo jezero puno izletnika. Kupaju se i sunčaju. Neki jedre mirnom plavom vodom. Odjednom smo okupirani desetinama motorista. Zuje oko nas kratko, a zatim nas ostavljaju u tišini. Put ide velikim dijelom kroz Austriju, a onda se opet vraćamo u Njemačku. Živopisno putovanje do Linderhofa činilo se mnogo kraćim od sat vremena koliko nam je trebalo da stignemo pred uvalu među šumovitim brdima.

Upravo tu se smjestila Ludvigova bijela palača. Sagrađena u rokoko stilu i okružena šarolikim parkovima, parterima, fontanama, terasama i paviljonima, jasno je podsjećala na mnogo veći i pompezniji Versaj (Versaille). U ovakvom okruženju sasvim lako je bilo prepustiti se legendama i pričama iz prošlosti, a kadrova za moju kameru je bilo u izobilju.

Za gradnju Linderhofa Ludvig II je inspiraciju našao u mnogo većoj i pompeznijoj Versajskoj palači svog idola i poznatog rasipnika Luja XIV. Ovaj dvorac je bio kraljevo lovačko prebivalište i mjesto gdje se odmarao i prepuštao svojim maštarijama.

Isticao se vodeni parter ispred palače. Veliku vodenu površinu okruženu cvijećem i ukrasnim drvećem, krasile su zlatne skulpture na sredini. Vodoskok koji je povremeno izbijao visoko u nebo samo je kompletirao prelijepu sliku. Nošene vjetrom, odlutale kapljice vode prijatno su nas osvježavale.

Pored glavne palače postoje i zanimljivi objekti u njenoj neposrednoj blizini. Tako, možete obići Marokansku kuću (Marokanisches Haus), Kraljevsku ložu (Konigshauschen) ili Labudovo jezero (Schwanenweiher), a posebna atrakcija je umjetna Venerina pećina (Venus Grotto) napravljena po uzoru na scenografiju iz prvog čina Vagnerove opere „Tannhauser“, sa svjetlosnim efektima. U ovoj pećini Ludvig se opuštao uz muziku ploveći u svom zlatnom brodiću u obliku labuda.

Sa Linderhofom se opraštamo od Ludvigovih dvoraca. Njegov najveći dvorac Herenhimze (Herrenchiemsee) koji je sagradio na ostrvu Hereninsel (Herreninsel), na jezeru Himze (Chiemse), ostavili smo za neki drugi put.

Opraštamo se i od Labuđeg, Ludog ili Kralja bajke, kako su sve zvali Ludviga II. Kralj Bavarske nije dovršio svoj san o bajkovitim dvorcima, ali ih je, kao i intrigantnu priču o svom životu,  ostavio nekim drugim sanjarima da uživaju u njima.