Bern, glavni grad Švicarske, smjestio se na brežuljcima oko rijeke Are (Aare) koji stidljivo izviruju iz njene kotline i nakićeni zelenilom šalju poglede ka okolnim planinama. Na jednom od njih smjestio se istorijski dio grada ili staro jezgro oko kojeg se u obliku slova „u“, iskrivljenih vertikala, usijeca rijeka Are.

U grad smo ušli skoro sa vrha desne strane slova „u“, preko mosta Kornhaus (Kornhausbrücke). To je viši dio grada, odnosno brežuljka, koji se potom spušta prema istoku i dnu slova „u“. Most Kornhaus je stajao visoko nadvijen nad prilično brzom rijekom Are. S ove strane se pružao pogled na krovove sjevernog dijela starog grada i na crkvene tornjeve, a tamo dalje, s one strane rijeke, virila su brda načičkana kućama. Dole ispod, obale Are su zategle jedan uski pješački most koji se kupao  u suncu, a čija sijenka se oslikavala na nemirnoj površini vode.Most je bio u rekonstrukciji i to me podsjetilo na sliku u toku dana i zatvorene gradske ulice, prokopane kanale, radne mašine i na komentar naše ljubazne domaćice, i već izvjesno vrijeme žiteljke Berna, da je to stalno tako. „Oni stalno nešto kopaju, ruju, obnavljaju. To je zato jer imaju toliko para da ne znaju šta će s njima. Nekad izgleda da rade i što treba i što ne treba“.

Most Kornhaus je izgledao kao nešto što treba obnovu. Kad smo ga prešli, brzo smo se našli na ulazu u glavnu i najširu ulicu u ovom dijelu grada, Kramgase (Kramgasse). Na ulazu se ponosno prsila kula Citglog (Zytglogge) sa astronomskim satom i svojim izgledom i stavom jasno ukazivala da se radi o važnom „stanovniku“ Berna, hroničaru svih gradskih, ali i ličnih promjena. Osim što je mijenjala izgled i služila u razne svrhe, Citglog ili Sat-kula je i rasla. Danas joj je 23 metra i blizu osam stotina godina.Dok sam tako razmišljao kroz šta je Citglog sve prošao za tih osam vijekova, pomislio sam kako mu je najteže bilo kad je imao ulogu zatvora, a po njemu tumarale žene lakog morala osuđivane zbog zadovoljstava pružanih tamošnjim sveštenicima. Tako zamišljen i sa glupim kezom na licu spuštam pogled do dna kule i primjećujem uljeza nonšalantno i samouvjereno naslonjenog uz njen zid. Javni WC! Nisam prije vidio takav. Radilo se o metalnoj ploči, postavljenoj paralelno sa zidom, na dvije nogare i dva kraća bočna zidića koja vas zaklone od pogleda i eventualno nekog pješaka koji bi zanesen ljepotama Berna mogao promarširati kroz vaš netom ispušteni urin. Ovo je već bio drugi plus za stari grad jer znam kako zna biti nezgodno kad vam zatreba toalet u nepoznatom gradu, onaj prvi (mislim na plus) je dobio pogled sa Kornhaus mosta. Čast javnom WC-u i svim onim trenucima kad mu ozarenog lica potrčite u susret, ali zauzeti mjesto uz drčni i ponosni Citglog je ipak malo previše i izgleda da je u ovom slučaju neukus podapeo kuku švajcarskoj praktičnosti.

Blago se spuštajući Kramgaseom pratio sam fasade okolnih zgrada i tražio kuću u kojoj je živio Albert Ajnštajn. Zgrade se nisu baš mogle pohvaliti koloritom, ali je bilo nešto privlačno u načinu kako su prigrlile široku ulicu, prošaranu sjenama ljetnjeg predvečerja. Da, bilo je prijatno ljetnje predvečerje i Bern je ponudio idealne uslove za jednu ugodnu šetnju, sjedenje na gradskim klupama ili u baštama restorana, uz laganu večeru, prijatnu muziku i vino.Tako zanesen umalo da zatvorim oči i ne podletim pod gradski autobus koji mi se iznenađujuće nečujno došunjao iza leđa. Nakon što sam spašen povicima i prostrijeljen pogledom mlade Švicarke kojoj sam umalo svojom smrću odgodio prevoz do kuće ili gdje se već uputila, shvatio sam da sam promašio Albertovu kuću. Uskoro sam se uvjerio da to i nije bilo teško.

Stan u kojem je živio ovaj velikan nije se ni po čemu izdvajao od okolnih, niti je bilo kakvog znaka koji bi upućivao na njega. Onda sam se sjetio da ni u toku dana, vozeći se ulicama Berna nisam primijetio ništa vezano za Alberta – nikakav spomenik, pano, ime ulice ili nešto slično. Sasvim razumljivo, radilo se samo o jednom od najvećih likova u ljudskoj istoriji. Kad sam otkrio „Einstein Haus“ na zidu, ušao sam pod arkade da mu pozvonim i naišao na list papira, ulijepljen trakom boje flastera i poruku da je kuća tj. stan zatvoren zbog kvara na vodovodnim cijevima. Vrata su izgledala neugledno i obično. Ne kažem da trebaju izgledati spektakularno, ali su izgledala kao da ih niko nije ni otvarao od kad ih je Albert zalupio za sobom.Želio sam vjerovati da su Švicarci odlučili da daju prednost autentičnosti, ali kad se sjetim da se Albertovog lika i ne možete nagledati u Bernu, onda je nemar i „boli nas uvo“ odnos, jedino razumno objašnjenje. Možda su zato i cijevi popucale, pomislio sam, zatim se prenuo i još jednom na pet jezika pročitao u čemu je problem, uslikao ga i krenuo niz ulicu.

Sredinom široke Kramgase, koju bi a da ne pogriješim mogao nazvati srednjovijekovnim bulevarom, presijavale su se biste barjaktara postavljene na visoke valjkaste stubove. Stubovi su se izdizali iz malih fontana koje datiraju iz 15. i 16. vijeka i tako se nizali prateći široku ulicu dajući joj neki dodatni šarm, a večeras i neki poseban sjaj, što je svojevrstan kontrast depresivnim fasadama Berna.

Bern je poznat po fontanama i ima ih više od stotinu. Najpopularnija fontana je Monstrum Ogre. Neke druge ispred kojih turisti vole da se slikaju su Laufer, Mojsije,  Medvjed vitez, Samson.

Upravo me taj spoj riječi „depresija“ i vizuelno opažanje fasada dovelo do iznenadne spoznaje koja je stajala tamo negdje u moždanom predvorju i čekala da uđe. Otvorio sam joj vrata kad smo se gotovo spustili niz ulicu, a ona izmili na moja usta, diskretno i jedva čujno: „Gdje su ljudi?“ A, onda glasnije: „Zašto je ovako malo ljudi na ulici?“. „Draga spoznajo, otkud ja znam“, odgovorio sam u sebi. I taman kad sam naumio da razjasnim ovu neobičnu i neugodno-tužnu spoznaju, stigli smo do mosta na dnu slova „u“.

Bio je to most Nideg (Nydegg), prvi visoki most koji je povezivao stari grad sa drugom obalom Are. Ovdje je Ara pravila krivinu i most Nideg je bio bliže vodi jer se ovdje brežuljak spuštao, a on kao da ga je držao poduprtog zajedno sa svim kućama i crkvama, da se ne strovali u rijeku. Kad kažem niži, mislim u odnosu na most Kornhaus koji je visok 48m, dok je Nideg bio više nego upola niži, ali i dalje visok respektabilnih 23 metra. Sa lijeve strane se pružao pogled na stari kameni most Untertor, najstariji most u Bernu.

Most Untertor sagrađen je prvobitno od drveta 1256. godine, zatim je drvo zamijenjeno kamenom 1489. i do 1834. je bio jedini gradski most preko Are.

Svidjelo mi se to ime, Untertor. Ponavljao sam u sebi: „Untertor, Untertor, Unter…“, i zamišljao nekog vikinškog ratnika kako mlati ogromnim mačem na sve strane, braneći prelaz preko mosta. Umjesto vikinga Untertora, proizvoljno smještenog na odstupnicu srednjovjekovnog Berna, na mostu se pojavila dugokosa djevojka, u opremi za džoging i protrčala kroz zamišljenu liniju odbrane. Dok  sam izbacivao „Stripoteku“ iz glave i tek izmišljenog vikinga Untertora, prešao sam most i dodirnuo desnu obalu Are.

Obalom rijeke, odmah uz most nalazio se ogradom izdvojen prostor, oko kojeg se načičkalo nekih ljudi i svi su iskolačenih očiju, uprtih dole prema obali rijeke tražili nešto. I tako i sam iskolačim oči i gledam kud i svi. Ništa ne vidim. Pomislim da je ovo možda neki „ludi provod“ po mjeri Švicaraca te uzmem kameru i počnem pretraživati ograđeno područje. Ubrzo se u objektivu, nakon što sam uočio pomijeranje žbunja, pojavila simpatična njuška i izmamila mi osmijeh na licu. Bio je to medvjed, miran, okupiran svojom svakodnevnicom pretraživanja skučenog terena i potpuno imun na okolne znatiželjnike.Pokušao sam da podijelim ushićenje ljudi ovom gradskom atrakcijom po imenu Barengraben (Bärengraben), u prevodu nešto kao „medvjeđa jama“, ali nije išlo. Mislim, simpatičan je medo i to sve, ali ne baš toliko atraktivan. Kad životinje stave u ovakav položaj, uskrate im slobodu i unište dostojanstvo sve su samo ne atraktivne. Da nekako preskoči ogradu i potjera nas, to bi bilo atraktivno. Kako skačemo u provaliju ili u brzake Are, to bi bilo atraktivno. Ovako, to je samo blijeda kopija brata u divljini, koji ruje i rovi po smještaju zvanom Barengraben.

Sa druge obale se pružao malo bolji vidik na ograđen prostor ali i na staro jezgro Berna. Odavde se sasvim jasno pogled pružao na lijevu stranu slova „u“ i na još jedan most na njenom vrhu – Kirchenfeld. Preko njega su, pored auta prelazili i tramvaji. Jedan mali dio mosta je zaklanjao crkveni toranj sa satom i davao posebnu težinu cijeloj sceni, kao i razlog mojoj kameri da počne da škljoca.Dok sam čekao da mi u kadar u kojem se nalazio most i toranj sa satom upadne i tramvaj u pokretu, moji saputnici u vidu žene i djece su ušli u razgovor sa čuvarem Barengrabena i njegovih stanara, medvjeda. Išao sam prema njima. Čuvar je bio obučen u crnu uniformu, a na leđima mu je velikim bijelim slovima pisalo SAS. „Mora da se radi o nekoj specijalnoj jedinici za medvjede“, pomislio sam u šali, a zatim mi je do ušiju doprla konverzacija koja se odvijala, i to na našem jeziku! „Gdje sve nećeš naletjeti na našeg čovjeka“ je bilo prvo što mi je prostrujalo kroz glavu, a onda sam se nasmijao brzo procesuirajući neke slične situacije, sa nekih drugih putovanja.Zastao sam i ostavio ih da završe razgovor. Ja sam nastavio da škljocam „kanonom“ i strpljivo čekao da saznam šta im je SAS specijalac ispričao. Uglavnom, iz povjerljivih izvora direktno upućenog, za kojeg moji nisu saznali odakle je, procurilo je da su medvjedi, njih četvero, ustvari, porodica i da se ne slažu baš najbolje. Naime, otac medo je izgleda gadan tip i voli da maltretira djecu pa je zato odvojen ogradom od ostatka porodice. Onda su psiholozi SAS-a odlučili da odvoje djecu, a spoje muža i ženu. Međutim, umjesto obnovljenog seksualnog života i popravljanja raspoloženja, tata medo je potpuno izgubio kontrolu i nalem’o mamu medvjedicu, a onda je socijalna služba za medvjede dodijelila djecu majci, a nasilni otac je do daljnjeg odvojen ogradom. Takvo smo stanje i mi zatekli. Inače, ova gradska atrakcija (neka tako ostane, da ne kvarim turističku ponudu) je dio simbolike vezane za ime grada Berna koje je izvedeno iz njemačke riječi za medvjeda. Otkrivši da je život urbanih medvjeda pod istim uticajima kao i život ljudi, donijeta je odluka da se vratimo ponovo u stari grad i obiđemo njegovu drugu stranu, uz lijevu stranu slova „u“.Krenuli smo nazad i ponovo je oživjela spoznaja o praznim ulicama. To je dalo jednu potpuno novu sliku o Bernovoj „kompletnosti“. Dok smo išli jednom, krupnom kaldrmom prekrivenom ulicom po imenu Minstergase (Munstergasse) i u pravcu istoimene katedrale, ova spoznaja je sve više dobijala na aktuelnosti. Bilo je, ne znam… čudno. I ranije sam, čitajući o Švicarskoj nailazio na opaske od strane raznoraznih pisanih izvora o dosadnim Švicarcima, koji samo rade, s posla pravo idu kućama i štede pare. Ipak ovo je bilo pomalo šokantno i iritirajuće. Bila je nedelja, sedam sati uveče, sunce, 23-24 °C, a ulice prazne. Nigdje parova sa nestašnom djecom koja im se motaju oko nogu, bakica i dekica koji se umaraju pred spavanje, klupe i kafanske bašte prazne, niko ne „bleji“ u izloge koji se nižu ispod gradskih arkada. Odjednom sam poželio da vidim nekog pijanca kako tetura, neki papir ili opušak na ulici, nekog kako prosi ako ništa. Daj šta daš. Ali ništa od toga niste mogli vidjeti ove predivne večeri u glavnom gradu jedne od najbogatijih zemalja svijeta (mislim, nije da to ima neke veze). Ništa osim letargije, sivila i iz ugla ljudi našeg mentaliteta i shvatanja, gotovo strane atmosfere. Potvrda ovog saznanja stigla je i od Vesne. Pored pruženog gostoprimstva ona je rado preuzela i ulogu vodiča i ponudila nam informacije koje nećete pronaći u turističkim vodičima. Rekla je da je ovo uobičajena gradska slika i da je bolno dosadno. Arhitektonski, Bern je predivan grad, smješten na predivnom mjestu, svojstvenog šarma sa dahom prošlosti… ali izgleda sterilan od svega, uključujući i ljude.

Kad sam očekivao da gradske ulice ožive, arkade zatome dobovanje mora nogu, desilo se totalno suprotno. I ono malo ljudi se kretalo odlučnim i jasno definisanim korakom prema jasno određenom cilju, ne obazirući se ni na jednu stranu. Prolazio sam ispod arkada i prelazio svjetlosne pragove koje su formirali izlozi prodavnica. Sablasno je izgledao taj niz malih radnjica, koje obično obožavam. Sablasno je izgledala i bakica koja me mimoišla, kao i njen ružni bijeli pas. Mogao bih tako da nižem još svašta uz sablasno, zato ću prekinuti i iznijeti podatak da Bern ima jednu od najdužih promenada za kupovinu iliti „shopping“ u Evropi i prostire se na šest kilometara, pod gradskim arkadama. Radnim danom je to vjerovatno zanimljiva slika – silni ljudi ulaze, izlaze kroz lukove arkada i muvaju se pod istim, a vi izbjegavate sudare kroz uskomešani grad.Umjesto toga, izbjegavao sam sudare sa depresijom i nadao se da će susret sa Minster (Munster) katedralom popraviti stvar. Ali, na velikom platou ispred katedrale nigdje nikog.Padoše mi golubovi na pamet. Gdje su golubovi? Bar njih svugdje ima. Ima svugdje, osim u Bernu. Pogled mi je putovao uz najviši crkveni toranj u Švicarskoj (100m) i bio sam jedini zadivljeni posmatrač, tačnije, jedini posmatrač uopšte. Slika ovog mrtvila mi je pokvarila raspoloženje i ono malo mjesta što je ostalo za uživanje posvetio sam gradskim građevinama, želeći da u fajlu „utisak o gradu Bernu“ pohranjenom u mojoj glavi spasim što se spasiti može. U toku te borbe djelića pozitivnog raspoloženja sa nadolazećom lavinom neraspoloženja, sjeli smo u jedan restoran. Podsjećao je na gradsku kafanu i nalazio se kod onog mosta na vrhu lijeve strane slova „u“, onog preko kojeg idu i tramvaji.Konobari su se već uveliko spremali za zatvaranje, motali stolnjake žurno, vjerovatno da ih ne uhvati mrak. Sjeli smo za jedan sto i naručili piće. Brzo smo ga dobili. Dok je momčić u crno-bijeloj konobarskoj uniformi redao čaše ispred nas gledao sam stariju gospođu dva stola od nas, kako zamišljena miješa espreso. Na drugoj strani stola, preko puta nje je bila još jedna šolja espresa. „Hm, pa ovo postaje sve gore“, pomislio sam. Ljudi piju sami sa sobom kafu! Doduše ona je izgledala kao da ima nekog imaginarnog prijatelja preko puta, možda prijateljicu ili je ostavila svog starog kod kuće, pa kafeniše sa mladim zgodnim ljubavnikom. Sviđala mi se ova ideja o očaju građana Berna, tolikom da ispijaju kafe sa zamišljenim likovima. Mislim, oni su poznati po ekonomičnosti. Ona će sad popiti možda pivo, a “imaginarni“ neće ništa, jer ga boli glava. Pa će popiti još jedno i još jedno. Mislim da su ovoj tetici tri dosta da bude fino cvrcnuta. Vratit će se kući, svom starom i poslije pijanke i kratke afere, napunjenih baterija zaspati. Zašto da ih ne ocrnim? Ne mogu da se pomirim sa činjenicom da ovako simpatično mjesto ne može da bira stanovnike. Možda sa nas trideset što se muvamo trenutno gradom nešto nije u redu? Gledajući po ovoj gospođi i njenom nevidljivom ljubavniku to bi moglo ući u razmatranje. Ipak, samo za kratko jer se u stolicu preko puta uvalio gospođin saputnik i to od krvi i mesa. Nije bio uopšte onakvim kakvim sam ga zamišljao, već sasvim fin, uglađen gospodin. Srknuo sam švicarsko pivo, kojem sam zaboravio ime i platio „tričavih“ 24 franka za pet pića. Skoro da bih i sam sjedio u kući pored ovakvih cijena. Sigurno da i cijene utiču na volju za provodom, ali ne mogu biti jedini razlog da se propusti ovako divno veče.

Ne bi bilo neobično da je gradska atmosfera i samog Alberta zakovala za činovnički ured i istresla mu iz glave četiri teorije koje su promijenile tok fizike i uopšte viđenje dotadašnjeg svijeta. Zatim se jadni Albert, u strahu da mu još kakve „ludosti“ ne iskoče iz glave, uputio u „obećanu zemlju“, što dalje od Berna. Sve više sam siguran da je Bern kriv i za prgavost tate medvjeda i njegov sukob sa socijalnom službom za medvjede.Tražeći u gradu Bernu krivca za sve, pa i za svoje raspoloženje dočekali smo mrak i polako se uputili nazad u smještaj. Usput su klinci, ugledavši McDonalds, koji je onako blještao, potpuno se ne uklapajući u gradsku arhitekturu (onako kako to samo McDonalds zna da se ne uklapa), zavapili kako su gladni. Dok su kupovali smrznute, pa podgrijane otpatke sa pomfritom kao prilogom, ja sam još buljio u blještavo strano tijelo. Toliko se nije uklapao da bi i sa ugašenim svjetlima štrčao i upadao u oči. Šta bi vam tek u mraku napakovali? Napuštajući stari grad ponovo preko mosta Kornhaus osjećao sam se kao da se vraćam sa seta Tim Bartonove „Uspavane doline“. Sjetio sam se opet Alberta i pitao se da li je i on istim putem dao petama vjetra.

Ostavio sam Bern pomiješanih osjećanja, a u njihovom miksu doza vedrine je bila prilično manja. Grad zanimljive arhitekture, starih ulica i arkada, čiju ljepotu upotpunjuje njegova autentičnost i rijeka Are kao i njegov prirodni položaj i okruženje, ali i grad izopšten od životnih radosti, posebno onih sitnih zadovoljstava koja život znače. Iako je posjeta Bernu na svom kraju zagazila u crnilo, znao sam da ću sutra kad se probudim biti zadovoljan što sam ga vidio i ako me put nanese sasvim sigurno ću opet svrnuti – ako ništa na jedan espreso sa Untertorom.

Izdvojeno:

• Prošetajte predivnim starim gradom ispod gradskih arkada i ulicom Kramgase u kojoj se nalazi Citlog toranj i Ajnšajnova kuća
• Obiđite Minster katedralu sa najvišim crkvenim tornjem u Švicarskoj
• Obiđite Barengraben (medvjeđu jamu) kod Nideg mosta
• Pređite preko starog Untertor mosta
• Bern je okružen brdima zato ne propustite da se popnete na neko od uzvišenja i uvjerite se u ljepotu Švicarske prestonice