Za mene je Siam Riep bio pravo otkriće. Svaki grad ima neko svoje slavlje. Okite se ulice, pojave se ulični prodavci, narod se sredi, pa pije, jede, paradira uzduž i poprijeko i traži sebi zabavu. E, taj vašar, da ga tako nazovem, u ovom gradiću je izgleda svaki božji dan. Teško je opisati nevjerovatnu energiju koje vlada u ovoj svojevrsnoj stanici za kmerske hramove, odmaralištu za milion istraživača koji tokom godine dolaze da udahnu dah daleke prošlosti. Tuk tukovi poput pčelica od jutra do mraka jezde ulicama grada. Razvoze ljude pristigle u njihov grad iz cijelog svijeta. Moglo bi se...

Obišli smo nekoliko prekrasnih hramova i palača, i bilo je vrijeme da se prvo sklonimo u hotel od nesnosne vreline a kasnije obiđemo i Wat Arun, hram na drugoj obali rijeke i hram koji sam posebno želio vidjeti. Traženje brzog prevoza do hotela i susret sa taksistima je moju konstataciju da na putovanje treba gledati kao na cjelokupno iskustvo učinio veoma upitnom. Oni su prijetili da mi unište to moje iskustvo koje strpljivo gradim, evo, već osmi dan, uključujući rajski odmor na ostrvu Samui (Koh Samui). Svjesni svoje potrebe, izgleda su zaboravili na potrebe mušterija. Ti ljudi su nesumnjivi vladari ulica,...

Na golog čovjeka sam nabasao u sred pustinje, tu, na pola puta između okeana i prvog hotelskog rezorta. Valjda mi pojas zakržljalog rastinja nije dozvolio da ga ugledam ranije. Gledamo se, ja zabezeknut, on bez nekog posebnog uzbuđenja, kao da mu ovakvi susreti nisu strani. Mjerkamo se u nekom čudnom gardu, moglo bi se nazvati i borbenom. Ima neko platno nonšalantno prebačeno preko ramena. Nervozan sam, još više jer je on opušten, kao da je najnormalnije hodati go naokolo. Ko bi očekivao ovakav završetak istraživačkog pohoda po Gran Kanariji. Odlučujem da se oglasim. Maspalomas „Prijatelju!“ Ne, to ne valja. Kakvi...

Prijatna večernja šetnja stazama rezorta ušuškanim u palminu šumu i ukrasno drveće, dovodi nas do izolovanog koktel bara za čije postojanje nismo ni znali. Velike fotelje sa jastucima djeluju primamljivo i odluka da skrenemo nije teška. Uz rum koji kanim popiti potrebna mi je kohiba, ona prava, deblja, ali sam je zaboravio. Nije mi teško da odem do sobe. Na povratku zatičem ženu u živom razgovoru sa parom u kasnim pedesetim. Upoznajem Joliku i Karla iz Njemačke. Jolika je iz Sombora, podvlači: „baš iz Sombora“. Karl je Njemac i njen drugi muž. Ona je „prava Sosa, baš iz Sombora“, a...