Naučio sam već kad dolazim u neku zemlju da držim očekivanja na minimumu. Tako je bilo i u Omanu. Naučio sam i da mi sliku neke zemlje ništa u startu ne pokvari, pa tako ni ovi iznajmljivači auta što kasne već sat vremena sa našim vozilom. Nerviram se, onako pomalo, jer tako treba. Kad je auto stigao, sve se tako brzo odigralo, da nisam ni pohvatao sve upute. I tako, uspavan od čekanja, odjednom se nađoh  usred prestoničke gradske špice. Očigledno u Muscatu pravila nema. Svi voze kao da bježe od nekog, a ja kao da bježim od svih, ali...

Omalena metalna ptica je lelujala među vazdušnim strujama. Djelovala je krhko i nesigurno na beskrajnom nebu, što se nekima od svega sedmoro putnika nije dopadalo. Moglo bi se reći s razlogom, ali opušteni razgovor i vedra lica dvojice pilota govorili su da u ponašanju aviona nema ništa neuobičajeno. Zato sam se prepustio uživanju u krajolicima ispod nas. Let nije dugo trajao, a preletanje vijugave rijeke po imenu Sixaola značio je da smo prešli granicu Kostarike i Paname. Odmah zatim se pojavio arhipelag Bokas del Toro, načičkan ostrvima, i ubrzo su se obrisi najvećeg od njih, ostrva Kolon, zatvorili oko nas....

Treće je jutro u Puerto Viehu (Puerto Viejo). Nakon trećeg pokušaja nalazim mjesto gdje ću popiti kapućino, što u zemlji kafe, vjerovali ili ne, nije lako naći. Sjednem na terasu jedne barake i posmatram plažu i okean. U plićaku nasukana i prevrnuta olupina broda čini upečatljiv dekor. Među palmama kamper francuskih tablica. Pitam se gdje su i kad njegovi putnici započeli svoje putovanje. Jedan od silnih pasa lutalica kruži oko vozila. Dosad sam se uvjerio da su bezopasni. Malo dalje šator, dodatno ogrnut crnim najlonom. Ispred njega mlada trudnica u kupaćem kostimu prostire veš na špagu razapetu između dva drveta....

Dok istraživanje kostarikanske pacifičke obale počne, pijem iznenađujuće dobar kapućino na prašnjavom stajalištu u mjestu Haucas i razmišljam o krokodilima. Mini bus samo što nas je ostavio, zajedno sa oblakom prašine i bez uputa kako dalje do plaže Grande, našeg krajnjeg odredišta. Tamo, u rijeci Tamarindo koja razdvaja plažu Grande (Playa Grande) od plaže Tamarindo (Playa Tamarindo) i istoimenog grada i ulijeva se u Tihi okean, ima tih krokodila. To i nije neki problem, nisam se ni mislio kupati u rijeci. Problem je što ponekad neki od golemih gmazova zapliva i okeanom. Bilo je i napada sa teškim posljedicama po...

Jedno vrijeme ću stajati na vrhu planine Mesa Vouno okružen ostacima drevnog grada Tere (There). Zovu je planinom, u stvari je strmoviti stjenoviti rt visok blizu četiri stotine metara. Posmatrao sam dobro očuvane građevine prastare nastambe koju su ljudi naseljavali još prije jedanaest hiljada godina i pokušavao da zamislim kako je njihov život izgledao. Snažan vjetar mi je odmagao da se potpuno prepustim mislima. Bio je toliko jak da sam morao da se naginjem kontra negovog strujanja ne bi li ostao na nogama. Kao da je potpomognut duhovima prošlosti nastojao da otjera uljeza sa svoje zemlje. Grad Thera ili Thira,...

Crvena krntija trza i gasi se, ali nekim čudom nastavlja da brekće i pronalazi put kroz saobraćajnu gužvu. Špica je i prilazi ka San Hozeu (San Jose) su zakrčeni. Pakleno je vruće, a ovo nepouzdano vozilo bez klime prijeti da u potpunosti pokopa moje uzbuđenje novom pustolovinom, koje je ionako već u dva navrata grubo narušeno i pitam se šta nas još čeka. Za početak, zna li ovaj čikica uopšte gdje nas vozi? Da to opravdano pitam, uvjeravam se trenutak kasnije kad usporava pokraj svojih kolega taksista i pominje im ime našeg hotela. Misao o tušu me razvedrava. Misao da...