Već sam budan i hodam betoniranim stazama pustog rezorta. Blizu je osam sati. Nesvjesno šutiram šišarke što mi se priječe na putu i razbacujem ih po uredno pokošenim travnjacima. Društvo mi prave razigrane vjeverice. Jurcaju oko mene, pretrčavaju između stabala visokih bijelih borova, veru se uz njihove hrapave kore i bježe od šišarki koje im najednom izgledaju neobično živahne. Poneka zastane vrlo kratko, odmjeri me, pa nastavi vratolomnu igrariju samo njima znanu. Napipah tri lješnjaka u džepu, pouzdane saveznike u nastojanju da pridobijem neku vragolanku i na trenutak je odvratim od jutarnjeg gimnasticiranja. Gospođici u otmjenoj bundi nije dugo trebalo.

Malo smo se družili, ali trokraka zvijezda što je iz borovine  bljeskala na suncu podsjetila me kuda sam krenuo. Na niskom kamenom zidu ugledah Turčina. Sjedi. Puši. Nazirem mu četkaste brkove kroz dim koji pušta da mu umiva lice. Otvorio je sva vrata na svom mercedesu. Vjetri ga, rashlađuje i priprema za paklene vrućine koje samo što nisu. Vozi nas za Efes (Ephesus). Jedan od razloga što smo se smjestili u resortu pored primorskog grada Kušadasija je upravo drevni Efes i želja da ga vidimo. Simpatičnog brkajliju našao sam prethodnog dana na istom mjestu i među gomilom taksista. Jednako kao i sada, sjedio je i pušio. Nenapadan i otvoren za cjenkanje pridobio je moje povjerenje.

Brdo Bulbul i kuća Djevice Marije

Naša vožnja neće trajati dugo. Efes je nekih dvadesetak kilometara udaljen. Provešćemo se brdovitim krajolikom, siromašne vegetacije. Prosjek popravljaju brda presvučene niskim rastinjem, osamljene grupice čempresa, maslinjaci, te poneka poljana obučena u vinovu lozu. Susret sa novim predjelima uspješno prekraćuje vrijeme i ubrzo se udolina, dom jednom od najvećih arheoloških mjesta na svijetu, ukazuje pred nama.

Iz prethodnih iskustava sam znao da je potrebno poraniti ako želite relativno u miru obići mjesta koja izazivaju posebno interesovanje turista. Osim toga, u planu sam imao i posjetu kući Djevice Marije (Meryem Ana Evi) koja se nalazila na brdu Bulbul (Bulbul dagi), što u prevodu znači “brdo slavuja”. Želja da vidim oba ova mjesta udaljena sedam kilometara jedno od drugog, stavila me u situaciju da “što dobiješ na mostu izgubiš na ćupriji”. Pošto je za razgledanje Efesa trebalo mnogo više vremena, sasvim je jasno da bi po završetku posjete brdo Bulbul već bilo zatrpano turistima. Zato sam odlučio da produžimo do kuće Djevice Marije.

Apostol Jovan je sa Djevicom Marijom iz Jerusalema stigao u Efes drugi najveći i najraskošniji grad Rimskog carstva neke 42. godine n.e. Kuća u kojoj će Bogorodica provesti posljednje godine svog života „smjestila“ se nekoliko kilometara iznad drevnog grada, na brdu Bulbul.

Izolovano i mirno mjesto na vrhu brda Bulbul, okupano jutarnjom tišinom i presvučeno šumom, uklapalo se u atmosferu diskrecije i spokoja. Time kao da su se rukovodile i jutarnje zrake sunca što su stidljivo provirivale kroz guste krošnje. Da bi doživjeli duh ovog svetog mjesta bilo je potrebno preduhitriti horde turista koji će ga, ispostavilo se, vrlo brzo poremetiti. Tako smo na miru obišli ovo zanimljivo mjesto.

Nekad kamena kuća i prebivalište Djevice Marije sada je crkva u čijoj unutrašnjosti uvijek sjedi časna sestra koja brižno i pokroviteljski osmatra sva dešavanja, brinući se da neko svojim nepriličnim ponašanjem ne skrnavi ovo sveto mjesto. Moja već poodmakla bolest nepoštovanja znakova za zabranu slikanja pokazala se još jednom neizlječivom (moram priznati da me ponekad malo stid zbog toga). Kružili smo malo, zapalili svijeće, a onda samo sjedili na kamenom zidu, udisali svježi zrak i puštali da nam vedro jutro na vrhu brda Bulbul dadne sve što može od ovog nestvarnog spokoja.

Žeđ nas je odvela ispod kuće, do zida sa četiri česme sa slankastom pitkom vodom. Prva je za zdravlje, druga za ljubav, treća za posao, a četvrta za nevjernike. Iskreno, ovo sam tek kasnije saznao, tako da sam ne znajući žeđ utolio na četvrtoj. No, bilo da ste vjernik ili ne, ovo mjesto vas neće ostaviti ravnodušnim, uz uslov da izbjegnete stotine turista koji samo što nisu. Zid sa česmama je u svom produžetku zid sa željama, najčešće umotanim u list papira.

Koliko ih je, nemoguće je reći, ali podatak da ovo mjesto zajedno sa drevnim gradom Efesom godišnje posjeti oko milion ljudi može malo uobličiti predstavu u glavi. Kao što rekoh, bili vi vjernik ili ne, sama pomisao da hodate pod istim krovom, istim stazama i pijete vodu s istog izvora kao što je to možda činila Isusova majka skoro dvije hiljade godina prije vas, moraće ostaviti utisak na svakog posjetioca, kao što je i na nas.

Napustili smo mjesto u zadnjem trenutku izbjegavajući stampedo ispušten iz prvih autobusa koji su svojim brundavim mašinama rastjerali tek probuđene sjene. Otjerali su i nas, ali ne i uskratili za još jedno predivno iskustvo.

Drevni Efes

Dole u Efesu znao sam da nas čeka gužva iako ne u svom najgorem izdanju, jer još uvijek je bilo prilično rano. Tako je i bilo. Autobusi su se redali i iz njih su nadirali moji stari drugari, Kinezi. Koliko god ja poranio na putovanjima da bih nešto na miru vidio, isto su razmišljali i Kinezi.

Osjećam tu neku hemiju među nama i sad dok se otimamo za savršene kadrove. Pitam se šta će tek biti za dva ili tri sata. Pitam se i kako uopšte započeti priču o jednom od najvećih muzeja na otvorenom, o mjestu koje svjedoči o toliko toga i u kojem su obitavali toliki velikani svjetske istorije.

Možda, redom. Možda da to odmah raspravim ovdje na ulazu u grad, u Odeonu ili „malom teatru“ kako ga još zovu. On je i služio u te svrhe, da članovi senata bistre ondašnju politiku, ali i kao koncertna dvorana. Jest da ja nisam član senata, ali nisu ni ovi Kinezi. Ipak bi nekako trebali da se dogovorimo da ne upadamo jedni drugima u kadrove. Vidim da se neki i presvlače, otvaraju kišobrane, mijenjaju šešire. Skoro da bih pomislio da je u pitanju neka uvrnuta modna revija. Čini se da su naša razmimoilaženja o tome kako se treba ponašati prilikom obilaska drevnih iskopina prilično velika.

Očigledno mi odvlače misli, a ja jedino želim da mislim o starom Efesu, o tome koliko je puta premiještan, osvajan i rušen od strane raznih osvajača, koliko puta razaran prirodnim katastrofama, a opet ostao impresivan, otmjena i dostojanstvena izgleda. Efes koji zatičemo iz vremena je Oktavijana Avgusta i vremena nakon njega.

Kada je Avgust postao car 27. pne, najveća promjena je bila što je Efes postao prestonica prokonzulske Azije (zapadna Mala Azija) umjesto Pergama (Pergamum). To je bio početak prosperiteta, a grad je postao i sjedište guvernera, te glavni trgovinski centar. Bio je drugi grad po veličini i značaju, odmah iza Rima.

Ulica Kuretes (Curettes Road) koju pratimo nosi ime po ondašnjem redu sveštenstva. Široka je i popločana kamenim blokovima i vodi od Odeona (malog teatra) na ulazu, sve do Celzijusove biblioteke, a onda se iz nje skreće u Mermernu ulicu (Marble Road) i njom se dolazi do impresivnog Velikog teatra. Sa obe strane viđamo ostatke hramova i fontana dignutih u slavu rimskih imperatora i bogova, kuće bogataša velmoža i imućnih Jevreja koji su u Efesu imali svoju trgovačku koloniju. Tu su i kamene kapije, statue, ulične prodavnice, javna kupatila, toaleti.

Obredno mjesto Pritanejon (Prytaneion) zadržalo je koliko-toliko svoju formu. Vječna vatra koja je tu danonoćno gorjela pod budnim okom boginje Hestije, zaštitnice porodice, simbolizirala je srce svakog Efežanina. Jasno su se nazirala i javna kupatila po kojima se gospoda baškarila. Javni toalet je ostao sasvim vjerodostojan. Rupe u nekoj vrsti kamene klupe bile su precizno i geometrijski pravilno raspoređene.

Kažu da su prvo sluge morale da zagriju kamen svojim zadnjicama, a onda ustupe mjesta svojim gospodarima. Ispod je proticala voda da zatomi neželjene zvukove. Sjeo sam i sam i bezuspješno pokušavao da zamislim scenu u kojoj se ondašnja gospoda olakšava i kroz razgovor pretresa gradske aktuelnosti. Za rekonstrukciju jedne takve besjede morao bih pozvati neke od ovih Kineza koji me u stopu prate da mi se pridruže. Kamenu klupu niko nije morao grijati, vrućina je bila već teško podnošljiva.

Mačka što se ugnijezdila u komadiću hladovine između dva kamena bila je itekako svjesna toga, pa je odlučila jedno vrijeme da izigrava statuu. Narod kao da nije bio svjestan, sve više je popunjavao ulice drevnog Efesa.

Da bar u mislima proizvedem dašak svježine, upućivao sam beznadežne poglede ka razrušenim javnim kupatilima.

Prošao sam pored jednako beskorisne i odavno presahle Trajanove fontane (Fountain of Trajan).

Obezglavljena bogatašica Skolastika (Scolastica) očito nije imala moje probleme, ali nisam ni ja njene.  

Na Domicijanovom trgu centralno mjesto je zauzimao istoimeni hram. Među visokim stubovima nedostajala je statua imperatora Domiciana (Domitian) pa sam odlučio da zauzmem njegovo mjesto na trenutak. U to vrijeme velika čast je bila za neki grad da ima hram posvećen imperatoru. No, nakon što je kod naroda nepopularnog Domiciana ubio njegov sluga, mnogi su njegovo ime izbrisali sa spomenika. Efežani su isto tako požurili da posvetu preimenuju u čast njegovog oca imperatora Vespasijana bojeći se da popularnost njihovog grada ne bude poljuljana u odnosu na rivalske gradove Izmir i Pergam.  

Da nije ovolika gužva, mogao bi se lakše uživjeti u uloge poznatih koji su hodali drevnim Efesom. Ali sigurno da ni onda nije bila ništa manja gužva jer je na svom vrhuncu ovaj grad imao preko 200.000 stanovnika. Možda je to privuklo i Svetog apostola Jovana Bogoslova kao idealno mjesto za širenje Isusove riječi. On je u Efes stigao sa Djevicom Marijom i ovdje je napisao svoje jevanđelje, četrvrtu knjigu, kao i Otkrivenje Jovanovo, zadnju knjigu Novog zavjeta.

Dok razmišljam o tome tražim komadiće hlada u natkrivenim iskopinama kuća u brdu i prodavnica ispred Hadrijanovog hrama.

Nekadašnji stambeni kvart sastojao se od luksuznih kuća sa centralnim grijanjem, toplom i hladnom vodom, zidovima ukrašenim freskama, podovima ukrašenim mozaicima, kipovima, poprsjima od mermera i plemenitog metala, nemještajem od drveta i bambusa, te kućnim ukrasima od bronze.

Dvospratne prodavnice naslanjale su se odmah na kuće bogatih, vjerovatno da bi se što lakše odobrovoljili da posegnu u svoj duboki džep. Mora da je među ovim trgovcima i bogatunima bilo onih kojima se apostol Pavle zamjerio propovjedajući skromnost i nematerijalizam, te su ga napali i protjerali.

Apostol Pavle je u Efes stigao oko 54. godine i naredne tri godine boravio je i propovijedao u gradu. Vjeruje se da je jedno vrijeme bio i zatvoren u Efesu.

Drugi dio grada 

Kruna šetnje ulicom Kuretes bila je Celzijusova ili Celzusova biblioteka (Library of Celsus). Jedinstvena po tome što je ujedno i nadgrobni spomenik podignut Celzusu od strane njegovog sina Tiberijusa, koji je imao namjeru da obrazuje Efežane kojima je samo novac bio u glavi. Ova građevina vrijedna istinskog divljenja bila je u svoje vrijeme dom preko 12.000 svitaka. Kažu da je bila posjećena iz čega se moglo zaključiti da su ondašnji građani Efesa voljeli pisanu riječ. Druga priča koja nema nikakve veze sa čitanjem kaže da je kroz biblioteku vodio tajni prolaz do javne kuće. (Mora da su se žene čudile što im se muževi ubiše od čitanja). E sad, da li je bilo više čitalaca ili „čitalaca“, ostaće zauvijek tajna. 

Ja sam odgovor pokušao pronaći u očima mudre Sofije i hrabre Arete, ali bez uspjeha. Druge dvije statue predstavnica vrlina koje su krasile fasadu pripadale su obezglavljenim Enoji (Ennoia) i Epistemi (Episteme). Prva je predstavljala pamet, a druga znanje, ali teško da su one nešto znale, jer su bile samo kopije originala koji se nalaze u Efesovom muzeju u Beču.

Jedno drugo znanje, ono graditeljsko, pretočeno je u mermernu kapiju Mezusa i Mitrada (Gate of Mazeus and Mithridates). Dvojica bivših robova koje je imperator Avgust (Augustus) oslobodio svoju zahvalnost su iskazali tako što su izgradili ovu kapiju u njegovu čast i čast njegovog zeta Agripa (Agrippa). Po izgledu ove raskošne kapije čini se da su bili baš zahvalni. Uostalom, ima li išta vrijednije od slobode!

Malo sam još razgledao okolo, tražio onaj tajni prolaz do javne kuće i pokušavao da odgonetnem prvu znanu reklamu: reljef u mermeru na kojem je bila žena, lijevo stopalo i fragmenti srca. U brošuri o Efesu su je protumačili kao da se „malo ulijevo nalaze predivne žene koje su i pored slomljenih srca spremne da vam pruže ljubav“. Bilo kako bilo, ova reklama za javnu kuću više nije važila, tako da sam odustao.

Stalni osjećaj da me prati more ljudi ubrzao je moj rastanak sa bibliotekom i obreo sam se na još prilično čistoj Mermernoj cesti (Marble Road). Mermernih blokova ulaštenih od vjekovne upotrebe, oivičena zidom i nakićena stubovima, bila je ogledalo gradske raskoši. Osvrćem se. Onih Kineza nema. Usporavam. Mora da ih je zadržala zagonetka javne kuće. Usporavam i zbog velike vrućine. Ometa me da u mašti oživim Mermernu ulicu pa se prazne glave vučem prema Velikom teatru (Grand Theater).

Konačno da sjednem i malo uživam u ovom impozantnom zdanju. Bilo je daleko od svog starog sjaja. Sad je mjesta nekih gledalaca – a moglo ih je stati oko 25.000 – zauzimao žbunasti korov i tek pristigli malobrojni turisti. Ništa od repertoara ne mogu da dozovem u glavi. Koncerti su nečujni, predstave nevidljive. Političke i religijske govorancije me ne interesuju, a za one umne nemam koncentarciju. O međusobnim borbama gladijatora i borbama sa životinjama ne želim ni da pričam, niti mi pada na pamet da se pridružim razjarenoj gomili i sotonizujem Svetog Pavla.

Osim ovoga ne znam šta je preostalo. Možda ova kineskinja sa kišobranom. Možda pogled u daljinu, tamo prema moru i niz Lučku ulicu (Harbour Street). Otamo mora da je došla Kleopatra željno iščekivana od svog Marka Antonija, a onda su ljubovali po Efesu, vjerovatno u potaji svjesni svog tragičnog kraja. Konačno da jedna predstava oživi i da ne sjedim uzalud u publici. Vidim ih kako se drže za ruke, navukao sam i paravan sa zvijezdama, napunio teatar, uključio uzdahe. Puštam ih da se vole tu preda mnom, pred grmićima korova, pred svima…

Izgleda romantično iako tada Veliki teatar nije izgledao ovako. Za vrijeme Aleksandra Velikog nije ga ni bilo da posvjedoči pobjedi nad Perzijancima i obnovi Efesa koji je uvijek rado posjećivao. Ovdje je, kažu, dobio nadimak „božanski“. Da li je i on otamo dolazio, od mora? Odakle su došle Amazonke, po vjerovanjima osnivačice Efesa, ne mogu ni da zamislim. Kao ni Aleksandar Veliki, ni Kleopatra poslije njih. Lučkom ulicom sigurno nisu. Ali ću zato ja upravo krenuti njom i skrenuti stazom ka još jednom posebnom mjestu i tu završiti svoju posjetu ovom drevnom gradu.

Ostaci crkve Djevice Marije iz 4. vijeka izgleda nisu privlačili ničiju pažnju, jer smo bili sami. Iz ruševina se mogao naslutiti izgled ovog zdanja. Bila je to prva crkva posvećena Djevici Mariji. Sjedili smo uz ostatke apside, gurajući se u komadiću hlada i posmatrali presušjelu krstionicu. 

U Efesu se nalazio i Artemidin hram (Temple of Artemis), jedno od sedam svjetskih čuda antike, posvećen grčkoj boginji Artemidi, boginji lova, divljine i plodnosti. Kažu da je sedam puta rušen i obnavljan. I pored toga nije izdržao jer su siromašni ostaci temelja i jedan jedini stub jedino svjedočanstvo o njegovom postojanju. 

Vraćamo se. Taksista uzalud pokušava da rashladi užareni automobil. Još mislim o veličanstvenom Efesu i neminovno o prolasku vremena i vječnoj promjeni. Upravo vječna promjena je intrigirala i grčkog filozofa Heraklita, rođenog Efežanina i možda je upravo Efes, grad u kojem je živio i radio, uticao na takva razmišljanja.

Kad smo kod razmišljanja, mislim da je mojim bio neophodan predah od ovog veoma sadržajnog dana. Pojava vodenog plavetnila jedva da mi dozvoljava da završim priču. Heraklit je rekao da nikad u istu rijeku ne možeš ući dva puta. Tako ni ja ne mogu u isto more, ovaj put Egejsko, ući dva puta. Isto je to more, ali je juče bilo drugačije, kao što je bilo i prekjuče.

Izdvojeno:

• Da bi razgledali Efes koliko-toliko u miru, najbolje je doći rano. Otvara se u 08:00 i ulaz košta € 6 
• Brdo Bulbul i kuća Djevice Marije je blizu Efesa i šteta ju je ne obići. Zbog relativno malog prostora i brojnih turista, možda je bolje ovo mjesto prvo posjetiti 
• Iz odmarališta Kušadasija postoje svakodnevne turističke ture do Efesa, ali je možda bolja opcija iznajmiti auto ili uzeti taksi i tako sam upravljati rasporedom i vremenom
• Taksi je koštao € 50 do Efesa i kuće Djevice Marije i nazad, uključujući čekanje