Doći u Gradačac, grad čuven po „Zmaju od Bosne“ i šljivama, značilo je provesti se voćarskim krajem i stići do padina Majevice. Već na prilazu gradu, pod budnim sam okom Bijele kule, koja dominira gradom i okolinom, a na njegovom samom ulazu dočekuju me dvije bogomolje, pravoslavna i katolička. Samo ih cesta dijeli. Kao da već pri prvom susretu Gradačac želi da istakne svoju multikulturalnost. U tu još živu misao, uklopila se džamija Husejnija, samo koji trenutak kasnije, na prilazu Starom gradu. Nije trebalo dugo da primijetim da je u ovom simpatičnom gradiću sve u znaku Gradaščevića i najpoznatijeg iz njihove porodice, Husein-kapetana Gradaščevića. Pošto su hroničari prošlosti bili veoma škrti kad je u pitanju Gradačac, moglo bi se reći da njegova istorija i počinje sa Gradaščevićima i uspostavom kapetanije na tadašnjim granicama Osmanskog carstva, početkom 18. vijeka. Iz ove porodice su se generacijama smjenjivali kapetani, sve do posljednjeg i daleko najčuvenijeg, već pomenutog Husein-kapetana Gradaščevića – Zmaja od Bosne. Obilazeći njegovu zaostavštinu, ujedno i glavnu zaostavštinu ovog grada, nije se dalo naslutiti u kojoj mjeri je ona poštovana.

Sluteći po praznom kompleksu oko Bijele kule, mom nesmetanom vršljanju po njenim kamenim bedemima, bez igdje ikoga unaokolo, činilo se kao da i nije puno. Dok je dole ispod u popunjenim baštama kafana narod ispijao jutarnju kafu, glavni simbol grada je bio otvoren za jednog jedinog posjetitelja. Nije mi smetalo. Na miru sam sve obišao, praveći se da ne vidim nemarno naslaganu drvenu građu u jednom ćošku, prazne flaše i limenke, zašuškane u korov. Nisam vidio ni uljeza u vidu jedne mačke. Vjerovatno je i ona isto mislila za mene. Odozgo jasno vidim onu džamiju Husejniju, još jedno kapetanovo zaveštanje. Kupa se u jutarnjem suncu. Malo dalje, na uzvišenju iznad nje i njegovu Sahat kulu, propalog krova. Nemam koga da pitam zašto je nacinalnom spomeniku krov propao, pa nastavljam dalje kroz mali park odakle ću krenuti u potragu za kapetanovom rodnom kućom.

Kuća se nalazi u ulici Nenavište, kako se zvala srednjovjekovna župa koja se prostirala na ovom području. Potraga je malo potrajala. Za razliku od ostalih kuća, rodna kuća “Zmaja od Bosne” nije bila odmah uz ulicu. Malo dublje u jednom dvorištu krila se u bujnoj bašči i ukrasnom rastinju. Onako bijela i obnovljena u svom izvornom izgledu, savršeno se uklapala u okruženje. Dozvola za ulazak u dvorište stigla je od žene iz komšiluka, a nijemu predstavu u kojoj obilazim i škljocam oko preko 200 godina stare kuće prekinuo je slabašni glas sa jednog od pendžera, tek toliko velikog da u njega može ljudska glava stati. Vlasnica kuće me pita šta tražim u njenom dvorištu. One komšinice što me pustila nema. Nakon kratkog objašnjavanja, starica se izvinjava što ne može da me pusti u kuću. Plaši se korone, kaže. Pokušao sam objasniti da mi to nije ni bio plan, ali spoznaja da je postojala mogućnost da vidim unutrašnjost ovog prastarog doma me nagnala na misao da moram ponoviti svoju posjetu Gradačcu. Ljubazno smo se rastali, jednako ljubazno kao ja i Gradačac. Moj čas istorije se nastavljao u susjednom Srebreniku. Da nije bilo tako, spas od vreline dana sam mogao potražiti u okruženju jednog od jezera pored grada – Hazni ili Vidari. Da, Gradačac ima dva jezera. Umalo zaboravih, i jednu banju, Ilidža se zove, kao i najstariju specijalizovanu privrednu manifestaciju u Bosni i Hercegovini, čuveni Sajam šljive.

Kula Husein-kapetana Gradaščevića

Tvrđava u Gradačcu je današnji izgled dobila u periodu između 1765. i 1824. godine, a njen najistaknutiji dio je upravo kula Husein-kapetana Gradaščevića, podignuta kao tip feudalnog dvorca utvrđenog radi sigurnosti. Kulu čine glavna zgrada sa tri etaže i toranj sa dodatna tri sprata. Osim Kule kompleks Starog grada ili Gradine čine tri ulazne kapije, tzv. karaule ili kapi-kule, sahat kula, te zgrada Gradske biblioteke, radiostanice i muzej, kao i zgrada Gimnazije, koje su nešto novije gradnje. Gradačačka kula, Bijela kula ili Kula „Zmaja od Bosne“, kako je još zovu, visoka je 18 metara, široka sedam i po, a debljina zidova koji je okružuju iznosi jedan metar, što ne čudi, jer je kula građena kao vojni kompleks, sistem odbrane grada, u kojem je bila smještena vojska i gradska administracija. Ispod kule postoje tuneli i podzemne prostorije, a kad se popnete na njen čardak na okolinu se pruža se pogled od 360 stepeni.

Sahat kula

Sahat kula se nalazi unutar kompleksa Starog grada. Kulu je sagradio Husein-kapetan Gradaščević 1824. godine i njegova je najznačajnija zaostavština gradu. Kula je visoka skoro 22 metra, a usljed slijeganja tla vremenom se nakrivila na jednu stranu. Sahat kula u Gradačcu posljednja je sahat-kula izgrađena u BiH i proglašena je zasebnim nacionalnim spomenikom pod zaštitom države.

Džamija Husejnija

Ova džamija odmah na ulazu u Stari grad još je jedna građevina za čiju gradnju je zaslužan Husein-kapetan Gradaščević. Sagrađena je u isto vrijeme kad i Sahat kula. Ova džamija je posljednja potkupolna džamija sagrađena u BiH za vrijeme Osmanskog carstva.

Rodna kuća Husein-kapetana Gradaščevića

Kuća je izgrađena 1786. godine i predstavlja jedan od najboljih primjera očuvane tradicionalne, gradske begovske kuće. Danas je ova kuća porodični muzej i ulazak u njenu unutrašnjost povratak je 200 godina u prošlost. U kući su odrasle brojne generacije ugledne porodice Gradaščevića, kojima kuća i danas pripada, a 2015. godine je proglašena nacionalnim spomenikom.

Crkva svetog proroka Ilije

Gradnja pravoslavne crkve u Gradačcu otpočela je za vrijeme austrougarske uprave, 1882. godine, a crkva je osveštena 1887. godine. Za vrijeme svog postojanja, crkva je više puta obnavljana, a poslednje njeno renoviranje, koje je bilo potrebno zbog oštećenja u ratu, izvršeno je 2009. godine. Crkva je proglašena za nacionalni spomenik BiH u čijem sastavu se nalaze ikonostas sa 14 ikona na platnu, crkveni tron sa kompozicijom sv. Save, ikona Ilijinog uzlaska na nebo u ognjenim kolima, te drveni krst.

Katolička Crkva sv. Marka Evanđeliste

Katolička crkva u Gradačcu je izgrađena 1888. godine i posvećena je sv. Marku kao glavnom patronu i zašitniku župe Gradačac. Građena je u neogotičkom stilu, uglavnom od kamena. Dobar dio tog kamena je skidan sa zidina Gradine.

Jezera Hazna i Vidara

Da bi se industrijska zona grada zaštitila od poplava, napravljena su dva jezera, Hazna 1967. godine i dosta veće Vidara 1971. godine. Nastala su pregrađivanjem istoimenih potoka. Jezera imaju uređene obale i privlače brojne posjetioce, uključujući i zaljubljenike u ribolov. Voda u jezeru Vidara je pogodna i za kupanje, za razliku od one u jezeru Hazna koja je vremenom onečišćena.

Sajam šljive

Međunarodni sajam poljoprivrede i prehrambene industrije – Sajam šljive je najstarija specijalizovana privredna manifestacija u Bosni i Hercegovini. Sajam u Gradačcu ima preko pedeset godina tradiciije, održava se svake godine krajem avgusta i privlači veliki broj izlagača i posjetitelja.