Kad smo se raspitivali na koji način da dođemo od Varadera do Havane, putovanje oldtajmerom nam se učinilo kao najprivlačnije, i najpraktičnije. Prevoz smo sredili sa lokalnim momkom Robertom koji radi na izdavanju peškira u hotelu Blau Varadero  gdje smo bili smješteni sve vrijeme našeg boravka na Kubi.

„Odvešće vas moj rođak Bob. On ustvari i nije taksista, samo ima oldtajmer i sjedi besposlen kod kuće. Auto ima i klimu i sve. Dobićete i vodiča ako želite.“

Ja kažem da mi vodič nije potreban jer  sam se dobro pripremio za obilazak grada. Uz cjenjkanje, cijena puta sa 140 cucova (koliko je tražila i agencija) pada na 120 cucova (CUC – konvertibilni pezosi, neznatno slabiji od eura) i da nas Bob za dva dana pokupi ispred hotela u sedam ujutro. Tako je i bilo. Crveni Chevrolet Bel Air iz ’57 čekao je širom otvorenih vrata.

Sijao se na jutarnjem suncu, a njegov vozač, čovjek u pedesetim, ćelav i sa sunčanim naočalama, brižno je krpom glancao karoseriju. Pored Boba, kraj suvozačevih vrata stajao je krupan mladić sa naočalama i kačketom na glavi. „Ja sam Boris. Ja ću biti vaš vodič, a ono tamo je Bob.“ (Izgleda da nisam bio jasan kad sam Robertu rekao da ne želim vodiča).

Bob ne dodaje ništa, samo nijemo klima glavom. Dok stojim zbunjen razmišljajući da li je i Boris uključen u onih 120 CUC-ova, žena već sjeda na zadnje sjedište. Onako u ljetnoj haljini, sa šeširom velikog oboda na glavi i velikim sunčanicama, izgleda kao zalutala u neki film iz ’50-tih.

Jutro je. Sunčano. Četiri prozora otvorena (valjda je Roberto na to mislio kad je pominjao klimu u autu). Čavrljamo, Boris i žena uglavnom. Ja dodam ili priupitam ponešto. Zauzet sam razgledanjem i slikanjem. Bob šuti. Ševi brekće. Autoput dobar, prati morsku obalu. Kao i prvi dan kad smo dolazili u Varadero čudim se velikom broju oldtajmera.

Oldtajmere je doskora bilo zabranjeno prodavati a vlasništvo se prenosilo s koljena na koljeno. Osim toga, strancima ni danas nije dozvoljena kupovina. Interesantno je da su vozila proizvedena u Istočnoj Evropi jednako brojna i jednako cijenjena. Tako jedan oldtajmer u dobrom stanju može dostići cijenu i do $40,000, ali i dobro očuvana Lada može koštati i do $20,000.

Na informaciju o cijeni ovih popularnih ruskih automobila i da Borisu ne ostanem dužan odnosno da i ja na njegovom licu ugledam zabezeknutost nalik mojoj, odgovaram da kod nas za taj novac možeš kupiti vozni park Lada.

Nailazimo i na stare kamione, od kojih su mnogi prepravljeni za prevoz putnika. Sporo se vuku autocestom i jedino su brži od zaprežnih dvokolica koje takođe povremeno susrećemo.

Pokraj puta gomile ljudi stopiraju. Boris kaže da je to uobičajena jutarnja slika. Uz prijatan razgovor vrijeme brzo prolazi. Pomislih kako se radnja našeg filma, našeg putovanja za Havanu sasvim fino razvija. Bob i dalje šuti. Taj dio će se za koji trenutak sasvim dobro uklopiti u zaplet gdje nam Boris predlaže da stanemo na odmorištu i vidikovcu pored mosta Bacunayagua, najvećeg i najvišeg na Kubi.

Most Bacunayagua spaja provincije Matanzas i Mayabeque i nalazi se otprilike na polovini 150 kilometara dugog puta od Varadera do Havane.

Desetina lešinara nadlijeće duboki klanac i šepure se pred objektivom moje kamere. Možda čekaju i da se okliznem – ko zna.

„Otkud ovoliki lešinari oko puta?“ – pitam Borisa

„Tu imaju najviše hrane, odvuku sve što se pregazi na cesti.“

„Ni čovjek ne bi bolje prošao, dok bi ga dole u onom ambisu pronašli“ – dodadoh.

Smješkamo se. Svi, osim Boba.

Nakon kratkog predaha u kojem je jedino stradao Borisov oskudni sendvič kupljen u kantini na vidikovcu, nastavili smo ka Havani. Prolazeći pored velikog broja energetskih postrojenja, s obe strane puta, priča se spontano seli na kubansku privredu. Saznajemo da su novija i skupa auta koja smo počeli da srećemo uglavnom službena i voze ih stranci, zaposlenici u već pomenutim postrojenjima.

Boris, nakon što nam je rekao da je njegov otac doktor, s ponosom ističe da je Kuba u samom svjetskom vrhu po naučnim dostignućima i proizvodima iz oblasti medicine. S blagim razočarenjem u glasu dodaje da i pored toga prosječna doktorska plata iznosi tek oko 60 dolara. Možda treba pomenuti da je Bob prvi put progovorio. Mislim da je pitao sa koje strane da uđe u grad. Nešto ranije sam rekao Borisu da želimo da krenemo od Malekona (Malecón), dijela grada koji prati morsku obalu i čiji zid štiti Havanu od moćnog Atlantika.

Malekon

Široki  bulevar koji opasava grad dug je čitavih sedam kilometara, no mi nemamo namjeru da ga pratimo. Ševi se polako usidrio među ostale nalickane starine u kvartu Vedado. Odmah tu je i hotel Nacional.

Hotel Nacional poznat po prvoj mafijaškoj konferenciji održanoj 1946. godine. Laki Lućano i Mejer Lenski su se u vrijeme kad se mafija osjećala nedodirljivom, a Kuba bila raj za njihove investicije, drznuli ni manje ni više nego da organizuju konferenciju posvećenu kriminalu. Francis Ford Kopola je ovjekovječio ovaj događaj u Kumu II.

Posmatram zanimljivo zdanje i pitam se šta bi sve mogli čuti kad bi znalo da priča. Kako je to izgledalo dok ih je Frenk Sinatra zabavljao ili kako je bilo kad je velikom Net King Kolu 1956. odbijeno gostoprimstvo u hotelu samo zato jer je crnac?

Ne čekajući odgovor okrećem se pravom životu, onom koji mi se u ovom času odvija pred očima, svakodnevnici Malekona. Ona je ispunjena šetačima pored obale koji zastajkuju posmatrajući more ili pecarošima koji u velikom broju i duž cijelog bulevara okušavaju ribolovačku sreću.

Atmosfera je opuštena i svi izgledaju kao da imaju svo vrijeme ovog svijeta. Mi ga nemamo, pa pravimo nekoliko fotografija i želimo da što prije nastavimo dalje, jer znamo da će ubrzo mjesta koja želimo da vidimo biti preplavljene turistima.

Trg revolucije

S Malekona skrećemo desno u zelenilom bogatu Avenida Paseo i pred nama se na Trgu Revolucije (Plaza de la Revolucion) pojavljuje grandiozni obelisk visok  109m.

Trg Revolucije ili Plaza de la Revolucion je najveći trg u Havani i poznato mjesto gdje se narod okupljao i slušao Kastrove govore, kao i mjesto održavanja mnogih kulturnih manifestacija. Zidovi mermernog tornja su u obliku zvijezde petokrake, a u njegovom podnožju je velika statua Hozea Martija (Jose Marti), kubanskog narodnog heroja.

Stojeći na ovom prostranom trgu, ispred dominantnog Memorijala Hozea Martija, osjećate se nekako sićušno. Okolna zdanja samo vam utvrđuju taj osjećaj. Okrenem se lijevo, gleda me velika zgrada Narodne biblioteke (Biblioteca Nacional Jose Marti), okrenem se desno isto radi Narodno pozorište (Teatro Nacional), okrenem leđa Martiju i oči u oči sam sa dva džinovska murala. Kamilo Kienfuegos (Camilo Cienfuegos), još jedan junak iz revolucionarnih vremena gleda me sa zgrade.

Prvi put se vidimo. „Vas bien Fidel (dobro ti ide, Fidel)“. Vidim da me zamijenio s nekim, pa pogled selim na Če Gevaru, na zgradu Ministarstva unutrašnjih poslova. To je već poznato lice. Viđamo se danima po Kubi. Na njegovo: „Hasta la Victoria Siempre! (Do pobjede uvijek!)“, odgovaram: „Dobro, Če, kako ti kažeš.

Sad mi se već vrti u glavi i mislim da je vrijeme da napustimo Vedado i vrijeme komunizma i zaputimo se dalje u prošlost, u srce Havane i osjetimo kako zaista „diše“. Osjećam se pomalo nelagodno, ali Bob i Boris nam svaki put otvaraju vrata i istrajni su u tome.

Centar grada i stara Havana

Šetnja ulicama, kontrastima obojene Havane, daje vam osjećaj da ste u nekom drugom vremenu. Obnovljene zgrade i one što su na tom putu samo će vas na momenat izvesti iz starih vremena. Kolonijalna arhitektura (dok joj zgrade stoje u redu za novo ruho) svoju zaostavštinu bez pretjeranog optimizma podupire ogoljenim i izranjavanim stubovima i arkadama, a oronule i rošave fasade odavno ne pokušavaju da sakriju godine.

Oko Centralnog parka (Parque Central) otmjeno izgledaju dobrodržeće i obnovljene građevine Kapitola (Capitoli).

Velikog teatra (Gran Teatro), Muzeja likovne umjetnosti (Centro Asturiano) ili hotela Iberostar Parque Central.

I naš vodič s ponosom ističe promjene i navodi nas da prođemo kroz  moderno dizajniranu promenadu hotelske zgrade sa prodavnicama markirane robe. Nisam imao srca da mu kažem da je to nešto što me najmanje interesuje u ovom momentu. Za ono što nas jeste interesovalo, Boris je imao vrlo iscrpna objašnjenja i shvatio sam da bih bez njega izgubio puno više vremena dok bih u isto vrijeme pratio mapu, čitao o gradskim zanimljivostima i slikao.

On je zamijenio ove prve dvije radnje i našu šetnju smo mogli opušteno nastaviti ulicom Obispo, jednom od najživopisnijih i najfrekventnijih ulica starog grada. Na samom početku ulice je poznati koktel bar i restoran El Floridita, jedno od omiljenih mjesta Ernesta Hemingveja. Tu je često ispijao svoj Daiquiri koktel, čijem je nastanku i sam kumovao. Nažalost, bar je bio zatvoren pa nam je želja da se i sami osvježimo ovim pićem ostala neuslišena.

Prodavnice, kafići, hoteli, galerije. Glasovi dopiru sa svih stana. Nude se suveniri, knjige, slike, raznorazne druge rukotvorine, sladoled, pića. Stari prodavac novina uporno ponavlja svoju kratku rečenicu, konobar preko ulice nosi šoljice s kafom, nudi se tricikl-taksi, radnici popravljaju ulicu, pas se sunča, mačka nas posmatra ispod hladovine arkada. Na terasama devastirane antene i ograde, suši se veš, poigrava se kubanska zastava, sjede ljudi. Kolorit utopljen u vrevu, larmu, muziku.

Ako bi neka ulica mogla biti ogledalo Havane, onda je to ulica Obispo. Zbog toga je i na udaru turista i moj savjet je da poranite da bi je doživjeli na pravi način. To će vam omogućiti i da na miru pogledate mali market (Patio de los Artesanos) sa ručno rađenim suvenirima ili zavirite kroz arkade u rashladna predvorja uličnih zgrada. Zahvaljujući toj vrsti znatiželje u predvorju jedne galerije po prvi put na Kubi vidim istaknutu sliku Fidela Kastra. Slika velikog formata na kojoj stoji u uniformi me podsjetila na zakon koji je usvojen po njegovoj želji, a odnosi se na zabranu podizanja spomenika, statua ili nazivanja ulica u njegovu čast.

Apoteka-muzej Farmacia Taquechel skoro stotinu godina spravlja lijekove. Interijer krase dugačke police i pultovi u kedrovini i mahagoniju, uredno posložene porculanske  posude, mermerni pod. Red i tišina u rashladnoj unutrašnjosti i prijatni mirisi djeluju nekako umirujuće  i pomislio sam da je ovo dobro mjesto da se uzme kratak predah. Onaj malo duži koji uključuje osvježenje u vidu nekog pića potražili smo u neposrednoj blizini, na krovu čuvenog hotela Ambos Mundos. Približavamo se liftu. Sa slika na zidu posmatra nas Hemingvej u svojim raznim izdanjima.

Čelična rešetkasta vrata se zatvaraju za nama i stari „otis“ uz škripu i stenjanje klizi ka vrhu zgrade. Upravo prolazimo sobu 511 u kojoj je slavni pisac jedno vrijeme živio. Na krovu se nudi hrana i piće, a nas je dočekala i muzika uživo. Terasa ima pogled na sve strane, tako da možete da vidite dijelove stare Havane iz malo drugačije perspektive i usput napravite lijepe fotke. Uz sve to, preostalo mi je još samo da zapalim cohibu i prepustim se potpunom užitku. Terasa na krovu hotela Ambos Mundos je definitivno nešto što ne treba propustiti.

Iz ulice Obispo skrećemo u Trgovačku ulicu (Mercaderes), još jednu zanimljivu i veoma sadržajnu ulicu. Ova ulica je gotovo potpuno rekonstruisana i vraćen joj je originalni izgled iz 18. vijeka. Nešto mirnija atmosfera od one koju smo dosad osjetili u Havani kao da proizilazi iz poštovanja prema njenom dostojanstvenom novom izgledu. Upečatljive fasade živih boja, slikoviti ulazi, te mnogi kulturni objekti sve vrijeme čine vas zaokupljenim. U prijatnoj šetnji „pozdraviće“ vas statua Simona Bolivara.

Sigurno će vas privući neki od muzeja (većina su besplatni ili nisu skupi), kao, recimo Muzej duvana (Museo de Tobaco) ili možda Muzej oružja (Museo Armeria 9 de Abril). Čokolada takođe ima svoj muzej (Museo Casa del Chocolate), Afrika (Museo Casa de Africa) i Azija (Museo Casa de Asia) svoj. Tako zaneseni izbićete na Stari trg (Plaza Vieja). Ovaj lijepi, šaroliki trg pod zaštitom UNESCO-a u potpunosti će zaokružiti vašu šetnju ulicom Mercaderes.

Potpuno drugi ambijent nas dočekuje u luci i na sljedećem poznatom gradskom trgu, trgu San Francisko (Plaza de San Francisco). Zagasiti i sivi zidovi zgrada sa početka prošlog vijeka, povezani sa lukom i njenim nekadašnjim poslovanjem, možda nisu vrijedni posjete, ali bazilika (Basilica San Francisco de Asis) iz 16. vijeka, koja dominira trgom svakako to zavređuje. Tu je i fontana sa lavovima (Fuente de los Leones), dopremljena čak iz Španije 1836. godine, koja je nekad ukotvljene brodove snabdijevala pijaćom vodom.

Odmah uz baziliku je bronzana statua El Caballero de Paris, posvećena mentalno bolesnom čovjeku i ikoni uličnog života Havane iz pedesetih. „Gospodin iz Pariza“ je držao filozofske govore i vodio diskusije sa stanovnicima o vjeri, politici ili životu uopšte. Njegova statua sada donosi sreću. Za to je potreno da mu stanete na nogu, uhvatite ga za bradu jednom, a za prst na ruci drugom rukom.Prije nego što je moja žena postala sretna, Boris joj sugeriše da dodirne jednu drugu statuu, bronzanu statuu čeliste.

Kako je mogla očekivati (iskreno, nisam ni ja) da će statua oživjeti i prilično je prepasti. Statua se brzo iskupila džentlmenskim cjelivanjem ruke, a rado je prihvatila i 2 CUC-a pustivši ih da skliznu u džep.

Na ručak odlazimo u El Guajirito, tradicionalni kubanski restoran u blizini Centralne stanice. Unutrašnjost restorana u kantri stilu, konobarice mlade i lijepe Kubanke sa bijelim, uskim haljinicama na volančiće, prebačenim torbicama i kaubojskim šeširima (ove nošnje su tipične za okolinu Santijaga de Kube), a sve to uz muziku uživo.

Restoran je poznat po večernjim nastupima velikih kubanskih muzičara, među njima i onih iz Buena Vista Social Club. Pošto je dan, mi smo morali da se zadovoljimo lokalnim ženskim bendom. No, i pored toga, odlična svirka, dobra atmosfera i ambijent.

Hrana u restoranu El Guajirito je prilično dobra, ali cijene su visoke i sve što se podrazumijeva kao prilog i što vam na takav način i predstave, na kraju bude posebno naplaćeno (glavna jela od 16 do 20 CUC-a, sa prilozima 20 do 25 CUC-a, plus piće). Osoblje pomalo smušeno, na momente nervozno, a čekanje na jelo, u našem slučaju na plaćanje računa, zna se otegnuti. Ako se ipak odlučite da posjetite El Guajirito, mislim da je varijanta da se samo nešto popije (odličan guarapo koktel) u lijepom ambijentu i uz dobru muziku najbolja.

Poslijepodnevnu šetnju nastavljamo na još jednom trgu, Plaza de Armas, sa kojeg kroz mali park dolazimo do Palacio de los Capitanes Generales. Ulica (Cuba Tacon) ispred ove palate je presvučena drvenim ciglama. Zbog truljenja ulica se nakon izvjesnog vremena morala mijenjati, pa je odlučeno da se presvuče pravim ciglama.

Ipak, danas kad Havana pod novim gradonačelnikom vraća stari sjaj svojim istorijski značajnim dijelovima kako nam je Boris rekao, ova ulica dobija stari izgled. Tako smo se sasvim slučajno zatekli na završnim radovima i hodali drvenom ulicom Cuba Tacon.

Treba posjetiti i Katedralu San Kristobal (Catedral de san Cristobal), na Trgu katedrala (Plaza de la Catedrala). Ova katedrala u baroknom stilu se ne izdvaja mnogo od drugih katedrala u koje sam ulazio, ali svejedno je lijepo osjetiti te karakteristične mirise unutrašnjosti, svježinu koju pružaju hladni zidovi, oskudno svijetlo, tamne ćoškove, mir i tišinu.

Na trgu ispred katedrale pažnju privlači živopisno obučena crnkinja. Ove dame stalno viđamo i pravi su magnet za fotografisanje, no one to sve budno motre i očekuju da im za to platite. Ako imate objektiv velikog dometa taj vid „oporezivanja“ lako ćete izbjeći.

Zamisao da ugasimo žeđ u blizini trga, u čuvenom baru La Bodeguita Del Media (u bukvalnom prevodu „mala prodavnica u sredini“), gdje su žeđ gasili Gabriel Garcia Marquez, Pablo Neruda, Nat King Cole, te naročito Ernest Hemingway, propala je zbog velike gužve.  Nije da nismo mogli dočekati svoj mojito u „maloj prodavnici u sredini“, ali u ovoj gužvi to ne bi bio pravi ugođaj.

Zato smo jednostavno nastavili lutanje ulicama ovog čudesnog grada, upijali njegove boje, udisali mirise starosti, čudili se postojanosti zgrada, pukotinama u zidovima pokrpanim daskama. Zaobilazili smo iskopane rupe, ustajalu vodu pokraj ivičnjaka, kamare šuta ili hrpe smeća. Izbjegavali smo pomalo dosadne, ali ne i pretjerano nasrtljive prodavce svega i svačega i osvrtali se za čudnim prevoznim sredstvima.

Za kraj smo ostavili kupovinu suvenira i poklona na velikom Almacenes San Jose marketu u luci. A onda na kraju dana, umorni i puni utisaka svalili smo se na izlizano kožno sjedište starog „ševija“ i očima dali znak šutljivom i pouzdanom vozaču Bobu da smo spremni za povratak.

Dok klizimo Avenijom Puerto (Avenida del Puerto) ka izlazu iz grada, budno nas motri kolosalna statua Isusa Hrista (Cristo de la Habana), čuvarica grada.Figura velikog kruzera, pramca gotovo uronjenog u stari grad, smanjuje se u retrovizoru, a zatim nestaje. Skrenuli smo i „zaronili“ u tunel ispod kanala Entrada, u zadnji čas namignuli utvrdi San Salvador (Castillo de San Salvador de la Punta) i napustili Havanu.