Mnogo je drugih asocijacija na Vijetnam, ali ja sam nekako odlutao u vrijeme Indokine pod Francuskom i smjestio se, u bijeloj lanenoj košulji mokroj od znoja, pored zapuštenog bazena francuske kolonijalne vile. Zaklonjen bujnom vegetacijom, sa koktelom u ruci, osluškivao sam pjev tropskih ptica i gledao treperave sunčeve zrake, izlomljene blagim kretnjama golemih listova ukrasnog bilja. Visoki zid odvajao me od vanjskog svijeta…

Valjda je bilo sasvim logično težiti ovakvoj slici pošto sam se u stvarnosti držao za rukohvat gradskog busa koji je stenjao prema Distriktu 1, glavnoj odrednici i najvažnijem dijelu grada. Od ovakve buke, imanja nekadašnjih kolonizatora teško da bi se mogla zaštiti, ali već sam ih zaboravio i jedva sam čekao da stignem do hotela i ekspresno se pripremim za dugu šetnju i istraživanje vijetnamske metropole.

Mogli smo se mi dovesti do hotela i taksijem, bilo bi komotnije i brže, ali ovi ljudi nemaju milosti. Niko sa svojom ponudom nije bio ni blizu cijene od 5 do 10 dolara (kako sam se ranije informisao), pa sam pomislio, zašto odmah na početku da ispadnem budala i naivčina. E sad, lagao bih kad bih rekao da je ta moja odluka bila čvrsta, jer napolju je nesnosna vrućina a ja sam proveo u avionu više od petnaest sati. Da  ispadnem karakter u pomoć će mi priteći mlada djevojka koja je vikala i skupljala putnike za bus. Tako je nešto i rekla: „Nemoj da te varaju, ‘ajde s nama, autobus će ti stati 100 metara od hotela i to sve za jedan dolar“. Još mi je uz to i zamijenila dolare u dong (domaća valuta) po sasvim povoljnom kursu.

Sve je manje-više bilo onako kako je rekla. Na putu do smještaja zaobišli smo par kesa smeća, nekoliko na trotoaru parkiranih motora, iskulirali ponuđače raznih roba i usluga, prekoračili poneki curak urina i fekalija, i našli se pred blještavim slovima našeg hotela. Nismo gubili vrijeme i nakon obavljenih formalnosti sa hotelskim osobljem, već smo bili spremni za istraživanje grada.

Dok mi se još negdje po dalekim ćoškovima mozga muvaju slike kolonijalne Indokine, sasvim je bilo logično posjetiti hotelu najbližu gradsku atrakciju, Ben Thanh pijacu (Cho Ben Thanh). Gdje god da putujete marketi su uvijek među mjestima koja bi trebalo vidjeti, ali to ne mora uvijek biti tako. Neki marketi su zaista ogledalo kulture neke sredine ili imaju posebnu dinamiku i specifičnost – što bi rekli, priča su za sebe, autentični i neobični. Ovaj u Ho Ši Minu slabo koji od pomenutih epiteta je zadovoljavao. Gomila tezgi sa garderobom, nakitom i suvenirima  nagurane tako da se jedva između njih može proći, uz jedan dio sa voćem i povrćem i drugom hranom, nisu uopšte mamile za zadržavanjem. Još kad su trgovci počeli da me vucaju i pipkaju sa svih strana, poturaju pod nos svoju robu i unose mi se u lice, postavio sam si pitanje šta uopšte radim tu. Odmah se vidjelo, pijaca k’o pijaca, a osim toga, bar ne odmah prvi dan, nisam imao namjeru ništa da kupujem.

Nisam bio siguran, ali mogao bih se zakleti da mi je jedna od onih žena na pijaci ponudila Starbucks majicu. Takve stvari me natjeraju da promislim o sebi. Šta li je u njenoj glavi? Zar sam joj tako izgledao, kao neko ko je prešao pola svijeta da nabije na grudi print papirne čaše. Opet, s druge strane, radilo se o iskusnom prodavaču.

Optužujući sebe što sam interakciju s gradom započeo na pogrešnom mjestu, brzo sam se umirio stigavši pred hinduistički hram Mariamman (Đen nu Than Mariamman), posvećen istoimenoj boginji kiše, zanimljivog vanjskog kolorita. Nakon što sam izbjegao dva auta i šest motora, a zatim su još dva motora izbjegla mene, našao sam se pred svetinjom. Na ulazu je stajalo Sretna Nova godina (Chuc Mung Nam Moi) i Proljetni festival (Xuan Ky Hoi) i simpatična gica. Izgledalo je kao da sam je upravo nasmijao svojim ludim i neiskusnim prelaskom ulice. Bogovi i boginje iznad novogodišnje dobrodošlice očito me nisu ni primijetili.

Hinduistički hram Mariamman se ne nalazi baš u turističkoj ponudi, ali ga vrijedi vidjeti, ako ništa, jer je jedini hindu hram u Ho Ši Minu. Osim toga, vjerovanje je da onima koji ga posjete donosi sreću i zdravlje. Nakon onog prelaska ulice, to mi je i trebalo.

Halo! Vidi li me neko?

Nastavio sam se probijati kroz vrelinu predvečerja, gradsku buku i zagađeni vazduh. Neki su ove tri stvari rješavali jednostavno: sjeli su na motor, stavili slušalice na uši i masku na usta. Nisam imao ništa od ovih pomagala pa sam fokus sa ovih zapažanja premjestio na Palaču ponovnog ujedinjenja (Dinh Đoc Lap, Reunification palace), pred čije kapije sam upravo stigao. Za mene su bile zatvorene, ali ionako nisam planirao da ulazim.

Ovdje su tenkovi 1975. godine blokirali izlaz tadašnjem predsjedniku i primorali ga na predaju, a posljednji Ameri su zdimili helikopterom upravo sa krova ove zgrade. Taj dan predaje vlade Južnog Vijetnama je ujedno i dan koji je zaustavio kolonizaciju od strane Amerikanaca i ima veliki istorijski značaj za Vijetnamce.

Vjerovatno je toj slici glorifikacije ovog objekta trebao da doprinese široki Le Duan  bulevar koji kao da je bio svečana prostirka onima koji dolaze prema palači ili odlaze od nje. Tako prostrt ispred nje i okićen svjetlosnim ukrasima izgledao je elegantno i otmjeno. Široki bulevari i ulice su sigurno jedno od obilježja Ho Ši Mina. Novogodišnje slavlje ih je učinilo svečanijim, a nas šetače da se osjećamo posebno. Tek sad sam postao potpuno svjestan da Vijetnamci večeras slave Kinesku novu godinu to jest, svoju Novu godinu, i to godinu svinje. Zato me ona gica onako veselo gledala sa novogodišnjeg transparenta. Pošto sam i sam rođen u godini svinje, zanimljive koincidencije su dobile na svojoj posebnosti. Ta spoznaja, da je ovo noć svih svinja, uključujući i mene, dala mi je pravo da počnem da se osjećam kao da je ovo doček za mene. Da se osjećam posebno. Sad me još više nervirala ona žena što mi je ponudila Starbucks majicu.

Ništa bolje od nje nisu me tretirali ni učesnici u haotičnom prestoničkom saobraćaju. Ovdje na skveru ispred Katedrale Notre Dame (Nha tho Đurc ba Sai Gon, Notre-Dame Cathedral Basilica of Saigon) treći ili četvrti put sam spašavao glavu pred pomahnitalim motoristima. Mislio sam da ću na trotoaru moći u miru da je posmatram kako se kupa u svjetlu i ponosno pozira, ne dozvoljavajuću skelama koje su je pokrile sa zadnje strane da umanje njenu ljepotu. Ali neki se nisu libili da svoj motor potjeraju i prostorom za pješake.

Katedralu Notre Dame izgradili su francuski kolonizatori (1863-1880), ima dva zvonika, visoka je 58 metara i jedno je od glavnih mjesta u turističkoj ponudi grada. 

U blizini je i gradska opera i pozorište (Nha hat Thanh Pho, Opera House)

Okružen ovim haotičnim saobraćajem, osjećao sam se kao u video igrici u kojoj prelazite nivoe izbjegavajući pomahnitale motoriste i automobile. Novogodišnji dekor se sasvim uklapao kao grafika iz neke takve igrice. U ulozi pješaka ne samo da se nisam osjećao povlašten u saobraćaju, nego mi se činilo kao da sam nevidiljiv. Apsolutno niko nije ni pomišljao da uspori, a kamoli da stane. Ako bih krenuo ulicu prelaziti na nekom manje preglednom mjestu, odjednom bih se našao okružen motoristima i autima koji su me jednostavno zaobilazili. Pješački prelaz nema nikakvu funkciju, osim da se zna gdje treba okušati sreću u pokušaju da se dosegne druga strana ulice.

Vijetnamci su one silne bicikle masovno zamijenili motorima i toliko srasli sa ovim vozilom da se može bez pretjerivanja reći da se na motorima život odvija – ali bukvalo. Cijele porodice na ovim dvotočkašima su sasvim uobičajen prizor. Na motorima jedu, piju, telefoniraju, slušaju muziku, surfaju, djeca spavaju, igraju se, mladi parovi sastanče, prevozi se roba. Čak i kad se zaustave neki se ne rastaju od motora, već sjede u raznim pozama na mekanim sicevima i papučama ležerno odbačenim pored svog ljubimca i pijuckaju nešto, puše i posmatraju prolaznike. Dok se tako baškare u mirisima zagađenog vazduha i ulične hrane čini se da ih ništa posebno ne zanima, ali to samo tako djeluje, jer ste uvijek potencijalna meta da se na vama ušićari koji dinar, to jest – dolar, to jest – dong.

U ovom gradu od preko 8 miliona ljudi svakodnevno cirkuliše oko 1,5 miliona motora i ima ih 25 puta više nego automobila.

Novogodišnja noć u znaku svinje

Mrak je uveliko pao i naša šetnja zahtijevala je predah i to onako kako i dolikuje – ispred zgrade odakle se upravlja gradom. Arhitekura kolonijalnih vremena pratila nas je u stopu, pa se tako i zgrada Gradske skupštine (UBND Thanh Pho Ho Chi Minh) uklopila u tu sliku. Dugačka pješačka zona Nguyen Hue ispred, mjesto je gdje se odvija glavna proslava Nove godine.

Sve blješti, ulice i zgrade, lica ljudi. Bila je ovo posebna prilika. Ulična hrana sa roštilja, voće, piće, razne poslastice i đakonije. Djeca lijepo obučena i začešljana trčkaraju naokolo, parovi ruku pod ruku, omladina u grupama, paradiranje gore, dole.

Tražimo mjesto gdje bi mogli uz večeru posmatrati slavljeničko blještavilo Nguyen Huea. Zgrada na broju 42, Cafe Apartment, izgledala je privlačno, ali činilo se da tu nema ono što smo tražili.

Cafe Apartment je imala od ’60-tih razne namjene, dok nije postala stambena zgrada, a onda su stanari svoje stanove počeli izdavati za otvaranje malih kafea. Neobičan koncept je nezakonit, pa niko ne zna dokad će trajati. Do kafea se može stepenicama ili liftom (lift se plaća, ali to bude vraćeno kroz plaćanje računa u nekom od kafea).

Van centralnog mjesta na kojem se odvijalo slavlje, nije bilo ništa manje živo. Uvjerili smo se da je zbog Nove godine tek neznatno življe i da je ova energija uobičajena za Ho Ši Min, posebno Distrikt 1, koji i dalje formalno zovu starim imenom Sajgon (Sai Gon).

Energija koja je vladala na ulicama osjećala se na svakom koraku. Kafa se ispijala na svakom ćošku i Vijetnamci su je očigledno obožavali (sad mi je ona zgrada sa kafeima potpuno imala smisla). Hrana se pripremala na sve strane. Svako malo bi naišli na skromne, improvizovane retorančiće sa domaćom kuhinjom. Prilagođeni fizionomiji Vijetnamaca male plastične stolice i stolovi su bili najzastupljeniji i tu se moglo jesti za dva, tri dolara.

Dimili su se roštilji, dimile su se supe, vodili živi razgovori, kupovala roba. Neki su drijemali, neki igrali društvene igre, a evo, jedna žena je jednostavno nasred trotoara prostrla ćebe, otvorila plastičnu zdjelu i uživa u svojim knedlama, kao da je na nekom pikniku u prirodi. Jedno drugo ćebe, malo dalje, bilo je dom usnuloj porodici. Silni motori i auta na samo par metara od njih očigledno im nisu smetali.

Neko ko je osjetljiv na higijenske uslove vjerovatno bi ostao gladan na ulicama Ho Ši Mina. Recimo, slika ispiranja suđa ustajalom i već korištenom vodom sigurno bi ih nagnala da hranu potraže na nekom drugom mjestu. Meni čak ni to, kao i sav nered koji vlada oko ovih mjesta, nije umanjio volju da učestvujem u cijelom ovom uličnom džumbusu. Upravo suprotno, bilo je simpatično. Vuklo me da zabijem nos u dim iznad činije s nudlama, da zubima svučem komadiće mesa nanizane na drveni štapić, da uzmem u ruku komad patke, satarom tek odsječen, jednostavno da posegnem za tim šarenilom sastojaka i ukusa.

Ono što je krasilo vijetnamsku kuhinju, uostalom uopšte azijsku, bila je ta savršena izbalansiranost svega onoga što je činilo jedno jelo. Neka jela su izgledala kao da je u njih nabacano sve i svašta, ali svaki komadić je tu imao svoju ulogu. Omađijan ovim novootkrivenim vrlim svijetom i prožet njegovim sadržajem nisam mogao da zamjerim ni na ovoj okačenoj gici u vitrini, i spoznaji da joj nije dozvoljeno da dočeka ni sopstvenu Novu godinu.

Zašli već duboko u noć, mi smo odlučili da je dočekamo u hotelskom baru na krovu zgrade, uz koktel i u društvu nekih nebodera. Navratilo je i par oblačića.

Po dinamici razvoja Ho Ši Min je među prvima u svijetu (2017. je bio na drugom mjestu, odmah iza Bangalorea u Indiji). Svake godine grad posjeti oko 3 miliona turista, što je 70% ukupnog turizma Vijetnama.

Za šta se sve može zapeti u Ho Ši Minu

Novi dan smo započeli nesmotrenim prolaskom kroz hrpicu smeća na izlasku iz hotela i sjetio sam se da sam prethodnu noć umalo izvrnuo zglob zapevši za jednu izvaljenu betonelu. Za svašta se moglo zapeti šetajući neurednim ulicama Ho Ši Mina. Hrpice smeća su svako malo podupirale neki ivičnjak ili se uvijale oko gradskih stabala. Ali moglo se zapeti i za izvaljeni komad ivičnjaka, nepropisno parkiran motor, pokretni roštilj, rupu u trotoaru ili neku od silnih skalamerija sa razno, raznim namjenama. Moglo se naletjeti na izvaljen znak, isturenu tezgu ili mali štand nasred prolaza, isturenu nogu uličnog prodavača, cijelog uličnog prodavača, čovjeka koji spava, porodicu koja spava i još što šta. No, i pored razno-raznih zamki na trotoarima i riskantnih prelazaka ulica, ipak smo bezbjedno stigli do Muzeja ratnih ostataka (Bao tang chung tich chien tranh ili War Remnants Museum).

Na ulasku smo malo pregledali američku zaostavštinu u borbenim sredstvima, ali sam bio nespreman na ono što nas je čekalo unutar muzeja. Mučno je to mjesto. Ko bi želio dan započeti gledanjem svih zamislivih i nezamislivih gadosti koje ljudi mogu jedni drugima činiti. Izgledalo je kao da su Amerikanci isprobali sve do tada poznate metode ubijanja, sakaćenja i sve vidove uništvanja ljudskog dostojanstva. Sve je to ovdje uredno dokumentovano u riječi i slici. 

Muzej ratnih ostataka je otvoren  1975. godine pod nazivom Kuća izložbe američkih i marionetskih zločina (Exhibition House for US and Puppet Crimes) koja je smještena u zgradi bivše Američke informativne agencije. Godine 1990. vijetnamska vlada je preimenovala muzej u Kuća izložbe ratnih zločina i agresije (Exhibition House for Crimes and Aggression) da bi 1995., nakon uspostavljanja normalizacije odnosa sa SAD, preimenovana u Muzej ratnih ostataka. Neki smatraju da ovaj muzej prikazuje istorijat Vijetnamskog rata kroz prizmu pristrasne vijetnamske vlade i da ne postoji balans u prikazivanju zločina i žrtava jedne i druge strane. Drugi su opet zahvalni što im muzej pruža drugačiju sliku konflikta kakvu nisu mogli sresti nigjde drugo.

Dok smo se vukli vrelim ulicama grada, zvuk bacanja napalm bombi polako je utihnuo. Ranije isplanirana maršuta koja nas je vodila prema budističkom hramu, dovela nas je do neobične Roza crkve (Tan Đinh Church). Izgledala je kao da je dolutala iz nekog Diznijevog svijeta pravo ovdje u Ho Ši Min i smjestila se na obodima Distrikta 1.

Ništa manje osvježenje nije bila ni Pagoda Cara žada (Đien Ngoc Hoang, The Jade Emperor Pagoda). U posebnoj atmosferi, prepunoj vjernika, probijali smo se kroz snažni miris tamjana i mirisnih štapića ka unutrašnjosti hrama i približavali se statuama izmaštanih božanstava i grotesknih heroja. Vjernici su prinoslili darove u hrani, piću, novcu. Centralno mjesto je kako se i očekuje zauzeo Car žada i njegovi čuvari. Osjećao sam se pomalo čudno među dotad neviđenim likovima iz svijeta budističke i taositičke religije.

U sledećoj odaji u kojoj me dočekao šef pakla, Thanh Hoang, taj osjećaj se samo pojačao. Bogovi pored njega zaduženi za nagrađivanje zaslužnih i kažnjavanje onih koji to nisu, već su me mjerkali, pa sam odlučio da se ne zadržavam.

Otisnuli smo se ponovo u vrelo gradsko popodne. Samo najhrabriji ili najluđi su hodali ulicom na sad već nesnosnoj vrućini. To je ostavilo traga i na revnost radnika obezbjeđenja koji su bukvalno bili na svakom koraku. Zaticao sam ih kako sjede ili leže, izutih cipela, a neki su i kunjali u stolicama ili na stepenicama. Bio je to jedan od fenomena koji ne može a da ne zapadne za oko. Ne bih progriješio ako bih rekao da je ovo jedno od glavnih zanimanja u gradu. Ispred svake ustanove, prodavnice, hotela, mjesta na kojem se ljudi okupljaju, stajao je uniformisani čuvar, negdje i dvojica.

Nakon kasnog ručka krenuli smo obalom rijeke Sajgon. Ovaj dio grada je uveliko u izgradnji i zaštitna ograda nas je na mnogim mjestima sprečavala da priđemo obali. Moja već tradicionalna mermerna kugla sa ispisanim imenom i mjestom prebivanja bila je spremna da bude bačena u riječni tok. To je moj način da ostavim neki zapis, mali trag u mjestima koje sam obilazio.

Potvrdilo se još jednom da je šetnja najbolji način da se upozna neki grad, osjeti njegova dinamika i ljudi. Hodaš i svjedočiš prelasku jutra u dan, dana u noć i osjećaš te vibracije od kojih je sazdan. Svjedočiš svakodnevnici njegovih stanovnika, njihovim mjerkanjima, sastančenjima, onome što jedu, piju. Rekli bi da toj svakodnevnoj rutini običnog čovjeka, onog s dna društvene ljestvice, nema mjesta u neposrednom okruženju luksuznog poslovnog tornja, ali to je Ho Ši Min, to je Vijetnam.

Upravo takva slika dočekala nas je na prilazu poslovnom tornju Bitexco (Bitexco Financial Tower Sky Deck). Onako staklen i špicast izvirao je iz uličnog rusvaja i štrčao u nebo. Negdje gore sa 52. sprata ljudi su posmatrali grad iz Heli bara, jednog od najpopularnijih sky barova u gradu. Inače sky barovi su vrlo popularni u ovom dijelu svijeta, pa tako i u vijetnamskoj prestonici. Ima ih mnogo, ali eto, ovaj je najviši i ima pogled na grad od 360 stepeni. To je jedno od onih mjesta gdje stoji veliki znak „zamka za turiste“, ali svejedno uđeš. Osim toga, uvijek sam odbijao da se smatram turistom.

Fino su nas u holu dočekale uglađene hostese i usmjerile na pokretne stepenice. Tamo  nas preuzeo jednako uglađeni lift boj, teatralno nas ispraćajući u lift, a na 50-tom spratu isti takav nas je dočekao i uputio ka svom kolegi niz kratak hodnik. Ovaj nas je širokim povinijućim gestikulacijama kao pravu gospodu sproveo u drugi lift koji vodi još dva sprata uvis i konačno smo bili u rukama ljubaznih domaćina Heli bara. Ugledavši slobodan sto do prozora, sjedamo ne vjerujući svojoj sreći, ali ulickani konobar dotrčava i kaže da je rezervisano, iako su nam pred očima ljudi oslobodili sto, osim ako nisu bili duhovi. Tu slijedi zbrzana i nepovezana priča i dok trepeš smješten si za drugi sto. U onaj do prozora stižu dvoje sa koktelima u rukama i stiže informacija da trebamo malo da se istrošimo da bi nos priljubili uz stakleni zid. Ovima je to treće piće. Kakvi gubitnici, brzo će se pokazati, jer nama je ovo poštovanje ukazano već nakon druge naružbe. Pogled na grad je zaista prekrasan, a piće uz zagušeno svjetlo i plamene svijeća stvara fin ugođaj. Da bi bio potpun, trebalo je još samo da uvjerim sebe da sva ta teatralnost i ne baš iskreno ukazivanje poštovanja vrijedi novca koji su nam uzeli.

Čuvena ulica Bui Vien bila je idalna da se zaboravi ovo prijatno-neprijatno iskustvo. Omiljena ulica za strance (mnogi žive u ovom dijelu grada), posebno backpackere, usisala nas je svojom atmosferom. Brojni barovi, razni jeftini restorani, mirisi raznih vrsta kuhinja, prodavnice suvenira, hoteli, hosteli, razno-razni likovi, zamislivi i nezamislivi. Bio je to miks stranog i lokalnog, obasjan združenim svjetlima uličnih reklama. Komad azijskog ludila aktivnog do duboko u noć. U svakom slučaju, dobro mjesto da se završi dan, samo još da ovaj istetovirani djed u kožnom prsluku moto bande ustane i podigne svoj ogromni stomak, zagrli svoju tri puta mlađu, tri puta manju i tri puta ljepšu Vijetnamku i ode (parovi sredovječnih Evropljana i mladih Vijetnamki su inače nešto što se često sreće na ulicama Ho Ši Mina).

Ostalo je još samo da spakujemo i odemo na Ben Thanh Market. Još sam bio ljut na onu ženu što mi je ponudila Sturbacks majicu. Zaobišao sam je, ali sam naletio na jednu drugu, očajniju i odlučniju. Nakon što me nije zainteresovala ničim sa tezge, stalno me pitajući , „what are you looking for ser“, potegla je za zadnjim adutom, „maybe you are looking for me“, vragolasto se smješkajući. To što sam samo nastavio uskratiće čitaoce ove priče za njen eventualno urnebesan kraj, ali kao što se zna zapleti ne dolaze na kraju. Zato ću se morati, kao i vrli čitalac, zadovoljiti kupovinom crvene majice sa žutom petokrakom i par sitnih suvenira na oproštaju od Ho Ši Mina ili Sajgona, kako se nekad zvaše.

Letimo ka Pnom Penu, ka Kambodži. Kratak je to let, tek dovoljan za još poneku sliku, da zaklopim slikovnicu o vijetnamskoj prestonici.

Izdvojeno:

• Kad je konobar u novogodišnjoj noći preporučio jelo sa svinjetinom, umalo ga nisam naružio. Pa zar večeras, kad slavimo svinju? Znaš li ti da sam i ja svinja? Na šta bi to ličilo da svinja, za svoju Novu godinu jede svinju? Uzeo sam Mi Vit Quay (pačetinu u supi sa nudlama),

…a drugi izbor je bio Mien Xao Hai San (prepržene nudle od riže sa morskim plodovima). I jedno i drugo bilo je odlično.

• Svidjela mi se i piletina propržena u ribljem sosu (Ga Chien Nuoc Mam) u restoranu Quan Bui

…kao i nudle sa dinstanom piletinom i povrćem (Mi Xao Thit Ga)

Restoran Quan Bui nudi domaću kuhinju i malo je dalje od centra, ali imaju super hranu i vrlo pristupačne cijene.

• Vijetnamski dong je vezan za USD tako da je u Vijetnam najbolje ponijeti i trošiti dolare ali ako već ne posjedujete dolare onda možete ponijeti eure, a po potrebi i dizati novac na bankomatima. Dolare i eure možete zamijeniti ili u mjenjačnicama kojih ima na svakom koraku ili u lokalnim juvelirnicama na Ben Thanh Marketu, tačnije u Nguyen An Ninh ulici po još povoljnijem kursu. Ako taksi ili bilo koji drugi prevoz budete plaćali stranim novčanicama razmijeniće vam po divljem kursu koji neće biti povoljan. Najveća novčanica je 500.000 (oko 24 USD) a najmanja 100. Novcanica od 20.000 dong-a se vrlo malo razlikuje od novcanice od 500.000 zato treba biti oprezan. 

• Cijene u “sky” barovima se veoma razlikuju i bolje se informisati unaprijed da bi se izbjegao onaj osjećaj kad mislite da ste prevareni. 

• Ulica Bui Vien nudi sve, i to sve povoljno: smještaj, hranu i evropsku i azijsku, noćni provod, blizinu rijeke i dobra je polazna tačka za razgledanje grada.