Zemlja nalik ni na jednu drugu nastala je kao posljedica vulkanske erupcije. U stvari, nije još uvijek nastala jer se proces nastanka ovog ostrva još uveliko odvija. Dok putujem njegovim prostranstvima, mogu da osjetim da je još uvijek živ, da se rađa u nešto posebno jer je već ono što sam do sad vidio veličanstveno.

Oko vas diše, šišti, mršti i vedri se. Dimi se, bljuje vrelu vodu, grmi svojim munjama, galami vodopadima. Potpuno je nepredvidiv, često i negostoljubiv. Grijaće vas suncem, a već sljedećeg trenutka bacaće vam led i snijeg u lice – ili šajbu, kao u našem slučaju. Ipak, opustili smo se i prihvatili svog domaćina onakvim kakav jeste i zauzvrat dobili nezaboravno putovanje.

Svoju ulogu u njemu zauzeo je i mali Hyundai. Izgleda poput mrvice dok se kreće kroz ogoljene i prostrane islandske krajolike. Mi sjedimo u njemu stisnuti niskim nebeskim svodom koji nam se čini kao da nam je odmah iznad glave. Razigrani oblaci, vrlo promjenjivog raspoloženja, svojim kretnjama stvaraju takav utisak. Idemo ka jugu, „lovimo“ vodopade i ne sluteći dramatičan povratak.

Lov na vodopade

Na predjele koji se čine kao da ne pripadaju našem svijetu, može se naići u raznim dijelovima Zemlje, ali da se oni smjenjuju pred vama kao na traci – rijetko gdje. Upravo to se dešava na ovom nevjerovatnom ostrvu. Iako je snijeg prekrio mnoge boje, tu i tamo su se prikazivale na okopnjelim dijelovima.

Prikazivala su se i manja mjestašca, poneka farma i islandski konji, gizdavi i snažni. Grupice drveća na koje bi naišli izgledali su poput čuperaka na ogoljeloj zemlji i bile su tek naznaka namjere domaćeg stanovništva da u budućnosti namire ono što su njihovi preci uništili.

Iako su Vikinzi sa svojim dolaskom posjekli drveće na ostrvu tako da na njemu nema šuma, danas je u toku ponovno pošumljavanje Islanda.

Priječile su se tu i tamo uzvisine, naizgled iznikle ni iz čega. Preko njihovih ostrvcima snijega prošaranih površina prelijevali su se mlazovi vode. Iz nekog razloga su bili zanimljivi razigranim jatima ptica. Zimski period i dominantno bjelilo jasno su asocirali na drugo ime Islanda – „zemlja vatre i leda“ (iako je u stvari samo 10% ostrva pod ledom). Dok o tome razmišljam nailazimo na Saljalandsfos (Seljalandsfoss), naš prvi vodopad. Već izdaleka izgleda impresivno, ali odlučujemo da ga samo malo izdaleka osmotrimo i da ga obiđemo u povratku.

Sunce se ustabililo, ništa i dalje ne sluti promjenjivi ostrvski karakter. Vraćam se mislima o vatri i ledu i ubrzo ih nalazim objedinjene u jednom fenomenu zvanom Ejafjatlajokutl. U nekim smeđim nijansama, snijegom prošaranih uzvišenja, ledena masa Ejafjatlajokutla ličila mi je na razliveni fil golemog kolača.

Djeluje mirno i pitomo. Ko bi rekao da se ispod tog tromog i uspavanog bjelila krije užareno srce razarajuće prirode i velike moći! Ništa ne vidim što bi asociralo na tu njegovu nepredvidivu prirodu. Tako su onomad vjerovatno mislili i stanovnici seoceta u njegovom podnožju. Da je neko stradao (na svu sreću nije), uobičajeni opis nečijeg karaktera iz novinske crne hronike „bio je miran i povučen“ čini se da bi mu sasvim pristajao.

Posljednja erupcija Ejafjatlajokutla (Eyjafjallajökull) 2010. godine bez sumnje je bila najpoznatija u istoriji Islanda. Danima je kuhalo ispod ledene kape, a onda je pepeo počeo da se širi sjeverom Evrope. Prizemljeni su mnogi avioni, a letovi širom Evrope su otkazani. Stotine ljudi na ostrvu je evakuisano, a pepeo i poplave su uništili mnoge farme. Na svu sreću, niko nije stradao. U prošlosti, erupcije su bile i 900., 1612., i od 1821. do 1823. godine.

Samo što sam mahnuo moćnom vulkanu, a već sam pozdravljao moćni vodopad. Ime mu je Skogafos. Kažu, jedan od najvećih i najljepših vodopada na Islandu. Kako mu se približavam, slika je sve impresivnija, a uzbuđenje sve veće. Duga koja se ocrtala na sunčanim zracima presjekla mi je vidik i sve izgleda potpuno nestvarno. Veliko raspršavanje vode doprinosi njenoj izražajnosti, a moćna kaskada ispred koje sam sasvim blizu, stvara zaglušujuću buku. Ne smeta mi neplanirano tuširanje, valjda sam opčinjen zaboravio da je februar.

Bez one pozadine uobičajene za planinske vodopade, izgledalo je kao da Skogafos dolazi niotkuda. Zato sam morao da se popnem na mjesto gdje rijeka Skoga počinje da ponire i uvjerim se da sve nije samo prevara ionako nestvarnog ostrvskog reljefa. Do gore je vodila klizava staza i mnoštvo stepenica i uspon nije bio nimalo lak. Sa platforme na vrhu pogled na vodopad, ali i na okolinu, bio je gotovo jednako zanimljiv i sasvim pristojna nagrada za mukotrpno penjanje. Poslije nagrade, uslijedila je kazna, jer je spuštanje, ispostavilo se, bilo mnogo zahtjevnije i opasnije.

Skogafos (Skogafoss) je jedan od najvećih i najljepših vodopada Islanda sa zapanjujućom širinom od 25 metara i padom od 60 metara. Nalazi se u blizini malog sela Skogar (Skógar), južno od vulkana-ledenjaka Ejafjatlajokutla.

Na rastanku od vodopada zastali smo na cesti, da ga još jednom osmotrimo. Izgledao je jednako impresivno. Vraćamo se istim putem. Sunce prati asfaltnu liniju. U guranju s oblacima osvjetljava mali plavi Hyundai. U jednom momentu nebeska zavjesa na horizontu se skoro potpuno zatvara, ostavljajući tek mali osunčani džep da nas čuva od potpunog mraka.

U tako podešenoj scenografiji dočekuje nas Seljalandsfos, još jedan biser među ostrvskim vodopadima. Onako vitak i „raščešljan“ krhotinama robusne litice djeluje samouvjereno i pozerski. Kao da želi da nam da do znanja da nije slučajno baš on jedan od najslikanijih prirodnih obilježja Islanda.

Vodopad Seljalandsfos (Seljalandsfoss), dio rijeke Seljalandsa (Seljalandsá), izvire ispod ledenjaka Ejafjatlajokutl. Ima pad od 60 metara, a široka pećina iza vodopada omogućuje da se skroz obiđe oko vodene zavjese. 

Pokazujući uglavnom dobru narav do kasnog poslijepodneva, vremenske prilike kao da su nas uljuljkale i učinile da zaboravimo da smo na Islandu i da se sve u trenutku može preokrenuti. Vremenski izvještaj na telefonu najavljuje snježnu oluju. Iako je takvih naznaka tokom dana bilo, ostale su neozbiljno shvaćene. Omaleni Hyundai će uskoro početi da švera i muči se na povratku u Rejkjavik (Reykjavik).

Pomislim na nonšalanciju s kojom sam prihvatio vozikanje Islandom u februaru. Pomislim i na mlađanog Kolumbijca koji nam je izdao auto i njegovu nonšalanciju koju pripisujem činjenici da radi u očevoj agenciji: „Auto ne morate da vraćate ovdje. Ostavite ga kod smještaja, a ključ stavite pored otvora rezervoara za gorivo i samo zatvorite vratašca. Ja imam rezervni ključ, pa ću ga pokupiti nekad sutradan, jer ne znam do kada ću partijati večeras“. Možda neće imati šta da pokupi, jer Hyundai izgleda sve bespomoćnije, a snijeg pada sve jače.

Snježna zavjesa je sve manje providna. Jadno vozilo i putnici u njemu kao da polako gube bitku. Jači automobili ga prolaze i dodatno zasipaju ljapavicom. Brisači prijete da otpadnu u namjeri da ledenu smjesu uklone sa stakla. U jednom momentu ne vidim više nikoga na putu, ne vidim ni da li smo na putu.

Izgledalo je kao da oluja tek ide ka svom vrhuncu, ali na svu sreću mi smo bili na njenom izlazu, jer smo nadomak Rejkjavika odjednom napustili gustu snježnu zavjesu, a svjetla grada počela su jasno da se ukazuju na sve strane. Izmučeni autić se nekako dovukao do ulice Grettisgate u centru najsjevernije prestonice svijeta. Kao da je imao taman toliko snage.

Zlatni krug ili prsten (Golden Circle)

Prethodnog dana smo nekako izvukli žive glave boreći se sa snježnom olujom. U malom autu smo se osjećali potpuno nezaštićeno pa smo odlučili da novu turneju započnemo busom. Krenuli smo ka jugozapadu ostrva. Tamo su nas čekale tri jedinstvene i jednako zadivljujuće lokacije: nacionalni park Tingvetlir (Þingvellir), geotermalno područje Gejzir (Geysir) i vodopad Gutlfos (Gullfoss). Ove spektakularne i jedinstvene destinacije su poznate širom svijeta.

Nacionalni park Tingvetlir je zaista posebno mjesto. Posmatram ga sa jednog uzvišenja pogleda uprtog u daljinu i razmišljam o istoriji. Ovo područje je kolijevka demokratije, mjesto gdje se okupljala Skupština (Alting/Alþingi), glavno vladajuće tijelo na Islandu i gdje su ostrvske starješine rješavale zajedničke probleme.

To se dešavalo prije više od hiljadu godina i ne mogu a da ne pomislim da danas nakon toliko vremena neki još uvijek nisu počeli da je praktikuju. Skoro da bih se upustio u problematiku, ali hladnoća mi ne dozvoljava. Vidim je i u slici ispred mene, u jedinstvenom reljefu posutom snijegom i prošaranom trakama okopnjele zemlje i vodenim tokovima.

Tu i tamo u njega se zadjenula poneka zelena krijesta četinara. Ne znam jesam li u Evropi ili u Americi, to tek treba da razjasnim jer se upravo ovdje kontinenti susreću. Njihovo trvenje Islanđani osjete kroz zemljotrese i druge podzemne aktivnosti, a osim toga, između sebe ostavljaju jedinstvene prirodne fenomene. Ja upravo gledam u jedan od njih. Zovu ga Almanagja i označava granicu srednjoatlantske pukotine koja prolazi kroz Island.

Taj raskol je prostor između sjevernoameričke i evroazijske tektonske ploče. Igram se telefonom i na ekranu stavljam glavu među njih, držim je u škripu između tektonskih ploča. Svoje glupiranje i djetinjarije pripisujem velikom uzbuđenju. Koliko uopšte ima ovakvih mjesta gdje se spoj kontinenata vidi iznad zemlje? Pitam se da li su toga svjesni ljudi što se nalik mravima kreću između njih.

Nacionalni park Tingvetlir (Þingvellir) je od 2004. godine pod zaštitom UNESCO-a. U njemu je zasijedao prvobitni Alting (Althing), ostrvska Skupština koja je sa ovog mjesta vladala Islandom od 9. do 13. vijeka, a kasnije se premjestila u Rejkjavik. Osim toga, ovdje se sreću Evropa i Amerika. Pukotina između tektonskih ploča ogleda se u reljefu posebnih karakteristika.

Ploče se pomijeraju 1 cm godišnje, a to objašnjava brojne vulkane, gejzire, izvore vrele vode (u nekim je temperatura i preko 100 stepeni), odrone, pukotine u zemlji ili jarke ispunjene kristalno čistom vodom. Razmak je najvidljiviji u klisuri Almanagja (Almannagja). Pokretima ploča zidovi klisure su se razmicali 7 i tonuli 1 milimetar godišnje, tako da su se u proteklih 9000 godina udaljili oko 70 a potonuli oko 40 metara .    

Dok se odmrzavam u autobusu razmišljam o prefriganim Vikinzima i prvim doseljenicima koji su smišljeno zelenom Islandu nadjenuli ime „ledeni“ (Iceland), a ledenom Grenlandu „zeleni“ (Greenland) da bi zavarali one koji će doći za njima. Sama odluka da žive na ovom prilično negostoljubivom komadu planete izaziva divljenje i tjera me na pomisao kako mi u našoj zemlji i ne razumijemo koliko je priroda bila velikodušna i izdašna prema nama. Islanđani bi to kao stanovnici ekološki najosveštenije zemlje na planeti sigurno znali cijeniti. Tako pomiješanih osjećanja stigao sam u uzavrelu Haukadalur dolinu.

Sve oko nas se puši. Skoro da osjetim kako zemlja ispod nas ključa. Zabavlja me pomisao da je mi, i još neki smrtnici, svojim hodanjem naokolo dražimo i škakiljamo, te je tjeramo da bljuje i šišti. Vrelo Gejzir koje je nadjenulo ime svim gejzirima svijeta daje nam na uvid svoju ljepotu, oblikovanu silama zemlje. Njegovi fumaroli (stubovi dima) ne znam da li nam žele dobrodošlicu ili se ljute.

Neki izvori stidljivo vriju, neki su malo odvažniji, a neki kao čuveni Strokur (Strokkur) gejzir, šepure se otvoreno i izbacuju vodu desetine metara uvis. Zanimljive boje su ofarbale zemlju oko izvora. Sumpor je učinio žutom, bakar zelenom, a željezo crvenom. Misao da će ovdje biti toplije, s obzirom da smo okruženi nevjerovatnom vrelinom, brzo je pala u vodu, a prsti su mi postajali sve zgrčeniji, dok sam držao svoju kameru u namjeri da objektivom „ukrotim“ veličanstveni Strokur. Na kraju se isplatilo.

Gejzir (Geysir) je poznato vrelo u geotermalnom području doline Haukadalur koje se može pohvaliti mnoštvom vrućih izvora i gejzira. Među njima, najaktivniji i najatraktivniji je Strokur. Strokur se aktivira na svakih pet do deset minuta, vrela voda izbija iz zemlje u visinu i do 40 metara. Inače, hidro i geotermalna energija iz gejzira napaja više od 80 % zemlje.

Koliko god da sam fasciniran Islandom, hladnoću ne mogu da ne osjetim. Snažan vjetar koji nas je dočekao na Zlatnom vodopadu ili Gutlfosu  samo je pogoršao stvar. Mučim se da ustabilim kameru, malo kasnije i ruke, i napravim što bolje fotografije, ali čini se da je to nemoguća misija. Zadnji adut iz rukava, tačnije pljoska sa domaćom rakijom iz unutrašnjeg džepa jakne, popravila je moje stanje, ali nije bitno uticala na kvalitet fotografija.

Zbog svoje veličine, Gutlfos više liči na niz vodopada. Izgleda veoma moćno, a njegovo spuštanje u dubinu je dramatičan prikaz sirove snage rijeke Hvite, koja se spušta u dvije etape i nestaje u mračnim dubinama kanjona Gutlfosgljufur. Kružim oko njega, prilazim mu, kontriram snažnom vjetru, što bi rekli igram se s vatrom. Ovaj prizor, što ostavlja bez daha, u glavi mi je cijelo vrijeme povratka. Golica mi maštu, uparuje je sa vikinškim sagama, neizostavnim dijelom islandske kulture i, iako ne znam, vjerujem da je slika moćnog Gutlfosa našla mjesto u njima.

Gutlfos (Gullfoss) vodopad pada u dvije faze koje se ogledaju u dvjema kaskadama. Prva kaskada je 11  a druga 21 metara. Ovdje se rijeka Hvita koja dolazi od ledenjaka Langjokutla (Langjökull) obrušava i u do 70 metara duboki Gutlfosgljufur (Gullfossgljúfur) kanjon.

Zanimljiva je priča o jednom stranom preduzetniku koji je prepoznao ovu nevjerovatnu snagu prirode i došao na ideju da je unovči 1907. godine, i o kćerki tadašnjeg vlasnika zemlje koja se tome usprotivila. Vlasnik zemlje Tomas Tomasson na kojoj se nalazi vodopad odbio je da proda zemlju engleskom biznismenu Howellu, ali je pristao da je da u zakup, ne sluteći da će rupa u zakonu omogućiti biznismenu da nastavi sa sprovođenjem svoje zamisli.

Vlasnikova kćerka Sigríður Tómasdóttir koja je odrasla na očevoj farmi ovaca se umiješala i upustila u dugogodišnju pravnu bitku sa Howellom. Štedjela je novac da bi plaćala pravnu pomoć i u to vrijeme više puta pješačila do stotinu kilometara udaljenog Rejkjavika. Njena odlučnost, često i očajni potezi kao što je obećanje da će da se baci niz vodopad, na kraju su urodili plodom i Howell se 1929. godine zbog troškova povukao iz projekta.

Sigríður je tako postala prva islandska aktivistkinja za očuvanje prirode i dobila je kamenu ploču kod Gutlfosa koja svjedoči o tome. Zanimljivo je i to da je pravnik Sveinn Björnsson koji joj je pomagao kasnije postao prvi predsjednik Islanda, 1944. godine.

Plava laguna

Dok se vozimo ka Plavoj laguni i gradiću Grindaviku, pejzaž izgleda nestvarno. Iako je cijelo područje pregledno, robusno stijenje okamenjene lave ga je zaposjelo sa takvom gustinom da ga je napravilo neprohodnim. Neodoljivo me podsjeća na prizore iz čuvene serije „Igre prestola“, koja je snimana i na Islandu.

Mliječno bijela boja vode u Plavoj laguni mi izgleda kao da se neko već okupao u njoj. U prilog takvom razmišljanju ide i činjenica da se u stvari radi o otpadnim vodama obližnjeg geotermalnog postrojenja. I tako, namačem se u otpadnim vodama, u vodi koja je stigla iz zemljine utrobe, zagrijana lavom, a zatim prošla kroz turbine i zajedno sa parom kroz izmjenjivače toplote oslobodila toplotu za sistem grijanja. Potom se ispustila u bazen od okamenjene lave i usput donijela mnoštvo minerala, algi, silicijum.

Puštam sve te za moje tijelo korisne tvari da se uvijaju oko mene. Grabim ih nataložene i mažem ih po licu. Tako maskiran polako se kuham u vreloj vodi, dok mi je glava na minusu, kao i vino koje ispijam sa obližnjeg šanka. Počinje da pada kiša i čitava slika postaje spoj više nevjerovatnosti kojima je zajedničko da se u svima uživa. Jedno vrijeme ću samo plutati, hvatati ustima kapi kiše i posmatrati snježne fleke na obližnjem brdu.

Plava laguna (Blue Lagoon) nalazi se u gradu Grindaviku, nekih 70 km od Rejkjavika. Voda Plave lagune mješavina je podzemne, geotermalne i slatke vode i puna je minerala, algi i silicijuma. Sadržaj minerala u vodi iz lagune je dobar za podizanje i toniranje kože. Kako voda dolazi sa 2000 metara ispod zemljine površine, temperatura vode može prirodno varirati između 37– 40 °C . Plava laguna je dobila ime zbog toga što voda lagune izgleda plavo kad se odražava na suncu, ali u stvarnosti je voda mliječno bijele boje.

Aurora borealis

Udaljavamo se od Rejkjavika u mrklu ostrvsku noć. Treba da se odmaknemo dalje od gradskih svjetala koja ometaju lov na polarnu svjetlost. Skoro da smo izgubili nadu da će se ova potraga uopšte desiti s obzirom da je prošla ponoć kad smo dobili poziv da su se stekli uslovi i da bi čudesni fenomen mogao da nam se prikaže. Blizu smo obale, u nekoj uvali.

Zauzeli smo busije na nekoliko brdašaca naoružani foto kamerama. Gunđam zbog zaboravljenog tripoda i uglavljujem aparat među kamenje jer je neophodno da bude stabilan. Minuti prolaze, a ćutljiva vojska čeka sa otkočenim „oružjem“. Hladnoća se polako probija ka kostima. Neki kašlju. Neki nemaju aparat, drže ruke u džepovima. Oni su mi zagonetka.

Svjetlost se pojavljuje stidljivo, sad lijevo, sad desno, sad iza nas. Uzdasi iz mraka pozdravljaju svjetlosni igrokaz na nebu. Oglašava se i tajmer mog aparata. Nekoliko bip… bip… bip…, a onda okida u mrak. Svako je u svom komadu tame, slobodan da personalizuje neobičnu igru prirode.

Iako naše oko ne može da je vidi u njenoj punoj raskoši jer bi u suprotnom bilo oštećeno, i dalje sama pomisao da sam ovdje na dalekom sjeveru, u mračnoj unutrašnjosti Islanda i da je posmatram uživo, teško je opisiva riječima.

Ono što ne može naše oko, može oko kamere, koje će je zabilježiti u njenoj punoj raskoši. Zbog tehničkih razloga rezolucija nije bila savršena, ali to nije moglo pomutiti sreću koja sam osjećao zbog toga što sam ulovio svoju prvu Auroru Borealis, trofej koji će ponosno krasiti strane foto albuma, poput jelenovih rogova na zidu.

Hladnoća mi ne dozvoljava da se rasplamsa moja poetska duša, pa mi ne preostaje ništa drugo nego ponuditi stručno objašnjenje ovog fenomena:

Aurora Borealis ili sjeverna polarna svjetlost nastaje kada geomagnetna energija koju isijava Sunce ulazi u zemljinu atmosferu. Tu se električki nabijene čestice pri velikoj brzini i pri kretanju ka magnetnim polovima sudaraju sa česticama vazduha i pobuđuju ih na emisiju svjetlosti. Svjetlost se prikazuje u raznim bojama, od braonkasto-crvene do zelene, u zavisnosti u kojim slojevima atmosfere se pojavljuje, a pojavljuje se najčešće na visinama od 90 do 150 km.

Put na Island je u svakom smislu bio poseban. Otkrio nam je osobenosti ovog ostrva – od izgleda, do njegove naravi. Mogli smo da se uvjerimo kakvim prirodnim ljepotama raspolaže, kao i u njegovu nepredvidivu prirodu. Još dugo ću, nakon što ga napustim, lutati njegovim nestvarnim krajolicima, grijaću se u njegovim vrelim izvorima, koračati dolinom između kontinenata, a gore, visoko iznad sjećanja na ovo predivno ostrvo, svijetliće moja prva „ulovljena“ Aurora Borealis.

Šta vidjeti u Rejkjaviku https://pozziz.com/rejkjavik-najsjevernija-prestonica-svijeta/