Prijatna večernja šetnja stazama rezorta ušuškanim u palminu šumu i ukrasno drveće, dovodi nas do izolovanog koktel bara za čije postojanje nismo ni znali. Velike fotelje sa jastucima djeluju primamljivo i odluka da skrenemo nije teška. Uz rum koji kanim popiti potrebna mi je kohiba, ona prava, deblja, ali sam je zaboravio. Nije mi teško da odem do sobe.

Na povratku zatičem ženu u živom razgovoru sa parom u kasnim pedesetim. Upoznajem Joliku i Karla iz Njemačke. Jolika je iz Sombora, podvlači: „baš iz Sombora“. Karl je Njemac i njen drugi muž. Ona je „prava Sosa, baš iz Sombora“, a ne tamo kao neki iz nekog sela (rekla je ime, ali sam zaboravio) kilometrima od grada, a usuđuju se, mrtvi ladni, da kažu da su poput nje, čistokrvni Somborčani! Pokazujem klimanjem glave da sam shvatio važnost njene konstatacije.

Jolika ima jedno dijete, kćerku, staru 38 godina, a na svijet ju je donijela sa svojih 18. Jolika sada ima 60, kaže. Ja mislim da Jolika ne zna matematiku. Ona je polu Mađarica, polu Hrvatica, ali je ponosnija na ovu prvu polovinu. Njen muž je „dobar muž“, pazi je. Oni žive u Dortmundu, Esenu i Dizeldorfu. Jednosmjerna komunikacija naše nove poznanice prekida se prvi put i pita nas odakle smo mi, iz kojeg grada.

Da će to biti za nas sadržajno veče Jolika najavljuje već sljedećeg trenutka i započinje novi talas jednosmjerne komunikacije: „Teslić! Naravno da znam! Ja sam kao Titova omladinka gradila asfalt u Tesliću. Moralo se. Sjećam se dali nam po jednu debelu krišku hljeba (po debljini koju je pokazala prstima, radilo se o kriški od osam do deset centimetara), namazali malo paštete i dali po šolju mlijeka.“ Ova teslićka epizoda se Joliki ne sviđa, pa se tu priča o našem „homtaunu“ i završava.

Hvatam odmah priliku, koristeći Jolikinu zauzetost paljenjem cigare (vjetar mi je saveznik) i kažem da je taj njen asfalt još uvijek tamo, da se ne brine. To medu Karla navodi na smijeh. Dok vjetar ometa paljenje cigarete, brzo priupitam Karla (koji odlično zna engleski za razliku od Jolike) odakle su, nezadovoljan ranijim odgovorom njegove supruge. On mi kaže da su iz Oberhauzena, a Jolika kao da me nije ni čula nastavlja da portretira svoj lik, i ne da se smesti u svom monologu.

Jolika sad već ima i sina. Da, da, ima dvoje djece, ali sin je Karlov, pa eto uzgred da pomene da ga ona računa kao svoje dijete. Jolika se vraća na svoju mladost i veliki potencijal koji je posjedovala, a koji je, rano i nesmotreno zatrudnivši, tako olako odbacila, jer je ona bila sjajna atletičarka (ne znamo disciplinu), sjajan strelac i šahista, a u plesu joj nije bilo ravne. Kao vukovac bilo je logično da se dokaže i kao akcijaš i u svakom pogledu uzorna omladinka. A i otac je tjerao da bude što više zauzeta, „da mu ne zatrudni u šesnaestoj“. I tako je izdržala do osamnaeste.

Evo, već drugi koktel napušta dno čaše i naša ponosna Mađarica sad već ima troje djece. Zaboravila je njihovog najmlađeg, usvojenog sina koji ima 44 godine (?!?). Ime nijednog djeteta ne pominje. Mi ni ne pitamo. Rum Santiago de Cuba je odličan, kažu Kubanci najbolji. Cigara mu savršeno pristaje. Uspijevam povremeno, ali samo na kratko popričati sa Karlom, Njemcem koji zna engleski, što i nije uobičajena pojava. Simpatičan lik. Dotičemo se muzike, sporta, turizma, Angele Merkel, imigranata koji mu nisu nikako simpatični, ali opet od sadašnje kancelarke ne vidi bolje rješenje.

Dolazi vrijeme da se Jolika opet umiješa dajući nam do znanja da ne možemo samo tako ignorisati večeras uspostavljeno pravilo, a za Joliku izgleda vazda važeće pravilo po kome ona priča, a drugi samo ponekad i u trenucima kad pali cigaretu ili srče piće dobijaju dozvolu da prozbore. Uostalom, šta mi imamo zanimljivo reći da bi se uopšte moglo naći u konkurenciji sa onim šta ona ima da kaže?

Realno, u pravu je. Ako mislite da nije, onda neka mi neko kaže koliko ljudi ima kćer sa četiri fakulteta, uključujući atomsku fiziku? Sasvim je jasno da su majčini geni odigrali značajnu ulogu u kćerkinom sticanju titule genija. Jolika u svojoj pedeset osmoj godini (kod Jolike se godine prebacuju svaki sat, malo napred, malo nazad. Valjda joj je bio rođendan u međuvremenu, tu za stolom) uživa u životu i tako i treba.

Uživaju u životu i drugi. Čak je srela neki par iz Srbije: „…ili su kriminalci, ili su političari. Ko bi drugi sebi mogao priuštiti dolazak ovdje“. Na to šutimo, jer Jolika ne voli da joj se protivrječi. Još godinu i Karl će u penziju, a zatim odlaze živjeti u Srbiju. Karl to prvi put čuje. Jolika priča na našem da je ne razumije kad nam saopšti: „njega se ništa i ne pita“. Karl se vadi na medicinsku pomoć koja po stare dane ne bi bila adekvatna u Srbiji, pa je bolje da ovo razjasne neki drugi put. Slažemo se. Jolika ionako može da živi gdje poželi.

Ona pored hrvatskog koji trenutno posjeduje, može bez problema dobiti i pasoš Republike Srbije. Nude joj i mađarski i njemački. No, o tom potom, odlučiće kad to njoj bude po volji. „Take your time, Jolika“

Ne reaguje na upadice i odjednom nas pita gdje mi živimo. „U Holandiji“, kažemo: „Ševeningen“. Naravno da je Jolika bila u Ševeningenu. I ne samo da je bila, nego je tu, u bezbrižnoj šetnji sa svojim Karlom, doživjela jedno od najtraumatičnijih iskustava. Napetost u najavi se povećava kratkom stankom i dugim povlačenjem bijelog Marlbora. Povlačim i ja kohibu, žena srče mohito, povlači i Karl svoj Marlboro, iako ne zna o čemu se radi. Vidi nas, vidi svoju ženu okupanu upravo ispuštenim oblakom dima.

Čekamo svi da se iskobelja iz njega, da joj ponovo vidimo lice. Ne znamo te pripovjedačke majstorluke, ali skoro da je to momenat kad poželite biti Jolika. Skoro. U priči koja slijedi, bar u njenom prvom dijelu, i sam sam to poželio: ući u Jolikine cipele, ili papuče, nevažno (nije pomenula), staviti damski šešir na glavu i prošetati ševeningenskim bulevarom, sa svojom, mislim njenom, „bebicom“ (malim terijerom, nerazjašnjeno kojim) u jednoj ruci, i ruku pod ruku sa Karlom.

Ukotvljeni brodovi se ljuljuškaju na vodi, mirisi iz okolnih restorana draže nosnice, ljudi se šetaju, galebovi gakću i u jatima nadlijeću sadržajima preplavljeni bulevar. Slika za poželjeti svakom Njemcu koji dođe vikendom na jednu od njima omiljenih destinacija u Holandiji. Iz nekog, samo njima znanog razloga, bijele „ptičurine“ počinju da narušavaju ljepotu njihovog življenja. Poznati svaštojedi pokazuju iznenadno zanimanje za Jolikinu „bebicu“. Bajka postaje noćna mora. Vrhove krila uskomešanih ptica Jolika već osjeti na licu. „Bebica“ joj ispada iz ruku, sreća vezana. Za šešir ne mari i pušta ga da se kotrlja promenadom.

Život je u pitanju, život njene „bebice“. Razvlače je na povocu na sve strane. Čas je na zemlji, čas u vazduhu. Karl udara galebove, odbacuje ih, odvrće im vratove. „Bebica“ je van sebe – leti. Jolika je van sebe, njena kosa je van sebe, sunčanice su van sebe. Karl gubi bitku s morskim lešinarima i već uveliko krši holandske zakone povrjeđujući ih. Opšti haos. Napetost na visini hičkokovske navodi me da se umiješam. Kad niko drugi neće. Ulijećem i ja među galebove.

Vrištim od straha, jedva svjestan okrvavljenog Karla, okrvavljenog mene, „bebice“, konobarice u snježno bijeloj košulji. Konobarice? Jesam li dobro vidio? Da, jesam. Ona je. Drži tacnu. Potpuno mirna u tom haosu, uredno začešljana, bez kapi krvi na košulji. „Želite li još nešto da pijete?“ – prozbori sa osmijehom, najnormalnije, kao da je nesvjesna ovog ludila. Zar ne vidi raščupanu Joliku, krvavog Karla, moju prestravljenu grimasu na licu? Zar ne čuje užasno skvičanje „bebice“? Galebovi nestadoše, razoružani njenom uljudnošću, kohiba mi se ugasi. „Može svima isto“ – neko se snađe.

Jolika izbačena iz pripovjedačkog kolosijeka prekida svoju priču. Ko zna kako bi se mučna scena na obalama Holandije završila. Ne usuđujem se da pitam. Umjesto nastavka, pauza je potaknula pripovjedačevu želju da se razveseli te nam predloži da nastavimo druženje u 24-sata baru. Ja ne želim, moja žena ne želi, Karl ne želi. Ali ko nas pita. Naše odgađanje još jednom turom pića Joliku ekspresno vraća crno-humornom raspoloženju i unaprijed se smijući prelazi na još jednog člana porodice – sestru Gertrudu koja je neke godine nemarno upala svojim automobilom u kolonu vojnih vozila i teško nastradala. „Koja budala još to radi?“

Nastalu tišinu kao odgovor remeti prodoran Jolikin smijeh pomiješan sa kašljanjem. „Zato je sad u kolicima i usta su joj iskrivljena. Tražila, dobila.“ Ova grozomorna analiza saobraćajne nesreće polu-Hrvatice polu-Mađarice iz Sombora, za koju bi neko mogao pomisliti da je lažna, na trenutak me zateče.

Sad smo svi seke perse, ja pogotovo: „Gdje ti je mladost, Željko? Jesam ti rekla da je i moj brat isto Željko. Želimir. On je advokat. Bavi se rupama u zakonu.“ „A bolje bi  mu bilo da se bavi rupama u tvojoj glavi“, kažem u sebi. I tako idemo u kubansku prašumu – 24-sata bar. Ja i Jolika prvi, žena i Karl za nama. Ne znam šta pričaju, ali bih se rado mijenjao s jednim od njih. „Ovdje je ludnica! Večeras je disko muzika. Muž mi je dobar. Baš dobar. Pazi na mene.“ Karl nam donosi piće. „Simply the best.“ Disko muzika? „OK, who cares.“

Jolika je sama na podijumu, „baca“ se, i na moje iznenađenje odlično igra, što, nakon svega, ne mogu da prihvatim kao plus. Karl ustaje i u medvjeđem stilu partneruje svojoj dragani. Ja počinjem sve više da uživam. Naše druženje posmatram kao Jolikinu audiciju da postane lik u mojim pričama i njena kandidatura je ozbiljna. Prevrtanje piva po sebi definitivno je zabetoniralo njen lik u literarnom svijetu. Karl snopom maramica spašava situaciju. Konobar ljutit. Jolika je ovdje čest gost u svako doba dana i noći (svako jutro u pet počinje dan kafom).

Svojim izrazom lica konobar jasno pokazuje šta misli o Jolikinom personalitiju. Vrijeme je da se ovo veče na korak do bizarnog završi. Ustajem naglo i ljubazno pozdravljam Karla, a zatim i nju, ne razmišljajući o bontonu, reći ćete. Ozbiljni ste ili se šalite? Prvi put je Jolika zatečena i prije nego je stigla da reaguje odlazimo klapćući drvenim podom u mrak pojasa prašume i nestajemo iz Jolikinog dometa. Žena izražava bojazan da nas je Jolika zapamtila i pita se kako ćemo da je izbjegnemo narednih dana. Ja znam kako. Ona ne voli te moje metode, misli da su pregrube čak i za Joliku.

Sutradan su se ženine slutnje obistinile, jer put do plaže vodi upravo kraj već pomenutog 24-sata bara. Brz susret očima. Jolika ne reaguje. Nije je prepoznala. Žena je sigurna da mene hoće. Ja se pomalo i nadam. Trebaće mi još informacija, ali opet ne želim da preuzimam inicijativu. Popodne je vidim sa jos jednom „upecanom“ sagovornicom. Jolika je u potkošulji širokih bretela, naočale su okačene o istu. Na glavi je zelena revolucionarna kapa sa crvenom petokrakom i Čeovim portretom koji se krije od pogleda Jolikine nove drugarice. Gleda negdje u stranu.

Pitam se da li je njoj spominjala sestru Gertrudu, „bebicu“, možda mene: „Znaš, Brigita, sinoć smo sjedili baš ovdje sa nekim parom iz Holandije. Mislila sam neki fini ljudi. Taman kad je veče počela veselo – ja zaplesala, prosula pivo po sebi, istrpjela pogled nezahvalnog konobara – ćelavi muž te fine žene, naše Balkanke, je drsko ustao i upropastio nam veče svojom najavom odlaska“. I nek’ sam, boli me briga šta Jolika kaže.

I ne znam je, osim da živi u Dortmundu, Esenu i Dizeldorfu, da je polu-Hrvatica, polu-Mađarica, majka genija sa četiri fakulteta, i majka još jednog pa još jednog djeteta (usvojenog koji ima 44 godine), baka terijera „bebice“, neostvarena vrhunska sportistkinja, plesačica, Titova omladinka, predana alkoholičarka, strastvena kolekcionarka zabluda i stanovnica paralelnog svijeta, tri puta opljačkana, samo parket zatekla, (nisam siguran da li je Jolika pljenidbu protumačila kao pljačku ili…?), na korak do samostalnosti, „samo da se od Karla razvede i uzme mu pare. On nije ni svjestan kako mu život može zagorčati, ali neće“ (to je tri puta ponovila).

Šta na kraju reći? Ja jesam naglo ustao, ali sve ostalo, uključujući pozdrav, bilo je onako kako nalaže bonton i mislim da razočarenju na njenom licu nije bilo mjesta. Čak sam i iskreno slagao kad sam rekao da ćemo se još vidjeti. I još bih dodao da ovo nije kraj, već početak jednog predivnog druženja. Dodao bih i: „Karl nije ni svjestan koliko je srećan što te ima“, ali to bi već i za nekog teslićkim ulicama odgojenog bilo previše.

Ovdje, na kraju ove pripovijesti, pojavljuje se cijeli mozaik teslićkih lica za koje znam da bi rado proveli vrijeme u čavrljanju sa Jolikom i navodili je našim urođenim i jedinstvenim šarmom da ogoli svoju dušu, mada bi to u sitne sate moglo dovesti u pitanje i brak sa Karlom, ili u „boljem“ (možda i gorem) slučaju upropastiti mu odmor.

Tri dana kasnije:

Jutro, osam sati. Sve spremno za povratak kući. Kafa kraj bazena. Pogrešan konobar, znači – loša kafa (to je jedna od mana i važna informacija samo onim pravim kafedžijama, što mi i nismo. I pored toga, ovo je bilo baš loše pripremljeno). Ostavljamo „melo“ u šoljama i potražićemo sreću u 24-sata baru. Pogađate. Osjetim da pogađate. Sjedi sama za stolom. Drugi konobar, isto lice. Ne vjerujem. „Ooo, ćao, ćao, kako ste?“

Ne sjećam se naših odgovora. „Dopustite meni da vam napravim kafu. Ja sam nekad, da bih mogla da se izdržavam na studiju, radila kao konobarica i napravila sam kafa i kafa na ovoj mašini.“ Gledam nju, gledam mašinu.Vraćam se 40 godina unazad (to je samo ako je Joliki 60 godina, jer mi to ne znamo). „Gospođo, ovakva mašina nije postojala u vašoj mladosti“, umalo ne rekoh naglas, ali nisam. Ionako misli da sam nekulturan. Brzinska kafa, odvratna jednako kao i ona kraj bazena, ali ni to nisam rekao i opraštanje sa Jolikom. Nema suza, onako uljudno.

Njeno pominjanje Ševeningena i kako tamo rado odlazi (zar nakon svega što SMO doživjeli sa „bebicom“?!) ja vješto ne pretvaram u poziv u goste. Žena i bi, neprijatno joj, ali na meni vidi nepopustljivost i totalno nerazumijevanje za Jolikino suptilno nametanje. Da li nam je zbog toga, tri sata kasnije, na putu za aerodrom stao autobus? Ne znam, ali da sam se sjetio, imao sam čitav sat na užeglom asfaltu da razmislim o tome.