Škorpije, zmije, tarantule, cvrčci, crvi i još neke bube. Nekad hrana za preživljavanje u vrijeme režima Crvenih Kmera, sada se u hrpama, u golemim posudama nudila na prašnjavoj pijaci pored puta. Razmišljao sam i dalje o tome, dok je razlistala šuma treperila preda mnom. Krila je u sebi drevne hramove, starije i od onih u Angkor Vatu. Zviždukali su kroz svoje otvorene vrhove i pripremali duhove prošlosti na naš dolazak.   

Slike pored puta

Slika zbrke i nereda je bila tek u nagovještaju dok smo napuštali Pnom Pen (Phnom Penh), a kako smo odmicali, dobijala je sve više na svojoj učestalosti i sadržajnosti. Pomalo je kvarila sliku buđenja sunca što nas je pratilo preko Tonle Sap rijeke, a zatim i obalom još sanjivog Mekonga. Ali bila je i svojevrstan prikaz svakodnevnice običnog Kambodžanca. Sok, naš vozač, upoznavao nas je sa svojom domovinom. S njim ćemo provesti gotovo čitav dan na putu za Siam Riep i čuvene kmerske Angkor hramove.

Naseobine s obe strane puta pratile su nas cijelo vrijeme i činile su gotovo neprekidnu liniju. Nizale su se tradicionalne kmerske kuće na štulama u čijem se izgledu jasno ogledalo imovinsko stanje domaćina. Bilo je tu i finih kuća, pa i onih luksuznih, ali ubjedljivo najviše drvenih straćara od jeftinih materijala, bolešljiva izgleda i upitne postojanosti. Ispred njih, prašnjavi prilazi u neuredna i nesređena dvorišta u kojima se naizgled ostavljalo gdje se šta stiglo, a uzimalo gdje se šta zateklo. Bijednu sliku su upotpunjavala naherena i očerupana stabla palmi, kabasti otpad, sklepane nadstrešnice, smeće svih vrsta. Usred te prašnjave zbrke mogao se vidjeti razapet štrik sa odjećom, besposleni psi, naizgled ničiji, i bijele mršave krave kvrgavih tijela. Gledajući ovaj pejzaž bilo mi je jasno zašto svaki šesti stanovnik ove zemlje živi od 1,20 dolara po danu.

Kuće na štulama su izgrađene prvenstveno kao zaštita od poplava, a štite i od štetočina. Kambodžanci uglavnom žive u zajednici, u jednoj velikoj prostoriji, sa veoma različitim konceptom privatnosti nego što je to uobičajeno za porodice u razvijenom svijetu. Često će cijelo selo sarađivati kako bi izgradilo novu porodičnu kuću, a usluga će kasnije biti uzvraćena. Kao i svugdje i ovdje se po kućama vidi materijalno stanje. Kuhinja je odvojena sa strane kuće ili ispod kuće gdje se porodica okuplja, kuha se, skladište se stvari ili se drži stoka.

Velika većina Kambodžanaca živi u seoskim područijima. Mnogi od njih o vodi, struji ili adekvatnoj zdravstvenoj pomoći mogu samo sanjati. Sok kao da je osjetio o čemu razmišljam pa je tmurnu sliku svoje postojbine odlučio još naružiti, kao da bijeda nije bila dovoljan problem sam od sebe. Upoznao nas je sa problemom poplava tokom kišnih sezona. Pomenuo je i milione zaostalih mina iz vremena režima Crvenih Kmera. Pored toga, Kambodža je raj za zmije koje ovdje baš vole da ujedaju ljude. Sad, dok zamišljam ove jadne izbe na štulama poplavljene, izgledaju mi još jadnije. Razmišljam kako voda možda probudi i neku od silnih mina, a sigurno i neku od silnih zmija. Sok kaže da su u tim uslovima kobre najaktivnije. Uvlače se u kuće. Kad je vidio da ga pažljivo slušam, nije se dao zaustaviti. Spominje i neke „kobre pljuvačice“, što štrcaju otrov ciljajući ljudima u oči. Ima i opasnijih otrovnica. Po Sokovom, za neke od njih kobre su mala maca i pomoći ti nema. Pitam se je li ovo Sok namjerno radi. Ne može li biti samo vozač? Ok, za plavog kraita (blue krait ili common krait), jednu od 17 otrovnica koliko ih ordinira Kambodžom sam ekspresno pronašao koliko je opasna tu u autu, na iznenađujuće brzom internetu (što se uopšte ne uklapa u sumornu ruralnu sliku). Čak i ako se žrtva ujeda dočepa protuotrova na vrijeme, šanse da preživi su pola-pola.

U čitavoj zemlji još uvijek ima oko 4 miliona zakopanih mina i Kambodža drži neslavan rekord sa najviše ljudi kojima su amputirani udovi kao posljedica stradanja od mina (oko 64.000).

Najneobičniji doručak u životu

Priča o zmijama nije baš bila prijatna uvertira za doručak, ali je bila logična s obzirom kakav me doručak čekao. Mjesto na koje smo skrenuli bila je mala pijaca u blizini grada Skun. Ljudi su sjedili u velikoj pokrivenoj bašti okruženoj pijačnim tezgama i jeli. No, oni su jeli normalnu, domaću hranu, dok se moj doručak nalazio na pijačnim tezgama. Prodavalo se voće i povrće, razne bube, zmije, tarantule, škorpije, žabe. Sa Sokom razgledam čije baje su najsvježije.

Sok je iskusan: „Ove zmije su stare. Ove škorpije isto, bez sjaja su. Tarantulama su nožice polomljene od miješanja svježih sa starim“. Da su kod ove žene cvrčci pomalo usukani vidio sam i sam. Crvima nisam nalazio mane. Valjda se najbolje prodaju. I tako od tezge do tezge. Na kraju Sok zaključuje da zmije nigdje nisu svježe. „Nemoj da ih jedeš“, kategoričan je.

Znači ostali su mi samo škorpije, tarantule, cvrčci, skakavci i crvi, i još neke gadne zelene bube. Nadam se da ću dok one dođu na red biti sit. Kod jedne gospođe su sva nabrojana bića izgledala onako sjajna i utegnuta. Klimamo si glavama u znak pozdrava. Ona nehajno sjecka mladi luk, primiče ljute papričice. Smješka se u sebi, vidim joj na očima.

„Izvolite, mladi gospodine, kao što vidite ovo vam je koncept švedskog stola. Jedino tanjire nemamo, salvete nemamo – samo bube pržene u dubokom ulju.“

„Hvala, nezainteresovana prodavačice. Mogu i bez tanjira, a brisaću se rukavom, tako da problema nema.“

Sok i Tatjana i ne pokušavaju sakriti oduševljenje i gledaju s pažnjom šta će moj prvi izbor biti. Škorpije mi, sa onim sjajnim od ulja ucakljenim oklopima, izgledaju kao najveći izazov za sažvakati pa se bez dugo premišljanja latih jedne. Zabava je mogla da počne. Osjetim pod prstima da je tvrda, a uskoro se i uvjerih. Na sekundu sam pomislio da možda prvo pojedem šaku crva, da pripremim „postelju“ za ukočenog zglavkara. A možda da ih jednostavno kombinujem i da mi crvi budu zamjena za salatu? I onaj što “preživljava” na Diskaveriju prvo se propisno najede pa onda u sebe trpa sve one gadosti. Doduše ja ne preživljavam, al’ me niko i ne plaća da povređujem usnu duplju oštrim klještima, oklopom i nožicama ove paukolike životinje. Pažljivo je savladavam. Malobrojni gledaoci se smiju. Prodavačica me gleda nekako posprdno. Za nju sam vjerovatno samo još jedna budala koja plaća da jede nešto što mu se ne jede. Nek’ misli šta hoće i bolje joj je da ove tarantule malo izdašnije pospe mladim lukom jer, nakon bezukusnih škorpija, one su sljedeće na redu. Za divno čudo ovi pauci su bili sušta suprotnost mom prvom izboru. Lagani i hrskavi, usudio bih se reći i ukusni. Sok kaže Kambodžanci ih obožavaju uz pivo. Izgleda mi sasvim smislena kombinacija. Ogromni i sočni cvrčci su bili ustvari vrlo dobri. I Sok ih voli, ali kaže ne na jutro. Crvi koje koristim kao salatu jednako su sočni. Ličili su mi na dudove i, iskreno, bili su osvježavajući.

Zauzet degustacijom, skoro sam potpuno zaboravio na one odvratne zelene bube na kraju „švedskog stola“. Zaboravio sam i na oprez, jer kako drugačije objasniti da ne primijetim tarantulu koja se šetka po meni i penje mi se uz majicu prema vratu. Zadnji je momenat kao u filmovima. Publika reaguje uzbuđeno, a ja mislim u šta li će se ovo jutro pretvoriti. Sad vidim i neku djevojčicu pored mene. Sad glumimo zajedno. Mislim, ja ne glumim niti imam vremena da bilo šta pitam, tipa: “Drago dijete, jel’ ti nemaš pametnijeg posla nego da bacaš tarantule po ljudima?!”. Nijemo pokazujem da nosi ljepljive nožice od mene. Poslušna je ako već nije vaspitana, a sad kad je sve prošlo, moram reći i simpatična.

Sok mi objašnjava da se tarantulama dok su male izvade zubi i zato ova simpatična curica može ovako da ih uzima u ruke i pravi klovna od mene. To saznanje oduva misao o tarantuli osvetnici i svatih da je to samo tip igračke za kambodžanske klince. Reda po meni one tarantule, osjetim njihove vlažne i pomalo ljepljive nožice kako mi prolaze kroz nakostriješene dlake na rukama. Platio sam pojedene bajuge. Nagradio sam i djevojčicu, iako nema logike, ipak sam ja taj koji je pretrpio traume.

Šou je gotov. Na Sokov poziv smo sjeli u baštu pored da nas dvojica pojedemo normalan kambodžanski doručak, a to je, po svemu sudeći, ova vrela bistra supa što se puši pred nama. Gledam u gomilu zelja pomiješanog sa nudlama i mesnim okruglicama. Vrela supa u osam ujutru? Sok uveliko srče nudle. Vise mu iz usta. Srčem i ja. Pitam se znam li išta odbiti. Još jelo nije ni domaće, nego kinesko. To je Sok rekao pred kraj, negdje kod petog ili šestog brisanja grašaka znoja sa čela.

Ne mogu više. „Mislim da treba da krenemo“, kažem. Ostavio sam pola supe. Ostavili smo i oblak prašine iza sebe, ali i one zelene bube – hvala bogu.

“Mnogo hramova u šumi” 

Nastavljamo ka sjeveru. Na putu se vidi zašto je motor najzastupljenije prevozno sredstvo. Zujali su pored nas poput komaraca. Prati nas manje-više isti pejzaž neuglednog visokog rastinja, gotovo neprekidna linija oskudnih domaćinstava, poneka poljana s mršavim kravama.

Nakon više od sata ušli smo u Kampong Tom (Kampong Thom) provinciju, jednako bijednu kao i provincija Kampong Čam (Kampong Cham) iz koje smo došli.

U gradu Krong Stueng Saen jedan monument prikazuje slona i dva tigra kako se bore za prevlast nad ovdašnjom divljinom. Ove životinje su do relativno nedavno bile brojne na ovom području. Čovjek ih je otjerao, a simbol prohujalog vremena postao je i zvanični simbol provincije.

Gradu smo posvetili toliko vremena koliko treba da se spravi kapućino u kefeteriji, a onda krenuli ravno u šumska prostranstva arheološkog parka Sambor Prei Kuk.

Na ulazu smo stali da kupimo karte. Dočekao nas je Sokov prijatelj i umjesto da naplati ulaznice počeo da nam objašnjava kako bi mogli obići hramove a da ne platimo ulaz. Valjda zato postoje prijatelji? Sok je nama prepustio na volju, a meni se sve učinilo komplikovano, a i želio sam da platim ulaz (kad sam kasnije saznao da je ovo područje skoro kompletno bilo pod minama, laknulo mi je što sam odustao od izigravanja komandosa po skrovitim stazama i šumarcima). „OK, as you wish“, slegnuo je Sok ramenima. Platili smo i toyota je zarolala prašnjavom cestom u davno zaboravljeno carstvo.

Već je podne i vrućina je gotovo nesnosna. Šuma ne pomaže. Tepih od opalog lišća oglašava se pod nogama, a krhka tijela listova prave reske zvukove pucanja. Omora nam stoji na putu, oblačići prašine dižu se za petama. Fale samo one Sokove zmije od kojih se umire za par sekundi. Hramovi od cigle su svaki za sebe i razasuti su na velikom području. Do nekih dolazimo autom, a do nekih moramo pješice. Sambor Prei Kuk, ili u slobodnom prevodu „puno hramova u šumi“, tek odnedavno je na turističkoj mapi, što objašnjava zašto smo gotovo sami. Meni je drago zbog toga.

Ova šuma je u prošlosti bila mnogo gušća. Pitam se kako je nekad bilo hoditi njenim mračnim stazama. Tigrovi se sami nameću. Skoro da osjetim kako krupnim očima osmatraju kroz isprepletenu šištru. Izviruju iza džinovskog drveća. Sok ih izgleda ne vidi. Pita me da ga slikam za njegovu ženu ispred jednog od ovih čudnih, razdijeljenih stabala. Valjda da pokaže svojoj supruzi kako je mali i ništavan u njegovom naručju. I sam sam se tako osjećao kad sam mu pao u zagrljaj. Oni su bili pravi vladari ovog drevnog mjesta. Zaposjeli su mnoge hramove svojim multipliciranim izdancima. Iz tog stiska im više nije bilo spasa bez da se oboje povrijede. Za neke od hramova je bilo kasno. Stisak je bio poguban.

Ove biljke su iz porodice smokava (Strangler Fig). Njihovi vretenasti izdanci nastali su iz sjemena „zarobljenog“ u pukotinama stabala koje su tu najčešće donosile ptice. Odatle ove biljke rastu prema dole – da se ukopaju u zemlju, i prema gore – da dokuče sunčevu svjetlost. U tom svom pohodu potpuno okupiraju stablo domaćina. 

Većina građevina su jedna prostorija sa visokom, otvorenom kupolom kroz koju su molitve odlazile do onih kojima su upućivane. Ove starine srasle sa šumom, njih gotovo tri stotine, čuvale su tajne starih vremena.

Nije bilo vremena za upoznavanje sa svima. Prasat Brom činio mi se kao važan član ove misteriozne družine. Vidno “izranjavan” protokom vremena i dalje je stoički izdržavao. 

Neki, kao Prasat Tao, dominirali su u svom dijelu šume.

Ulaz u njegovu unutrašnjost branili su lavovi raskošnih griva ukrašenih visoko stiliziranim prstenovima.

Jedan drugi hram važio je za posebno akustičan. Da bi se uvjerio u to trebalo je da se lupam šakom po prsima i slušam kako odjeci kroz otvor na vrhu odlaze u nebo. I tako, lupam se po prsima. Nisam siguran da čujem odjeke. Ako su i postojali, bili su zatomljeni mojim jaucima usled samopovređivanja, a naročito Sokovim smijehom dok je gledao kako sam sebe mlatim k’o blesav.

Hodajući od jednog do drugog hrama bilo je lako odlutati u daleku prošlost. Mir i spokoj koji vladaju među „mnogim hramovima u šumi“ bili su opčinjavajući. Želio sam da zen stanje potraje što duže. Zaboravio sam na vrućinu, na crvenu prašinu u nozdrvama, na odjeću i obuću mokru od znoja, na paukove mreže što sam povremeno krčio nosom – na sve. 

Sambor Prei Kuk u prevodu znači „mnogo hramova u šumi“, i zaista ih ima mnogo, čak 293. Ova lokaciija je potvrđena kao Isanpura (Ishanapura), grad kralja Isanvarmana I (Ishanavarman I) i glavni grad kraljevine Chenla, a osnovan je 613. godine. Hramovi su 100 godina stariji  od onih najstarijih među čuvenim Angkor hramovima. Na ovom području je do 2007. godine bilo puno mina i nije se moglo posjetiti. Od 2017. stavljeno je na UNESCO-ovu listu svjetske baštine. 

Nezaboravan put u daleku prošlost nastavili smo ka Siam Riepu.

Usput smo probali čuvenu poslasticu u cijevi bambusovog drveta, sticky rice ili Kralan, kako se ovdje zove.

Kralan se pravi od ljepljive riže pomiješane sa crvenim grahom, šećerom, naribanim kokosom i kokosovim mlijekom. Smjesom se napuni cijev od bambusovog drveta i tako se peče.

Stari most Kampong Kdei ili Spean Praptos (12. vijek) koji nas je dočekao nedaleko od Siam Riepa simbolično je spajao predstavnike daleke prošlosti, Sambor Prei Kuk, koji smo obišli, i nešto mlađe i mnogo čuvenije Angkor hramove koje tek trebamo obići. Ali, to je već neka nova priča.

Most Kampong Kdei (Spean Praptos) spaja obale rijeke Či Kreng (Chi Kreng) i dug je 86, širok 16 i visok 10 metara. Priznat je kao najduži zasvedeni most na svijetu sa 21 kamenim svodom koje podupire 20 stubova napravljenih od laterita (vrsta zemljišta ili stijenja koje zbog prisustva gvoždja i aluminijum oksida ima crvenu boju).

Izdvojeno:

• Putovanje od Pnom Pena do Siam Riepa može vas koštati izmedu $6 i $150 u zavisnosti za koji prevoz se odlučite, i u skladu s tim trajaće  od 4 do 8 sati. Možete ići autobusom koji će vas najmanje koštati ($6 – $15) ili se odlučiti za taksi ($65 –  $100) ili mini bus ($9 –  $12). Naravno, možete ići i riječnim trajektom koji ćete platiti $35 i za otprilike 8 sati vožnje uživati u divnom pejzažu. Mi smo se odlučili za taksi i vodiča i platili ga malo više jer smo u planu imali ne samo preći put od tačke a do tačke b nego i vidjeti ono što nas zanima na tom putu;  
• Ulaz u Sambor Prei Kuk plaća se 10 dolara.