Na golog čovjeka sam nabasao usred pustinje, tu na pola puta između okeana i prvog hotelskog rezorta. Valjda mi pojas zakržljalog rastinja nije dozvolio da ga ugledam ranije. Gledamo se, ja zabezeknut, on bez nekog posebnog uzbuđenja, kao da mu ovakvi susreti nisu strani. Mjerkamo se u nekom čudnom gardu, moglo bi se nazvati i borbenom. Ima neko platno nonšalantno prebačeno preko ramena. Nervozan sam, još više jer je on opušten, kao da je najnormalnije hodati go naokolo. Ko bi očekivao ovakav završetak istraživačkog pohoda po Gran Kanariji. Odlučujem da se oglasim…

Dolazak i put za Las Palmas

Vozimo se spaljenom zemljom. Jednoličan i siromašan reljef prošaran krhotinama vulkanskog stijenja i gotovo bez vegetacije, osim zakržljalog bilja, smilovao se jedino poluosušenim palmama i kaktusima koji su se vidjeli u formi plantaža prekrivenih velikim mrežnim šatorima. Vesela španska muzika na radiju izgledala je kao unaprijed osmišljen kontrast vizuelnom doživljaju i kao da je držala putnicima emocije pod balansom. Ne mogu da se ne pitam jesmo li možda napravili pogrešan izbor kad smo odabrali Gran Kanariju kao odredište na kojem ćemo se prepustiti blagodetima dalekog juga i ljeta. Da je daleki jug i ljeto sasvim je bilo jasno po omori koja je treperila iznad asfalta. Toliko je vruće da je fleka ispod vozačeve pazuha oživjela. Širila se tu pred mojim očima.

Ni ostali putnici nisu pokazivali posebno ushićenje. Štaviše, izgledalo je kao da sam u autobusu s kažnjenicima. U ovakvim momentima moja mašta obično podivlja, ali sam se nekako susdržao od tumačenja pokislih lica jer se umjesto Sing Singa pred nama ukazala šuma hotela iz koje su izvirivale visoke štrkljaste palme. 

Gran Kanarija (Gran Canaria) je jedno od sedam glavnih ostrva (pored Tenerife, Fuerteventura, Lanzarote, La Palma, La Gomera i El Hierro) na Kanarskim ostrvima i treće po veličini. Udaljeno je nekih stotinjak kilometara od Afrike i oko hiljadu od Španije. Glavni grad ostrva Las Palmas je jedan od dva glavna grada Kanarskih ostrva i deveti najveći grad u Španiji.

I pored svih blagodeti all inclusive rezorta, istraživač u meni je ubrzo počeo da me štipka i gurka. Treći dan me odveo do agencije za rentanje auta i već sledećeg trenutka malena „panda“ je jezdila ostrvskim putevima, na početku onim glavnim što vodi za Las Palmas. Moderan i sređen lučki grad ispred nas je prostro široki bulevar ukrašen palmama i poveo nas u svoje središte. A središte je valjda tamo gdje je srce i duša grada, tamo gdje se grad rodio. U Las Palmasu to je kvart Vegueta (Vegueta). Na ulazu u još pomalo usnulu Veguetu, na trgu Svete Ane (Plaza de Santa Ana), dočekuje nas čopor okamenjenih pasa. Iako od kamena, djeluju budni i spremni da reaguju. 

Neki kažu da je Gran Kanarija dobila ime po velikim psima koje su prvi Evropljani zatekli na ovom ostrvu, dok drugi kažu da je ostrvo bilo kolonija foka koje su Rimljani zvali „morskim psima“. Otuda i ime Kanarska ostrva, koje, po svemu sudeći, nema nikakve veze sa kanarincima, što bi neko pomislio.

Kristalno jutro kao stvoreno za panoramsko posmatranje okoline nagnalo me da se popnem na krov gradske katedrale i dobijem jasniju predstavu o izgledu grada.

S jedne strane vidim stepenasta šarena naselja na okolnim brdima, a s druge okean okupan suncem i od jutra užurbana plovila što švrljaju po luci.

U kratke i uske ulice, što me čekaju dole oko katedrale, sunce još ne prodire. U sjenci je osim zgrade opštine i trg Svete Ane oivičen španskim kolonijalnim kućama. Moglo bi se u ovom trenutku uživati dugo, ali pred nama je bilo još mnogo toga.

Kaldrmom popločane ulice, stisnute među spojenim kućama, još uvijek su bile prijatne za šetnju. Na ukrašenim zidovima posebno su se isticale keramičke pločice sa brojevima kuća. Moja najnovija zanimacija – uslikavanja brojeva na kućama – dovela nas je do bisera ovog kvarta, Kolumbove kuće i male romanske crkve San Antonio Abad. Kolumbova kuća, zanimljivog spoljašnjeg izgleda, na sebe je navukla žuto-bijelu fasadu. Da je ovo, izgleda, omiljena odjevna kombinacija u ovom kraju, uvjerili smo se kada smo u sličnom ruhu zatekli već pomenutu malu crkvu.  

Kolumbova kuća (Casa de Colon) je u vrijeme veliki istraživačkih pohoda bila sjedište ostrvskih guvernera, a danas u svojoj unutrašnjosti čuva sjećanje na ta vremena i na Kolumbova putovanja.

Kristofer Kolumbo (Cristoforo Colombo), najslavnije ime tog doba, upravo je sa Kanara, tačnije sa malog ostrva La Gomera, odlazio u svoje pohode, a za njihovu uspješnost molio se u ovoj maloj romanskoj crkvi San Antonio Abad (Ermita de San Antonio Abad).

Tamo gdje grad stremi ka otvorenom okeanu, na tankom vratu, drži se poluostrvo Isleta (La Isleta), pokriveno strmim terenima koji su udomili staro ribarsko naselje, uskih uličica, malih trgovina i trgova. Taj uski dio, koji drži Isletu da ne „otplovi“ okeanom, pokriva čuvena gradska plaža Kanteras (Las Canteras). Plaža, kao i gradska luka na drugoj strani, pod budnim je okom stare tvrđave De la Luz (Castillo de la Luz), sagrađene prije više od pet stotina godina s namjerom da se ondašnji stanovnici odbrane od gusarskih nasrtaja. Danas samo simbolično čuva istoimenu luku (Puerto de la Luz), koja je jedna od najvažnijih luka u Evropi.

Dok je gledam, razmišljanje o generalu Francisku Franku (Francisco Franco) samo se nametnu. Ne znam kakav je Las Palmas bio tridesetih godina prošlog vijeka, ali sad nisam nalazio ništa u ovom gradu što bi zloglasnog generala inspirisalo da povede bratoubilački rat.

Po izbijanju Španskog građanskog rata 1936. godine, Francisko Franko bio je vrhovni komandant Kanarskih ostrva, sa sjedištem u Las Palmasu. Sa svojim istomišljenicima, upravo je ovdje isplanirao svoju strategiju za borbu protiv socijalista i uveo zemlju u rat (1936. – 1939.). Kad su njegovi nacionalisti pobijedili, Španija je ušla u period diktature generala Franka, koja je trajala do 1975. godine.

Put u unutrašnjost ostrva

Gradić Arukas (Arucas) kao prva stanica na putu ka unutrašnjosti i ostrvskim visinama bio je u sjenci velike crkve San Huana Bautiste (Iglesia de San Juan Bautista).

Upada u oči njena veličina i potpuna dominacija ovim prostorom. Zastali smo da osmotrimo njene tamno sive zidove od lokalnog bazalta. Šalim se da su se graditelji malo zanijeli pa napravili Arukasu crkvu dva broja veću. Možda su bili pod uticajem poznatog arehucas ruma koji se ovdje proizvodi još od davne 1884. godine. Kakogod, nestala mi je iz retrovizora tek kad su počeli prvi zavoji na putu za planine.

Svako malo nailazimo na plantaže banana. Nezgrapno i masivno lišće ljuljuška se na vjetru i maše nam. Gore, malo više, preuzima nas krivudava cesta i šume četinara udomaćene na naizgled beživotnom vulkanskom tlu. Tek malo živahnije izgledalo je selo Firgas (Firgas). Uhvatili smo lokalno stanovništvo usred sieste. Hodamo praznim ulicama, uživamo u živopisnoj seoskoj arhitekturi. Razmišljam kako je ovo mjesto 1988. proslavilo 500-ti rođendan i kako njegovo ime zvuči nekako više grčko.

Tišinu razbija topot konjskih kopita. Kauboj sa kačketom umjesto šešira ujahao je u centar sela, nonšalantno sjahao i nemarno prebacio uže preko grede i zakoračio u salun. Ne, ne, samo umišljam!

Pratim ga do ulaza bez posebne namjere da otkrivam šta ovdašnji, neobični kauboji rade unutra, ali vidim da im se uz večerašnji derbi svih derbija nudio jeftin hamburger i pivo. Koliko god asfaltni kauboj bio neobičan, samo selo ga je nadmašilo.

Fasade graničnih kuća, visoki zidovi i nasloni klupa ukrašeni su keramikom, oslikane i okićene ulice, ukrasi na terasama, te vještačke kaskade i žubor vode, bili su dostojno osvježenje u pakleno vrelom danu.

Nema sumnje, mojoj kolekciji “naljepša sela u kojima sam bio” dodato je novo ime.

Dok naš autić stenje ka vrhovima Nacionalnog parka Nublo, ja sam i dalje u Firgasu. Pomisao da teško na nešto upečatljivije mogu naići na ovom putovanju, biće opovrgnuta po dolasku u Artenaru (Artenara), najviše selo na ostrvu (1270 m). Panda vapi za odmorom, mi vapimo za ručkom.

Pogled koji se pruža na kalderu Teheda (Caldera de Tejeda) sa dugačke terase ostavlja bez daha. Konobar, koji kao da je sad ostavio cijepanje drva da bi nas uslužio, ne ostavlja bez daha, jednako kao ni škampi u uzavrelom ulju koje je malo kasnije donio.

Ali zato čuvena stijena Nublo (Roque Nublo), tamo preko kaldere ostavlja sve bez daha. Jasno se vidi i manja stijena La Rana (La Rana), ili žaba u prevodu.

Nacionalni park Nublo (Nublo Rural Park) je najveća prirodna oblast u Gran Kanariji, a najpoznatiji je po stijeni Nublo (oblak), koja je vulkanski monolit visok oko 80 m, i koji se prirodno formirao zbog erozije okolnih stijena. Plemena koja su živjela na Gran Kanariji prije dolaska Španaca, prije više od 500 godina, smatrala su da je vrh pokriven Nublo stijenom sveto mjesto. Za moderne Kanarce, Nublo je ikona ostrva i predivno mjesto za gledanje romantičnih zalazaka sunca iznad planinskih vrhova.

Ostavlja bez daha i račun koji smo dobili, ali ni blizu kao glavno obilježje Artenare, a to su pećinske kuće. Naseljene su od praistorije, a danas su prilagođene novom vremenu i opremljene modernim sadržajima.

U jednu od ovih pećina smjestila se i crkva La Ermita de la Cuevita. Malo zvono, visoko iznad ulaza, potvrđuje identitet ovog neobičnog vjerskog objekta.

Na odlasku pozdravio sam i glavnu seosku crkvu, crkvu Svetog Matije (Iglesia de San Matías).

Sliku neobičnog, i ne baš privlačnog reljefa stjenovite pustare, koju gledamo u nastavku puta, pomalo popravljaju razasute šarolike kuće gradića Teheda nad kojim pomno stražari stijena Bentaiga (Bentayga). Misli o silnim vulkanskim erupcijama koje su dizajnirale ovo zanimljivo ostrvo same se nameću.

Odavde počinjemo da se spuštamo, a krajolik dobija više zelenih nijansi. U okruženju još jednog živopisnog sela, Fatage (Fataga), blizinu mora najavljuju palme.

Sve više sam shvatao zašto Gran Kanariju zovu „mini kontinentom“ i uvjerio se u nevjerovatne raznolikosti koje posjeduje. U jednom momentu ste na obali koju zapljuskuju valovi okeana, zatim vas prati spržena vulkanska zemlja, a već sledećeg trenutka ste okruženi plantažama banana, penjete se pod okrilje četinarskih šuma i visokih planinskih vrhova. Očajno suh i neprivlačan krajolik iznenada zamijeni bujno zelenilo ili jezero jarke boje, a svako malo pojavi se neko slikovito selo.

Dođete do visina kad vam je potrebna jakna, a onda se nađete okruženi palmama i idete u susret toplom vazduhu ka obali. Kad mislite da samo još fali pustinja, upravo to se i desi, kao u našem slučaju.

Nakon što sam mahnuo nezainteresovanim kamilama na izlazu iz Fatage, ubrzo se između golih brežuljaka ukazao grad Maspalomas, a malo kasnije i „njegova“ pustinja. Onaj dio uz obalu postao je dio sa najpopularnijim plažama na ostrvu i nisam mogao da dočekam da ga se dočepam i da se osvježim u talasima okeana.

Samo nebo zna zašto to nisam učinio odmah po dolasku u Maspalomas. Nevjerovatno nelogičnu odluku da prvo pređem pustinju, nekih dva kilometra dugu, kao da sam donio u bunilu – što nije bilo nemoguće. Nije nemoguće da se i pomalo neprijatan susret nije ni dogodio.

Susret u pustinji

Na golog čovjeka sam nabasao u sred pustinje, tu, na pola puta između okeana i prvog hotelskog rezorta. Valjda mi pojas zakržljalog rastinja nije dozvolio da ga ugledam ranije. Gledamo se, ja zabezeknut, on bez nekog posebnog uzbuđenja, kao da mu ovakvi susreti nisu strani. Mjerkamo se u nekom čudnom gardu, moglo bi se nazvati i borbenom. Ima neko platno nonšalantno prebačeno preko ramena. Nervozan sam, još više jer je on opušten, kao da je najnormalnije hodati go naokolo. Ko bi očekivao ovakav završetak istraživačkog pohoda po Gran Kanariji. Odlučujem da se oglasim…

„Prijatelju!“ Ne, to ne valja. Kakvi smo mi to prijatelji? Već zamišljam kako me neko pita: „Je l’ onaj rasčupani, goli lik, što hoda pustinjom tvoj prijatelj?“ „Gospodine!“ Da li sam ozbiljan? Ako je ovo gospodin…

• „Hej!“, konačno se oglasih.
• „Yes?“
• „Zašto hodaš go po pustinji?“
• „Idem s plaže.“ Ide s plaže….
• „Dobro, ideš s plaže, ali zašto go?“
• „Pa, sa nudističke plaže? Nudistička plaža, goli ljudi… Shvataš, glupane.“ Ovo zadnje je dodao izrazom lica i očima. Možda nije ovo glupane, ali želim vjerovati da jeste, jer me to ljuti.
• „Slušaj, iza mene ide nekoliko maloljetnika i svakog časa će izbiti iza ovog rastinja pa bi bilo dobro da se umotaš u tu plahtu, zavjesu, ili šta je već.“
• „Ne možeš ti meni da naređuješ, i da tako razgovaraš sa mnom!“
• „Naravno da mogu! Da se nećeš žaliti upravniku pustinje? What on earth makes you think you can walk around like that? Hallooo, there’re children around here! Go si, čovječe!“
• „Gledaj svoja posla!“, bio je njegov odgovor koji je ispratio gestikulacijom kao da popravlja nevidljivu kosu ili tjera mušice oko glave.
• „Molim te, požuri. Djeca samo što nisu. Mumificiraj se tom plahtom i produži svojim putem.“

Stoji. Ne trepće. Valjda je sad kip rimskog senatora, šta li. Pritisak koji osjećam se povećava jer se bojim nekih očajnih poteza koje ću morati povući da ovog tvrdoglavog žgoljavka ubijedim da je nenormalan. Sad je nešto suzio oči kao da me plaši, pitaj Boga. Pokušavam mu se približiti i dočepati se one plahte. Valjda da ga umotam u nju. Iskreno, nemam pojma šta radim. On uzmiče. Kružimo po ringu od pustinjskog rastinja. Plahta se sad razmotala, a on je skuplja poput padobrana, i pomalo posrće po nestabilnoj podlozi. Možda mi se sve ovo samo priviđa. Mislim, usred sam pustinje, preko četrdeset je stepeni, omora se može nožem sjeći.

Fatamorgana je jedino objašnjenje. Možda ovaj štrkljavi, preplanuli dugonja sa nakostriješenom kosom, ukočenom od soli, nije ispred mene. Možda nije zaista ovoliko izdepiliran i nauljen da nemam za šta da ga uhvatim osim za onu šarenu plahtu. Mogao bih još za nešto da ga uhvatim, ali to mi ne pada na pamet. Šta da radim. Tabani mi gore, glava mi gori.

• „Slušaj! Imaš pet sekundi da se umotaš u tu zavjesu (da rekao sam curtain, dobro se sjećam i još neke nepristojne izraze čime se nimalo ne ponosim) ili ću ti je nagurati u… u… guzicu!“

Kao što rekoh, malo sam se pogubio. Ovo nakostriješeni kao da nije očekivao. Vidno se zabrinuo i unezvjereno pogledao na sve strane, kao da traži pomoć. Odlučno se približavam, možda ću se i baciti na njega. U tom trenutku ja to stvarno nisam znao. Na svu sreću, u njegovoj glavi kao da se desio neki klik. Kratko se ukočio u neki aristokratski stav, a zatim se užurbano umotao. Nakon toga se brzim, sitnim koracima demonstrativno udaljio, onako, nekulturno, bez pozdrava. Smožden sam. Ovaj dan je definitivno završen za mene. Pitam se imam li uopšte snage izaći iz pustinje. Mlađa žena se sa grupom djece ubrzo  pojavila iza šiblja. Pozdravlja me, onako, obazrivo, bog zna zašto.    

Potpuno iscrpljen, nekako sam se dočepao čuvene Engleske plaže (Playa de Ingles) i po cijenu tušenja se prepustio džinovskim talasima.

Izdvojeno:

• Rentanje auta i obilazak ostrva je avantura za sebe i ne treba je propustiti;
• Cijene taksija su povoljne, tako da je dobar izbor za bližie destinacije oko rezorta;
• Područje oko Maspalomasa i Playa de Ingles naslanja se na dugačke, pjeskovite plaže i prepuno je hotela, uglavnom sa all inclusive aranžmanima i sadržajima koji mogu zadovoljiti, vjerovatno, svačije prohtjeve;
• Gran Kanarija se smatra jednim od najboljih mjesta za surfanje na svijetu, pa je za ljubitelje ovog vodenog sporta veoma privlačna.

Šta vidjeti, šta obići u Barseloni:   https://pozziz.com/barselona-barcelona/