Crvena krntija trza i gasi se, ali nekim čudom nastavlja da brekće i pronalazi put kroz saobraćajnu gužvu. Špica je i prilazi ka San Hozeu (San Jose) su zakrčeni. Pakleno je vruće, a ovo nepouzdano vozilo bez klime prijeti da u potpunosti pokopa moje uzbuđenje novom pustolovinom, koje je ionako već u dva navrata grubo narušeno i pitam se šta nas još čeka.

Za početak, zna li ovaj čikica uopšte gdje nas vozi? Da to opravdano pitam, uvjeravam se trenutak kasnije kad usporava pokraj svojih kolega taksista i pominje im ime našeg hotela. Misao o tušu me razvedrava. Misao da ću opet obući istu garderobu na sebe i ne baš. Vraća me nazad u Evropu, na prvi let od Amsterdama do Madrida.  

U avionu sam i razmišljam o svom putu za Centralnu Ameriku i Kostariku (Costa Rica), prvu od tri države koje ćemo posjetiti. Mislim kako je lijepo jedan zimski mjesec zamijeniti onim sunčanim, ljetnim, napuniti se D-vitaminom i nahraniti se mnoštvom utisaka koji će proizaći iz još jedne, nadam se, nezaboravne avanture. Zaboravio sam na kašnjenje pri polijetanju, ne brine me odugovlačenje sa iskrcavanjem u Madridu, u glavi su mi novi predjeli, nove kulture i ljudi, divlje plaže i životinje, tropske šume, komarci…

Taman kad sam se u mislima zaletio u valoviti okean, idilična slika i blaženi osmijeh zamišljenog putnika rasprsli su se kao balon od sapunice. Odjednom smo shvatili da imamo svega nekih 40-tak minuta da uhvatimo vezani let za San Hoze.

Trka po nepoznatom aerodromu uključivala je sumanuto trčanje, izbjegavanje sudara sa ljudima, uskakanje u lift, pa uskakanje u voz, pa ljubazno ali neurotično provlačenje kroz redove ispred pasoške kontrole, spašavanje od otrovnih strelica koje su sipale iz pogleda i usta strpljivih putnika oko nas, i na kraju protrčavanje kroz ciljnu traku uz bodrenje razmahanih stjuardesa.

Svoje mjesto u avionu zauzeo sam oznojen i raštrkanih misli. S obzirom da je čitav put detaljno isplaniran, ne želim ni da mislim šta bi bilo da smo zakasnili. ‘Ajde, dobro je, mislim, samo nek’ smo stigli. Ali nešto drugo nije stiglo ispostaviće se nakon deset sati leta i slijetanja na tlo Kostarike. Naše torbe.

Sad sjedim u prljavom taksiju i trebalo bi da ne gubim vjeru, bez obzira što vozač pita ljude naokolo kako da dođe do hotela. Ne bih da neko pomisli da su taksiji u kojima šrafciger drži prozor zatvorenim uobičajeni u ovoj zemlji – jednostavno, bio je najpovoljniji. Shvatio sam i zašto, kad nas je vozač poveo van aerodromskog kruga i nakon što smo pretrčavali autoput i rizikovali živote da bi sjeli u njegovu prašnjavu krntiju.

Ono šta sam naučio na putovanjima jeste da potencijalno gomilanje crnih misli treba odmah presjeći, prije nego te potpuno obuzmu i sve ti pokvare. Neugledan hotel nije nimalo pomagao u tome, pa je definitivno bilo najbolje jednostavno prespavati ovaj dan. Prije toga moramo pronaći prodavnicu i kupiti neke stvari na račun Iberije jer su nam sve stvari ostale u koferima i nemamo ništa. Kad vas kompanija odvede hiljade kilometara od kuće i zaboravi vaše stvari, pitate se da li trebate biti fer prema njima. Pitam se to dok stojim u prodavnici i držim u rukama gaće od 3 i gaće od 8 dolara.

Novi dan je počeo sa mladićem što nam je dovezao rentani auto. Navikli smo već da ljudi van Evrope uglavnom ne znaju za zemlju iz koje potičemo, a ako su i čuli, najčešće nemaju pojma gdje se ona nalazi. Kad je pročitao odakle smo, podviknuo je: „Džeko! Super igrač!“, a onda je ispalo da je to sve što zna o Bosni i Hercegovini, i da samo puno voli fudbal.

To me po ko zna koji put uvjerilo koliko je veliki jaz između onog koliko smo stvarno bitni ostatku svijeta i koliko mi mislimo za sebe da jesmo. Šta li je tek pomislio kad je otvorio gepek da smjestimo naše torbe, pa shvatio da ih uopšte nemamo…

Zahvaljujući tome što je bila nedelja i malo saobraćaja, iz San Hozea smo bukvalno izjurili „panameričkom“ cestom i krenuli ka Arenal vulkanu. Cesta se sve više savijala, vrijeme mijenjalo. Misao o brojnim mikroklimama u ovoj zemlji sama se nametnula. U Kostariki kao da te promijene nisu dovoljno česte pa su ih naučnici još prorijedili u životne zone. Čini se da su se pred našim očima upravo počele smjenjivati.

Sunce koje nas je pratilo čitavo vrijeme sakrili su oblaci. Onda je udarila kiša, prvo ona pristojna, da bi nakon toga počela bijesno pljuštati. Stidljivo se pojavila magla, a već sledećeg trenutka nismo vidjeli prst pred okom. U toj brzoj izmjeni scenografije, slika koju je priroda pred nama stvarala bila je fascinantna.

Kad se ispred mene niotkuda pojavio crveni oldtajmer, našao sam se u gotovo filmskom dekoru. Pomislih da sam se vratio u prošlost. Pomislih još kako tek sad torbe sa našim stvarima nema šanse da dođu do nas. Brzo odbacujem crnu misao i sve više uživam u slatkom umoru.

Kako se približavamo vulkanu Arenal pojavljuje se sunce. Sa puta se vide kupači u rijeci, jednoj od nekoliko preko kojih smo prešli. Mjesto u koje idemo zanimljivog je imena – La Fortuna iliti sreća. Da li je to neki dobar znak, nemam pojma, ali ovaj autobus što se nasadio u kanal i klacka se prepriječen nasred puta, sigurno nije.

La Fortuna

La Fortuna vodopad, nedaleko od istoimenog gradića, iz daljine izgleda da dolazi niotkuda i liči na debelu svijetlu crtu u moru zelenila. Kako silazite u duboki klanac, huka iz prirodnog lijevka sve je jača. Prilaz u vidu strme staze i brojih stepenica je jedino što je čovjek  dodao ovom nedirnutom komadiću raja.

Voda koja se rasprskavala o površinu prirodnog bazena bila je prijatno osvježenje. Nažalost, kupanje ispod vodopada nije dozvoljeno (nekad je bilo), ali jeste nešto malo dalje, nizvodno.

Mnogi su se zadovoljili time. Ja nisam jer sam još u istoj garderobi, a tek treba da se dodatno oznojim pentrajući se nazad iz bučne provalije. Kad tome, pored silnih stepenica (oko 500), dodam još aktivni jet leg, na vrhu uspona dobijemo poluživog čovjeka. Pomisao da u takvom stanju moram hodati po prodavnicama u potrazi za preobukom, samo je pogoršala stvar

Na svu sreću, gradić La Fortuna je, kako mu samo ime kaže, bio sretan po nas, jer je prtljag stigao malo nakon povratka u hotel. Tako smo mogli u novom ruhu započeti istraživanje oblasti oko Arenal vulkana.

Najveći i najaktivniji vulkan na Kostariki je svoju ćudljivu prirodu pokazao prije nekih pola vijeka kada se razgoropadio i uništio tri grada u svojoj blizini, a iz nekog samo njemu znanog razloga poštedio gradić El Burio i samim tim mu predjenuo ime u La Fortuna. Sad, iz te „sreće“, ponizan i zadivljen gledam milostivu grdosiju, natapajući se bistrim i od njegova tijela toplim sokovima okolnih voda koje se migolje kroz bujnu vegetaciju okolnih prašuma i ponegdje bacaju u duboke provalije. Kao što sam već pomenuo, ovo područje je poznato po nepredvidivom vremenu. Kiša i sunce su se smjenjivali, jedino je magla uporno “spavala” na Arenalu.

Obilazili smo oko njega čitav dan. Na nekim mjestima, otkriven maglom, pokazivao je duboke ožiljke po svojim padinama. Lutamo divljinom i zavlačimo se do mjesta gdje bi mogli krenuti pješice prema njemu. Uporna magla i povremeno kiša nas stalno odgovaraju.

Na vidikovcu koji smo slučajno našli tumarajući vijugavim putevima oko njega, nikao je restoran sa velikom terasom i pogledom na vulkan i istoimeno jezero koji oduzimaju dah.

U razgovoru sa lokalcima shvatio sam da će džin sa sebe skinuti maglu kad to njemu bude po volji. Dok se to ne desi, ako se uopšte desi, vraćamo se desetak kilometara niz planinu i uskačemo u jedan od mnogih termalnih izvora na rijeci Chillon. Potapam se u vruće riječne virove i puštam rijeku da jednostavno teče preko mene. Prašuma se cijedi, životinjski svijet mrmolji samo njima znanim jezikom, a ja se opirem upornim brzacima.

Ova oblast je izdašna za sve ljubitelje prirode, kao i one koji vole aktivnosti vezane za istu. Pentranje svih vrsta, jahanje, spuštanje niz divlje rijeke, izigravanje Tarzana ili Supermena (baš tako se nudi), hodanje visećim mostovima visoko među krošnjama drveća, vožnja terenskih vozila, istraživanje flore i faune, uključujući i ono noćno, kad se kojekakvi gmizavci, žabe i noćni glodari izvuku iz svojih jazbina.

Ako neko želi da se oproba u pravljenju kafe ili čokolade – OK, nije problem. Mi smo neke od ovih vragolija ostavili za jedan drugi nacionalni park. Na Kostariki ih ima još „samo“ 27. Šansa da vidimo Arenal u svoj njegovoj veličini ostaje još sutra u zoru, a onda idemo dalje. Do tada ćemo se šetkati tihim ulicama i među opuštenim stanovnicima La Fortune, slušati cvrkute neumornih ptica i preko tornja gradske crkve pogledati ka Arenalu.

Ispostaviće se da je to jedino što i imate da radite u La Fortuni.

Rio Celeste  

Kažu da su Kostarikanci prijatni i veseli ljudi koji znaju da uživaju u životu. Iz toga je vjerovatno potekao i njihov moto –  pura vida iliti čist život. To vam svako malo i ponavljaju – pura vida, pura vida, kao da vode računa da to nikad ne smetnu s uma. U duhu pura vida smo nastavili planinskom Kostarikom u potrazi za još dva bisera.

Nekih sat i nešto vožnje zamijenilo je prilično dugo hodanje kroz prašumu, te silazak u klanac, doduše, uređenom stazom, ali i dalje strmom i zahtjevnom, posebno u povratku. Nagrada nije izostala. Vodopad Rio Celeste ostavlja bez daha. Zahvaljujući miješanju minerala triju rijeka ima nevjerovatnu tirkiznu boju kakvu do tada nisam vidio.

Moglo se dugo ostati i uživati u kreaciji nenadmašnog majstora zvanog priroda, ali sam se morao osloboditi njegovog hipnotičkog dejstva i poći dalje. Na izlasku iz šume sam otpozdravljao pticama jarkih boja i jednom lenjivcu koji je nezainteresovano mezio lišće na bezbjednoj visini.

Mi smo zamezili „empanade“ kod jedne bakice, malo začinjene prašinom lokalnog puta, a malo kasnije sam u seoskoj krčmi probao super jelo chifrijo (ćifriho) i pio pravu domaću kafu čija je aromatičnost zbog pogodne klime i plodne zemlje nadaleko poznata, još od vremena kad su čuvenu arabiku donijeli ovamo iz Etiopije.

Llanos de Cortez

Krajolici koji se smjenjuju na putu za grad Liberiju potpuno razoružavaju sva čula i taman kad mislite da je ovo previše za jedan dan, pokrajina Gunacaste vas demantuje.

Isušena zemlja i prašnjav put kroz rijetku šumu ne daju naslutiti da bi se tu mogao kriti još jedan dragulj prirode. Kad ostavite auto u oblaku prašine i počnete da se spuštate niz izbrazdanu strminu, prvo što čujete je potmula huka vode. Već tada naslućujete snagu koja se iza toga krije. Vrlo brzo ukazaće se široki i vlažni padovi, vodena zavjesa tankih potoka što se valjaju po mahovinastim stijenama. Kroz providnu kaskadu vidite kako se trse stjenovite litice. Stojite tako do koljena u prirodnom bazenu, stopala uvaljenih u pjeskovito dno i divite se onome što samo priroda može stvoriti, divite se vodopadu moćnog imena – Llanos de Cortez.

Kao da sam od sebe nije dovoljan, okitio se šumom, pticama koje svojim cvrkutom prate njegovu melodiju, a ponekad se uključe i netalentovani majmuni razbijajući je svojim urlicima. Upravo ti zvukovi u sebi utjelovljuju zov divljine, a vi postajete sve uvjereniji da ste pronašli svoj komadić raja. Tu više ni opisi ne pomažu, zato ću se ovdje zaustaviti i opčinjen blejati očiju sličnih iguaninim što se iznad moje glave vješto krila u krošnji, a malo kasnije, i baciti u vode ispod Llanos de Cortez-a.

Raskošne krošnje džinovskog „guanacaste“ drveća pratile su nas čitavim putem u posljednja tri dana i ne čudi što je po njemu cijela pokrajina dobila ime. Jedno takvo nas je dočekalo i na ulazu u simpatični grad Liberiju.

Veče u glavnom gradu pokrajine Guanacaste obilježili su preukusn „cevichei“ (vrsta hladnog predjela, uglavnom od marinirane ribe) u centru grada i kreštavo i pomalo nervozno jato crnih ptica koje me pratilo u stopu. Samo mi je ovako umornom falio neki „hičkokovski“ završetak dana.

O tome mislim dok tonem u san. Mislim i o prethodna tri dana. Crtam ih na plafonu iznad glave. Mislim o Nikaragvi u kojoj ću sutra biti… o susretu sa Tihim okeanom… Zadnje čega se sjećam je recepcionista kako uporno čačka nos. Tako je to, vazda se nađe nešto da sve pokvari.

Više o Kostariki i njenim ljepotama:

https://pozziz.com/kostarika-3-dio-karipska-strana-puerto-vieho-puerto-viejo/

https://pozziz.com/kostarika-2-dio-obalom-pacifika-od-sjevera-ka-jugu/