Dok istraživanje kostarikanske pacifičke obale počne, pijem iznenađujuće dobar kapućino na prašnjavom stajalištu u mjestu Haucas i razmišljam o krokodilima. Mini bus samo što nas je ostavio, zajedno sa oblakom prašine i bez uputa kako dalje do plaže Grande, našeg krajnjeg odredišta. Tamo, u rijeci Tamarindo koja razdvaja plažu Grande (Playa Grande) od plaže Tamarindo (Playa Tamarindo) i istoimenog grada i ulijeva se u Tihi okean, ima tih krokodila.

To i nije neki problem, nisam se ni mislio kupati u rijeci. Problem je što ponekad neki od golemih gmazova zapliva i okeanom. Bilo je i napada sa teškim posljedicama po plivače i surfere. Nađem i poduži snimak na Youtube, na kojem jedan krokodil bezbrižno krstari duž plaže Grande. Sve ovo sam saznao slučajno i nakon što je ruta koja uključuje tri dana boravka na plaži Grande isplanirana, a smještaj rezervisan.

Tatjani još ništa ne pominjem. Mudro šutim kao da će se u cijeloj priči o potencijalnoj opasnosti od krokodila nešto promijeniti. Šta ako počne i sama istraživati? Šta ako otkrije Amera, surfera koji je prije neku godinu izgubio nogu jer je ignorisao pomenutu potencijalnu opasnost, ignorisao taksi brodiće, pa krenuo da pregazi rijeku i bio žrtva brutalnog napada?

Vrzmaju mi se još neka pitanja po glavi, ali trenutno je ipak glavno kako se iz ove nedođije dovući do još veće nedođije. Zašto kažem još veće? Pa zato jer je plaža Grande dio Nacionalnog parka Marino Las Baulas i zbog toga je prepreka bilo kakvom urbanizmu širih razmjera. Gotovo u divljem okruženju, samo rijekom, onom sa krokodilima, podijeljena je od sušte suprotnosti – grada Tamarinda, jednog od glavnih ljetovališta u čitavoj zemlji. Rješenje sa prevozom vidim preko oboda šoljice dok srčem preostali kapućino.

Prašnjava tojota u hladovini džinovskog guanacaste drveta i u njoj vozač koji izgleda kao da ubija dosadu asociraju me na koncept divljeg taksiranja. Kucam mu na prozor i kažem: „Plaja Grande“. Pokazuje mi rukama pet puta po pet prstiju. Znači hoće 25$. Ja mu na prašnjavoj šajbi pišem 15. Smrknuo se. Ne znam je li mu malo ili se ljuti što mu šaram pa šajbi. Pokazuje 20. Pokazuj ti koliko hoćeš, to ti je, što ti je – pomislih u sebi i krenuh odlučno od auta.

Nakon par koraka začuh promuklu sirenu, i samo tren kasnije, evo nas, kotrljamo se prašnjavim putem ka našoj hacijendi u divljini. Put je zaista loš, tojota ništa bolja. Postaje mi jasno zašto je ovaj smrknuti mladić, nalik pripadniku latino američkih bandi, nevoljko pristao da nas vozi. Zajedno s njim i ambijentom kroz koji smo prolazili, praćeni oblakom prašine uklapali smo se u scenario nekog krimića gdje neko treba biti likvidiran, ali ga se prethodno treba odvesti negdje daleko, bogu iza nogu.

Nakon pola sata, umjesto scene s lopatom kojom kopam sopstveni grob, pojavio se naš živopisni hotel-hacijenda okružen bujnom vegetacijom. Izgleda da će to biti tri dana potpunog opuštanja u miru i tišini, naravno, pod uslovom da ne pominjem krokodile.

Hotel-hacijenda je izgledala još ljepše uživo, nego na slikama. Okružena egzotičnim rastinjem i zvukovima prirode bila je to prava oaza za uživanje. Narednih dana društvo će mi praviti ptice, slijepi miševi, iguane, kukci znani i neznani, jedna žaba veličine stopala na koju sam umalo stao u mraku i jedan tvor što je prijetio da mi svojim smradom uništi papuče.

Plaža Grande (Playa Grande) je vitalni dio Nacionalnog parka Marino Las Baulas. Nakon što je uključena u park 1990. godine, plaža je bila otvorena za javnost, ali je i dalje visoko zaštićena regija jer je mjesto za gniježđenje kožastih kornjača koje su najveće morske kornjače i mogu dostići sedam metara dužine i do 700 kilograma. Netaknuta obala i kristalno plave vode Playa Grande čine je jednom od najljepših plaža u Guanacasteu. Ova plaža je dostupna samo danju jer nakon 18:00 policija patrolira upravo zbog pomenutih kornjača.

Popularna plaža i gradić Tamarindo bili su sušta suprotnost mjestu gdje smo odsjeli.  Do nje ćemo, kao i većina drugih, brodićem preko one rijeke sa krokodilima. Kažem većina, jer vidim neke da se bezbrižno kupaju na mjestu gdje se sastaju rijeka i okean. Ne znam šta da mislim, posebno jer nekih stotinu metara uzvodno stoji tabla sa jasnim upozorenjem na krokodile.

Saznao sam da su se toliko razmnožili da su građani pisali peticiju za rasterećenje staništa, jer u potrazi za novim, gmazovi prave izlete u okean i tako potencijalno ugrožavaju ljude. Ko zna šta bih još saznao da vožnja taksi čamcem ne traje jedan minut i da taksista nije žurio po novi dolar, jer toliko košta vožnja preko rijeke.

Na drugoj strani u Tamarindu na plaži je vrvjelo ljudima. Iz ove rečenice neko bi mogao zaključiti da je gužva, ali na Kostariki su plaže toliko dugačke i prostrane da gužva nije moguća. Bilo je tu mjesta za sve – za turiste, za lokalce i njihove deke s hranom, prodavce svega i svačega.

Šta tek reći za ovog Sandokana na konju i njegov osedlani konvoj, za odomaćenu vjevericu, „navučenu“ na ananas iz naših koktela ili za onaj par na jutro opijenih Kanađana. Egzotični ambijent dopunjavali su mirisi hrane u vazduhu, šarenilo raznobojnih koktela naredanih po baštenskim stolovima i živahna muzika, tipična za ovaj dio svijeta.

Za razliku od grada koji uopšte nije bio privlačan, ovaj obalski dio Tamarinda je imao neki privlačan ambijent i energiju, što je u suprotnosti sa simbolikom koju tamarind drvo nosi sa sobom. Po Vastu Shastri i astrolozima ovo drvo čiji plodovi nalikuju džinovskom kikirikiju i po kojem je ovaj grad dobio ime, privlači negativne energije i na njemu obitavaju zli duhovi. Ne znam, mogu jedino reći da, sudeći po ovim ljudima što uživaju oko mene, tu nešto ne štima.

Četvrti dan je došao red da se mali hundaji zakotrlja vijugavom obalom Pacifika ka jugu i povede nas ka novim iznenađenjima, kojih, već smo se uvjerili, u ovoj jedinstvenoj zemlji ima na pretek. Kostarika, moja davnašnja želja, je po mnogo čemu posebna. Malo koja zemlja se može porediti s njom kad je u pitanju diverzitet flore i faune. U njoj ima više vrsta leptira nego u čitavoj Africi i živi duplo više vrsta ptica nego u SAD i Kanadi zajedno.

Čak 30% površine Kostarike obuhvata mreža nacionalnih parkova i skloništa za divlje životinje, što je više nego i u jednoj drugoj zemlji na svijetu. Kažu da su Kostarikanci prijatni i veseli ljudi, koji znaju da uživaju u životu. Iz toga je vjerovatno potekao i njihov moto – čist život (pura vida). Da je to baš tako, tek treba da se uvjerim u nastavku turneje ovom predivnom zemljom.

Vijugava cesta ka jugu sastajala se i rastajala sa Pacifikom, prolazila je rančerske predjele, zalazila u bujnu vegetaciju, nadvirivala se nad okeanom, pa se zatim spuštala u udoline zauzete dugačkim, često pustim plažama. Pored svake ste mogli jednostavno da se zaustavite i bacite u topli okean. U jednoj blagoj i prostranoj uvali ukazao se Jako (Jaco), najveći grad na pacifičkoj strani Kostarike.

Izgledalo je kao da je Jako bio upoznat sa principima Vastu Shastre pa se čitav maskirao tropskom šumom i u pozadini zagrnuo planinama. Raj za surfere i noćni provod imao je svoju dugačku plažu, opasanu ne baš privlačnom arhitekturom i svoje ime ispisano velikim šarenim slovima iznad kotline. Sjedili smo jedno vrijeme na njima i uživali u pogledu.

Samo trenutak kasnije uživanje u pogledu je dostiglo novu dimenziju, a pogled sa kamenite litice na plažu Hermosa morao je biti zabilježen.

Da je Kostarika zemlja velikih kontrasta po mnogim aspektima, dokaz su bile sablasne plantaže uljane palme koje su mi malo pokvarile prethodne, najfinijim bojama oslikane slike. Ove štetočine su nas pratile dobrim dijelom puta, a onda je priča o kontrastima otišla na onu bolju stranu. Prošli smo kroz mjesto po imenu Quepos, a odmah nakon njega se pojavio gradić Manuel Antonio, smješten u istoimenom nacionalnom parku. Upravo ovdje se naše „spuštanje“ obalom Tihog okeana završilo.

Samo mjesto je svoje građevine usadilo u veliki greben i iz njega izviruju restorani i barovi sa predivnim pogledom na Pacifik i obalu. Sve je umreženo krivudavim cestama. Ona glavna spušta se na obalu, u srce nacionalnog parka, među divlje životinje i rajske plaže, a do nekih plaža je moguće jedino pješice i kroz prašumu.

Već sam sa svojim vodičem, iako će to biti tek za dva dana. Neki su tvrdili da nam ne treba vodič da bi vidjeli stanovnike prašume, ali ispostaviće se da nisu u pravu. Sredovječni vodič, šaljivdžija, upoznao nas je sa brojnim šumskim stvorenjima, od kojih veliku većinu, uvjeren sam, nikad ne bi opazili u gustom šumskom rastinju i visokim krošnjama drveća.

Neka najsitnija stvorenja, poput buba, nisam vidio ni nakon što mi je usmjeravao pogled i objašnjavao njihov položaj. Da vilinski konjic nije zamahao krilima teško da bi ga razaznao od istovjetnog lista, niti bi spazio crvenu krabu da nije pomjerila trulo lišće oko sebe. Šta tek reći za žabu veličine nokta, što izviruje iz sićušne duplje drveta?

„Neki od ovih stvorova hladniji su od moje bivše žene“, kaže vodič.

Vjerovatno je mislio na ovu džinovsku iguanu visoko na drvetu iznad naših glava. Poput nje i neki drugi nisu krili svoje prisustvo, poput majmuna, kojekakvih guštera, rakuna, lešinara.

Kao što rekoh, tek za dva dana ću „loviti“ kamerom divlje životinja, a zatim ću odmor potražiti na rajskim plažama. Na prvoj na koju smo izašli dočekaće nas plač djeteta koje je upravo opržila meduza; potjera za rakunom koji je starijem paru „ukrao“ nešto (nisam ispitivao šta); upozorenje na još veće lopove – kapuciner majmune, koji po riječima našeg sredovječnog i nadasve smiješnog i lucidnog vodiča prvo puste svoje mlade i dok im se naivni turisti dive i tepaju nesvjesno ostavljajući stvari, njihovi roditelji stupaju u akciju i – kradu.

U međuvremenu dok se sve ovo ne desi uživaću u Manuel Antoniju, uvjeren da je ovaj gradić i okruženje u kojem se smjestio sasvim blizu definiciji tropskog raja.

Ako bih život u Manuel Antoniju nazvao rajskim, moglo bi se reći da ne pretjerujem. Dobro, možda u raju cijene ne bi trebale biti tako visoke niti lokalci tako dosadni u namjeri da vam „otmu“ dolare za svaku glupost.

• Amigo, hoćeš da jašeš mog konja?
  – Neću.
  – Časove surfanja?
  – Ne, ne, hvala…
  – Hoćeš hladnu kokosovu vodu?
  – Nisam žedan.
  – Ležaljka (uglavnom sve prazne) samo ko tebi 4 dolara po satu?
  – Neću…
  – Pričaš španjolski? (izgleda mu na engleskom njegovo levaćenje nije bilo dovoljno uvjerljivo)
• Ne pričam.
• Sunčanice? (valjda ne vidi ove na mojim očima)
• (na to nisam mogao ni odgovoriti)
  – A da te samo ostavim na miru za dva dolara?
  – Da, to može!
• (ovo nije upitao, ali da jeste, konačno bi dobio neku paru)
• Sigurno nećeš kokosovu vodu…? 

Možda uže i neko slobodno drvo, ako imate…

Gdje god sam se parkirao pojavio se neko „ovlašten“ da naplati parking. Kad bih pitao šta plaćam i kome, nešto bi smrsili i naveli kako je sigurnije da oni drže oko na autu zbog krađe, i slično. U stvari, u Manuel Antoniju sam čuo da jedina opasnost prijeti baš od njih i da ako im odbijete platiti može vam se desiti da zateknete svoj rentani auto sa velikom parnicom preko vrata ili nekim drugim oštećenjem.

U prevodu, bolje daj dva-tri dolara nego da ti odmor prisjedne. Čak i kad stanete kod neke sode (kako zovu svoje lokalne restorane pored puta) naiđete na nekog ko kao „čuva parking“. Od koga, pitate se. Da budem jasan, nije do dva, tri dolara, pa ću preformulisati pitanje – naivčina sam ili nisam. Do kraja turneje centralno-američkim državama ispostaviće se da jesam.

Ovaj dio avanture po Kostariki završava se pričom o krokodilima, kao što je i počeo.

Na putu ka glavnom gradu naišli smo na rijeku Tarcoles, punu ovih gmazova. Jednostavno stanete na mostu i posmatrate ih kako ljenčare na suncu i čekaju da ih neki od nespretnih turista obraduje padom s mosta. Gužva koja se najednom na mostu stvorila pokazuje da takav scenario nije nemoguć. Zato je bilo vrijeme da se nastavi put ka San Hozeu (San Jose).

No prije nego uđemo u San Hoze, popećemo se na brdo Escazu, do jednog etno restorana, toliko strmim putem da se jadni autić jedva uzverao. Restoran simpatičan, nespretno dograđivan, valjda kako se biznis širio, ne nudi ništa vrijedno pomena osim spektakularnog pogleda na prestonicu. Teško mi je zamisliti bolji kraj ove etape puta po nevjerovatnoj Kostariki od ovog.

Više o Kostariki i njenim ljepotama: 

https://pozziz.com/kostarika-1-dio-pokrajina-guanacaste-arenal-vulkan-i-vodopadi/

https://pozziz.com/kostarika-3-dio-karipska-strana-puerto-vieho-puerto-viejo/