Boravak u Varaderu iskoristili smo da upoznamo nešto od one prave Kube, one izvan komfora hotelskog kompleksa. Džip koji nas čeka desetak kilometara od hotela spreman je, a tu je i vozač (bar sam tako mislio). Međutim, poliglota u šezdesetim na nekoliko jezika sprovodi ljude do džipova. Požuruje me ka jednom vozilu i pokazuje mi na mjesto vozača. Smušen, trpam kameru u ruksak, sjedam za upravljač.

Žena je pored mene… dobro, to je uobičajena slika, ali dvoje ljudi na zadnjem sjedištu su nešto što nisam očekivao. U stvari, ništa od ovoga nisam očekivao. Ni njegovo: „English?“, ni moje: „Yeah“, ni njegovo: „Start the engine, what are you waiting for!“ (iliti „Pali auto, šta čekaš!“),  ni moje… ništa. Mogu zamisliti izgubljeni pogled koji je dobio umjesto riječi.

I tako, dok trepneš, moćna mašina već se kotrlja predgrađem Varadera. Žena se, naravno, sjetila da nemam vozačku. Sjetila se i kako nam je Boris, naš vodič za Havanu govorio o policijskoj revnosti: „Ovdje s policijom nema zezanja“. „Sve bolje od boljeg“, pomislih u sebi. Ali vrlo brzo, nakon što sam savladao sitne tajne svog novog vozila i usredsredio se na krajolik, zbrkane misli su se razletjele.

Vozimo se dolinom Jumuri (Valle de Yumuri), izbrazdanim, prašnjavim putevima. Isušena zemlja okićena palmama, razasutim stijenjem i kržljavim rastinjem, te zalutale kese, komadi platna i papiri su ono što vidimo. Ne baš impresivno. Nailazimo na koze što nezainteresovano brste granje pored puta. Isto ono što nam šiba po vozilu i prijeti da dokrajči već napuklu prednju šajbu. Pojavljuju se krave i konji, sitni i izbačenih rebara i upotpunjuju sliku oskudnog i pomalo sumornog okruženja. Nedostaju samo ljudi. Pokazaće se, ne zadugo.

Ulazimo u prvo naselje. Provlačimo se između nemarno parkiranih auta, motora i bicikala. Šarolike kuće, neke nedovršene. Ljudi ispred njih izviruju iza zidanih ograda, stoje na kapijama i kraj puta. Neki nam mašu, djeca trčkaraju za džipovima. Iz tog meteža se pojavljuje mršava, crnokosa djevojka i trči nam pravo u susret. Kočim u zadnji čas, Tatjana je na šajbi, Francuzi na našim leđima.

Djevojka protrčava pored vozila. Jasno je da sa djevojkom nešto nije u redu. Nadam se da su i Francuzi to shvatili, mada bi se po njihovim nepovjerljivim pogledima moglo zaključiti kao da sumnjaju u moje vozačke sposobnosti. Ne marim puno, ali zbog ovako nepredviđenih situacija dodatno usporavam. Sad već milim pored grupice ljudi za malenim stolom zenesenih igranjem domina (omiljena društvena igra na Kubi). Druga grupica stoji ispred bodege (državne trgovine gdje siromašni Kubanci, a to je većina, podižu hranu na bodove – tačkice), treća samo stoji.

Čini se da su svi opušteni. Ni traga nekoj žurbi. Jednako opuštena izgledala su i dvojica mladića na izlazu iz sela. Prodavali su meso. Njihova mesnica na otvorenom, pored samog puta, sastojala se od klimavog stola, mašine za meso i vage. U ponudi su imali komade svinjetine, obilno začinjene izduvnim gasovima i oblacima prašine. Pitam se kako su se ovi nehigijenski uslovi uklapali u podatak da su Kubanci među najzdravijim i najdugovječnijim ljudima na planeti. Odgovorom na ovo pitanje bavićemo se neki drugi put, jer sad je vrijeme za kupanje u pećini.

Pećina Saturno  

Pećina Saturno je nedaleko od Varadera, u blizini aerodroma. Da bi ovaj užitak bio potpun, potrebno je doći ranije, prije nego se stvori gužva. Zaustavljamo se ispred jedne hacijende. Iza nje strme stepenice vode u pećinu. Stjenovita gromada je u svojoj utrobi zarobila komadić raja nalik očnoj duplji kakvog okamenjenog kolosa i napunila ga kristalno čistom vodom i okružila grubim, kamenim dezenima. Slika koja vas mami na skok. Ne čekam više ni trenutak.

Voda je hladna, ali samo isprva i ne kako bi se očekivalo, s obzirom da je sunčevim zrakama ulaz ograničen. Kupamo se uz cvrkute lastavica i još nekih nepoznatih ptica, dok nam komadić zažarenog neba osvjetljava unutrašnjost. Uživanje je potpuno. Polusatnu avanturu kupanja zaokružujemo hladnom i zaista dobrom pina koladom, ali i dosta skupljom nego inače (pina colada koštaće vas 3 CUC-a  što je oko €3). Francuzi nemaju ništa protiv što je pijem ili nisu ni svjesni da u njoj ima i ruma. Kako god, nastavljaju put s nama.

Usred nedođije se pali lampica za gorivo. Divno! Avantura pomalo dobija na dramatici, a ja sam u očima saputnika na pragu da ponesem titulu – baksuz dana. Mijenjaju se putevi. Malo prašine, malo blata, malo kamenjara, pa malo asfalta. Red palmine šume, red obične šume, red rastinja, zatim neugledne improvizovane ograde, pa mala stada koza, poneki mršavi konj, pa krave – pa još krava.

Kad smo kod krava treba pomenuti da stanovništvo na Kubi može da drži krave jedino zbog mlijeka. Zakon strogo zabranjuje da se životinje ubijaju ili prodaju bez posebne dozvole od strane vlade. Tako da je govedina, slično kao i jastozi (ribari ih mogu loviti, ali ne i konzumirati), osim što obogaćuje gastronomsku ponudu, uglavnom ekskluzivitet rezervisan za goste hotela i restorana, to jest – turiste.

Dok razmišljam o kravama, seljani pored ceste mi mašu. Mašem i ja njima. Lampica gori. Pravim se da je ne vidim.

Pojavljuju se prve manje skupine neuglednih kuća.

Potvrđuju već oformljenu sliku o skromnosti života ovdašnjih ljudi. Gledajući sklepane udžerice, podatak da režije na Kubi nisu veće od 2 dolara mjesečno, i nije bio tako nevjerovatan. Naravno, na Kubi ima i dobrih i sređenih kuća. Od 1997. godine je dozvoljeno izdavanje kuća, ili jednog dijela kuće turistima i to je za neke postao značajan izvor prihoda. Casas Particulares, kako ih zovu, su mnogo jeftinija verzija smještaja za sve one kojima komfor ostrvskih odmarališta nije prioritet.

Rijeka Canimar

Džip konačno naskakuje na pravi asfaltni put. Spuštamo se lijevom obalom rijeke Canimar i zaustavljamo se ispod visokog mosta, istog imena.

Ispred hacijende „Rio Canimar“ na obali nas dočekuje ritualni ples domorodaca. Oslikanih tijela i oskudno obučeni, istjerivali su nešto iz svoje suplemenkinje koja se u bunilu i nekim silama obuzeta tresla na zemlji.

Zanimljiva predstava, osim što na ostrvu ne bi trebalo biti Indijanaca. Moj vjerni saputnik napominje da u knjizi o Kubi jasno piše da su ih Španci davno još pobili, odnosno istrijebili. Pretpostavlja, onako više u šali, a i nije bilo nemoguće, da su vjerovatno „uvezeni“ iz Meksika. Nakon što je obred završen, a sile zla najurene iz njenog tijela, Indijanka je stala na svoje noge. Novčani prilozi nas prisutnih su završili unutar velike školjke, a ja nisam propustio priliku da se slikam.

Još pod utiskom tek završene predstave odlazimo do doka sa čamcima i već sljedećeg trenutka jurimo rijekom Canimar. Visoki, okomiti usjek čvrsto drži korito rijeke na njenom putu ka Atlantiku. Okean nije daleko, ali mi ipak nećemo do njega. Francuzu sam prepustio upravljač i vidno ga obradovao. Pojačavao je i smanjivao brzinu, spreman da se utrkuje sa drugima. Nadao sam se da njegovo ushićenje neće dovesti do prevrtanja čamca. Posmatramo nepristupačne riječne obale i stanište ptica na vegetacijom bogatoj litici.

Na jednom dijelu obale vidimo ljude, iako ne znamo kako su tu sišli. Prizor ribara koji pluta na velikoj unutrašnjoj gumi i peca smo već vidjeli, ali ne ovako blizu. Nije puno mario za to što mu talasamo vodu. Osim Francuzovih čudnih manevara, fokus nam kvari i čovjek sa kamerom, što nas stalno prolazi gore-dole, vozeći, mašući i snimajući u isto vrijeme. Njegova usluga, ako se odlučite da kupite video zapis i fotografije sa ove pustolovine, koštaće vas 25 CUC. Mi se nismo odlučili.

Plovidba rijekom Canimar nije nešto što će vas ostaviti bez daha, ali je šteta propustiti priliku da se i na ovaj način doživi parče Kube. Nekima će se svidjeti ideja da sami upravljaju čamcem, dok će drugima sam ambijent ili predivan pogled na velike lukove impozantnog Canimar mosta, biti dovoljan razlog da se otisnu riječnom strujom. Osim toga, pružiće vam se prilika da vidite latino-američke domoroce, koji možda i nisu sa Kube, ali su svakako pravi.

Utiske možete sabrati u snack bar-u Rio Canimar uz svježe pripremljen mojito, a možete nešto i prezalogajiti ili kupiti neki suvenir. Na ovim usputnim stanicama za turiste gotovo po pravilu vam neko svira. U našem slučaju bio je to stari Kubanac sa gitarom. Ispratio nas je svojim hrapavim glasom za Matanzas.

Matanzas 

Ovaj lučki i industrijski grad smjestio se u dubokom zalivu i provinciji istog naziva. Dočekao nas je kolonijalni ambijent  njegovog negostoprimljivog imena (riječ matanzas znači masakr), živih i manje živih boja, ispresijecan pravolinijskim ulicama, dvjema rijekama, te brojnim mostovima (ima ih 17, zbog toga ga zovu i grad mostova, kao i kubanska Venecija – La Venise de Cuba). Mi smo prešli dva glavna, preko rijeka San Huan i Jumuri (Rio San Juan i Rio Yumuri), pratili uvučenu obalu i provezli se južnim obodom grada, usput uzaludno tražeći bilo kakve sličnosti sa Venecijom ili Atinom (La Atenas de Cuba). Ovaj drugi naziv Matanzasu je dodijeljen kao gradu poezije i kulture.

Da bi se osjetio duh ovog grada, snažno prožetog naslijeđem afričkih robova (koji su u velikom broju dovođeni u ovaj lučki grad, tako da i danas čine veliki dio gradske populacije), ipak je trebalo malo više vremena. Ja ga, vođen isključivo njegovim izgledom, nisam našao posebno inspirativnim. U svakom slučaju, pisci i pjesnici su ga nalazili privlačnim, jednako kao i ljubitelji muzike i plesa. Upravo je ova luka, jeziva imena, iznjedrila čuvenu rumbu, a kasnije sam doznao, i ples po imenu danzon. Dok posmatram komadić obale na izlazu iz grada, plesni ritmovi i bezbrižno praćakanje lokalnog stanovništva u moru činili su mi savršen spoj.

Povratak u Kubansku nedođiju započinjemo spuštanjem u isušeni kanjon i prvi put džip nailazi na malo ozbiljnije izazove.

Izbrazdane kamene gudure čine da se terenac na nekim mjestima opasno naginje. Dovoljno opasno da bi naša pažnja bila potpuna. Zveckanje napuklog prednjeg stakla pretvara se u lupu, a lampica od goriva (koja gori jutros od devet, a sad je dva) počinje da treperi. Francuzi, već od ranije nepovjerljivi prema mojim vozačkim sposobnostima, su u panici.

Osjetim to po njihovoj ubrzanoj konverzaciji. S visine nas pažljivo posmatra jato lešinara (Turkey Vultures). Tatjana pored mene sve uredno snima (kasnije će se ispostaviti, u prazno). Francuzima ne pada na pamet da bilo šta snimaju. Mislim da su samo željeli da isušenu klisuru što prije ostavimo iza sebe, zato se okrećemo i ubrzo je istim putem napuštamo.

Ranč „La Arboleda“

Ranč „La Arboleda“, posljednja tačka našeg putovanja, prije povratka u Varadero, odlična je prilika za kasni ručak, odmor i sabiranje utisaka. Miris roštilja ispod slamnatih nadstrešnica malog restorana širio se okolinom. Visoke krošnje drveća pravile su duboku hladovinu, a jedna od ležaljki razapetih na njihovim stablima već je u mojim mislima bila zauzeta. Neki od turista su jahali konje (jahanje košta tek 1 pezos – oko €1). Malo dalje, strahopoštovanje je ukazivao veliki crno-bijeli bik nezainteresovano pozirajući i nudeći isto zadovoljstvo za one malo hrabrije (za jahanje bika treba izdvojiti 3 pezosa).

Posebna atrakcija je bila hutia, veliki glodar nalik džinovskom pacovu. Stajao je na zadnjim nogama i uredno ispijao sok iz limenke. Društvo mu je pravio soko vezan konopcem za drvo. Djed što ih je držao u zatočeništvu nije imao ništa protiv da pridržite dlakavog glodara, koji bi i u vašem krilu nastavio da ispija svoju limenku, ili da se slikate sa sokolom dok vam stoji na ruci (nekima i na glavi). Očekuje se da za to druženje platite neki pezos i da ne propitujete njihove robovlasničke odnose.

Mnogo Kubanaca je porodično uživalo u popodnevnom  izletu. Kupali su se u omalenom jezercetu, ručali na šarenim prostirkama, smijali se i igrali sa svojom djecom. Negdje iza nas dopire glas prodavca suvenira i miješa se sa cvrkutom ptica. Djeca se zaleću sa obale držeći se za kraj konopca okačenog na granu, a zatim skaču u vodu. Mladić ručno pokreće skelu koja vodi na drugu stranu jezerceta ka kućama sakrivenim u džungli.

Od konopca sapletena ljuljačka me uspavljuje, iznad glave sitni zeleni plodovi manga i sami se ljuljuškaju na blagom povjetarcu. Ženu sam izgubio, Francuze… džip…

Izdvojeno:

• Za kupanje u pećini Saturno ponesite rezervni kupaći