Bila je to prva noć u mongolskom geru. Omalena bubnjara naložena je suvom kravljom balegom i drvima. Usijala se i vruće je. Čekam da temperatura malo opadne i bude prijatnija za spavanje. Napolju, porodična fešta se preselila na poljanu iza kampa. Logorska vatra gori, muzika, graja i vika veselih Mongolaca pomiješana sa zvižducima vjetra uvlače nam se ispod zidova šatora.

Umor i pretjerana vrućina drže me u nekom polusnu, nemirnom. Izgubio sam pojam o vremenu. Galama s vana se svela na par glasova i poprimila sasvim drugu konotaciju. Svađa, urlici, stenjanje, atmosfera bijesa, možda i tuča. Ne razumijem šta govore. Jedan glas je posebno agresivan, ostali kao da ga smiruju. Traje to tako satima… a možda mi se samo čini.

Sunčano jutro osvanulo je u Ulan Batoru (Ulaanbaatar). Ispred hotela nas kupe vozač i vodič u tačno dogovoreno vrijeme. Prije nego se otisnemo u šestodnevnu avanturu po mongolskim prostranstvima obići ćemo neka mjesta u gradu i u njegovoj široj okolini.

Budistički manastir i gradska pijaca

Do budističkog manastira Gandan (Gandantegchinlen) stigli smo nakon kratke vožnje i ubrzo je gradsku vrevu i buku zamijenio neobičan mir manastirskog kompleksa. Bio je to moj prvi susret sa jednim budističkim hramom i sa monasima koji su oko mene prolazili obavljajući svakodnevnu rutinu.Od uzbuđenja nisam mogao da se skoncentrišem na ono što je mlađani vodič Gunđ (Gunj) pričao, pa sam mu pod nos (ne bukvalno) poturio diktafon. Tatjana je, kao i uvijek, pokrivala moju polovinu neuviđavnosti i pomno i sa uvažavanjem slušala mladog gospodina. Obilazili smo oko građevina i potpuno izoštrenih čula pazili da nam nešto ne promakne. Na ulasku u  glavni hram dočekalo nas je oličenje saosjećanja svih Buda, impozantna Avalokitesvara (Megjid Janraiseg). Statua od bakra, presvučena zlatom je najviša statua (26,5 metara) unutar zatvorenog prostora na svijetu. Nemate druge nego da joj se povinujete i iskažete poštovanje.Da joj se posvetim sa potpunom pažnjom ometao me ljutiti Bog s njene lijeve strane. Izgledao je baš neraspoložen, pa sam odlučio da ga odobrovoljim jednom zajedničkom fotografijom (inače, slikanje je jedino dozvoljeno u ovom hramu).U jedan drugi hram smo ušli da prisustvujemo molitvi. Prateći ranija uputstva pazio sam da ne nagazim prag. Horski glasovi, zvukovi bubnjanja i zvonjave stvarali su stanje opuštenosti koje istog momenta počinje da djeluje na vas. Dijelili smo ga sa monasima i još nekim ljudima. Kroz prozor je ulazilo jutarnje sunce, a snopovi svjetla upotpunjavali su scenografiju mira i spokoja. Fascinirala je posvećenost ovih ljudi.Tako obuzeti atmosferom lako ste mogli izgubiti pojam o vremenu, ali naš vodič Gunđ se pobrinuo da do toga ne dođe. Prenuo me i pokazao rukom – za mnom.

Obišli smo još jedan krug oko hrama. Okretao sam rukom molitvene valjke sa ispisanim mantrama, ne aludirajući na sticanje duhovne moći i blagoslova, više onako jer mi je bilo zanimljivo. Zavrtio sam ih mnogo.Nismo čekali da se zaustave, već smo oazu duhovnog mira napustili i uskoro zamijenili oazom larme i galame. Naime, došli smo u Merkjuri (Mercury Food Market), glavni i najsnabdjeveniji ulanbatorski market u zatvorenom. Sve od mliječnih i mesnih prerađevina, kao i voće i povrće možete naći ovdje. Gunđova poznanica trgovkinja ponudila nam je tradicionalne mliječne proizvode. Možda je do mene, ali od onog što sam probao skoro ništa mi se nije posebno dopalo.

Sir je bio slatkastog i žestokog okusa. Rakija od fermentiranog mlijeka je trebala na kraju da popravi stvar, ali nije. Sreća pa nemam problema sa gastritisom, jer to je ta vrsta rakije. Bio sam uviđavan, ne želeći da povrijedim ljubaznu i susretljivu trgovkinju, pa sam sve hvalio i mumljao zadovoljno. Da se to nekad ne isplati, pokazalo se kad mi je spakovala punu kesu „omiljenih“ mliječnih grickalica. Odbijao sam ljubazno, ali je ona insistirala. Tako mi i treba.

Zimska palača Bogd Kana

Probijajući se kroz gradsku gužvu naš vozač Hiške pokazivao je svoje manevarske sposobnosti, ali i potpun nedostatak saobraćajne kulture, što je inače u Mongoliji, a posebno u glavnom gradu, nepoznanica. Uz masovno pibikanje, presjecanje traka, uzimanje prvenstva prolaza i cijeli jedan haos na ulicama, stigli smo pred Zimsku palaču Bogd Kana (Winter palace of Bogd Khan ili The Bogd Khan Winter Palace Museum), osmog mongolskog živućeg Bude i posljednjeg mongolskog kralja Bogd Kana (pravo ime: Jebtzun Damba Hutagt).U poređenju sa evropskim palačama ovo je i izvana i iznutra skromno zdanje, ali će vas upravo ta različitost iznikla iz tog poređenja očarati. Umjetnička djela, detalji na njima, kao i način izrade izazivaju divljenje.

Zimska palača Bogd Kana je izgrađena između 1893. i 1903. godine i kralj je u njoj živio dvadeset godina. Za vrijeme vladavine SSSR jedina je od četiri kraljevske rezidencije koja nije uništena. Danas je sedam hramova i pagoda unutar kompleksa pretvoreno u muzej sa izloženim budističkim umjetninama. Taj dio se zove Ljetna palača. Drugi dio koji čine dvije bijele građevine izgrađene u evropskom arhitektonskom stilu je Zimska palača, sa namještajem i stvarima koje su pripadale posljednjem mongolskom vladaru i njegovoj supruzi.

Naše kulturno uzdizanje završava se u kraljevskim odajama i, sasvim neočekivano, među prepariranim životinjama. Gunđ nije morao da nam kaže da je kralj obožavao životinje. Malo čudan način da to i pokaže, ali ko sam ja da propitujem kraljeve afinitete. Izgleda da je posebnu ljubav gajio prema leopardima, jer je kraljevski ger obložio sa desetinama koža ove životinje. Slikanje u čitavom kompleksu je zabranjeno, tako da ne znam kako se ova slika našla na mom aparatu.

Kolosalni Džingis Kan, Zaisan kompleks i prestonica na dlanu

Micubiši terenac napušta zagušljivu prestonicu i prilično frekventnom cestom se probijamo prema nacionalnom parku Terelj. Prolazimo male naseobine sa građevinama sklepanim od raznih materijala. Među njima su neizostavni okrugli šatori – gerovi. Dopadljiva mongolska muzika koju slušamo spoj je modernog i tradicionalnog zvuka, uključujući i mikseve sa grlenim pjevanjem.

Hiške na cesti ne daje nikom pardona. Pretiče i pibiče svima. Slike mongolskih naselja i predjela potpuna su nam novina i pažljivo ih (koliko mi to Hiške svojom vožnjom dozvoljava) klasifikujem i arhiviram u svoju datoteku u glavi. Nakon pedeset i nešto kilometara, kao kruna ovog puta, ukazuje se džinovska statua Džingis Kana na konju (Чингис хааны морьт хөшөө ili The Genghis Khan Equestrian Statue). Ostavlja vas bez daha – kako joj se približavate sve više i više.

Statua konjanika Džingis Kana visoka 30 metara smještena je na okruglom postolju od 10 metara visine koji zajedno čine Statua kompleks posvećen ovom najvećem mongolskom ratniku i uopšte njihovoj najvećoj istorijskoj ličnosti. Okrugla građevina počiva na 36 stubova koji predstavljaju 36 kanova. Statua Džingis Kana na konju napravljena je od nerđajućeg čelika, podignuta na mjestu gdje je prema legendi Džingis Kan pronašao zlatni bič, i okrenuta je ka istoku, odnosno ka mjestu njegova rođenja.

Megalomaniju ovog mjesta upotpunjuje najveća čizma na svijetu koja nas dočekuje u glavnom holu, na ulazu u kompleks.

Tradicionalna mongolska čizma visoka je 9 metara i nalazi se u Ginisovoj knjizi rekorda. Duga je 6, a široka 2 metra. Na nju je utrošeno 225 komada kravlje kože, 300 litara ljepila, 4500 metara konopca, 120 kvadratnih metara filca i 70 kvadratnih metara spužve.

Gunđ, koji je do tada pokazao zavidno poznavanje istorije i kulture svoje zemlje, nije znao da odgovori šta kukasti krst radi na čizmi. Ja nisam insistirao, pa smo se uputili u Džingisove odaje. Ovdje smo dobili mnogo zanimljivih informacija iz njegovog života i gledali se oči u oči sa njegovom figurom u prirodnoj veličini. Mogu misliti kako su se osjećali jadnici koji su se našli u njegovoj nemilosti, jer je i sam susret sa njegovom replikom izazivao neku nelagodu.Nakon obilaska muzeja i zanimljivog teoretskog dijela, ništa manje zanimljivo nije bilo penjati se kroz čeličnog konja. Prošli smo kroz prsa i vrat i izašli mu na glavu koja je ujedno i terasa odakle se pruža panoramski pogled na okolinu. Gerovi dole na zemlji bili su bijele tačkice, a jurišna konjica velikog Kana ličila je na dječiju kolekciju figurica.Ako želite možete i sami postati jedan od njegovih konjanika. Jedino što vam je potrebno jeste $ 10.000 i jedno od ratničkih lica postaće vaše (ja nisam uspio na internetu pronaći informaciju da ovakva mogućnost postoji, ali tako Gunđ tvrdi). Planirano je da konjica broji 10.000 ratnika, a jedan od do sada napravljenih ponio je lice Leonarda di Kaprija. Nije ga bilo među suvenirima na izlazu, ali mi smo svejedno kupili neke.

Na povratku, nadomak Ulan Batora, interesantna slika pokraj rijeke Tul (Tuul). Ljudi su uživali u toplom subotnjem danu. Kao kraj naših rijeka u ljetnim mjesecima, parkirana auta, roštilj, sunčanje, kupanje. Idilična slika nas je ispratila do još jednog spomenika kulture, ali iz novije istorije. Na vrhu brda Zaisan (Зайсан), posjetili smo istoimeni spomenik podignut u čast mongolskih i sovjetskih vojnika koji su izginuli u Drugom svjetskom ratu. Sad sam već bio uvjeren da su na grandioznost mongolskih spomenika uticala sovjetska vremena.Ulan Bator razvučen prostranom dolinom i okružen brdima odavde se vidio u svoj svojoj veličini, a radilo se o zaista velikom gradu. Idealan trenutak za fotografisanje.Predah i sumiranje prvih utisaka potražili smo uz osvježenje i ručak u restoranu u blizini. Prvi put smo probali mliječni čaj (сүүтэй цай ili suutei tsai), piće koje će nas pratiti čitavo vrijeme našeg boravka u Mongoliji. Ovaj napitak Mongoli piju po čitav dan, i to u velikim količinama. Ono što je kod nas kafa kad dođete kod nekog, to je ovdje suutsei tsai, u bukvalnom prevodu čaj s mlijekom. Iako po prirodi nisam izbirljiv kad su hrana i piće u pitanju, moram priznati da mi se ovaj napitak nije svidio.Jagnjetina je bila već druga priča.

U suutsei tsai osim mlijeka i listova čaja ide i voda, puter, brašno i malo soli.

Prstiju ulijepljenih ukusnim mesom pokušao sam telefonom napraviti neku sliku. Hiške je toliko volio mliječni čaj da je izgleda to dobio i za ručak, samo što su u mliječnu čorbu bile potopljene ćufte. Nimalo primamljivo. No, on je slasno jeo. Grleno pjevanje što je dopiralo sa zvučnika miješalo se sa njegovim srkanjem, mljackanjem i ćamćanjem. Bilo je zabavno slušati novonastalu melodiju.

Put u unutrašnjost i prva noć u geru

Nakon ručka, došao je momenat da se na duže vrijeme oprostimo od Ulan Batora, samim tim i urbane Mongolije. Bilo je to opraštanje od udobnih kreveta, struje, normalnog wc-a, svakodnevnog tuširanja, a i dostupnost namirnica osim onih osnovnih biće svedena na minimum. Podrazumijevalo se da u mongolskoj divljini nema vina i piva, ali sam ipak pitao. Kad sam dobio negativan odgovor, stali smo pokraj jednog marketa na zapadnoj strani grada da obavimo kupovinu, te tako ništa ne prepustimo slučaju.

Da se Gunđa pitalo on bi za njega i Hišketa uzeo samo dva piva. Simpatičan mladić, nema šta. „To za šest dana?“, na  šta me zbunjeno pogledao, pa se vratio sa još dva. Stvarno simpatičan. U stvari je bio samo pristojan. Vratili smo se još jednom i obavili nabavku onako kako treba. Naravno, Gunđ nije nikad imao turiste iz Bosne, za koju, poput njega, niko od Mongolaca koje smo sreli i koje ćemo sresti na našem putu nikad nije čuo.Vozimo se. Još ne vjerujem da smo u Mongoliji, bogu iza nogu, na ćošku svijeta, i imamo je samo za sebe. Imamo za sebe i vodiča i vozača. Sad, dok se smjenjuju nepregledna brda i doline, mogu da ih pažljivije zagledam. Nijedan nema tipičnu mongolsku facu.

Omaleni Gunđ je po ocu Mongolac, a po majci Korejac. Hiške dolazi iz dijela koji graniči s Kinom. Isto je sitan i ima lice onako više jajastog oblika. Bavi se preprodajom auta. Otud to pomalo frajersko ponašanje. I dalje sve pretiče na putu i tokom tog čina svakom svira. Na glavnoj i najdužoj saobraćajnici ove nenaseljene zemlje nema gužve. Uglavnom stari kamioni, motori na kojima nomadi izlaze na cestu do najbližih mjesta za snabdijevanje, i poneko auto – naravno toyota (toyote su gotovo jedina marka auta koje možete sresti u Mongoliji).Nekih dva sata vožnje je bilo iza nas kad smo stigli do prvog kampa gdje smo trebali provesti noć. Ispostavilo se da smo jedini gosti i da smo upali na porodičnu zabavu. Ljubazna vlasnica nas je srdačno dočekala, a kamp je bio u veselom raspoloženju. Pokazala nam je naše gerove i obavijestila da se večera za nas priprema i da dođemo u glavni objekat kad budemo spremni. Izvinila se unapred ako možda večeras njeni budu malo glasni, sastali su se malo preko vikenda da se provesele. Kamp je bio ispunjen muzikom. Gomila djece trčkarala je unaokolo, a odrasli su glasno razgovarali i smijali se.

Glavni objekat je imitacija gera, samo od drveta. Dok večeramo, s vana ulaze neki od slavljenika. S nama prozbore koju i donose nam ovčetinu spremljenu na tradicionalan način. Slaže se s rižom koja nas je sljedovala. Ovako spremljenu ovčetinu zovu Bodog (Boodog).

Boodog se sprema tako što ovci ili kozi odsijeku glavu. Zatim skinu kožu pazeći da je nigdje ne oštete. Meso se izreže na komade, doda se so i biber, luk i paprika (može se dodati i krompir ili mrkva). Ovako začinjeno meso se vraća u vreću od kože, zajedno sa prethodno na vatri zagrijanim kamenjem. Kamenje mora biti glatko i stavlja se red kamenja, pa red mesa. Kad se trup potpuno ispuni, sveže se na vratu žicom. Dok se meso iznutra kuha, s vana se dlaka pali i struže. Meso je gotovo kad masnoća počne da izbija kroz otvor na vratu.

Prvi dan naših putešestvija bio je na izmaku. Umor je bio prisutan i jedva sam smogao snage za tuširanje. Sa lampom na glavi odlazim u zgradu sa bazenom i tuševima. Prazan bazen okružen nabacanim inventarom izgleda sablasno. Maglovita mjesečina jedva razbija tamu i kroz odškrinuto platno na tuš kabini unutrašnjost prostorije izgleda još jezivije. Napolju vriska oko velike vatre. Ove fešte sa izdvojenim neartikulisanim kricima nikad ne završe dobro. Da ovakve tvrdnje nisu potpuno neutemeljene uvjeriću se nešto kasnije. Da sam možda trebao prvo u wc, pa onda na tuširanje, takođe ću se uvjeriti nešto kasnije.Bila je to prva noć u mongolskom geru. Omalena bubnjara naložena je suvom balegom i drvima. Usijala se i vruće je. Čekam da temperatura malo opadne i bude prijatnija za spavanje. Napolju se porodična fešta preselila na poljanu iza kampa. Logorska vatra gori, muzika, graja i vika veselih Mongolaca pomiješana sa zvižducima vjetra uvlače nam se ispod zidova šatora. Umor i pretjerana vrućina drže me u nekom polusnu, nemirnom. Izgubio sam pojam o vremenu.

Započinju karaoke, one poznate „pijani-smo-i-nemamo-pojma-o-pjevanju“ karaoke. Košmar. Nemam više pojma da li spavam ili ne. Galama s vana se svela na par glasova i poprimila sasvim drugu konotaciju. Svađa, urlici, stenjanje, atmosfera bijesa, možda i tuča. Ne razumijem šta govore. Jedan glas je posebno agresivan, ostali kao da ga smiruju. Traje to tako satima… a možda mi se samo čini.

Da je došlo do žestoke svađe, a zatim i tuče votkom nalivenih Mongola dobijam potvrdu ujutro na doručku. Ako i to ne sanjam, jer ispred mene je neka supa. Supa za doručak?! Gunđ i Hiške ne vide ništa čudno u supi za doručak, pošto se dno u njihovim zdjelama već presijava. Stižu i vršle i jaja.Uglavnom, onaj koji je izvukao najdeblji kraj tokom svađe prethodne noći dugo je sprečavan u nastojanjima da se osveti, pa da digne ruku na ženu, pa da digne ruku na sebe, i tako u krug, do jutra. Na kraju je digao ruku na putnu torbu, sreo sam ga kako je nosi. Nosio je i poveliku šljivu ispod oka. Ljut je i stid ga je. Žena ga čeka u autu. Napušta kamp bez ikakve pompe, onako u tišini. Čak mi klima glavom u prolazu.

Ubrzo ćemo i mi krenuti za njim. Gazdarica se izvinjava ako nešto nije bilo u redu. Lažemo da je sve bilo u redu, lažemo da smo se naspavali, lažemo i da je supa dobra, ali da mi nismo navikli da je jedemo za doručak.

Novi dan je značio novu avanturu. Ubrzo ćemo se naći u potrazi za divljim konjima i živjeti životom mongolskih nomada…

Izdvojeno: 

• Obiđite Gandan manastir u Ulan Batoru
• Posjetite Zimsku palaču Bogd Kana, osmog mongolskog živućeg Bude i posljednjeg mongolskog kralja
• Popnite se na Zaisan brdo sa istoimenim spomenikom i uživajte u prekrasnom pogledu na mongolsku prestonicu
• Ne propustite da vidite grandiozni spomenik i muzej posvećen velikom Džingis Kanu. Nalazi se nešto više od 50 km istočno od Ulan Batora, u Nacionalnom parku Terelj