Dan ranije smo napustili Ulan Bator i prenoćili u jednom kampu blizu glavne ceste. Noć u tradicionalnom mongolskom geru protekla je u osluškivanju porodičnog slavlja koje se u neko doba, pod uticajem alkohola, otelo kontroli i pretvorilo u fizički obračun. Jutarnja analiza loše prospavane noći sa našim vodičem Gunđom i vozačem Hišketom dovela nas je do zaključka da mi nismo bili ugroženi.

Nacionalni park Khustan Nurru i divlji konji

Povratkom na glavnu cestu, misli o nemilom događaju brzo su se raspršile pred magičnim predjelima ove daleke zemlje. Divlja i nesputana, Mongolija nas je sve više uvlačila u svoja prostranstva, a obilježja savremenog načina života polako su ostajala iza nas. Struja, kupatilo, voda iz česme ili tuš najčešće će biti samo misaone imenice. Zemljani putevi protresaće nam kosti, neudobni kreveti neće im dati da se povrate, a prašina će stanovati u našim nozdrvama. Jednom rječju, odavde je počinjala avantura.

U tu riječ put ka Hustai Nuru nacionalnom parku (Khustan Nurru, a zovu ga još i Hustai, ili na mongolskom Хустайн нуруу) savršeno se uklapao. Okupani oblakom prašine vozimo se zemljanim putevima. Poskakujemo na sjedištima. Doručak mi se mućka u stomaku (sreća pa nisam jeo onu čudnu supu), a moj Kanon bezuspješno pokušava da napravi čistu fotografiju.

Tragovi točkova na zemlji negdje se umnožavaju, negdje se račvaju, neki su ponovo obrasli travom. Hiške vozi kao da zna tačno gdje ide. Mi mu vjerujemo.  A i nemamo nekog izbora.

Na ulazu u Hustai nas dočekuje visoka kapija i parking. Ovo je polazna tačka za obilazak parka. Uzećemo predah razgledanjem muzeja i pogledati film o nacionalnom parku. I jedno i drugo je bilo vrlo informativno i jedva smo čekali susret sa glavnom atrakcijom Hustai parka – divljim Pševalski konjima (Przewalski’s horse), ili takhi kako ih Mongolci zovu.

Pošto po parku ne možemo švrljati sami, u vozilo nam se ukrcava mlada Mongolka, rendžerka sa velikim dvogledom. Mogli smo da krenemo. Naivno sam mislio da će to biti rutinska vožnja ka unutrašnjosti parka i da ćemo brzo naići na divlje konje i uživati u pravljenju nezaboravnih fotografija. No, kako je vrijeme odmicalo, shvatio sam da ove životinje i nije tako lako pronaći. Mongolka nas je vodila od mjesta do mjesta gdje se uobičajno pojavljuju, ali od takhija ni traga. U potrazi nam pomaže i njen kolega na motoru. Pojavljuje se i nestaje. Uspinjemo se sve više i konačno dobijamo dojavu preko toki-vokija.

Izlazimo iz auta i penjemo se. Ona ih je pomoću dvogleda vidjela na jednoj uzvisini, uskoro ih i mi vidimo. Pokušavamo da im se približimo. Teško ih je pratiti. Bojom se ovi konji savršeno uklapaju u okoliš. Osim toga imaju odličan sluh i vid i izoštreno čula mirisa. Ako nas nisu namirisali, onda su sigurno čuli gomilu Kineza koji su upravo stigli mini-busom i povadili aparate sa džinovskim objektivima. I ja bih pobjegao a kamoli divlje životinje. Duboki usjek sprečava nam dalje napredovanje i moramo stati i zadovoljiti se što ih kako-tako vidimo.

Neće trajati dugo, jer hajka iza nas pristiže i tjera ih prema planinskom prevoju. Polako ih gubimo, ali nismo razočarani. Sama činjenica da se nalazite na mjestu gdje ih možete vidjeti u divljini, u njihovom prirodnom staništu, dovoljna je za zadovoljstvo. Jedna Kineskinja u nedostatku konja slika mene. Mora da je nešto pobrkala… a možda i nije, dodao bi neko.

Pševalski konji (Przewalski’s horse) ili mongolski divlji konji (takhi) su najbliži rođaci zebre i divljeg magarca. Smatraju se posljednjom rasom divljih konja na svijetu. Preko 30 godina se smatralo da su nestali u divljini. Zahvaljujući jedinkama u zoo vrtovima populacija ovih konja je polako počela da raste, a kasnije i da se vraća u svoje prirodno stanište. Danas ih ima oko 400 u divljini i oko 2000 u zatočeništvu i zoološkim vrtovima. Hutsai park je jedno od rijetkih mjesta gdje se mogu vidjeti. Nazvani su po ruskom geografu i istraživaču, pukovniku Andreju Pševalskom.

Nakon dvosatne potrage vraćamo se istim putem do glavne ceste. Sve mi je jasnije zašto Mongoliju zovu zemljom plavog neba (Land of the Blue Sky), a i uvjerio sam se zašto kažu da se ovdje oblaci čine kao da su na dohvat ruke. Šalim se sa Gunđom da bih se žalio da nisam vidio divlje konje. On mi odgovara jednom anegdotom, vezanom za jednu turistkinju, Amerikanku. Naime, ona je pročitala na sajtu neke agencije kako se u parku osim divljih konja mogu vidjeti i jeleni, mrmoti, lisice, vukovi… Ona je došla isključivo da vidi vukove. Očigledno nije shvatila da to što piše da se mogu vidjeti ne znači da će tako i biti. Zvanično se žalila i zahtjevala da joj se novac vrati jer je toliki put prevalila zbog vukova, a nije ih vidjela. Tako mi je vodič ujedno odgovorio šta bi se desilo sa mojom žalbom. Ali zato na sajtu niko nije pominjao lešinare, a mi smo ih upravo vidjeli. Zatekli smo ih kako se goste uginulim jakom. Uz Hišketa za volanom to je bilo nemoguće zabilježiti kamerom, ali me scena podsjetila da je vrijeme ručka.

Ubrzo smo se zaustavili u jednom restoranu pored puta. Dočekala nas je atmosfera kao u vesternima – kad stranac prođe kroz leptir vrata i kroči u saloon. Razgovori su prestali, ruke sa čašama u zraku su stale, kašike u tanjirima prestale zveckati. Konobar je zastao sa krpom u ruci usred brisanja šanka i gledao nas tupim pogledom. Sve je stalo osim mušica. Očito je da nisu gledale vesterne. Za svaki slučaj držim spremnu ruku na nevidljivom revolveru, a onda, nakon par sekundi, slika se odmrzava i zveckanje, lupkanje i žamor poručuju nam da smo ipak dobrodošli.

Ne računajući Ulan Bator, hrana u Mongoliji je zaista jeftina. U ovom restoranu  najskuplje jelo je bilo 8200 turguka (€ 2.80). Kafa je bila 450 turguka (€ 0.15), ledeni čaj 500 (€ 0.17). Miris ovčetine i mušice su bile džabe. Tatjana nevoljko jede. Ja ih ignorišem. Gladan sam i jedem svoju sjeckanu, prženu govedinu (Гахайн шарсан мах), uz koju ne ide ništa osim par kolutova sirovog crvenog luka.

Mongoli su mesožderi i ljubiteljima povrća bolje je da se pripreme za razne mesne varijacije (preovladava ovčetina) ili će često ostati gladni. To je razumljivo kad se uzme u obzir da je ovo nomadska zemlja gdje ovaca, koza, krava, jakova, konja i kamila ima 20 puta više nego ljudi, a ljudi ima oko 3 miliona. Zbog klimatskih uslova najviše uspijevaju žitarice, krompir i mrkva. U ishrani, tek u novije vrijeme u urbanijim sredinama sve više koriste razno povrće. Mi ga na našem putu nećemo sretati.

Mini Gobi i mongolski nomadi

Ostavljamo raspojasane vozače i nekulturne mušice i nastavljamo dalje po centralnoj Mongoliji. Odmakli smo oko tri stotine kilometara od glavnog grada. Krajolik se manje-više ne mijenja. Malo je brdovitije i stada stoke još češće viđamo. Svaki ger je okružen stotinama životinja koje pasu i mongolska prostranstva održavaju podšišanim i urednim.

Takva slika će nas dočekati i na prilazu Mini Gobiju (Elsen Tasarkhai). S lijeve strane pratimo uski pojas pustinje, pored nje jezerce i vodenu liniju što se iz njega izvija kroz malenu zelenu oazu. Ispred nas, u daljini, sliku zatvara kamena planina. Odstupnicu joj čuva ogoljeni prerijski proplanak sa nekoliko gerova. Uspinjemo se do njih gazeći točkovima zakržljalu vegetaciju i rastjerujući stada stoke.

U centralnom geru dočekuju nas domaćini, i pogađate – mliječni čaj. Dvije petolitarske termosice znače da ga ima više nego dovoljno. Srčem ga da ih ne uvrijedim. Sva sreća pa red ne nalaže da morate da ga popijete do kraja. Mongoli veoma drže do tradicije i običaja. S druge strane, porodice koje su svoja vrata otvorile strancima razumiju da vi ta pravila ne poznajete. Recimo, jasno je da je nekulturno ljude fotografisati ili snimati u njihovoj kući, posebno bez pitanja. Isto kao što se podrazumijeva da nećete dugo pričati na svom jeziku dok domaćini u vas gledaju u tišini ili pipkati njihove stvari po kući. Ali, recimo, ne znam da treba prije ulaska u ger reći „nokhoi khor“ (drži psa) i tako se spasiti od napada golemog mongolskog psa čuvara. Mislim, nije se desilo, ali takvo neznanje bi vas moglo debelo koštati.

Neki od mongolskih običaja:

• Kad ulazite u ger idete u njegovu lijevu stranu, jer je desna uvijek za domaćine
• Svaki ger gdje je porodica smještena ima oltar pozadi, nasuprot ulaza. Nikad ne sjedite tako da mu okrenete leđa ili da ispružite noge prema njemu
• Ako nagazite ili udarite Mongolca u stopalo odmah mu priđite i rukujte se
• Kad piju votku, Mongolci umoče prste u čašu, pa malo poprskaju prema gore da zadovolje boga neba Tengrija (Тэнгэр), u vazduh za vjetar i prema dole, za boga zemlje Gadzera
• Ako imate zavrnute rukave, spustite ih, jer je to vid nepoštovanja;
• U geru nemojte zviždati ili gaziti nogom na prag
• Hranu i piće uvijek prihvatite desnom ili sa obe ruke
• Nepoštovanje je ići ispred starije osobe
• Mlijeko je svetinja kod Mongola i treba paziti da ga ne prospete, kao i vatra u koju se ne baca ništa, uključujući i vodu
• Preći preko urge (dugačka motka sa omčom na vrhu) ili dirati nekog po glavi ili ramenu, je loša sreća

Naši domaćini su prijatni, ali jezična barijera nas sprečava da s njima razvijemo neku živu konverzaciju. Simpatična baka Jandag (Jandag) ne mari puno za to. Vodi nas po imanju, pokazuje ger i objašnjava njegov interijer. Ne razumijemo ništa, ali klimamo glavama. Konopcu od konjske dlake pridaje posebnu pažnju i s ponosom pokazuje svoje rukotvorine. Kompjuter, satelitska antena, kasnije i mobilni kod njene unuke i novi, moderni mountain bike, nevješto pokušavaju da se uklope u inače potpuno tradicionalan ambijent. Ona i njena kćerka Cen De se brinu oko kuće, a muž Bor, sin Zorig i zet Sandag oko stoke. Ne možete da očekujete da neko ko ima 700 koza i ovaca, 60 krava, 80 konja i 10 kamila sjedi u hladovini nadstrešnice i čavrlja s vama o koječemu. Iskreno, nakon nekoliko sati putovanja to nam je i odgovaralo.

Zet je izgleda kao i svugdje pod lupom, pa ga najčešće i viđamo. Upravo ga čekamo da se vrati iz pustinje. Odjahao je da dovede kamile. Njihovom dolasku najviše se obradovala mala kamila kada je među tri kamile prepoznala svoju majku. Ali, samo za kratko, jer ih je Sandag već osedlavao, držeći nam kratak kurs o jahanju. Put u pustinju bio je iskustvo za sebe.

Uživamo u krajoliku i pričamo sa Sandagom o svemu i svačemu.

Njegov pas Brau prati nas čitavo vrijeme.

Sandag nam se žali kako su kamile glupe. Znaju odlutati i po desetak kilometara u pustinju, pa ih on onda na konju i naoružan dvogledom mora satima tražiti. Ne znam da li su glupe, ali da su osjećajne uvjerili smo se po povratku kad smo vidjeli uplakano mladunče. Zorig koji nas je dočekao kaže da je preplakalo čitav vrijeme dok smo bili odsutni. Tatjana pokušava da ga utješi. Nakon večere i kasnije dok smo sjedili vani za stolom i dalje je pod utiskom tužne scene i peče je savjest. Djeda Bora, koji nam se pridružio, peče naša domaća rakija od kruške.

U zalihama imamo još piva, a Gunđ kaže da djed Bor obožava pivo. Sviđa mu se i rakija. Pokazuje na prsa, kako ga grije. Kažem mu da to pomalo, ujutro popije kao aperitiv. Odgovara mi da će on to popiti odmah večeras i da će onda „istući babu i izbaciti je napolje“. Kad je vidio moje zabrinuto lice i kako razmjenjujem poglede sa Gunđom, srdačno se nasmijao. Dobro, jedan nula za djeda Bora. Pita nas imamo li djece, je li Bosna u Evropi, zanima ga o čemu se radi u mojoj knjizi i stalno mi nazdravlja i gurka me da pijem. Shvatio sam da se djed poigrava sa mnom. Iz poštovanja ne želim da izjednačim, pa čuvam minimalan poraz. Djed je ponosan na svoje tri unuke. Dvije starije se školuju i žive u obližnjem gradiću, a najmlađa Dulma je tu sa njima. Isprva stidljiva, sad već uveliko druguje s Tatjanom. Slatkiši pomažu. Navraća i Sandag i njen otac Zorig. Ne zadugo, jer uskoro moraju krenuti da dotjeraju stoku.

Posmatram s proplanka kako dolina oko nas polako tone u tamu. Krajolici oduzimaju dah. Sad mi je jasno zašto porodica djeda Bora već dvadeset godina ljeto provodi ovdje. Nije uobičajno da se nomadi zadržavaju tako dugo na jednom mjestu, ali od ovog mjesta jednostavno ne možete da se odljubite. Tatjana ne može da se odljubi od grupe teladi. Već duže vrijeme pokušava da pridobije njihovo povjerenje, ali bez uspjeha.

Drugi dan mongolske avanture je na svom kraju. Mnoštvo zvukova i glasova jenjava i gubi se, svjetlost na horizontu se gasi. Pogledam ka poljskom wc-u. Stotinu metara do njega čine mi se kao stotinu kilometara. Odlažem odlazak i nestajem u tamnom otvoru gera.

Da je to bila greška uvjeriću se u jedan sat i dvadeset minuta nakon ponoći. Priroda zove, a daljina više nije jedina prepreka. Naime oni ogromni psi što su se cijeli dan izležavali ispruženi u hladovini gera, sad su postali aktivni, i to veoma. Njihovi laveži dopiru sa svih strana, neki veoma blizu. Atmosfera za odlazak u wc više nego rizična. Uzalud čekam da se nešto desi što bi moglo sugerisati da neću biti rastrgan po izlasku napolje. Nakon dobrih dvadeset minuta odlučno se dižem i sa modernijom verzijom rudarske lampe na glavi prelazim nikad dužih sto metara. Vidi se dovoljno, pa lampu ne palim. Na sred puta čujem nekakvo mumljanje, a zatim mi se pred očima zažari vrh cigarete. Čovjek kao da je tek završio sa nekakvom vrstom meditacije. Koliko me iznenadio toliko mi je laknulo zbog rastrčanih pasa oko nas. Ako je on preživio, i ja ću. Još samo da preživim klimavi klozet! Zašto vam treba upaljena lampa u poljskom wc-u, mislim da ne treba da objašnjavam.

Jutro započinjemo ukusnim urum puterom i nekom mongolskom verzijom placki iliti priganica i odlazimo sa Zorigom da jašemo konje. Ovaj put jašemo zelenom oazom i pored jezera, pa sve do uzvisine iznad proplanka. Zoriga zanima imamo li mi konja u Bosni, kakvih još životinja imamo, može li on stići na konju do Evrope i kritikuje odnos tamošnjih ljudi prema konjima: „Vi tamo konje pazite i mazite, a onda ih zatvorite u kavez. Naši konji su slobodni“.

Odmor pravimo na jednom prevoju. Zorig nam u daljini pokazuje na gerove zaštićene kamenim masivom. Tamo je njihov drugi kamp. U njemu porodica bude preko zime.

Reljef nalik na preriju seli me u neki vestern film i spontano se udaljavam na svom poludivljem pastuvu. Zorig me upozorava na njegovu nepredvidivu prirodu.

Svakom druženju, pa tako i ovom, morao je doći kraj. Opraštamo se od porodice djeda Bora uz osmijehe i mahanja. Uz ove divne ljude lako je biti svoj. Oni ne glume i ne pretjeruju u svojim emocijama. Ne pokušavaju da vam se dodvore ni na koji način i njihovo gostoprimstvo je potpuno iskreno.

Sabiramo utiske dok jurimo ka planinama i Karakorumu, nekadašnjoj prestonici Mongolskog carstva.