Naučio sam već kad dolazim u neku zemlju da držim očekivanja na minimumu. Tako je bilo i u Omanu. Naučio sam i da mi sliku neke zemlje ništa u startu ne pokvari, pa tako ni ovi iznajmljivači auta što kasne već sat vremena sa našim vozilom. Nerviram se, onako pomalo, jer tako treba. Kad je auto stigao, sve se tako brzo odigralo, da nisam ni pohvatao sve upute. I tako, uspavan od čekanja, odjednom se nađoh  usred prestoničke gradske špice. Očigledno u Muscatu pravila nema. Svi voze kao da bježe od nekog, a ja kao da bježim od svih, ali sam koliko-toliko pribran.

Poput čitave zemlje i Muscatovo reljefno odijelo bilo je sašiveno od planina, pustinje i plaža, ogrnutih plavim vodama mora. Razbacan po Omanskom zalivu i pritisnut visokim vrhovima Hajar planine, bijelio se u tamnoj pješčanoj pozadini. Bijele kuće kao da su se skotrljale sa njenih obronaka i razasule po zalivu u dužini od nekih 30-tak kilometara. More niskih građevina proteže se do planina, povremeno isprekidano neobičnim zgradama boje meda ili šarenim kupolama i minaretima džamija usred modernih četvrti.

Mogao bih pisati još i još o prestonici Omana, ali njoj je posvećena jedna druga priča. Ova se odnosi na ostatak zemlje, na put oko kojeg se pustinjski pijesak stapa s plavetnilom Arapskog mora, gdje prošlost susreće sadašnjost i gdje se vrelina dana gasi u prirodnim bazenima i među zelenim oazama planinskog masiva Al Hajar. Zato ćemo napustiti Muscat na nekoliko dana da bi mu se ponovo vratili i završili sa našim upoznavanjem.

Jurićemo ka jugu, ka gradu Suru. Dobro, ne baš juriti, jer ovdje su saobraćajna pravila stroga, kamere kraj puta svako malo, a kazne rigorozne.

Vrtača Bimmah

Što smo više odmicali od prestonice očekivao sam da odlični i moderni omanski putevi postanu lošiji, ali sam se prevario. Broj auta na putu je naglo opao pa izgleda kao da je scenografija kroz koju prolazimo samo za nas napravljena. Ne žurimo. Vrelina koja se pojačavala kao da je bio zov za osvježenjem. Ponudila se zanimljiva vrtača, nedaleko od ceste. Rupa ispunjena vodom, podsjetila me na oko džinovskog krokodila. Iako su do oka vodile brojne stepenice, bilo je teško odoljeti, pa sam kao i mnogi drugi uskoro završio u smaragdnim vodama neobične kamene formacije. 

Lokalno poznata kao Hawiyyat Najm, vrtača Bimmah nastala je urušavanjem vapnenca koji leži ispod. Vrtača, sada okružena velikim zlatnim brdima, sadrži jezero atraktivnih smaragdnih voda, koje svoju boju duguju mješavini slane i slatke vode.

Dalje na jug, ka gradu Suru, u stopu nas prate zrake sunca, razdijeljene nazubljenim vrhovima kamenih planina. Tu i tamo pojavi se poneki divlji magarac ili koza. Na prilazu gradiću Tiwiju, naizgled surov i na momente jednoličan reljef, razbija idilična slika Šljunkovite plaže (Pebble Beach). Nad njen jedan dio nadvio se prostran krečnjački plato, zidova izbušenih djelovanjem mora. Dok gledam jednu od golemih rupa, Tatjana se odlučuje za njen prvi susret sa vodama Omanskog zaliva. Hoda po blago uzburkanom moru, onom dijelu gdje plava voda prelazi u tirkizno zelenu, pjenuša se i nestaje u naslagama šljunčanih oblutaka. Moram priznati, pristajali su joj i plaža i more.

Da je Oman pun wadija (riječno korito ili jaruga, koja je uglavnom suha), govore nam znakovi pored puta. Jedan wadi, onaj s vodom, dočekao nas je u usnulom mjestu Tiwi. Život kao da se odvijao jedino tu, pored Wadi Shaba. Brojni parkirani džipovi slali su jasnu poruku o posjećenosti ovog wadija. Ostatak sela izgledao je beživotno. Možda ova slika pospanog mještanina pored kojeg upravo prolazimo to najbolje opisuje. Sjedio je ispred neuglednog kućerka, skvrčen i u polusnu. Pod njim prizemna terasa bez ograde, obložena linoleumom. Iznad njega potrgane električne instalacije, prazno kućište klima uređaja i teška drvena vrata, stara i oguljena zubom vremena. Papuče odbačene na zemlju ispred, kao da za njima više neće biti potrebe.

Sur

Potpuno drugu sliku pruža nam grad Sur. Uljepšava je zalaskom sunca. Zato idemo na najvišu tačku, na kojoj se šepuri gradska tvrđava Sunaysilah (Sunaysilah Fort). Zahvaljujući pravom tajmingu, pravimo neke baš fine fotografije.

Sa utvrđenog uzvišenja uranjamo u gradske ulice. Kao i mjesta koja smo dosad u Omanu vidjeli, i Sur je čist i uredan. Vidim da ima moderne šoping centre, kuće su nove i sređene, gradska plaža dugačka i prostrana, a svoje trgove i šetnice popločao je mermerom. Sasvim dovojlno da se ne postidi bilo kojeg gosta. Zadovoljni, ali i umorni i gladni, polako idemo ka našem hotelu, ka našoj večeri. Ujutro ću Sur još bolje osmotriti.

Ovaj lučki grad bio je poznat po pomorstvu, trgovini i po izgradnji brodova i jedan je od najpoznatijih centara za izgradnju brodova u Arabiji. I danas, zanatlije i dalje ručno izrađuju daue (dhow) svih veličina u fabrici u Suru, koristeći vjekovne tehnike. Ovi autentični brodovi danas se koriste kao turistička plovila i za obilaske duž obale. Neki se mogu vidjeti izloženi u jednom dijelu luke, pored Pomorskog muzeja (Maritime Museum).

Ono sto mi se u Omanu sviđa, svakoj atrakciji jednostavno možeš autom prići i parking se skoro nigdje ne plaća, auta su jeftina, gorivo bud’ zašto. Tako smo došli pred ovaj veličanstveni brod. Izgleda zaista impresivno.

Nizwa i Wadi Bani Khalid

Na putu za Nizwu skrenuli smo sa rute do jednog super mjesta na kupanje. Već sam pomenuo da je Oman pun wadija. Onaj koji uvijek ima vode i vjerovatno najpoznatiji je Wadi Bani Khalid. Radi se o nizu prirodnih bazena različitih veličina. Mnogi su povezani pa se može plivati ili prelaziti iz jednog u drugi. Struktura kakvu samo priroda može napraviti, sadrži brojne prolaze, podzemne odaje i pećine. Nakon malo planinarenja, uživanje u prijatnoj, skoro toploj vodi, bila je potpuna satisfakcija.

Kažu da su gradovi Omana moderni, ali ne baš i atraktivni, što je iskreno i bilo za očekivati. Nizwa je baš takav grad. Idemo u njeno srce gdje je naš hotel u tradicionalnom izdanju. To znači zaglavljivanje u isprepletenim i nevjerovatno uskim ulicama. Svi pomažu, neki i odmažu, npr. Google, koji me doveo u hotel, ali sa zadnje strane. Jasno je bilo da ruševina poklopljena istrulim gredama nije recepcija.

Džip se “muči”. Ovdje u starom gradu svi regulišu saobraćaj. „Ti se vrati u tu ulicu, ti isto malo nazad i pribij se uz zgradu, ajd sad ti prođi.“ Sutradan, po napuštanju hotela, tri ovakve situacije, dok se nismo konačno iskobeljali iz lavirinta. Sve se to odvija bez neke sikirancije.

Ljudi u Omanu su me generalno iznenadili. Vrlo su susretljivi i nenametljivi. Možda je to zato što je ovdje turizam tek u ekspanziji. Obrazovani su i imaju dobar standard i uvijek spremni da pomognu. Po pijacama i ulici vas niko ne vuče za rukav i ne nutka ništa, pa možete u miru uživati u tradicionalnoj arhitekturi, udisati mirise tamjana i otpozdravljati ljubaznim lokalcima.

Gradska tvrđava pored koje smo odsjeli najstarija je i najistaknutija građevina u Nizwi. Obišli smo je kao i sve ostalo dotad u Omanu – na miru. Iako je obnovljena u 17. vijeku, datira iz 900. godine. Panorama cijelog grada prostire se pred vama kad se popnete na njen vrh. Sad jasno vidim da čitav grad, koji nije mali, počiva u prostranoj oazi, okruženoj ogoljenim planinama.

Pomenuću i Falaj Daris, najveći kanal za navodnjavanje u Omanu. Zbog svog istorijskog značaja ovo mjesto je UNESCO-ova svjetska baština, koje iz podzemnih izvora opskrbljuje prirodnom vodom obližnje lokacije i u funkciji je od 2500. godine p.n.e.

Osim nas, par lokalaca i par koza, niko se nije divio ovom čudu drevnog inžinjeringa.

Bahla i Jabreen

Sve vrijeme, a ovo je peti dan, osjećam neki unutrašnji mir. Valjda ti to radi Oman. To ti rade njegovi ljudi, atmosfera na mjestima na kojima se zaustavljamo, a više od svega, to ti rade umirujući krajolici kroz koje prolazimo. U zemlji koja je 82% pustinja, pejzaž obojen kamenim obroncima i kržljavim biljem čini vam se kao pravo osvježenje, a kako se približavamo planinskoj oblasti, reljef poprima sve dramatičniji izgled.

Sve mi je jasnije da je najstarija nezavisna država arapskog svijeta još uvijek netaknuta. Iako je Oman očigledno otvoren ka prosperitetu, u isto vrijeme jasno je vidljiva njegova duboka ukorijenjenost u stoljetnoj kulturi i naslijeđu.

Prije nego se uputimo u visoke planine u potrazi za Omanskim „Velikim kanjonom“, postoje dva mjesta koja se ne mogu zaobići.

Kroz vijekove izranjavana tvrđava Bahla jedno je od najstarijih i najvećih utvrđenja u zemlji i na sigurnom je putu oporavka. Na ulazu tvrdim da smo Omanci jer su karte za domaće posjetioce mnogo jeftinije. Djevojke za pultom se smješkaju, ali je očigledno da mi ne vjeruju.

Obilazak jedine omanske tvrđave koja se nalazi na UNESCO-ovoj listi svjetske baštine bilo je zanimljivo iskustvo. Neometani od bilo koga lako smo se izgubili u lavirintima prolaza i stepeništa ovog velikog zdanja. U nekom trenutku svako je nestao na svoju stranu. Vrućina je velika i podzemlje i sjenoviti prolazi pomažu da se „preživi“.

Ovakva mjesta probude dijete u vama, potpuno novo viđenje obuzme vas dok se provlačite uskim stepeništima, dok se zavlačite u zatvorske rupe u kojima su neki nesretnici skončali svoje živote ili dok osmatrate zelenu oazu sa isturenih kula tvrđave. Lik sa „tandžarom“ što je upravo izronio ispred mene u nekoj drugoj situaciji pobudio bi čuđenje i opreznost, ali ovdje, u ovoj priči, savršeno se uklopio.

Iz podužeg trenutka u kojem sam zalutao u daleku prošlost nisam ni izašao, a već sam bio u sličnoj priči, u još jednom utvrđenju, neki će reći zamku. Zamak Jabreen mi nije dozvoljavao da ostanem potpuno u započetoj priči. Možda zbog manjka misterije, možda zbog svoje očuvanosti, a možda i zbog nerazgovijetnog glasa koji mi je preko slušalica objašnjavao gdje ću i šta ću.

Na kraju sam ih samo skinuo. Sam ću pronaći gdje je imamov grob i oslikani plafoni i skrivene sobe i vrata sa cvjetnim motivima. Grob njegovog konja neću ni tražiti, uz svo dužno poštovanje. Sam ću i razbiti glavu od puškarnicu na kuli i praviti se kao da ništa nije bilo.

Kažu da je ovdje bio centar učenja u kojem su studenti izučavali astrologiju, medicinu i islamsko pravo. Možda i otud ta neka arhitektonska sterilnost u odnosu na „staru ratnicu“ Bahlu. Ima nešto sa Omanom i tim utvrđenjima i kulama osmatračnicama. Ima ih preko hiljadu u zemlji. Mogu se vidjeti gdje god da krenete. Jednako je i sa džamijama, kojih ima preko 16.000. Prate nas cijelim putem i uglavnom su sređene i izgledaju kao nove.

Na putu za Omanski Grand Canyon

Dolazak u planinsko selo Misfat al Abriyeen na 1000 metara nadmorske visine na noćenje, značilo je borbu za parking. Malo selo ukliješteno sušnim i grubim terenom planine Hajar jednostavno nema prirodnu poziciju da bi smještajni kapaciteti imali dovoljno mjesta za vozila posjetilaca. Tako da se najveći broj vozila nalazi izvan sela, odakle se pješice spušta u lavirint tradicionalnih kuća od blata, kamena i gipsa koje štrče iz stjenjaka, a često su ugrađene u isti. Naravno sve ovo znam sad, kad sam već završio u osinjaku, bez prostora za okretanje i povratak.

Uzak prostor ispred poljskog wc-a niko nije zapazio, pa se ubacujem, naslanjajući se zadnjim točkom na improvizovani betonski ivičnjak koji je i graničnik na ivici provalije. Veliki nissanov džip koji pokušava proći još niže niz strmu ulicu, diže se na zadnje točkove, uz glasne uzdahe prisutnih. Čudom se nekako vraća, a iz vozila izlazi šestero djece i njihova krhka majka koja preuzima volan od muža i izvlači moćno vozilo nazad na plato. Domaćin koji ima jedan od smještajnih kapaciteta, kad čuje da smo iz Bosne, ozari se i ponudi nam sigurnije mjesto. “Ovo je moj auto. Ja ću se pomjeriti, a vi se tu parkirajte.” Tako je i bilo. Hvala dobrom čovjeku, šta drugo reći.

Lako se zagubiti u ovoj tri vijeka staroj infrastrukturi izbledjelih vremena, u uskoj mreži uličica, oivičenih zbijenim kućama. Stepenice gore, stepenice dole, zavij tamo, zavij ovamo, polusrušene kuće, skroz srušene kuće… Mi tražimo cijelu, pretpostavljam. Malo lutanja i onda na jednoj stijeni ime našeg hotelčića. Zaključujem da će ovdje oni baš visoki imati određen problem, jer smo ostatak večeri hodali pogureni po tradicionalnom prenoćištu.

Ranimo da izbjegnemo vrućine i penjemo se na 3000 metara, a zatim spuštamo nešto niže da započnemo našu pješačku rutu obodom najviše omanske planine Jebel Shams, koju uporedo prati duboki kanjon Wadi Ghul ili „omanski Grand Canyon“, kako ga još zovu. Staza je srednje zahtijevna prvim dijelom, ali na povratku je dosta zahtjevnija jer ima više penjanja. Sve ukupno skoro 4 sata hodanja. Potpuni mir, blago strujanje vjetra, jutarnje krstarenje moćnih orlova, i nevjerovatni prizori.

Niotkud se pojavi poneka koza, a zatim i poneki čovjek. Najveća enigma ja kad se pojavio zdrobljeni auto, tu usred ničega, usred provalije. Dobijamo informaciju da je to rezultat nesrećnog slučaja od prije samo par dana. Naime, mladić je došao do ivice provalije na gornjem platou iznad kanjona i greškom umjesto unazad krenuo napred. Srećom iskočio je u zadnjem momentu, a auto je završio u ambisu. Umor je uticao da se podrobnije posvetim ovom slučaju, pa tako nisam dalje ništa pitao.  

Na povratku, kako sam i mislio, bilo je sve više ljudi. Neka im je sa srećom, jer je bilo skoro podne i već previše vruće.

Na njihove muke gledam sa prostranog kamenog platoa sa šoljom sad već najdraže omanske kafe. Opušten sam. Planine vam to rade. Inspirišu vas i tjeraju da se bavite sopstvenim umom. U mislima jedem i halvu, a nosnice punim tamjanom. Odavde kao da vidim cijeli Oman, njegove slikovite krajolike beskonačnih pješčanih dina i smaragdnih obala. Vidim tvrđave, džamije, živahne trgove i pijace. Na njima ljubazni i opušteni ljudi žive svoju svakodnevnicu duboko ukorijenjenu u bogatu kulturu i tradiciju njihove zemlje, spremni nesebično podijeliti sve to s pristiglim putnikom namjernikom.