Omalena metalna ptica je lelujala među vazdušnim strujama. Djelovala je krhko i nesigurno na beskrajnom nebu, što se nekima od svega sedmoro putnika nije dopadalo. Moglo bi se reći s razlogom, ali opušteni razgovor i vedra lica dvojice pilota govorili su da u ponašanju aviona nema ništa neuobičajeno. Zato sam se prepustio uživanju u krajolicima ispod nas. Let nije dugo trajao, a preletanje vijugave rijeke po imenu Sixaola značio je da smo prešli granicu Kostarike i Paname.

Odmah zatim se pojavio arhipelag Bokas del Toro, načičkan ostrvima, i ubrzo su se obrisi najvećeg od njih, ostrva Kolon, zatvorili oko nas. Nezainteresovani službenici u maloj aerodromskoj zgradi više su pričali među sobom nego sa nama. Tek malo pažnje pokazao nam je krupni, mrki Panamac sa bijelim “pištoljem”, ispalivši nam u čelo po jedan nevidljivi “metak”. Zdravi smo, njegova je procjena, i slobodni da uživamo u čarima njihovog ovozemaljskog raja. Da, bili su to sami počeci zlokobne korone i prva kontrola temperature sa kojom smo se suočili.

Bokas del Toro (Bocas del Toro) je arhipelag u istoimenoj provinciji na karipskoj strani Paname. Sastoji se od devet glavnih ostrva. Najveće mjesto Bokas nalazi se na ostrvu Kolon (Isla Colon). Još uvijek nekomercijalizovano, ovo područje se odlikuje nevjerovatnom biološkom raznolikošću. Bujna vegetacija čuva tajne iz vremena Kolumba koji ga je posjetio 1502. godine, kao i tajne nekadašnjeg diktatora Noriege koji je skrivene kutke ostrva koristio za saradnju sa kolumbijskim narko-bosovima i šverc kokaina.

Zašto su na ostrvu svi taksiji džipovi-pikapi, uvjerili smo se u polučasovnoj vožnji obalom, gdje se asfaltni put prvo pretvorio u najlošiju verziju sebe, a zatim postao makadamski, pa onda i pješčana linija kroz prokrčenu džunglu. Žuti terenac se lijeno probijao prateći obalu. Kažu da je Panama Kostarika prije 30 godina. Čini se da su kreacije prirode tek neznatno narušene, tek toliko da prođe put, smjeste se rijetki ljetnikovci, poneki bar sa pratećom opremom.

Plaže čiste, gotovo netaknute. Prati nas umjetnička postavka nedavne oluje. Iščupana debla se sunčaju, neki odlomljeni komadi izviruju iz pijeska, a talasi nemilosrdno zapljuskuju.

Drugačije, primitivno, na čudan način zavodljivo. Raščupani surferi se potpuno uklapaju u ovu atmosferu. Jure preko zlatno-narandžastog pijeska i zaleću se u susret golemim talasima. Voda im sapira tragove. Prvi put vidim ovakvu boju pijeska. Izgleda kao dodatak svim drugim posebnostima koje nudi ovo divlje mjesto. Sunce mu ubrizgava nijansu zlatne koja nas prati kilometrima, sve do momenta kad nam se ukazala, u ukrasno rastinje ušuškana, hacijenda.

Teško je u nekoliko riječi izraziti ono što vas prožima na ovom mjestu, pomalo izgubljenom u vremenu. U narednim danima onaj avanturistički dio mene gurao je naš boravak ovdje u redove još neispisanog romana, onog u kojem drvene žaluzine lupkaju na vjetru, onog kroz čije procjepe se uvlači noćna svježina i glasovi divljine, od zujanja i cvrkuta, do glasne rike majmuna.

Onog u kojem se budimo uz tropsku izmaglicu koja u rano jutro napušta džunglu, ostavljajući za sobom krupno orošeno rastinje. Svuda je oko nas. Ispunjava nam zjenice svojim koloritom i puni nosnice neobičnim mirisima. Posmatramo je sa posebne pozornice – prostrane drvene verande.

Škripi nam pod nogama sve dok se ne smjestimo u drvenu stolicu. Svako jutro na njenom širokom rukohvatu puši se šolja s kafom, masivni ventilatori zuje nam iznad glava, kolibri kruže oko okačenog pojila, a ustalasano ukrasno bilje i rasplesani leptiri oživljavaju šaroliku scenografiju.

Ona vas uvuče, „rastegne“ vam jutra i nerado je napuštate. Nekim danima vraćate joj se i popodne i uveče. Toliko je bila privlačna ta naša hacijenda. Drugo vrijeme dana, druga muzika, drugi ples i često pojavljivanje novog protagoniste. Već dva jutra crno-bijeli mravojed je sklupčan spavao u rašlji drveta, tek povremeno pokazujući da je živ.

Jedno kišno jutro mladi lenjivac je čitavu vječnost prelazio sa jedne na drugu krošnju drveta.

Ponekad bi glavna uloga pripala nekoj ptici rajskih boja, crnom sokolu, kornjačama ili krabama u prolazu, a nekad su to bili sićušni stvorovi u okularu dvogleda, kojekakav gmaz ili žabica jarkih boja, ne veća od nokta. Da nije jake želje da se istraži ostrvo, moglo bi se bez pretjerivanja reći da se nije ni morala napuštati ova naša hacijenda.

Nekad su protagonisti bili naši domaćini, koji su zalutali u granu privrede zvanu turizam, ne shvatajući sa koliko malo truda su mogli nadomjestiti ovo rajsko mjesto, ali ovo nije priča o njima. Možda malo jeste, s obzirom da smo jedno jutro slušajući svog domaćina krenuli u nepoznatu avanturu. Nepoznatu, ali sa njegovim jasnim uputstvima. Bar sam tako mislio.

Potraga za skrivenim mjestima

Naša hacijenda, tako ću je i dalje zvati, cijelu noć je odolijevala naletima vjetra i žestokim pljuskovima, što je naš planirani odlazak u udaljenije i nenaseljene dijelove ostrva dovelo u pitanje. Željeli smo pronaći La piscinu, uvalu i prirodni bazen, i malo dalje Plavu lagunu sa jednako primamljivom vodom za kupanje (po riječima vlasnika hacijende). Ipak, sa svanućem se sve smirilo, pa smo krenuli u dugu šetnju, prateći trag kvada i uputstva vlasnika hacijende. Po njima smo izignorisali znak „privatni posjed“ i naredni sat i po nismo vidjeli živog stvora.

Raskvašena uska staza, ponegdje i voda, izuvanje, obuvanje i raskršće i veliki crveni znak – ostrvo majmuna. Ako produžimo idemo tamo, dok druga staza vodi pored obale. Nikakvo ostrvo majmuna nam nije pominjano. Produžavamo još nekih dva kilometra, ali očekivano „pojavljivanje“ prirodne uvale nije se desilo.

Dok se nećkamo da li da nastavimo ili ne, vazduhom se odjednom širi prodorno arlaukanje iznad nas. Majmuni! Toliko postaju glasni da njihova rika para uši, ponašanje im postaje veoma agresivno i po njihovim kretnjama izgleda kao da pozivaju na okupljanje.

Nimalo prijatna situacija. Naravno, ne pada nam na pamet da nastavimo, već krećemo nazad u nadi da samo žele da napustimo njihovu teritoriju. U stvari, nemam pojma šta majmuni žele, ali ne izgledaju veseli. Kako se bližimo onom raskršću, i oni nam se skidaju s vrata. Ipak, ne želimo sad nakon tolikog hodanja odustati, pa krećemo onom drugom stazom.

Kako odmičemo uz obalu, staza se sporadično gubi i pojavljuje i na kraju nestaje. Dolazimo do dijela gdje bi trebali ići kroz vodu, ali se nastavak staze ne nazire. To  je to – kraj puta. Razočarenje, sad već nakon dva sata hodanja. Pomirljivo krećemo nazad i na onom istom raskršću nailazimo na dva čovjeka sa kvadovima.

Pitam za pomoć i saznajem da je nedavna oluja jednostavno promijenila konfiguraciju terena i da ni oni ne znaju ima li staza, ali jedan od njih je sa ostrva i zna kojim putem treba ići. Nude nam da nas povezu. Pristajemo. Nakon pola sata vožnje po nemogućem terenu, ispremještanih bubrega i prljave i mokre obuće od špricanja, stižemo do La piscine.

Oblaci nam ne daju da u potpunosti uživamo u skrivenom mjestu. Upoznajemo se sa krupnim Brazilcem Klaudijom od 120 kila i Gadijem, starijim likom, bivšim izraelskim vojnikom i vlasnikom hotela i ronilačkog kluba u gradu Bokasu, ljudima za koje Tatjana čitavo vrijeme sumnja da bi mogli biti masovne ubice. Nuđenje piva i keksa iz pretinca nije je nimalo razuvjerilo, šta više.

Tu saznajemo i neke vrlo zanimljive činjenice iz perioda diktatora Noriege koji je otvorio zemlju za trgovce drogom iz Kolumbije. Jedna od glavnih destinacija upravo je bila Bokas del Toro, a jedna od glavnih dostavnih tačaka La piscina, pred kojom upravo stojimo. Naš put se nastavio i do Plave lagune, do koje nema šanse da bismo stigli (u mislima mi se vlasnik hacijende otimao iz davljeničkog stiska zbog pogrešnih uputstava).

Na povratku dolazimo, samo sa druge strane do onog dijela sa majmunima. Klaudio silazi sa vozila i ruga im se, imitira ih i razdražuje. Kaže da su to Black Monkeys i da ih u Brazilu ima koliko hoćeš (zvanični naziv “urlajući majmuni” odnosno Howler Monkeys) i da nisu opasni.

„Gdje si bio ranije, Klaudio?“

U povratku nailazimo na zarasle i jedva vidljive ostatke građevina koje je Noriega koristio u sklopu krijumčarskog biznisa. Šlag na tortu je Gadijeva priča da u ovom dijelu kojim smo hodali ima zmija otrovnica. Na kraju avantura sretno završava. Jedva pristaju da ih počastimo pićem u znak zahvalnosti, jer smo vidjeli što smo željeli, a da ne pričam o ušteđenom vremenu i energiji.

Sad, kad razmislim da smo bili udaljeni 7, 8 kilometara od bilo čega iz pravca našeg smještaja, a još više od sjeverne strane ostrva i da nismo imali internet, niti signal, Tatjana bi dodala „i sami na milost i nemilost dvojici, ne d’o bog, ubica“, sve je dobro ispalo. Gadi nas poziva da  budemo gosti njegovog hotela, ali naši planovi su drugačiji.

Doviđenja, Bokas!

Dani na Kolon ostrvu bili su dovoljni da osjetimo svu posebnost ovog ostrva. Mjesto je to koje donosi neke drugačije vibracije. Skoro da ste spojeni sa divljinom i životom koji se u njoj odvija. Plaže neobične boje, talasi kristalno čistog mora i tragovi urbanosti tek u naznakama.

Mjesto je to gdje po mraku tumarate nedođijom i pod svjetlom lampe tražite put do večere. I tako, dok pazite da u mrkloj noći ne slomite nogu, ispred vas u prokrčenom komadiću džungle izroni restoran sa najfinijim jelima. U njemu sretnete druge ljude i pitate se odakle su se oni pojavili. Dok se vraćate opijeni koktelima, povreda noge postaje još izvjesnija.

U svjetlu lampe se pojavljuju probuđeni noćni stvorovi, a u misli vam iz nekog razloga dolaze divlji i ratoborni Karibi (Caribi), skloni ljudožderstvu, koji su nekad harali ovim podnebljem. Mjesto je to gdje nisam čuo riječi dobrodošlice, ali nijednog trenutka se nisam osjećao kao da nisam dobrodošao. Dobro, možda onda kad smo bili opkoljeni onim majmunima.

Bilo je vrijeme za povratak na Kostariku, ovaj put kopnenim putem. Zato je bilo potrebno doći u Bokas, glavni grad na arhipelagu i odatle se prebaciti vodenim taksijem do kopna.

Živost ovom simpatičnom mjestu davale su daščare živih boja i neka užurbanost koja se odvijala posebno na vodi, jer je ovdje bila glavna raskrsnica za vodene puteve.

U društvu pelikana sam posmatrao drvene dokove i užurbana plovila i još jednom sumirao utiske sa ovog zanimljivog puta. Opraštao sam se od Bokas del Tora u duhu koji mu najbolje pristaje, onom hemingvejskom. Tako sam uz čašu ruma i debelu cigaru, na jednoj prostranoj terasi iznad vode ubijao vrijeme do dolaska taksija i Tatjane koja je obavljala već ustaljenu rutinu kupovine suvenira i poklona. Panamski šešir koji sam imao na glavi, savršeno se uklapao u moj mali ritual.

Čuveni „panamski šeširi“ u stvari se prave u Ekvadoru, ali su masovno uvoženi u Panamu zbog bolje distribucije i prodaje, pa su tako prozvani panamskim.