Za sve ove godine putovanja, rijetko je kiša kvarila planove. I ovaj put, na Kosovu je sunce vladalo većinu vremena, kao da su i oblaci znali da ne treba da prekriju ono što vrijedi vidjeti. Prizren nas je dočekao u svom najboljem izdanju – okupan svjetlom, mirisima i šumom rijeke Bistrice koja razigrano prolazi kroz srce grada. Kao i mnoge gradove do tada, i ovaj smo prešli pješke – polako, pažljivo upijajući sve slojeve koje skriva.

Poznati miris ćevapa jugovina je razbacivala po cijeloj čaršiji. Primamljivo, nema šta – iako pomalo neočekivano, s obzirom na to da je vrijeme posta. Da li je Prizren grad iznenađenja – tek treba da se uvjerim. Recimo da je ovo bilo prvo. Iznenada iskrslo iskušenje za slasnim obrokom i žive ulice grada ostale su za nama kad smo se kratko odmaknuli od strogog centra i zašli među gusto zbijene kuće, u potrazi za svetinjom.

Bogorodica Ljeviška –  skrivena svetinja

Nije prošlo mnogo kad smo je ugledali. U zlatnom jutarnjem svjetlu, izranjavana i izmučena vremenom stajala je pred nama Bogorodica Ljeviška.

Crkva Bogorodice Ljeviške sagrađena je 1307. godine kao zadužbina kralja Milutina. Predstavlja jedinstvenu kombinaciju vizantijske i zapadne arhitekture, a unutrašnjost je ukrašena jednim od najvrijednijih primjera srpske srednjovjekovne fresko-slikarstva. Od 2006. godine nalazi se na UNESCO-voj listi svjetske baštine. 

Skrivena i stisnuta gusto formiranom mahalom djeluje kao da se stidi svoje ljepote. Dok zidovi pokriveni bodljikavom žicom pozivaju na oprez, cvrkut razigranih ptica kao da najavljuje bolja vremena, podsjećajući da sve prolazi – i loše i dobro – a da ono što vrijedi ostaje. Ostali smo jedno vrijeme, svako u svojim mislima, nijemo je posmatrajući. Zatim smo se uputili nazad do rijeke i dalje preko Kamenog mosta u srce čaršije.

Sinan-pašina džamija i okolne svetinje

Stari Kameni most, iako dva vijeka mlađi od Bogorodice Ljeviške, vjerovatno je znao više. Zahvaljujuje to svom položaju, jer tu gdje je premostio nemirnu Bistricu, malo šta mu je moglo promaknuti. Sigurno pamti prelaske vojski i trgovačkih karavana, korake putnika i sastanke zaljubljenih.

Kameni most u Prizrenu potiče iz osmanskog perioda, najvjerovatnije iz 16. vijeka. Smatra se jednim od simbola grada. Povezuje dvije strane čaršije i vijekovima služi kao mjesto susreta, trgovine i svakodnevnog života.

Kad bi mogao da priča, bila bi to jedna duga besjeda. Pomenuo bi Šadrvan trg na koji je vodio, sigurno i Sinan-pašinu džamiju. Svojom veličinom dominirala je panoramom starog grada, a njena jednostavnost i elegancija jasno su otkrivali tipičnog predstavnika osmanske arhitekture.

Sinan-pašina džamija sagrađena je 1615. godine i predstavlja jedan od najvažnijih primjera osmanske arhitekture u Prizrenu. Smještena je u samom srcu čaršije, prepoznatljiva po visokom minaretu i prostranom dvorištu.

Ispred džamije čovjek prodaje jagode. Mlaz sa česme pored njega neprestano teče, plešući na vjetru, koji, kako kažu, u Prizrenu uvijek duva.

S lijeve strane džamije, tik uz obalu Bistrice, nalazi se obnovljena Srpska pravoslavna bogoslovija svetih Kirila i Metodija, a sa desne obnovljeni Vladičanski dvor i Saborna crkva Svetog Đorđa, svi stradali u pogromu 2004. godine.

Bogoslovija je osnovana 1871. a obnovljena, posle oštećenja, 2004. godine, i važno je obrazovno i duhovno središte.

Saborna crkva Svetog Đorđa je građena između 1856. i 1887. godine, i sjedište je Eparhije raško-prizrenske.

Preko puta je crkvica Sv. Nikole, zadužbina vlastelina Tutića. Stoji tu skoro 700 godina. Danas je uvučena u red čaršijskih kuća, ali je nekad sigurno mogla vidjeti izgradnju svih već pomenutih građevina. Ova mala crkva svjedočila je rađanju Potkaljaje, dijelu grada koji se razlio niz obronke Šar planine i svoje krivudave ulice poput pipaka proširio ka vrhu brda, ka tvrđavi Kaljaji koja nadgleda cijeli Prizren.

Crkva Sv. Nikole

Zato smo odlučili da taj izazov ostavimo za sutradan, a naš obilazak nastavimo obalom rijeke. Žubor Bistrice u ovo doba dana je bio jedva čujan, ali ipak je davao svoj ton muzici grada.

Šetnja obalom Bistrice

S druge strane rijeke odvijao se mnogo bučniji život. Ekspanzija grada kao da je zatekla gradske urbaniste, pa za propisnu infrastrukturu kroz zbijene nastambe i nije bilo mjesta. Zbog toga hodanje ulicom u nekim dijelovima grada nije bio izbor, jednostavno drugog načina nije bilo. Činilo se da generalno niko od učesnika u saobraćaju ne mari posebno za pravila. Očekivali biste sudare i nesreće na svakom koraku, ali je vladao neki skladni nered – ako tako nešto uopšte postoji.

Sve to, zajedno s nama, posmatrala su tradicionalna gradska vrata na broju 52. Tu, usred ničega, kao portal za neki drugi svijet. Baš tako su izgledala. Naravno, nisam izdržao da ih ne dodirnem. Drvo, izranjavano vremenom, izgubilo je svoje rezove, ali vještina majstora i duh porodice koja je tu nekada živjela dali su se naslutiti. Osim podsjećanja ne neko drugo vrijeme, bilo je nekog dostojanstva u tom ostatku nečije kuće.

Tradicionalna gradska vrata na broju 52 bila su zanimljiv reprezent autentične prizrenske stambene arhitekture s kraja 19. vijeka – očuvan drveni portal kao svjedočanstvo vremena.

Stajanje na otvorenom i izloženost vrelini dana natjeraše nas da produžimo dalje, ka Marašu, dijelu grada gdje Bistrica savija oko podnožja brda na čijem vrhu stoji gradska tvrđava. Ko bi rekao da će u martu u samo predvečerje biti ovako vruće. Srećom, naišli smo na izvor vode – pravi spas. Izbijala je iz utrobe Šar planine kroz nekoliko cijevi. Pored izvora, u velikom bijelom šatoru, pripreme za iftar bile su u punom jeku. Dobismo i poziv nekih ljudi da se pridružimo.

Bio bi to neobičan i sigurno neočekivan kraj šetnje lijevom obalom Bistrice, ali čekalo nas je još jedno malo iznenađenje. Tačnije, ne baš malo – naprotiv, ogromno. Džinovsko Stablo platana na mjestu zvanom Maraš nadvilo se nad Bistricom i prekrilo golemi prostor svojom bujnom krošnjom. Kažu da je tu preko 400 godina. Odmara. Mir i spokoj mjesta nagoni nas da mu se pridružimo.

Stablo platana u mjestu zvanom Maraš je zaštićeni spomenik prirode. Visoko je 18 metara i staro preko 400 godina, a prema nekim izvorima i starije od toga.  

Bliži se kraj dana i stičem utisak da sam hodao muzejom na otvorenom. U Prizrenu se prošlost nije zatvorila u knjigama, nego živi na ulicama, u mirisima, zvucima i pogledima prolaznika. Istorija se doima kao tihi pratilac svakodnevnice. Grad dovoljno star da pamti careve i pobune, a dovoljno živ da svako jutro počinje ispočetka. Tako smo i mi svoje novo jutro započeli – ispočetka – i krenuli kroz mahalu Potkaljaja ka tvrđavi.

Kroz Potkaljaju prema Kaljaji

Nekad četvrt naseljena Srbima i sa brojnim crkvama, danas je sumorni podsjetnik burne prošlosti, posebno one novijeg datuma. Penjemo se krupnom kaldrmom kroz zbijene kuće koje kao da vise nad gradom. Pitam se kako je ovdje praktično živjeti. Uske i ekstremno strme ulice možda su jedino dobre za održavanje kondicije. Ipak mora se priznati i da život ovdje ima jedan jak adut, a to je veličanstven pogled na grad, okolne planinske vrhove i čitavu prostranu kotlinu.

Na platou prije tvrđave Kaljaje dočekuje nas crkva Svetog Spasa, vršnjakinja one male dole u centru, ali mnogo veća i nažalost gotovo potpuno devastirana. Tu je skoro 700 godina, još od vremena cara Dušana, vremena kad je Prizren bio carski grad. Mora da je ovdje ondašnjem sveštenstvu bilo posebno lijepo službovati, upravo zbog okruženja i pogleda koji je pucao na cijeli kraj.

Crkva Svetog Spasa (posvećena Vaznesenju Gospodnjem) podignuta je oko 1330. godine, na padini ispod prizrenske tvrđave, u nekadašnjoj srpskoj četvrti. Njen ktitor bio je vlastelin Mladen Vladojević, koji ju je 1348. godine priložio manastiru Svetih Arhangela, zadužbini cara Dušana.

Jutarnje sunce čini da slika opustošene svetinje izgleda manje sumorno. Ako sunčevi zraci na tren mogu uljepšati sliku pred nama, to im baš ne polazi za rukom kad je u pitanju crkveno okruženje i generalno ulice i naselja Prizrena. Nedovršene i devastirane kuće, naherene ograde, korov koji izbija iz njih, šut, odbačen građevinski materijal i najrazličitije vrste smeća prate nas čitavo vrijeme.

Na kraju naše šetnje, dočekala nas je tvrđava Kaljaja. Uspon do nje je kratak, ali dovoljan da ostavi grad pod nogama, baš kao što su to činili vladari, vojnici i putnici vijekovima unazad. S njenih zidova vidi se sve – i prošlost i sadašnjost. Ovdje visoko iznad grada izgleda bezbjedno. Takav utisak se stiče i u njenoj unutrašnjosti. Prostrana utvrda bila je idelano mjesto za sabiranje utisaka, uz pogled koji oduzima dah.

Tvrđava Kaljaja uzdiže se iznad Prizrena na brdu iznad Bistrice, gdje je vijekovima nadgledala grad i dolinu. Njeni najstariji slojevi potiču još iz rimskog perioda, ali današnji izgled oblikovan je pretežno u srednjem vijeku, naročito za vrijeme cara Dušana. Bila je ključna tačka odbrane grada i danas je jedno od najprepoznatljivijih mjesta u Prizrenu.

Manastir Svetih Arhangela i grob cara Dušana

Za oproštaj od Prizrena ostavili smo posjetu manastiru Svetih Arhangela – jednom od najvažnijih svetilišta nekadašnje srpske države. Okružen planinskim vijencima i Bistricom, manastir ne traži pažnju – ali je svakako zaslužuje. Devastirani vjerski kompleks polako obnavljaju. Obilazimo njegova izranjavana mjesta. Na jednom pomalo skrivenom kamenim zidovima stoji nadgrobna ploča, na kojoj je ispisano – grob cara Dušana. Tiho je i mirno. Prvi put čujem Bistricu oslobođenu gradske larme, onako kako zaista zvuči.

Manastir Svetih Arhangela je zadužbina cara Dušana iz 14. vijeka. Nekada veličanstven manastir, danas je u fazi obnove i mjesto od duhovnog značaja.

Prizren ostaje za nama, ali ne i iza nas – nosimo ga sa sobom, u mirisu kaldrme, u žuboru Bistrice i tišini svetinja koje nadgledaju grad. Bio je to početak puta po Kosovu, u kome se prošlost i sadašnjost neprestano dodiruju. Na tom tragu, naš put vodi dalje – ka Visokim Dečanima i Pećkoj Patrijaršiji, u susret novim starinama.

 Crkva Svete Nedelje iz 1307. godine, nalazi se ispod tvrđave Kaljaja.