Rejkjavik (Reykjavik) je bio naša polazna tačka za istraživačke pohode po Islandu. U gradu smo uglavnom provodili drugi dio dana i šetajući njegovim ulicama manje-više ga u cijelosti i upoznali. Bilo je kasno za kulturno uzdizanje kroz posjete muzejima ili galerijama pa smo uglavnom hodali i jeli. Da, jeli! To sam shvatio dok sam se pripremao da napišem ovaj članak. Kad je već tako, možda je najbolje da najsjeverniju prestonicu predstavim kroz duge šetnje gradom i predahe uz klopu.

Loigavegur i čorba u hljebu

Vučemo se ulicom Gretisgata (Grettisgata). Za nama se kotrljaju putne torbe. Snijega skoro da nema. Tek poneki tvrdoglavi ledeni brežuljak podapinje nam kuke i podmeće se torbama pod točkiće. Pred polazak na Island čitao sam da kopnjenje bijelog pokrivača potpomažu geotermalne vode što aktivno švrljaju podzemljem.

Rezak zvuk kundura što gaze trotoar posut usitnjenim vulkanskim šljunkom smeta mi da ih zamislim kako sada grgolje poda mnom. Ne srećemo nikog. Čudim se, jer ova ulica je paralelna sa glavnom gradskom ulicom. Valjda je to normalno. Kad malo bolje razmislim, i ne bi trebalo da očekujem ništa uobičajeno na ostrvu gdje je sve neuobičajeno. Mislim, na Islandu sam, u „zemlji vatre i leda“.

Oduvijek sam želio da ga posjetim. Nestvarni, vanplanetarni reljefi, pa vulkani i vodopadi, gejziri, vikinzi i vilenjaci, sjeverna polarna svjetlost, Plava laguna… Nabrajao sam i dalje u sebi sve što mi je padalo na pamet: Bjork, meso kita, trula ajkula, meso Pafin ptica, sage… pa opet Bjork, vuneni džemperi, „Igra prestola“, Bjork, Bjork…

Dobrodošao na Island! Dobrodošao u najsjeverniju prestonicu svijeta! Dobrodošao u Rejkjavik! (ili „Zadimljeni zaliv“ u bukvalnom prevodu). Zaokupljen objavom dobrodošlice samom sebi, umalo se sudarih sa našim domaćinom koji nas je čekao ispred zgade sa apartmanima.

„Dobrodošli!“

„Bolje te našli.“

„Kako ste putovali?“

„Sve je bilo OK.“

„Ovo je vaš apartman. Ovo vam je kuhinja i trpezarija, ovdje vam je spavaća, ovdje kupatilo. Evo i ključ. Kad budete odlazili okačite ga na ekser u šupi. Nadam se da ćete uživati na Islandu“.

Nema šta, sve kratko i jasno. Mislim, skoro sve. Onaj dio s ključem u šupi nisam baš shvatio, ali ljubazni mladić je već nestao. Nismo ni mi dugo čekali. Nestali smo odmah za njim. Par koraka nizbrdo i već smo bili u Loigaveguru (Laugavegur), najpoznatijoj ulici u Rejkjaviku.

Činila se kao pravo mjesto za zvanično upoznavanje sa gradom. Brzo smo se uklopili u rijeku šetača, a pred nama su se smijenjivali objekti tipični za ovakve ulice. Uz restorane i barove, bilo je tu prodavnica raznih namjena, uključujući i one sa odjećom poznatih svjetskih dizajnera, kao i one sa unikatnim domaćim proizvodima (posebno onim od vune). Građevine su svoje drvene fasade prekrile raznim bojama ili su ih oživjele umjetničkim grafitima.

Među njih su se umiješale i one sa savremenom arhitekturom. Ovaj spoj je načinio od Loigavegura živopisnu i savremenu šoping ulicu protkanu šarmom starih vremena. Opuštajuću šetnju prekidali smo ulascima u neku od prodavnica ili upražnjavanjem poznate šoping discipline „blejanje u izloge“. Visoke cijene su me podsjetile zašto Island smatraju jednom od najskupljih zemalja svijeta.

Kasno je popodne, a u ovakvim ulicama lako dehidrirate i ogladnite. Bilo je vrijeme da odaberemo nešto iz gastronomske ponude Loigavegura. Već ranije smo prošli mali restoran Svarta Kafid (Svarta Kaffid) u kojem služe čorbu u hljebu. Popeli smo se uskim stepenicama i uz malo sreće zauzeli jedini slobodan sto u tom trenutku.

Nedugo zatim preda mnom se pušila mađarska gulaš čorba u činiji od loptastog hljeba. Po punom restoranu se moglo zaključiti da je ovaj koncept (to je ono što se ovdje prodavalo, iako treba reći da je čorba bila izvrsna) uspješan.

Restoran Svatra Kafid je malo i ugodno mjesto i dobar izbor ako želite da predahnete i ugrijete se toplom čorbom. Ima i drugih jela, ali većinom ljudi dolaze zbog čorbe u hljebu. Svaki dan služe i druge dvije vrste čorbe, jednu s mesom, jednu vegetarijansku. Nije isključeno da ćete morati sačekati na slobodan sto, ali to ne bi trebalo dugo potrajati jer se uglavnom niko dugo ne zadržava. Ručak će vas ovdje jeftinije izaći… ali samo po islandskim standardima.

Centar i čuveni islandski hot dog

Rejkjavik je mali grad i ne treba vam puno vremena da ga upoznate. Kao i većini posjetitelja, to nam je bila baza u kojoj smo provodili ostatak vremena, nakon što bi se vratili sa pohoda u kojima smo istraživali prirodne ljepote ovog fascinantnog ostrva. Ti ostaci dana su bili dovoljni da ga prehodamo uzduž i poprijeko.

Više od trećine Islanđana žive u Rejkjaviku i okolini. Sam grad nije veliki, ali sa okolinom je prilično prostran. Možda ne izgleda kao najprivlačnije mjesto za život, ali u Rejkjaviku skoro 10% stanovništva su stranci, imigranti iz preko 130 zemalja svijeta. Iako je visoko na sjeveru, zbog Golfske struje, temperature u gradu tokom godine se uglavnom kreću između 0℃ do +10℃. Ljeti je skoro 24 sata dan, a zimi, kad je najkraći, dan traje svega 4 sata.

Okolina grada je bogata geotermalnim izvorima koji griju grad i obezbjeđuju struju 100% obnovljivom energijom. Struja je toliko jeftina da se Islanđani ne zamaraju puno gašenjem svjetala. Osim struje, gotovo sve drugo je skupo, što ovaj grad svrstava među najskuplje u Evropi.

Do samog centra grada spustili smo se već pomenutom ulicom Loigavegur koja će do tamo dva puta promijeniti ime. Očekivano, centar nije veliki i osim što je ujedno i komercijalni centar, tu su i državne i kulturne institucije. Zgrada parlamenta sagrađena od bazaltnih stijena je sigurno najzanimljivija. Ovdje se narod okuplja kad god mu nešto nije po volji, a na Islandu se narod sluša. U protivnom, vlada bude smijenjena.

Zastavu Islanda smo viđali na svakom koraku. Islanđani očigledno imaju poseban odnos prema svojoj zastavi. To je još od osamostaljenja od Danske (a prije Danaca su bili Norvežani). Osjećaj za slobodom je ovdje izražen. Uostalom, prvi doseljenici su vjerovatno iz tog razloga i došli na ovo za život ne tako gostoprimljivo ostrvo.

Islandski parlament Alting (Althing) je vjerovatno najstariji parlament na svijetu. Osnovan je u nacionalnom parku Tingvelir (Thingvellir) još davne 930. godine. U Rejkjavik je premješten 1844., a u današnjoj zgradi parlamenta je od 1881. godine.

Zanimljiva je priča o slobodarskom duhu Islanđana i njihovom dugom praktikovanju demokratije, a zanimljiva je i priča o jednoj drugoj stvari zbog koje se hvale, a nema nikakve veze s tim. Tvrde da je islandski hot dog najbolji na svijetu. Toliko ga jedu da se šale da im je to nacionalno jelo. Ima li išta logičnije nego to provjeriti na kiosku koji se zove „Najbolji hot dog u gradu“ (Baejarins Beztu Pylsur)?

Da je ovo mjesto popularno, vidi se po dugačkom redu koji smo zatekli ispred kioska koji radi još od 1937. godine. Tu za mene nastaje problem, jer čekanje bilo čega, iako sam po prirodi strpljiv, nije moja „šolja čaja“. Kiosk kao da je primijetio da se kolebam. Dovikujemo se preko reda:

Baejarins Beztu Pylsur: „Ovdje ti je najbolji hot dog u gradu.“

Ja: „Možda, ali vidi koliki je red ispred tebe.“

Baejarins Beztu Pylsur: „Pa, ne bi ovoliki ljudi čekali bez razloga.“

Ja: „Vjetar je, zima je. Uostalom pričamo o običnom hot dogu.“

Baejarins Beztu Pylsur: „Pa sad, nije baš običan. U ovaj naš islandski ide jagnjetina, pa to malo obogatimo junetinom i svinjetinom, pa prekrijemo svježim i prženim crvenim lukom, pa preko tog prelijemo kečap, remuladu, senf…“

Moram priznati da sad već brišem vodu s usta. Stojim i dalje neodlučan. U redu sam, a i nisam.

Baejarins Beztu Pylsur: „Znaš li ti da nas je The Guardian proglasio za najbolje mjesto u Evropi gdje se može pojesti hot dog?“

Da li je moguće da ću po ovoj vjetrometini stati i čekati običnu viršlu u hljebu? Kiosk je nastavio da me ubjeđuje, sad već na ivici strpljenja. Nabrajao je ko je sve jeo njihov hot dog. Spominjao je Entoni Burdena, Bila Klintona, Metaliku…

Baejarins Beztu Pylsur: „Metalika, čovječe, čitav bend!“

„Ja, sve se bojim da su oni čekali“, pomislih u sebi i definitivno odlučih da potražim drugo mjesto, po mogućnosti bez reda. Tako smo odmah iza ugla našli Hot Dog House (Pylsuhusid). Troje ljudi ispred nas, sasvim prihvatljivo. Brzo dolazim na red, uzimam sve priloge. Toliko priloga da samo krajevi viršle vire iz kifle. Ok, šta, volim priloge.

Ubrzo će se pokazati da i sto za koji smo sjeli „voli“ priloge. Moja brada, klupa, moje hlače isto. Sad bih kao trebao ocijeniti čuveni islandski hot dog, ali sam se toliko umazao i bio zaokupljen brisanjem da ga nisam ni dovršio. U svakom slučaju, šta znam, bio je ukusan.

Mislim, mi iz Bosne imamo razvijene receptore za hranu, tako da je teško očekivati da jedan hot dog izazove neku poplavu hvalospjeva. Jedino za priloge nisam bio spreman, ali sam gledajući oko sebe shvatio da nisam bio jedini. Kasnije sam na internetu pronašao da ovo mjesto po mnogima ima bolji hot dog nego hvalisavi Baejarins Beztu Pylsur. Mislim i McDonalds je po mnogima pojam za hamburgere pa na Islandu nema nijednog.

Meso kita i pafin ptica, čašica brenivina, ali ne i trula ajkula

Kao neko ko voli da putuje i neko ko voli da kuha, obožavao sam da gledam emisiju „No Reservations“ Entonija Burdena (Anthony Bourden), čiji koncept je upravo spoj ove dvije stvari. Sjećam se kad je bio u Rejkjaviku i probao fermentisano meso ajkule (kaestur hakarl)  ili „trulu ajkulu“ (da malo bolje dočaram o čemu se tu radi), kako je rekao da je to nešto najgore što je ikad probao („The single worst thing I’ve ever put in my mouth“).

Mene lično to nije odgovorilo od namjere da probam „trulu ajkulu“, ali te večeri, tačnije zadnje večeri na Islandu, čekali smo poziv da idemo u lov na Auroru Borealis. Ta pripravnost se odužila do posle ponoći i tako je propala prilika da je probam.

Kaestur Hakarl (fermentisano meso ajkule) je nastao, kako kaže legenda, u 16. vijeku. Da bi se riješio ostataka grenlandske ajkule (jedina vrsta ajkule koja živi u ledenim vodama oko Islanda i meso joj je otrovno za jelo), neki ribar je njene ostatke zakopao. Nakon nekog vremena otkopao je meso (ne pitajte me zašto) i probao. Ispostavilo se da je preživio, a proces truljenja od nekoliko sedmica i proces sušenja mesa od nekoliko mjeseci je otkriven kao način da se neutrališu otrovi sadržani u mesu.

Jedan od glavnih je mokraćna kiselina jer ova ajkula koristi sopstvenu mokraću da bi zagrijavala tijelo u ledenim i mračnim dubinama okeana. Upravo tako se osjeti i meso, na mokraću, pa ko voli, nek’ izvoli. Inače, Islanđani ne love grenlandske ajkule zbog ovog specijaliteta, već se one same upletu u ribarske mreže i uginu.

Nisam nešto očajavao. Biće prilika drugi put, jer smo već odlučili da ćemo opet posjetiti Island. To drugi put nije važilo za meso minke (minke) kitova i meso simpatičnih pafin (puffin) ptica. Iako su Islanđani među vodećim zemljama kao poštovaoci ove naše planete, njene prirode i živog svijeta, takođe čvrsto drže do svoje tradicije i kulture. Lov na kitove je dio te tradicije i oni se i dalje odupiru pritiscima iz cijelog svijeta da prestanu sa ovom praksom (pored Islanda, kitove love i u Japanu i Norveškoj).

Ja nisam imao nikakve moralne dileme. Za nekog iz Bosne to bi moglo značiti da je predugo na zapadu, pa je postao žrtva konformizma, ili da su, ne dao Bog, neki zdravstveni razlozi u pitanju. A može biti, što bi rekli, i da folira samog sebe. Mislim, raspitao sam se ja. Ovi kitovi nisu ugroženi i Islanđani to strogo prate i vode računa da do toga i ne dođe.

U potrazi za minke kitovima i pafin pticama završili smo ponovo u centru i našli ono što smo tražili u Tapas Barinu (Tapas Barrin). Simpatično i prijatno mjesto u podzemlju. Kako u samom nazivu stoji, hrana u formi tapasa i u špansko-islandskoj kombinaciji.

Prije nego su stigle daske sa minke kitovim odreskom u sosu od čilija i susama i dimljeno meso pafin ptica sa sosom od brusnica, morao sam probati brenivin (brennivin), islandsku rakiju.

Pravi se od fermentiranog krompira i jaka je oko 40%. Kad sam ispričao svoju priču o čudesima čarobnog Islanda jednom mom prijatelju, negdje na sredini svog pripovijedanja spomenuo sam brenivin. Završim ja svoju priču, on kratko šuti, a onda me od svega što bih očekivao da me pita, upitao: „A koliko je jaka ta njihova rakija?“. Zato nas volim.

Meso kita podsjeća na govedinu. Malo žilavo, malo drugačije strukture, ali veoma ukusno. Ništa manje nije ukusno ni dimljeno meso pafin ptica, iako sam ga, onako pod prvim utiskom, nazvao gumiranom džigericom. I jedno i drugo meso se pomalo osjeti na ribu.

Halgrimskirkja, rođendanska večera i zdravica u Lebowski baru

Nedelja u Rejkjaviku je bio slavljenički dan, Tatjanin rođendan. Počeli smo ga avanturom zvanom „Zlatni krug“, a završili ga, onako kako to dolikuje kad se nešto slavi, uz hranu i piće. No, između toga smo obišli još jednu popularnu ulicu u gradu i najpoznatiju crkvu na Islandu.

Ulica Skolavordustigur (Skólavörðustígur) se penje do vrha brda gdje se smjestila Halgrimurova crkva (Hallgrimskirkja), glavni orijentir islandske prestonice. Vidimo je cijelo vrijeme dok se penjemo. Pored kafića i restorana, tu su male prodavnice dizajna, umjetnina, galerije i poznata prodavnica ploča. Mirnija i sa više šarma, ostavila je na mene jači utisak od Loigavegura.

Mačka što me promatrala sa ograde samo se uklopila u već opisanu sliku. Tog momenta sam shvatio da sam mačke stalno viđao po gradu. Malo sam to istražio i našao da ih po nekim procjenama u gradu i okolini ima oko 20.000. Iako sve imaju vlasnika, što jasno pokazuju pločice na njihovom vratu, čini se kao da tu nema nekog reda.

Čak imaju i svoj kafić (Kattakaffihúsið) u ulici Bergstadastraeti (Bergstaðastræti). Dok se približavamo gorostasnoj crkvi na vrhu brda, zamišljam neku našu mačku s ulice kako im u tom mačijem kafiću pravi fajront.

Ispred Halgrimurove crkve dočekuje nas statua Leifura Eriksona (LeifurEiriksson), junaka iz vikinških vremena. Po tvrdnjama Islanđana, a i nekih drugih, Leifur je prvi Evropljanin koji je stigao do Amerike, skoro 500 godina prije Kolumba.

Malo sam ga zagledao, a onda smo se uputili u crkvu. Lift nas je za tili čas odveo na sam njen vrh. Moram priznati da nisam neki ljubitelj crkava modernog dizajna, ali Halgrimurova crkva mi se dopala u svojoj neobičnosti. Pogled sa njenog vrha na čitav grad ostavlja bez daha. Šetnje gradom prethodnih dana bile su sklapanje svojevrsnog mozaika koji se sad pred nama prikazao u svoj svojoj cijelosti.

Halgrimskirkja je Luteranska crkva. Njen dizajn predstavlja vulkansku lavu koja se hladi. Građena je 40 godina i otvorena 1986. godine. Nazvana je po islandskom pjesniku i svešteniku Halgrimuru Petursonu (Hallgrimur Peturesson). Najviša je građevina u gradu (74,5 metara) i druga po visini na Islandu.

Vrijeme nam je izašlo u susret i omogućilo da napravimo sjajne fotografije grada. Kako nas je tada poslužilo, tako nam je malo kasnije okrenulo leđa. Tražeći mjesto za  rođendansku večeru nekako smo spontano opet skrenuli u istu ulicu prema Halgrimskirkji.

Sve jača kiša vjerovatno je ubrzala tu našu odluku. Sad smo već trčali, i to uzbrdo, a kiša se nadomak restorana „Kol“ pretvorila u pljusak i gotovo nas ugurala u njegovo predvorje. Stojimo u polumraku kao dva pokisla goluba, bez rezervacija, naravno, i objašnjavamo cijelu situaciju konobaru. On gleda u lokvice vode kako se formiraju oko naših nogu. Kaže nam da mjesta zaista nema, ali na pomen rođendana odlazi da se posavjetuje sa kolegama. Ubrzo se nekim čudom stvara sto za dvoje.

„Kol“ je jedno od onih mjesta kojima teško možete da nađete zamjerku. To je restoran morske hrane, ali pripremaju i sve drugo. Pred vama se nižu minijaturni obroci i estetski svaki je malo umjetničko djelo. Pomalo vas tako hrane, a između vas navedu i na neki od njihovih koktela (po tome su poznati u gradu).

Na kraju ste pod takvim utiskom da i ne razmišljate da ste negdje drugo mogli dva puta večerati. Na kraju krajeva, rođendan je. To znači da se naša veče ne završava večerom, a i vrijeme je da predstavim i neku kafanu u Rejkajviku. Ima ih dosta, ali za oko mi je još ranije zapao Lebowski bar.

Samo ime kaže čime je inspirisan. U američkom retro stilu i podijeljen na četiri cjeline vraća vas u scenografiju kultnog filma kultne braće Koen i kultnih protagonista – Bridžis, Gudmen, Bušemi, Torturo. Mi smo naravno izabrali onaj dio što je uređen po ugledu na kuglanu iz filma i ostatak večeri sa još nekim „dudes“ uživali u sjajnoj atmosferi i sjajnoj muzici.

Do ponoći, večeri u Rejkjaviku su prilično mirne i za one koji zamišljaju ludi provod u gradskim barovima i klubovima može biti razočaravajuće. Islanđani započinju veče u kući sa prijateljima, a oko ponoći izlaze u grad.

Od pola noći (posebno vikendima) atmosfera u Loigavegur ulici i oko Laekjatorg (Laekjartorg) trga, gdje se nalazi većina kafana i klubova, znatno živne. Na takve navike uticale su visoke cijene alkohola. Zato vlasnici kafana svojim gostima u pomoć šalju „happy hour“, koji nerijetko produže. Pivo je omiljeno piće i teško je povjerovati da je bilo zabranjeno do 1989. godine. Mnogi objekti rade do ranih jutarnjih sati.

Rejkjavik možda nije zanimljiv kao ostatak Islanda, ali ima neki svoj šarm i na mene je djelovao nekako opuštajuće. Nema one vreve kao u nekim drugim turistima privlačnim gradovima. Nije  grad za ludi provod, ali je idealan za odmor i relaksaciju između izleta po ostrvu. Ljudi su ljubazni, komunikativni, susretljivi i svi govore engleski. Ponosni su i vrlo rado će vam objasniti sve o svojoj zemlji, a za bezbjednost ne morate da brinete jer na Islandu kriminala gotovo da i nema.

Sve u svemu, još jedno nezaboravno putovanje. Okačio sam ključ od stana na ekser u šupi (gazdu nismo ponovo ni vidjeli od našeg prvog susreta), mahnuo mački na ogradi, a ona je škiljila u mene onim pogledom „da se nismo već negdje ranije sreli“. Mahnuo sam i jednoj od onih silnih zastava po gradu i zakoračio u mini bus koji će nas odvesti na aerodrom.

Nije na odmet znati

Island je skupa zemlja, ali pametnim planiranjem puta možete uštedjeti dosta novca. Hoteli su skupi, apartmani nešto jeftiniji. Hosteli i rentanje privatnih stanova su još povoljnije opcije, a ako ste spremni da spavate u šatoru (mnogi to čine), osim što ćete imati besplatan smještaj, šator možete razapeti gdje vam je volja u ovoj prostranoj i nenaseljenoj zemlji. Jesti ne morate u restoranima. Ulična hrana se nudi na svakom koraku, a možete  da kupite i u prodavnicama sve što vam treba. Cijene u prodavnicama nisu puno veće od onih u ostatku Evrope.

Organizovane ture po ostrvu možete zamijeniti onima u sopstvenoj režiji. Ono što ćete morati jeste da iznajmite auto. Nije ni to jeftino, ali neki iskoriste auto i za obilaske i za spavanje i još ponesu hranu sa sobom (nešto dokupe u tamošnjim prodavnicama) i tako im kuća-putujuća donese maksimalnu uštedu. Treba imati u vidu da je vrijeme na Islandu nepredvidivo i u trenu se zna promijeniti.

Izdvojeno:

• U koje god doba godine da posjetite Rejkjavik ne zaboravite zimsku garderobu
• Alkohol možete kupiti samo u ovlaštenim prodavnicama po imenu Vínbúðin
• Probajte meso kita i pafin ptica u Tapas Barin restoranu
• Prošetajte ulicama Loigavegur i Skolavordustigur
• Popnite se na vrh Halgrimskirkje i počastite se pogledom za pamćenje
• Posjetite Lebowski bar