Jedno vrijeme ću stajati na vrhu planine Mesa Vouno okružen ostacima drevnog grada Tere (There). Zovu je planinom, u stvari je strmoviti stjenoviti rt visok blizu četiri stotine metara. Posmatrao sam dobro očuvane građevine prastare nastambe koju su ljudi naseljavali još prije jedanaest hiljada godina i pokušavao da zamislim kako je njihov život izgledao. Snažan vjetar mi je odmagao da se potpuno prepustim mislima. Bio je toliko jak da sam morao da se naginjem kontra negovog strujanja ne bi li ostao na nogama. Kao da je potpomognut duhovima prošlosti nastojao da otjera uljeza sa svoje zemlje.

Grad Thera ili Thira, nazvan je po mitskom vladari Tirasu, a naseljavaju ga Dorani još od 9. vijeka prije nove ere. Ruševine grada je otkrio njemački arheolog Friedrich von Hiller 1895. godine. Građevine iz helenističkih, rimskih i vizantijskih vremena daju interesantan uvid kako se živjelo u njima.

Nisam se dao. Bila bi prava šteta otići, a ne prepustiti se nekoliko trenutaka užitku koji pruža panoramski pogled na okolinu. Na jednoj strani se baškarila razasuta Perisa (Perissa), a na drugoj Kamari. Vidio se kao na dlanu. Plaža od vrelog crnog šljunka načičkana slamnatim suncobranima ličila je na debelu crnu crtu što razdvaja more od grada.

Avion se upravo spuštao na obližnji aerodrom nisko je prelećući. Bilo je i neke simbolike u tome što moja avantura na Santoriniju počinje u Teri, jer to je u prošlosti bilo jedno od imena ovog ostrva. Mnogi bi pomislili da je penjanje onaj teži dio pri osvajanju nekog uzvišenja. U slučaju Mesa Vouna ni taj dio nije bio lak, ali silazak je bio još zahtjevniji. Na pola puta spas od vrućine i umora ponudila je hladna voda i mala crkvica uvaljena u stijenu i zaklonjena krošnjom golema rogača.

Ova alpinistička avantura je probudila istraživača u meni. Povukla me ka privlačnom nesavršenstvu razbijene vulkanske stijene. Santorini je baš to, vulkanska stijena, razbijena jednom od najžešćih vulkanskih erupcija u čovjekovoj istoriji. Bilo je vrijeme da se bolje upoznamo. Ali za tako nešto, neophodno je biti aktivan. Kao što je i on i dalje aktivan, robusan i još otvorenih rana od davnih nesreća kroz koje je prošao.

Uzmete jednostavno neki autić ili motorić i krenete nikad viđenim pejzažom. Ja sam uzeo jednu malu pandu u mjestu Kamari. Njen nejaki motor jedva da se i zagrijao, a već na izlazu iz Kamarija se susrećem sa jednim od eminentnijih ostrvskih predstavnika, njegovom najstarijom crkvom – Panagia Episkopi. 

Panagia Episkopi (11. vijek), nalazi se u selu Mesa Gonia. Predivnu vizantijsku crkvu izgradio je imperator Alexios A’ Kominos.

Odavde ću odjuriti u brda i nekadašnju prestonicu ostrva, u selo Pirgos (Pyrgos). Pošteđen od navale turista, Pirgos je zadržao izvorni šarm grčkih ostrvskih sela. Mir i tišinu razbijala je muzika drvenih vratnica nagriženih zubom vremena što su škripuckale na vjetru, struganje noža jedne starice što je čistila ribu, a na osunčanim pozornicama plesala je na lelujavim štrikovima pokačena odjeća.

Činilo se kao da ovdje u srcu predvulkanskog zaleđa, u podnožju planine Svetog Ilije vrijeme stoji, ili barem sporo teče, sudeći po ovoj elegantnoj seoskoj mački što se lijeno vuče uskim prolazima ispred mene. Kao da broji stepenice, kojima u Pirgosu izgleda da nema kraja. Pratio sam je kroz neobični lavirint. Prvo me dovela do ostataka starog zamka i crkve Svete Teodosije (Agia Theodosia), potom i do glavnog trga. Zatim me odvela do simpatičnog djeda, prodavca domaćih delikatesa i tu me ostavila, produživši bez pozdrava. Nakon što smo se nas dvojica rukama i nogama „ispričali“, domaće crne masline i ouzo završili su u mom ruksaku.

Ispraćen djedovim pozdravom i zvonima glavne seoske crkve krenuo sam dalje u brda, i do najviše tačke na ostrvu, manastira Proroka Ilije (Profitis Ilias). Manastir sa prostranim dvorištem ispred, zauzeo je dominantnu poziciju na ostrvu i nudi pogled na čitavo ostrvo, uvid u tragičnu sudbinu nekadašnje cjeline, u prošlosti izložene razornim potresima iz pradavnih i davnih vremena. Studiram ga sa tek kupljenim svijećama i tamjanom u rukama. Kao da svakim svojim dijelom nastoji da impresionira. Kao da me pita, onako, nenametljivo, jesam li vidio ikad išta slično. Ne, nisam. Jednostavno, ništa slično i ne postoji.

Jasno su se u daljini vidjeli na kalderi pokačeni gradići Fira i Oia, jedinoj naseljenoj kalderi na svijetu. To je jedno od rijetkih mjesta na zemlji gdje su pećinske kuće i arhitekture starih vremena sačuvane na vulkanskom tlu. Susjedni „ostatak“ nekadašnjeg vulkana bilo je ostrvo Therasia, a majušno ostrvo Aspronisi je zatvaralo zamišljeni prsten nekadašnje cjeline. U sredini kratera iz morskih dubina izronila su, i izranjaju i dalje, dva nenaseljena ostrva Nea Kameni i Palea Kameni. Stajao sam tako. Sigurno dugo. Tanke svijeće, da tanje nikad nisam vidio, savile su se od vrućine. Valjda je bilo vrijeme da krenem. Kažem valjda, jer nisam siguran da li želim.

Ako postoji mjesto sa blaženijom atmosferom na ostrvu i boljim pogledom, onda je to sigurno najviša tačka na čitavom Santoriniju, vrh Proroka Ilije koji je zauzeo manastir istog imena. Manastir su sagradila dva redovnika 1711. godine. U to doba bio je važan kulturni i obrazovni centar. Manastir posjeduje važnu zbirku rijetkih crkvenih predmeta, rukopisnih knjiga i vizantijskih ikona. Takođe imaju radionice za izradu obuće i svijeća, štamparija, a monasi se bave i vinarstvom.

Uzbuđen, gladan i žedan ulazim pandom u glavno i najveće mjesto na ostrvu – Firu (Thera, Thira). Nemam neki plan. Muvaću se strmim ulicama isprepletanim mnoštvom stepenica, putića i prolaza. Zagledaću male živopisne prodavnice, restoranske bašte, uživati u pogledu na sam gradić i azurno more.

Na samoj ivici kratera vise tradicionalne plavo-bijele kikladske kuće, čineći snažan kontrast tamnom vulkanskom tlu. Djeluju mi nesigurno, kao da će svaki čas da se strovale u provaliju, zajedno sa mnom, mojim apartom i svježe kupljenim girosom (gyros).

Gradić Fira (Thira – ujedno i zvanično ime Santorinija) je najveće i najpopularnije mjesto na ostrvu. Osim puteva, do gradića se može iz luke žičarom ili na magarcu.

Dole u srce vulkana površinu vode sjekla su suncem okupana plovila. Neka su se bezbrižno ljuljuškala ukotvljena u skrovite uvale, a neka su pljenila svojom veličinom, još više ističući impozantnost izbrazdane kaldere u njihovoj pozadini. Luka je vodila svoj život. Giros u mojim rukama kao da je vodio svoj. Curio mi je niz ruku, ali nisam dozvolio da mi pokvari zanesenost nestvarnim, vanplanetarnim predjelom ispred mene.

Da ne bih odlutao u zen i potencijalno se udavio girosom, pojurio sam dalje kalderom ka mjestu Oia, da ispratim zalazak sunca koji ovdje ima poseban status i često se ističe da je malo mjesta gdje odlazak dana može ostaviti takav utisak na posmatrača. Vijugava cesta sjekla je izbrazdane padine vulkana, a moja panda je jurila u susret sansetu. Dole, duboko ispod nas, zagušen naletima vjetrova što se poigravaju oko visoke i strme kaldere, moćni vulkan grguće, šalje toplinu među morske struje, a možda nešto i spletkari – ko zna.

Uz jako, pred-usnulo sunce osjećao sam se kao da ulazim na pozornicu. U slučaju Oie, neku bajkovitu. Razastrla se tu na kraju najvećeg dijela ostrva, po padinama kaldere, slično kao i Fira. Šetkao sam jedno vrijeme njenim prilično zakrčenim prolazima i razmišljao o njenom simpatičnom imenu. Sunce se polako povlačilo iz uskih uličnih rukavaca, sa tezgi lokalnih trgovaca i restoranskih terasa što su štrčale iz zidova kratera. Ostalo je još da, prije negoli zadnji put za danas pogladi seoske zvonike i plave „kapice“ crkava, pronađem mjesto odakle ću ga ispratiti. Izgleda da su ovi ljudi oko mene imali isti plan.

Tako su se šareni potoci ljudi, i ja u jednom od njih, slijevali ka ostacima stare obalske tvrđave, isturene u provaliju i kao stvorene za događaj koji će uslijediti. Iskreno, nisam dijelio vidno uzbuđenje koje sam osjetio oko sebe. Mrmoljenje, namještanje aparata, zamolbe nekih da se ne staje ispred njih i šou može da počne. Velika lopta u vatrenim nijansama približavala se ivici horizonta i gurana teškim plaventilom ubrzo nestala iza njega. Iz kratke zanesenosti me prenuo gromoglasan aplauz okupljenih, kao na kraju najljepše predstave, samo bez mogućnosti bisa.

Da li je ovo bio savršen završetak ovog sadržajnog dana? Mislim da jeste. Da li je ovo najbolji sanset koji sam vidio? S obzirom da sam ih vidio mnogo, i u raznim dijelovima svijeta – nije, bez obzira šta turistički prospekti kažu. Iako, moram priznati, nikad nisam vidio da se sunce ispraća aplauzom i pomalo pretjeranim oduševljenjem. To me malo začudilo, a malo i zabavilo. Kao da sam čuo i sunce kako je tiho prozborilo preko ivice horizonta: „Bože, budala“, a možda mi se samo učinilo.

Oia je bila veoma oštećena u zemljotresu iz 1956. godine, ali je obnovljena u tradicionalnom maniru Kiklada i ponovo je vratila stari sjaj.

Novi dan me odveo u samo srce vulkana. Isplovili smo golemim jedrenjakom. Prije toga trebalo je vidjeti Akrotiri, još jedno posebno mjesto, ne samo na Santoriniju već u čitavoj Grčkoj.

Akrotiri je bio praistorijska nastamba iz bronzanog doba i jedno od najvažnijih minojskih urbanih središta i luka u Egejskom moru. Iskopan ispod 3500 hiljade godina starih naslaga pepela, Akrotiri zovu „grčkim Pompejima“. Na jednom od najznačajnijih arheoloških nalazišta u Grčkoj pronađeni su brojni artefakti i freske, kao i ugljenisani krevet. Sve je izloženo u sobi “Akrotiri of Thera” u Nacionalnom arheološkom muzeju u Atini.

Plovidba jedrenjakom po srcu vulkana pružala je sasvim novu perspektivu za posmatranje ostrva. U usporedbi sa impozantnim i džinovskim zidovima kratera koji se uzdižu do visine od 350 metara, sve izgleda sićušno – teretnjaci i autobusi što se spuštaju usječenim cestama u pristaništa, jednako kao i plovila što švrljaju vulkanskim središtem.

Sićušna je i žičara što je iz luke vukla ljude gore ka Firi na vrhu kaldere. Ka istom odredištu, savlađujući cik-cak stazu, lijeno se vukao natovareni karavan magaraca. Prvi pristanak broda zamijenio je ovu sliku jednom potpuno drugačijom, slikom pustog i nenaseljenog ostrva Nea Kameni.

Popodnevna žega grijala je ostrvsku pustoš, a neka vrsta zakržljalog bilja bila je jedini vidljivi balans mrtvilu koje me okruživalo. Onaj, mnogo veći kontrast, davao je još uvijek aktivni vulkan, što mi je podrhtavao pod nogama i slao signale iz dubine mora o svojoj neukrotivoj i nepredvidivoj prirodi.  

Nea Kameni je i dalje aktivan. Posljednje erupcije su se desile 1953. godine.

Moglo bi se reći i da su primamljivi vrući izvori što su izbijali u jednoj od njegovih uvala bili kontrast njegovoj negostoljubivoj vanjštini. Ljudi su sa usidrenog jedrenjaka silazili u vodu, neki su, poput mene – skakali. Taj dio niko nije regullisao pa sam umalo stradao od jednog skakača koji je sa broda poletio na mene. Voda bogata sumporom davala je moru mutno-zelenu boju, a miris pokvarnih jaja ispunjavao je nosnice. I ranije sam iskusio kupanje u vrućim izvorima, ali nikad na ovakvom mjestu, odmah iznad aktivnog vulkana. To iskustvo “platio” sam zauvijek uništenim kupaćim gaćama na stijenama koje su sumporne vode obložile talogom.

Voda vrućih izvora na ostrvu Nea Kameni bogata je sumporom i ima mnogo zdravstevnih blagodeti. Ova voda koja u sebi ima željeza i mangana pomaže ljudima koji pate od kožnih bolesti, poput psorijaze, dermatitisa, gljivičnih infekcija, pomaže i kod manjih upala i otoka, reumatizma, artritisa…

Ako je negdje vrijeme stalo, u pravom smislu te riječi, onda je to Tirazija (Therasia), naša sljedeća destinacija. Nije dugo trebalo da shvatim da na drugom po veličini ostrvu na Santoriniju nema ničeg za pamćenje. Zato ću jednostavno sjesti u baštu restorana, čekati ručak i iz hladovine ponuditi kratak opis ambijenta i atmosfere.

I ovdje je sunce pržilo jednako nemilosrdno kao i na drugim ostrvima, neka druga kolona natovarenih magaraca je jezdila ka vrhu kaldere, vjetrenjača stenjala na vjetru. Ispred mene udubljeni željezni stub pun opušaka izigravao je pepeljaru. Okupljeni pušači oko njega su to tako i shvatili. Ko bi rekao da će to biti nešto čega ću se sjećati. Da ovo sjećanje sa Tirazije ne ostane usamljeno, pobrinuće se vremešna vlasnica restorana i njeno miješanje salate rukama. Nekom bi već to bilo dovoljno gadljivo. Šta onda reći za njene nokte crne od zemlje, ili čega već. Ako se pitate da li sam ipak ručao – da, jesam.

Polako se približavao sumrak i moja istraživačka avantura po Santoriniju završavala se tamo gdje je i počela, u Kamariju. Na ulazu u grad ću svirnuti jednoj ckvi sa tri zvonika, jednom magarcu, trojici pasa lutalica i znatiželjno razgledati neobični zasad vinove loze položene po zemlji. To će me podsjetiti da trebam kupiti posebno domaće vino koje prave na ovom ostrvu. Podsjetiće me i na staru ostrvsku izreku po kojoj na Santoriniju ima “više crkava nego kuća, više magaraca nego ljudi, više vina nego vode”.

Na Santoriniju vinova loza raste položena na zemlji, a na ostrvu ima stotinu sorti grožđa. Spoj klime i vulkanskog zemljišta čini vina Santorinija posebnim. Iz istog razloga ovdje su drugačiji i čeri paradajz, masline, kapari.

Tragajući za svojim vinom upao sam u ulice zakrčene šetačima. U vazduhu su se miješali mirisi hrane, zvuci grčke muzike i glasovi vikača koji vas ubjeđuju da je upravo njihov restoran pravo mjesto za vas. Brzo sam saznao gdje mogu kupiti vino. Htio sam ga odmah probati, na licu mjesta. Taman kad sam zakoračio ka svom prodavcu, na putu mi se ispriječio jedan od onih vikača.

• You are from?

Iznenađen ovim prepadem i nakon kraće stanke, odgovaram da sam  iz Bosne i Hercegovine.

• Ooo zemljak! Ja Makedonija.

Užurbano mlati rukama između mojih i njegovih prsa. U jednoj drži paragon blok, kao da nas rashlađuje, valjda aludirajući na prisnost. Govorim da sam tek došao i da ima vremena za večeru u njegovom restoranu, ali Makedonac se ne da lako. Obožava Bosnu, „mi braća“, obožava Šemsu, Halida i Šerifa. Smijem se, šta ću. Već me usmjerio od prodavca s vinom ka ulazu u restoran. Čitam mu iznad glave Restaurant Peros cafe tavern.

• Krenuo sam po domaće vino, pa ću kasnije navratiti.
• Imaš kod nas domaće vino! Za tebe besplatno.

Gurka me prema ulazu. Pravilo da se ne ulazi u objekat  gdje nema gostiju se gotovo uvijek, bar u mom slučaju, pokazalo ispravnim. Zato oklijevam. Možda je još rano, tješim se. Ljudi su tek počeli izlaziti. Na kraju popuštam, što je, ubrzo će se ispostaviti, bila greška. Jedino vrijedno spomena bila je usluga, ali predusretljivi i zabavni konobari, nuđenje još jedne buteljice vina, kao i deserta na račun kuće, nisu mogli nadomjestiti lošu hranu i loše vino. Nadao sam se samo da ovo nije ono domaće vino koje sam sa nestrpljenjem čekao da probam. Zato sam požurio do starog čikice, prodavca vina i tražio da prvo probam proizvod, tu, na licu mjesta. Bilo je drugačije od onog koje mi je Makedonac tako velikodušno ponudio, tačnije, neuporedivo bolje. To mi je malo popravilo raspoloženje.

• Tomorow again, please! – vikao je Makedonac za mnom.

Još malo sam lutao ulicama, a zatim prilično umoran krenuo ka svom smještaju i da završim ovaj putopis. Prošetaću gradom s kojim ću se družiti sledećih dana. Gužva će me otjerati na plažu od crnog šljunka koja će mi izmasirati stopala i odvesti me prema smještaju.

Prostrana crna plaža sa plavom zastavom u Kamariju dugačka je preko pet kilometara i možda i nejljepša na ostrvu. Iznad nje u niskom letu nadlijeću avioni i spuštaju su na abližnji aerodrom.

Veče sam zaključio sa čašom domaćeg vina i domaćim maslinama. Društvo su mi pravili mravi, njih na stotine, da budem određeniji. Gazdarica apartmana ih nije pominjala. Nisu mi smetali. Gledali smo zajedno zvjezdano nebo kroz otvoren prozor sobe. Tamo negdje duboko ispod nas još uvijek aktivni vulkan nečujno je grgutao.