Obišli smo nekoliko prekrasnih hramova i palača, i bilo je vrijeme da se prvo sklonimo u hotel od nesnosne vreline a kasnije obiđemo i Wat Arun, hram na drugoj obali rijeke i hram koji sam posebno želio vidjeti. Traženje brzog prevoza do hotela i susret sa taksistima je moju konstataciju da na putovanje treba gledati kao na cjelokupno iskustvo učinio veoma upitnom. Oni su prijetili da mi unište to moje iskustvo koje strpljivo gradim, evo, već osmi dan, uključujući rajski odmor na ostrvu Samui (Koh Samui). Svjesni svoje potrebe, izgleda su zaboravili na potrebe mušterija. Ti ljudi su nesumnjivi vladari ulica, potpuno nevjerovatni. Oni vas i ne slušaju, hoće da vas odvezu gdje njima paše, a ne gdje vi trebate.

• Može do tamo?
• A šta ćeš tamo, ajde da te ja odvezem ovamo…

Kroz glavu mi prolazi prvo da sam premoren pa nisam svjestan konverzacije. Onda mislim da me ne razumiju, što uopšte nije isključeno. Onda mislim da je u pitanju skrivena kamera, poigravaju se sa mnom. Onda mislim da su bezobrazani. Onda… više ništa ne mislim, hoću samo da ih otkačim od sebe. Neću nigdje više. Ostaću tu, na 40 stepeni, pretvoriti se u lokvu i ispariti u porama asfalta.

Prisjetih se iskustava prethodnih dana:

Taksista 1

• Helou, ser, odakle ste, ser…? Nikad čuo.
• Može do Hrama Zlatnog Bude?
• Može, može, 40 bahta (Euro i nešto), ali prvo ćemo svratiti do mog sponzora da pogledate garderobu povoljnu…?

Taksista 2

• Hej, odakle ste? Treba taksi?
• Treba, do Zlatnog Bude…

(prilazi njegov kolega, upada u razgovor, razmotava mapu)

• Nemate tamo šta; vozim vas ja na trajekt pa možete rijekom do Arun Wata (hram 5 km od ovog gdje ja hoću)…

(onaj prvi više i ne učestvuje u razgovoru)

Taksista 3

• Hi, where are you from? Ooo… nemam pojma!
• Može do plaze te i te, šoping centra…
• A što ćete tamo?
• Pa imamo turu za tu i tu…
• Au, pa što meni niste rekli, ja sam vam to mogao organizovati.
• OK, hvala ali već smo to uplatili. Koliko je vožnja?
• Pa ne mogu tamo, ali imam super ponudu, za taj i taj market.

Već je prošlo skoro sat vremena i bojim se da nećemo stići vidjeti Arun Wat. Treći ili četvrti tuk tuk vozač s kojim ne mogu da se dogovorim.

• Helou, helou, gdje želite ići?
• Tu i tu…
• Ooo, sad vam je ogromna gužva, bolje da vas odvezem do Wat Phoa…
• Bili smo tamo.
• …tamo sad nema toliko gužve.

Nevjerovatno! Čuje li mene iko? Samo želim u hotel, a svako hoće da me vozi negdje drugo. Dobro, sješćemo u ovaj kafić, malo da dođem sebi, pa ćemo pozvati njihovu verziju Ubera. Umirem od žeđi. Sva sreća mi je stala u rosnu flašu piva.

• Molim vas, može jedno pivo?
• Žao mi je, ali ne služimo alkohol. (trebam li uopšte opisivati izraz na mom licu)

Nakon dobrih 20 minuta stiže naš „uberaš“. Broj taksija je 4380. Super! Konačno spas, ponadah se. Mašemo. Maše i on nama. Strovaljujem se na zadnje sjedište uz ogromni uzdah olakšanja, ali istog momenta uočavamo da se lice vozača uopšte ne poklapa sa licem koje smo dobili na telefonu. Ne, ne, ne, ovo nije moguće! Kolika je vjerovatnoća da u višemilionskom gradu taksi druge kompanije sa istim brojem dođe na mjesto gdje čekamo.

• Ovo nisi ti, čovječe!

Engleski, ništa. Shvatio sam da nas pita da mu na mapi pokažemo gdje se nalazi hotel. Ne samo što je pogrešan vozač, nego ovaj traži ogroman novac. Izlazimo skoro u vožnji, praćeni njegovim gunđanjem.

U stanju koje ne znam ni da opišem kupi nas novonaručeni Uber i nevjerovatno lako i brzo dolazimo do hotela, što je samo pogoršalo moju zbunjenost kompletnim iskustvom iznajmljivanja taksija.

Prošao sam pored recepcionara koji nije bio svjestan da je pozdravio vreću kostiju s mojim imenom, istu onu koja je samo koji tren kasnije uronila u bazen na krovu pokušavajući da sumira doživljeno i da ponovo postane čovjek.