Dolazak u nevjerovatni Bangkok je sam po sebi bio nekako sa stilom. Vozili smo se sa aerodroma nebeskim vozom ili nadzemnim metroom, kako ga još zovu. Nedodirljivi i superironi u odnosu na ostale učesnike u saobraćaju, klizili smo kroz gradske četvrti i kroz razrijeđenu šumu nebodera. Dole, ispod, zbivanja koja su se odvijala na haotičnim ulicama, za nas u utrobi čelične zmije bila su samo zanimljiva predstava. Potrajala je nešto više od pola sata i do dolaska u srce najvrelije metropole svijeta. Zatim smo se i sami našli u grotlu ovog višemilionskog grada, za koji se i ne zna tačno koliko ima stanovnika. Ono što se zna jeste da je već nekoliko godina Bangkok zvanično najposjećeniji grad na svijetu u koji doputuje preko 20 miliona ljudi godišnje.

Meni je izgledalo kao da su sad, u ovom trenutku, svi tu. Energija prestonice me usisala momentalno, jedva mi dozvolivši da se prijavim u hotelu, i ne mareći puno jesam li spreman za nju ili ne. Kako god, ja sam bio tu, smješkao se trgovcima, otresao nasrtljive taksiste i krio se pod tendama od nemilosrdnog sunca.

Ulice pričaju

Kako je dan odmicao, vibracije koje sam osjećao u gradu nisu nimalo gubile na žestini. Kad je prešao u noć, samo su se svjetla popalila, ali su svi i dalje jednako zujali naokolo, posebno tuk tukovi. Ličili su na goleme svjetleće igračke za djecu, sa sličnom svrhom – privući pažnju i prodati se. Mrak je donio nove štandove, najviše one s hranom. Oko njih su se vrtjeli ljudi na skuterima i uredno odnosili mirišljave obroke, netom izvađene iz vrelog ulja, toplih vitrina ili podignute sa rešetaka zapušenih roštilja. U kesama kupaca su nestajali razno-razni ražnjići, zdjele sa supama, nudlama, rižom.

Na sve strane se jelo i nudilo se sve i svašta. Stajalo se za malim štandovima, sjedilo se u restoranskim baštama, uglednim i neuglednim, salama sa pregršt stolova is stolica. Jela iz woka su tu pred mojim očima iskakala i nestajala, golema riba sa roštilja me posmatrala svojim beživotnim buljavim očima, dok sam ja zanesen vadio lakat gosta iza mene iz svojih rebara.

Posmatrao sam predstavu i uživao, kao i uvijek kad se nađem u novom i drugačijem svijetu. U ovom natrpanom a funkcionalnom, haotičnom i nekako uvrnuto skladnom, izgleda da je na kraju svako dolazio do svog obroka. Tu, u tom pozitivnom metežu, odgonetali smo kulturu jedenja na ulicama i upražnjavali je kroz slasne zalogaje, često pušući i dahćući od njihove vreline. Ništa manja vrelina nije bila ni u zraku, zagađenom i tek na momente razvodnjenom dašcima čistije verzije sebe koja je dopirala sa obala gradske rijeke Čao Praje (Chao Phraya).

Moglo se tako dugo švrljati vrlim, novim svijetom, ali umor je učinio svoje. Na putu do hotela ispriječila mi se tezga sa bogatom kolekcijom buba i gmizavaca. Pomislio sam da bih mogao pronaći nešto što nisam imao priliku probati sedmicu ranije na proputovanju kroz Kambodžu. Pokazujem prstom na gusjenice, skakavce i neke male žabe i želim da mi ih se pomiješa u jedno pakovanje. Bakica za štandom na trenutak prekida živi razgovor preko telefona i iz nekog samo njoj znanog razloga odbija da mi proda miks. Na sreću njena čudna prodajna politika je dozvoljavala degustaciju, pa sam se tu na licu mjesta natrpao gusjenicama i skakavacima, koristeći njenu zauzetost telefoniranjem, a onda sam ljubazno platio punu kesu žaba i ponio u hotel. Vrtio sam se jedno vrijeme po krevetu, glupo razmišljajući šta ako noćas sve te bube ožive u meni. Ustao sam i sklonio mrtve žabe od sebe, a zatim zaspao.

Od hrama do hrama

Nedeljno jutro počelo je tu, na početku najstarije gradske ulice Charoen Krung Road – ili na kraju, kako se uzme. Planirali smo da je pređemo cijelom dužinom što, po nesnosno vrelom danu koji je bio pred nama, i nije bio lak poduhvat. Ali hodanje gradskim ulicama je bila naša omiljena disciplina, a najstarija ulica u Bangkoku, koju su stranci prozvali Novi put već je u svom nazivu nagovještavala kontraste od kojih je ovaj veliki grad bio satkan.

Road Charoen Krung bila je prva ulica izgrađena u Rattanakosinu ili starom Bangkoku. Izgrađena je 1861. godine za vrijeme vladavine kralja Mongkuta ili kralja Rame IV, kada su strani konzulati nezadovoljni što ne postoje putevi kojim bi mogli jahati konje ili se voziti kočijama, zatražili izgradnju puta. Thanon Charoen Krung ili Ulica prosperitetnog grada je najstarija ulica u Bangkoku i duga je 8,5 km.

Sretan poput djeteta, puštam narednih osam kilometara da se ilustrovani žurnal sa živim slikama lista pred mojim očima. Osobenost ovog megagrada ležala je u njegovoj izvornosti, u činjenici da njime nikad nisu vladali stranci i da se razvijao u jedinoj azijskoj zemlji koja nikad nije bila kolonija. Možda otud koegzistiraju luksuzne četvrti sa onim siromašnim, moderne visoke zgrade sa istorijskim građevinama. Možda otud harmonična isprepletenost prošlosti i sadašnjosti. Možda zato ne mogu da se zadržim dugo ni u jednoj, ni u drugoj. Previše brzo se smjenjuju kroz gradsku žilu kucavicu. Pitam se koliko auta njom dnevno prođe, koliko tezgi sa raznom robom i malih improvizovanih kuhinja i restorančića ima, i čudim se kako su već od ranog jutra svi tako aktivni. Tu, pred mojim očima, se pokazuje koliko je tradicija jedenja na ulici izražena i zašto se tajlandska kuhinja nalazi među gastronomskim velikanima.

Šetnja vrelom prestonicom ujedno je bila i „lov“ na njene najpoznatije hramove. Nakon pola sata hodanja, mokrih majica i praznih flašica s vodom, stigli smo do Kineske četvrti i naše prve stanice, Hrama Zlatnog Bude (Temple of the Golden Buddha ili Wat Traimit). Zahvaljujući tome što smo poranili, hram sa najvećom Budinom statuom od čistog zlata, dočekao nas je bez pretjerane gužve. Sama statua izgledala je zaista impresivno.

Tatjani nije dozvoljen ulaz. Nije bila adekvatno obučena, jer ulaz u tajlandske hramove zahtijeva od žena da im ramena, koljena, a negdje i članci budu pokriveni. Uglavnom, isto važi i za muškarce. Tajlanđani očekuju od stranaca da pokažu poštovanje prema njihovim svetinjama, a pravilo oblačenja je jedan vid toga.

Hram Zlatni Buda ili Wat Traimit (službeno Phra Phuttha Maha Suwana Patimakon) poznat je po 5,5 tona teškoj zlatnoj statui Bude, ujedno i najvećoj statui od čistoga zlata na svijetu. Zanimljivo je da je statua 200 godina bila prekrivena slojem gipsa i obojenog stakla da bi se sakrila njena vrijednost. Premještana je više puta, a u toku jednog od tih preseljenja gips se oštetio i tako je otkriveno zlato. Kad je sva zaštita uklonjena ustanovljeno je da je statua sastavljena od devet dijelova koji se glatko uklapaju, a u gipsu je otkriven i ključ koji služi da se statua rastavi.

Zabilježio sam selfi sa zlatnim kipom i još malo kružio po odajama palače, a zatim smo nastavili najstarijom ulicom grada. Snopovi kablova razvedenih čitavom njenom dužinom i tako tipičnih za azijske gradove, prate nas u stopu, jednako kao i vrućina. Naša misija postaje sve neizvjesnija.

Pogled na lica ljudi što sjede u busevima bez prozora obeshrabruje još više. Podatak da je prvi gradski tramvaj prošao ovom ulicom nekako se sam pojavi.

U kineskoj četvrti male radnje pretrpane robom za trenutak popravljaju posrnuli entuzijazam. Ali nije tu bilo ništa za zadržavanje, pa tako počinjem na hramove da gledam kao na spas od vrućine.

Kad sam zakoračio u Wat Suthat (Wat Suthat Tepwhararam) baš sam se tako i osjećao – spašen. Bilo je mirno, rashladno i beskrajno umirujuće. Stajao sam izuven na mekanom tepihu, slušao neku opijajuću sakralnu melodiju i hladio se vazduhom koji je strujao kroz otvorene zidove tek obnovljenog hrama. Osim jedne starice koja se molila ispred mene, nije bilo nikog i zbog toga sam se osjetio privilegovanim. Opijen ovom jedinstvenom atmosferom skoro da sam zaspao na nogama, ali me onda prenuše dvije djevojke sa molbom da ih uslikam.

Wat Suthat Thepwararam je kraljevski budistički  hram prvog reda, jedan od 10 takvih u Bangkoku i 23 u cijelom Tajlandu. Počeo ga je graditi Rama I 1807. godine, a završio Rama III 1848. godine. U hramu se nalazi Budina slika Phra Sri Sakyamunija, a karakteriše ga i 28 kineskih pagoda koje su smještene u bazi, u donjoj terasi, i simbolizuju 28 Buda rođenih u ovoj zemlji.

Volio sam da se tu moja nedelja završila, ali bilo je još mnogo toga za obići, uglavnom ni nalik mirnom i spokojnom Wat Suthatu. Kad smo prošli kroz Giant Swing, poznatu kapiju pored hrama, činilo mi se kao da je užarena koliko se gradska vrelina pojačala. Uz nju se pojačala i moja nervoza kad mi je slučajna prolaznica saopštila da je Velika palača prema kojoj smo krenuli zatvorena do tri sata, a bilo je jedan. Stanje mi se totalno pogoršalo jer je postala nametljiva i za dvije minute nam je osmislila čitavu nedelju u Bangkoku. Možda je bila turistički vodič… Kada je vidjela da ipak idemo prema Velikoj palači skoro da je bila ljuta na nas.

Na Tajlandu je zakonom zabranjeno pričati o kralju i o politici. Pomislih kako podneblje iz kojeg dolazim vapi za jednim ovakvim zakonom.

Iscrpljen i razočaran svalio sam se na ivičnjak pokraj nekih lokalaca i jedno vrijeme s njima dijelio sjenu drveta. Jedan od njih mi se ubrzo obratio. Uvjerio sam se da oni to vole, da vam se obraćaju i zaptikuju sve i svašta. Bio je uporan, pa sam podijelio svoju muku s njim. Iako mi je u tom momentu bio naporan, isplatilo se istrpiti ga jer sam dobio informaciju da je hram Wat Pho, koji smo svakako planirali posjetiti i koji je u blizini, trenutno otvoren, tako da smo se kasnije mogli vratiti u Veliku palaču. Odjednom mi je postao simpatičan. Šta ti je čovjek!

Najstariji i najveći kompleks hramova u Bangkoku, Hram ležećeg bude (Wat Pho ili The Temple of The Reclining Buddha), po meni je bio i najimpresivniji. I ovdje nas je na ulazu dočekalo pravilo oblačenja, ali na svu sreću žene su mogle posuditi neku krpu i umotati se. Ljut na sebe jer smo previdjeli ova pravila, iako smo na njih već naišli u Kambodži, uronio sam u masu koja se razlivala oko sakralnih objekata kompleksa.

Glavno obilježje hrama je bila 46 metara dugačka statua ležećeg Bude. Izgledalo je kao da je hram napravljen oko nje naknadno. Stajao sam očaran i bez riječi, i tražio se u očima ogromne zlatne figure. Neke stvari se i ne mogu dočarati, jednostavno se moraju vidjeti. Sreću što mogu svojom kamerom zabilježiti ovako bitan fragment iz istorije i kulture Tajlanda, kvarili su silni ljudi što su se naguravali u istoj namjeri. Neki su bili baš drski, kao ovaj elegantno popunjeni Krokodil Dandi, što je ‘ladno zakoračio u kadar ispred mene. Kaže: „Spor si, i ja hoću da slikam“. I on hoće da slika! Iz moje ljutite, rafalne korespondencije je izgleda shvatio da sam neki Rus, ili neki sličan ludak (nažalost, takvi smo u njihovim očima), pa je počeo da me smiruje i da se poziva na Budizam i svetost ovog mjesta i da to ne bi trebalo ni na koji način da skrnavim. Tako to oni rade! I dok se ti pitaš ko se ovdje neprimjereno ponaša i ko ovdje remeti mir svetog mjesta, on je već nestao u masi – ni šešir mu više ne vidim.

Wat Pho ili Hram ležećeg Bude (Wat Phra Chetuphon Wimon Mangkhalaram Ratchaworamahawihan) jedan je od šest hramova na Tajlandu koji su najvišeg ranga. Wat Pho je postojao prije nego je Bangkok uspostavljen kao glavni grad kralja Rame I, a prvobitno je nazvan Wat Photaram ili Podharam. Ovaj hram je dom 46 metara dugoj statui Bude koji leži. Statua je visoka 15 metara, a noga kipa dugačka je 5 metara i ukrašena je laksanom (budističkim sanskrtskim simbolima i znakovima).

Iako je bila prilična gužva, uspjeli smo napraviti neke baš fine fotografije, osvježiti se i krenuti ka još jednom velikom kompleksu, onom kraljevskom.

Pored skupih ulaznica, u Velikoj palači (Grand Palace) sam morao kupiti neke tanke, odvratne hlače ili šta već, jer se bez dugih nogavica nije moglo unutra. Nakon što sam krpu nalik hlačama debelo platio, nestao sam u moru ljudi koji su se kretali u svim pravcima, komešajući se oko mnogobrojnih zgrada, dvorana, paviljona postavljenih oko otvorenih travnjaka, vrtova i dvorišta. Poput pijanih pčela, (i retardiranih, jer su mnogi imali hlačice kao ja) kružili smo i sudarali se po kraljevskoj košnici. Ovakve gužve nisu ništa neobično na poznatim turističkim lokacijama i nikako ih ne volim, ali neke stvari jednostavno želite da vidite.

Jedna od njih je svakako i najsvetiji hram od svih, Hram Smaragdnog Bude (Wat Phra Kaew). Izuli smo se na ulazu kao što to pravila nalažu i sljedećih nekoliko trenutaka stajali okruženi silnom raskoši. Zajedno sa ostalima, blejali smo zacakljenih zjenica u gomilu zlata i dragog kamenja ispred nas.

Slikanje u Hramu Smaragdnog Bude je bilo strogo zabranjeno, ali nekim čudom se jedna slika našla na mom aparatu.

Velika palača (Grand Palace) sagrađena je 1782. godine i vremenom je postala simbol nacije, i ogledalo kreativnih i, naizgled, komplikovanih arhitektonskih rješenja. Kraljevski kompleks je rastao kako su se vladari Čakri dinastije (Chakry) smjenjivali, od Rame I do Rame X – koji je trenutno na vlasti. U sklopu Velike palače je i Hram Smaragdnog Bude ili Wat Phra Kaew (službeno – Wat Phra Si Rattana Satsadaram) Smaragdni Buda po kojem još ovaj hram nosi ime izrađen je u meditativnom položaju iz komada žada i veoma je značajan religijsko-politički simbol i zaštitna slika Tajlanda. Kralj, iako ne živi više u Velikoj palači, redovno prisustvuje raznim ceremonijama, a jedna od njih je i presvlačenje Smaragdnog Bude koje se održava tri puta u godini, podudarajući se sa najavama godišnjih doba.

Ja jedno, oni drugo

Obišli smo nekoliko prekrasnih hramova i palača, i bilo je vrijeme da se prvo sklonimo u hotel od nesnosne vreline a kasnije obiđemo i Wat Arun, hram na drugoj obali rijeke i hram koji sam posebno želio vidjeti. Traženje brzog prevoza do hotela i susret sa taksistima je moju konstataciju da na putovanje treba gledati kao na cjelokupno iskustvo učinio veoma upitnom. Oni su prijetili da mi unište to moje iskustvo koje strpljivo gradim, evo, već osmi dan, uključujući rajski odmor na ostrvu Samui (Koh Samui). Svjesni svoje potrebe, izgleda su zaboravili na potrebe mušterija. Ti ljudi su nesumnjivi vladari ulica, potpuno nevjerovatni. Oni vas i ne slušaju, hoće da vas odvezu gdje njima paše, a ne gdje vi trebate.

• Može do tamo?
• A šta ćeš tamo, ajde da te ja odvezem ovamo…

Kroz glavu mi prolazi prvo da sam premoren pa nisam svjestan konverzacije. Onda mislim da me ne razumiju, što uopšte nije isključeno. Onda mislim da je u pitanju skrivena kamera, poigravaju se sa mnom. Onda mislim da su bezobrazani. Onda… više ništa ne mislim, hoću samo da ih otkačim od sebe. Neću nigdje više. Ostaću tu, na 40 stepeni, pretvoriti se u lokvu i ispariti u porama asfalta.

Prisjetih se iskustava prethodnih dana:

Taksista 1

• Helou, ser, odakle ste, ser…? Nikad čuo.
• Može do Hrama Zlatnog Bude?
• Može, može, 40 bahta (Euro i nešto), ali prvo ćemo svratiti do mog sponzora da pogledate garderobu povoljnu…?

Taksista 2

• Hej, odakle ste? Treba taksi?
• Treba, do Zlatnog Bude…

(prilazi njegov kolega, upada u razgovor, razmotava mapu)

• Nemate tamo šta; vozim vas ja na trajekt pa možete rijekom do Arun Wata (hram 5 km od ovog gdje ja hoću)…

(onaj prvi više i ne učestvuje u razgovoru)

Taksista 3

• Hi, where are you from? Ooo… nemam pojma!
• Može do plaze te i te, šoping centra…
• A što ćete tamo?
• Pa imamo turu za tu i tu…
• Au, pa što meni niste rekli, ja sam vam to mogao organizovati.
• OK, hvala ali već smo to uplatili. Koliko je vožnja?
• Pa ne mogu tamo, ali imam super ponudu, za taj i taj market.

Već je prošlo skoro sat vremena i bojim se da nećemo stići vidjeti Arun Wat. Treći ili četvrti tuk tuk vozač s kojim ne mogu da se dogovorim.

• Helou, helou, gdje želite ići?
• Tu i tu…
• Ooo, sad vam je ogromna gužva, bolje da vas odvezem do Wat Phoa…
• Bili smo tamo.
• …tamo sad nema toliko gužve.

Nevjerovatno! Čuje li mene iko? Samo želim u hotel, a svako hoće da me vozi negdje drugo. Dobro, sješćemo u ovaj kafić, malo da dođem sebi, pa ćemo pozvati njihovu verziju Ubera. Umirem od žeđi. Sva sreća mi je stala u rosnu flašu piva.

• Molim vas, može jedno pivo?
• Žao mi je, ali ne služimo alkohol. (trebam li uopšte opisivati izraz na mom licu)

Nakon dobrih 20 minuta stiže naš „uberaš“. Broj taksija je 4380. Super! Konačno spas, ponadah se. Mašemo. Maše i on nama. Strovaljujem se na zadnje sjedište uz ogromni uzdah olakšanja, ali istog momenta uočavamo da se lice vozača uopšte ne poklapa sa licem koje smo dobili na telefonu. Ne, ne, ne, ovo nije moguće! Kolika je vjerovatnoća da u višemilionskom gradu taksi druge kompanije sa istim brojem dođe na mjesto gdje čekamo.

• Ovo nisi ti, čovječe!

Engleski, ništa. Shvatio sam da nas pita da mu na mapi pokažemo gdje se nalazi hotel. Ne samo što je pogrešan vozač, nego ovaj traži ogroman novac. Izlazimo skoro u vožnji, praćeni njegovim gunđanjem.

U stanju koje ne znam ni da opišem kupi nas novonaručeni Uber i nevjerovatno lako i brzo dolazimo do hotela, što je samo pogoršalo moju zbunjenost kompletnim iskustvom iznajmljivanja taksija.

Prošao sam pored recepcionara koji nije bio svjestan da je pozdravio vreću kostiju s mojim imenom, istu onu koja je samo koji tren kasnije uronila u bazen na krovu pokušavajući da sumira doživljeno i da ponovo postane čovjek.

Šetnja Bangkokom provela nas je kroz raznolike gradske četvrti, sa različitim kulturološkim, istorijskim i arhitektonskim obilježjima. Ovaj grad ogromne energije i kontrasta je zahvaljujući tome što se razvijao bez veliki stranih uticaja uspio zadržati svoju izvornost, samim tim graditi postojane tradicije, od kojih mnoge ostaju netaknute do današnjih dana. Bio sam bogatiji za još jedno putno iskustvo, kroz koje nas je proveo ovaj nepredvidivi grad, koji me iscrpio do krajnjih granica, a opet šarmirao do te mjere da mu u sebi obećavam da ćemo se opet vidjeti. To obećanje dajem i zbog Wat Aruna, predivnog hrama preko rijeke, koji, nažalost, nećemo vidjeti, jer smo izgubili dragocjeno vrijeme „boreći“ se sa gradskim taksistima. Sutradan je već bilo sve dogovoreno za obilaske okoline Bangkoka i za nove avanture.

Osim što je najvrelija i najposjećenija metropola svijeta, Bangkok je i grad sa najdužim zvaničnim imenom, koje glasi: Krun Thep Mahanakhon Amon Rattanakosian Mahinthara Ayuthaya Mahadilok Phop Noppharat Ratehathani Burirom Undumratchaniwet Mahasathan Amon Piman Awatan Sathit Sakkathattiya Witsanukam Prasit.