Crni je očigledno bio vođa. Po prepredenom prikradanju i spuštenom pogledu naveo me da mislim da je nepredvidiv, što znači da se ne mogu osjećati lagodno. Ostali, nepravilno raspoređeni, kao da su čekali na znak. Mračna ulica i poneka treperava sijalica stvarali su idealnu scenografiju za događaj koji se već odvijao u mojoj glavi. Kažu da je u ovakvim situacijama najbolje ostati miran i praviti se da ne postoje. Možda da se pravim da ni mi ne postojimo. Možda ne tražimo prokleti restoran po mračnim ulicama i u potpuno nepoznatom gradu. Po tome, upravo nisam stao u fekalije što se prelijevaju preko trotoara. Tako nastavljamo kao dva duha. Sledeća ulica tek malo je svjetlija ali jednako pusta. Pratnja kao da zaostaje. Dobri smo u ulozi duhova pa nas valjda više ne vide. Skrećemo u novu ulicu, normalno osvjetljenu, i kucanji definitivno više nismo zanimljivi. Ovo je za njih već gospodsko okruženje.

Kolonijalna vila sa bazenom, smještena u maloj zelenoj oazi okruženoj visokim zidom začas je crnog „dodža“ (domaća obična džukela) i njegovu družinu odnijela u zaborav. Restoran se zvao Romdeng i kakve li slučajnosti, bio je u mojoj pripremi za put u Pnom Pen (Phnom Penh) obilježen kao mjesto koje treba obavezno posjetiti. Nisam se nadao da će to biti tako brzo, a još manje da ću bježati uličnoj bandi pasa da bih probao čuvenu amok ribu u bananinom lišću i pržene mrave crvenog drveta sa goveđim fileom i bosiljkom. Onako izmučenog izgleda od tropske vlage i neizvjesnosti mračnih ulica, konobar me uz širok osmijeh nagradio dotad nikad viđenim pivom od 600 ml. Bio je to njegov odgovor na moju konstataciju da sam puno žedan. Blesavo sam se kezio ogromnoj flaši angkor piva, a zatim prvi put zvanično nazdravio svom domaćinu – Pnom Penu.

Mislim, upoznali smo se mi još na aerodromu, nekoliko sati ranije, i to temeljno. Ne znam da li je posljedica te revnosti inače svojstvena Kambodžancima ili je stroga protokolarnost zaostavština režima Crvenih Kmera. Kako god, iako smo imali vize i već su svi podaci o našim malenkostima postojali, ipak smo morali ispuniti dodatni formular na aerodromu, pa s njim, vizom i pasošem pred službenika i kameru. Ok, u tuđoj sam kući i treba poštovati pravila. Taman kad sam pomislio da je to bilo to, na izlazu novo zaustavljanje i novi formular. Dragi domaćini, da nije malo previše? Pomalo se bojim da bi ovdje već mogli zapitati nešto što ni sam o sebi ne znam. Šta li nas čeka ispred? Vađenje nalaza?

No, ispred, umjesto bijelih mantila, čekala nas je gomila naroda. Mahao sam im i zahvaljivao na dočeku. Odgovarali su bučnim mrmoljenjem, ali bez euforije. Kao da su čekali nekog drugog – važnijeg. Ja sam se nadao da nas čeka naš vozač Sok. Traženje očima je potrajalo minut-dva, a onda se Kambodžanac sa naočalama, naš Sok, iskobeljao iz gomile. Dovezao nas je do hotela, a naše druženje će se nastaviti za dva dana kada putujemo za Siam Riep gdje planiramo da obilazimo čuvene kmerske Angkor Vat (Angkor Wat) hramove. Na tom putu smo unaprijed dogovorili i par zanimljivih skretanja.  

Polja smrti

Ugodno gastronomsko iskustvo od prethodne noći u restoranu Romdeng, završilo je na krovu hotela i uz bašakrenje u bazenu. Kao da sam znao da nas ovog dana čeka paklena vrućina. Ako ništa, bar sam bio naspavan. Sok nam je sredio tuk tuk vozača, njegovog prijatelja Monyja da nas vozi do Polja smrti (the Killing Fields), nekih 17 kilometara od grada.

Nasmijan i pričljiv, Mony je učinio da sumorna slika kambodžanskog seoskog života kroz koju smo prolazili ne bude previše depresivna. Uglavnom sklepane straćare, mnoge na stubovima, poneka normalna i poneka dobra kuća smjenjivale su se s obe strane puta. Raznoliko rastinje raslo je u potpunoj slobodi i u društvu svakojakog smeća. Čini se da je tu bilo izbačeno sve od otpada što se može zamisliti. Musava i odrpana dječica trčkarala su unaokolo ne mareći puno za takvo okruženje. Nije puno mario ni vozač Mony. Bio je zauzet analizom svjetskih aktuelnosti. Otvoreno je kritikovao Kineze zbog agresivne ekonomije u Kambodži i upoznao nas je sa tržištem tuk tukova gdje su oni kineski, kako sam i mislio, najlošiji, a tajlandski, koji on sebi nije mogao priuštiti, najbolji. Njegov je nov (US$ 3,500), proizveden u Indiji i po njegovom, tek je malo kvalitetniji od kineskih. Iako nov, trotočkaš je škrgutao i zujao uglas s vjetrom.

Kasnije smo od Soka doznali da je Mony istoričar. Otud njegovo zavidno znanje o raznim temama. Saznali smo i da je zbog svoje tvrdoglave prirode i favorizovanja „pogrešne političke partije“ umjesto za katedrom, završio za upravljačem tuk tuka. Ipak, koliko god da je bio simpatičan i zabavan, nije nas mogao pripremiti za obilazak Choeung Eka, jednog od Polja smrti. 

Ovo grozomorno stratište nije bilo ništa do obične poljane, čak ne toliko velike s obzirom na hiljade ljudi koji su tu na nezamislive načine skončali svoje živote. Hodam tako sa slušalicama u ušima i plejerom u rukama. Glas naratora pripada jednom od preživjelih. Miran i razgovjetan, opisuje korak po korak proces u fabrici smrti. Pomjeram se od mjesta do mjesta. „Ovdje su ih istovarali, ovdje su kontrolisali evidenciju, ovdje su bila smaknuća. Ovdje se puštala muzika, stalno jedna te ista, da zagluši urlike. Municija se nije trošila, jer je veliki vođa insistirao na uštedi. Ovo je drvo smrti o koje su djecu…“.

I tako, sve gore od goreg. Mučno je ovo mjesto i čovjek ne može, a da se ne zapita želi li vidjeti takva mjesta. Opet, s druge strane, to je jedno od mjesta koje je obilježilo najkrvaviju epohu ovog naroda. Ne znam. Sad je ionako kasno za takva razmišljanja. Neki zamišljeni krug koji je počinjao od memorijalne stupe ispunjene hiljadama lobanja stradalnika tu se i završavao. Za ulazak unutra nisam imao volje. Stajao sam jedno vrijeme ispred staklenog zida izložen pogledima naslaganih lobanja. Pržio sam se na suncu, a iznutra me pržio glas naratora.  

Polja smrti su mjesta širom Kambodže gdje su vršene masovne egzekucije stanovništva. Otkriveno je preko 20 hiljada masovnih grobnica u kojima je pronađeno 1.38 miliona tijela. Osim ubijenih, za vrijeme vladavine Crvenih Kmera od 1975. do 1979. mnogi su umrli od iscrpljenosti, bolesti i gladi. Ukupan broj stradalih procjenjuje se između 1.7 i 2.5 miliona. 

Vrelina grada i hram na brdu

Na povratku sam pokušavao što prije da se oporavim. Mony je samo odmagao vozeći nas nekim novim putem kroz bijedne kvartove Pnom Pena. Nizale su se otvorene prodavnice svega i svačega, kojekakva stovarišta, radionice. Ljudska aktivnost koja se odvijala na tom zemljanom pojasu između njih i glavne ceste podizala je oblake prašine i bacala ih po nama. Na ulasku u gradsko jezgro upadamo u saobraćajni krkljanac. Spajamo se u neraskidivu gomilu i pod razgorelim suncem plovimo zagušljivom i bučnom motornom bujicom. Jednog momenta naš tuk tuk se otkinuo, skrenuo u mirniji rukavac i zaustavio se kod glavne gradske pijace, gdje se srdačno opraštamo od Monija.

Central Market (Phsar Thmei, New Market) je velika, uglavnom zatvorena pijaca, ali i dalje samo pijaca. Izmoren vremenom i prethodnim mučnim iskustvom provlačim se između tezgi k’o muva bez glave, vjerovatno zato što ne znam ni šta radim ovdje. Trgovci me vuku, a meni ništa i ne treba. Lažni sat sigurno ne, lažna majica – ne, ne treba. Lažni parfem isto ne treba. Zmija u flaši, kome li to treba? Isto k’o i škorpija u flaši. Al’ ‘ajd’, to bar nije uobičajeno. Hrke! Hrka ima najviše. Kila majica, čini mi se da ih ima deset, za samo par dolara. Nekako, vlada red, nema dušu, ništa nije razbacano. Bez mirisa truleži, bez pasa, mačaka. Mislim, evo već petnaest minuta ni u šta nisam ugazio. Bio je to znak da trebamo poći dalje.

Pnom Pen je na momente uspijevao da prigrabi moje simpatije. Pozirao je i poturao mi svoju arhitekturu inspirisanu kolonijalnim vremenima, ali nadimke „Pariz istoka“ ili „biser Azije“ nisam nalazio potpuno odgovarajućim. Možda zato što me većinu dana podsjećao na džinovsku rernu po kojoj tražim mjesto dalje od grijača, sklanjajući se pod tende ili klimatizovane kafedžinice u kojima ljudi naruče kafu i hrču dok se ona puši ispred njih.

Definitivno je nesnosna vrućina uticala na moje strpljenje sa Pnom Penom. Moja ustaljena praksa kilometarskih pješačenja ovdje je oko podneva postala nemoguća misija. Mislio sam da ću se pretvoriti u živu buktinju. Valjda nije neobično da vas asfalt i beton na 37 stepeni navedu na takvu misao. Evo, jasan dokaz da ne pretjerujem bilo je meso što se začinjeno prašinom i izduvnim gasovima peklo na suncu:

Tuk tuk je donio kakvo-takvo olakšanje. Kad je vozač rekao da je Kraljevska palača zatvorena i da se otvara nešto kasnije, nije mi nimalo smetalo, samo da bi se još vozali i koliko-toliko rashlađivali prateći tok i sređenu obalu rijeke Tonle Sap. Ova rijeka se „grlila“ sa čuvenim Mekongom baš tu, u Pnom Penu.

Skoro da sam rekao da nas vozi obalom dok se ne povratim, ili dok ne povratim, a onda sam pomislio da je možda spas na nekom uzvišenju, pa sam promjenio kurs i krenuli smo do Vat Pnoma (Wat Phnom), najstarijeg budističkog hrama u gradu i hrama koji mu je i nadjenuo ime. Pnom ustvari znači brdo, ali glede visine, nije to bilo brdo kakvo sam očekivao. Hram je bio već druga priča. Tako zajedno činili su lijepu cjelinu.

Do gore su vodile brojne stepenice, a da bih ušao unutra, morao sam se izuti. Nije bilo stranaca, pa sam se okružen vjernicima koji su se molili, i neizostavnim kineskim turistima, osjećao pomalo kao uljez.

Hram Vat Pnom  stoji na brdu i bdije nad gradom još od 14. vijeka. Pnom (Phnom) znači brdo, a Pen (Penh) je ime monahinje koja je imala veliku ulogu u osnivanju grada.

Palača je kriva za sve

Za sve patnje prouzrokovane vrelinom dana, Vat Pnom je bio sasvim dostojna nagrada, ali sad je već Kraljevska palača otvorena, pa smo mogli krenuti dalje. Vozač tuk tuka nas je čekao. Mahao je sa obe ruke bojeći se da sam ga za ovih pola sata zaboravio.

Stigli smo pred dvorski kompleks. Pratim tanku liniju hladovine uz zidine Kraljevske palače i čitam o njoj. Toliko je vruće i toliko sam umoran da imam osjećaj da je istoriju dvora neko namjerno prepravio da me izludi. Počeo sam da krivim sam dvor. Zar nije mogao ostati na jednom mjestu ili se jednom, eventualno dva puta preseliti, kao svi normalni dvorovi?

Kraljevska palača (Preah Barum Reachea Veang Nei Preah Reacheanachak Kampuchea, The Royal Palace) je kompleks zgrada koje su rušene, obnavljane i dograđivane. Dvor i sjedište vlasti su od 9. vijeka bili u ili oko Angkora, sjeverno od Velikog Tonle Sap jezera. Zatim se dvor preselio u Pnom Pen u 15. vijeku, ali ne zadugo jer se, ne znam iz kog razloga, morao preseliti u mjesto Basan, pa onda odatle u Longvek, pa onda u Oudong, pa opet u Pnom Pen… Od silnih informacija, i to samo sumiranih, glava mi se u mašti pretvorila u raščupano klupko vune.

Iz daljeg čitanja izvodim zaključak da u kompleksu ustvari nema građevine u svom izvornom obliku. Jedini objekat iole sačuvan u originalu je Napoleonov paviljon, a on se trenutno renovira. Palača skoro da nema nijednog argumenta da me uvuče unutra. Ova dva stražara ukočena i zakopčana do vrata na ovoj vrućini dodatno mi ubijaju volju, a kap koja je prelila čašu, osim bezobrazno skupih ulaznica, je i pravilo da žene moraju imati odjeću koja prekriva noge. Znači, mokar sam, gorim, gladan sam i ženi ne daju da uđe, osim ako ne obuče neke hrke koje će joj posuditi. Na sve to, ne znam šta bih i gledao kad uđem. A i one stražare još vidim. Ljudi imaju i šljemove na glavi. Dobro! Sumiram opet! Protiv ulaska je svašta nešto, za ulazak – ništa. Mislim, nije baš ništa, ali moram tako sa sobom, čvrsto, nepokolebljivo. Ako nađem samo jedan razlog – ulazim.

Šalterdžija na kartama mi rukom pokazuje da se gubim. Smetam. Kao da vidi da sam se predomislio. Vjerovatno se pitao: „Što se ova budala smije kad sam ga ovako drsko otjerao“. Iz zahvalnosti, dragi šalterdžijo, iz zahvalnosti. Kilometar do onog istog Romdeng restorana ličio je na hod iznemoglog pustinjaka u nastojanju  da se domogne pustinjske oaze. Samo sam se skljokao u debelu hladovinu tropske bašte i željno čekao džinovsko angkor pivo od 600ml.

Razmjenjujem zavodljive poglede sa bazenom pored nas. Cvrkut ptica mi masira mozak. Kralj nema nasljednika. Znam, ništa ni s čim. Valjda su vrućina i umor u pitanju, ili ptice pogrešno cvrkuću. Uglavnom, ovo zadnje, da kralj nema nasljednika, je tačno. Njegovo veličanstvo kralj Norodom Sahamoni je neženja i nema djece tako da nema direktnog nasljednika. Eto, taman kad čovjek pomisli da nema problema… Sreća da je stigao konobar, ko zna kuda bi me nova briga odvela.

Sadašnji kralj Kambodže, Narodom Sihamoni, rođen je 1953. godine u Pnom Penu, a na tron je doveden 2004. tajnim glasanjem tronskog vijeća.

Čekati u Pnom Penu da vrućina prestane značilo je čekati noć, popeti se na određenu visinu, tačnije krov hotela, i hladiti se u bazenu. Razmišljao sam o našem sutrašnjem putu za Siam Riep i mjestima koja ćemo usput obići. Žablji batačići i savinjon bili su priprema za jutro koje slijedi i najčudniji doručak u životu. Mjesec me uporno gledao, ne mareći za privatnost.

 Izdvojeno:

• Izvrsna hrana u izvrsnom ambijentu Romdeng restorana proizašla je iz društvenog projekta koji obučava i osposobljava mlade Kambodžance i uvodi ih u svijet gastronomije i ugostiteljstva.

  

  Ovaj koncept uključuje kmersku kuhinju sa modernim jelima, ali i neka domaća jela iz najudaljenijih dijelova zemlje.

  

  Osim hrane, drveni stolovi i stolice kojima je restoran opremljen, kao i svileni jastuci, drvene rezbarije, papirnati lampioni i slike su takođe djelo ruku lokalnih učenika na obuci.

  

  Romdeng pripada globalnom savezu restorana „TREE“ iz oblasti socijalnog preduzetništva iza kojeg stoje NVO i sva zarada iz ovih restorana koristi se za usavršavanje učenika i za socijalne programe koji će im pomoći da njihova budućnost bude izvjesnija.

  

  Ako vam se Romdeng (Phnom Penh) restoran ne nađe na putu, možda naiđete na neke druge koji rade po istom konceptu, kao što su: Marum (Siam Riep) i Sandan (Sihanoukville) u Kambodži, Makphet (Vientiane) i Khaiphaen (Luang Prabang) u Laosu i LinkAge (Yangon) u Mijanmaru;
• U Kambodžu je najbolje ponijeti keš i to u dolarima po mogućnosti pošto je druga najzastupljenija valuta upravo dolar i njime možete plaćati sve. U suprotnom, možete ponijeti eure ili neku drugu jaču valutu i razmijeniti ih u lokalnim mjenjačnicama, ili podizati novac na bankomatima uz popriličnu proviziju i naplatu transakcije; 
• Šetalište na obali Tonle Sap rijeke do mjesta gdje se sastaje sa Mekongom dobar je izbor za opuštenu večernju šetnju;
• Polja smrti su nekih 17 kilometara od grada. Iako ova posjeta nekome može biti mučna, ne treba je propustiti. Tuk tuk do tamo i nazad koštao nas je 15 dolara;
• Sa tuk tuk vozačima se uvijek možete cjenkati, a ima ih na svakom koraku. Tu, po gradu će vas od mjesta do mjesta odvesti za 2-3 dolara.