Treće je jutro u Puerto Viehu (Puerto Viejo). Nakon trećeg pokušaja nalazim mjesto gdje ću popiti kapućino, što u zemlji kafe, vjerovali ili ne, nije lako naći. Sjednem na terasu jedne barake i posmatram plažu i okean. U plićaku nasukana i prevrnuta olupina broda čini upečatljiv dekor.

Među palmama kamper francuskih tablica. Pitam se gdje su i kad njegovi putnici započeli svoje putovanje. Jedan od silnih pasa lutalica kruži oko vozila. Dosad sam se uvjerio da su bezopasni. Malo dalje šator, dodatno ogrnut crnim najlonom. Ispred njega mlada trudnica u kupaćem kostimu prostire veš na špagu razapetu između dva drveta.

Moj kapućino nešto sporo dolazi.

Gledam nekog brkatog, debelog Horhea kako ubada kokosove orahe dugačkom mačetom, a onda ih otresa u tačke sa izduvanom gumom. Ulicom prolazi nasmijani „Bob Marley“ na biciklu u jamajčanskim bojama, dugački rezanci sa glave samo što mu u špajne ne upadaju.

Još nema mog kapućina.

Na obližnjem stubu skupina lešinara se poredala i osmatra. Gledamo zajedno u bučni autobus što se zaustavlja na prašnjavoj bankini koja bi trebala da bude stanica, iako ništa ne ukazuje na to. Oblak prašine ide nekim Njemcima do mene ravno u kafu.

Srećom moj kapućino još nije gotov. Sad već 20 minuta.

Polako gubim strpljenje i razmišljam da potražim drugo mjesto. Još deset minuta. Majica na liku preko ceste što cupka u mjestu kao da će se upiškiti ima natpis “Puerto Viejo, laid-back attitude”. Ovo se očigledno odnosi i na ugostiteljske radnike, ali ne čekam više, odlazim.

Već sam na cesti i čujem, gospodine, gospodine, kafa vam je gotova. Vraćam se, šta ću. Miješam onu kafu bezvoljno, što bi rekli – proš’o me ćeif. Dignem pogled, a gore još jedan natpis – “and remember patience is a virtue”. Nemam kud, nego da počnem da srčem.

Kad je Kolumbo dotaknuo obale Kostarike na svom četvrtom pohodu na Ameriku i zatekao domaće stanovništvo okićeno raskošnim nakitom i ukrasima, nazvao je „bogata obala“. Da je ime sasvim odgovarajuće i dan danas, govori najviši standard koji ova zemlja ima u Centralnoj Americi, kao i njeno ogromno prirodno bogatstvo.

Osim toga, ovdašnje ljude smatraju među najsretnijim na planeti. Možda je razlog tome što su jedini u ovom dijelu Amerike ukinuli vojsku i uveli demokratiju i tako izbjegli sudbinu nemirnih političkih sistema kojima se odlikuju njihovi susjedi. Nisam znao šta da mislim kad sam i sam dodirnuo istu obalu. Doduše mi nismo došli vodom nego vijugavim cestama iz Paname, praćeni kišom.

Gradić Puerto Vieho (Puerto Viejo) je bio naš odabir za narednih nekoliko dana. Vrijeme koje može biti nestabilno u ovo doba godine, tako se i pokazalo, no temperature su takve da vas i povremena kiša ne mora odvratiti od namjere da se kupate i prohodate plažom. Surferima je svejedno, njih samo zanimaju talasi. U malom mjestu sve vam je blizu, a velike, dugačke plaže vam daju priliku da se osamite kad god poželite.

Puerto Vieho ima nesvakidašnju energiju. Mjesto je to bez otmjenih građevina, sa velikom crnačkom populacijom koja uglavnom vuče korijene sa Jamajke, i mnogo toga se odvija u duhu koji je karakterističan za ovo ostrvo. Grad po kome se na sve strane vrzmaju napušeni Bob Marliji, grad auta zatamnjenih stakala koja se parkiraju gdje se kome svidi, dok ih policija koja često patrolira uredno zaobilazi.

Grad je to pasa lutalica, lešinara, ljudi s ulice. Nerijetko vas zapuhne miris marihuane. Noću odzvanja muzika raštimovanih bendova, brujanje raštimovanih auta i svako veče bi im se pridružile sirene policijskih vozila. Sve to izgleda kao svakodnevna rutina.

Dok šetam gradom, uzalud tražim nešto što se uklapa u Kolumbovu „bogatu obalu“. Vjerovatno je mislio na prirodu. Tu nije pogriješio. Ono drugo na šta je mislio bio je raskošni nakit ondašnjih domorodaca. No sa tim dijelom riznice karipske obale nije bilo poveznica, bar ne ovdje u Puerto Viehu. Bilo je bogatstvo kolorita, šarenih perli i svakojakog jeftinog nakita.

Bilo je i droge, ali mislim da Kolumbo definitivno nije na to mislio. Možda on nije, ali mladi crnac na kojeg nailazim ispred reggae prodavnice, svakako jeste. Ozbiljnog izgleda gestikulira pušenje, pa se zatim dodiruje po nosu, koju vrstu narkotika želim. Ja mu se smješkam u prolazu, a rado bih mu prišao i rekao da se trgovina sa tako odbojnim izrazom lica ne odvija.

„Ko će da ti priđe, ljudi te se plaše, momče.“

Da mu je bio potreban PR pod hitno ispostaviće se već sledeće večeri. Po letargiji prisutnih, radilo se o rutinskoj operaciji. Šestorica do zuba naoružanih policajaca iskaču iz policijskog pickupa i kao na filmu okružuju trojicu mladića. Pogađate, među njima je i moj nesuđeni diler. Brzo su nestali sa pohapšenima, jednako brzo kao što su se i pojavili, bez da je iko posebnu pažnju obratio.

Vjerovatno ne bih ni ja, ali bend iza mojih leđa je bio toliko neuštiman da sam tražio bilo šta što će mi skrenuti misli. Mogao sam recimo kafanu promijeniti, ali izgleda da je neuštimanost lokalnih bendova bila hronična, možda čak i neka vrsta uvrnute turističke ponude. Napustiti objekat ili alkoholom skretati misli su dva izbora. Mogu reći, oba rade.

Sve je u Puerto Viehu nesređeno, a opet nekako šarmantno i nadasve opušteno. Toliko da sam se opušteno nervirao. To je nešto kao da čekate da podignete dobitak na lutriji u podužem redu ispred šaltera i opušteno-nervozno se pitate: hoće li to bogatstvo više.

Posebne vibracije se ovdje osjete. Sve je prožeto duhom reggaea, kulturom ljenčarenja, uz onu čuvenu pura vida na svakom koraku i svako gleda da ušićari nešto kako zna i umije. Mjesto je to gdje vam Poljakinja renta svoju kuću, a vi se pitate “božija ženo, otkud ti ovdje?”.

Mjesto je to gdje vam u najpopularnijem „Tamara baru“ priđe sredovječni vlasnik po imenu Edwin i ispriča svoji životnu priču o ličnom uspjehu. Omamljen vinom slušam njegov baritonski smijeh, dok mi se netom donesena i nimalo ugodno aranžirana hobotnica puši u lice.

Valjda sam na kraju razgovora trebao reći “svaka čast, Edwine”. Ne znam zašto nisam, posebno, jer sebe smatram pristojnom osobom. Po nekim opštim parametrima, Tatjana je svakako bila pristojnija, pa sam njoj, kao i mnogo puta do tada, prepustio da se izdivi Edwinu i prijatno uzvrati na njegovo “have a nice evening“. Edwin je čak imao i bolji bend od ostatka sela.

Mjesto je to gdje su ofarbane, često neobrađene daske sasvim reprezentativni reklamni panoi. Mjesto je to gdje je plan nemati plana. Mjesto je to gdje se južno ka Manzanillu i sjeverno ka Cahuiti nižu rajske plaže i gdje god vam se svidi, jednostavno se zaustavite i bacite u okean.

Ali to je nešto što tek slijedi. Dotad ću nemati plan i pitati se da li je slučajno što Puerto Vieho i pura vida počinju istim slovima.

Više o Kostariki i njenim ljepotama: 

https://pozziz.com/kostarika-1-dio-pokrajina-guanacaste-arenal-vulkan-i-vodopadi/

https://pozziz.com/kostarika-2-dio-obalom-pacifika-od-sjevera-ka-jugu/