Večera je servirana u velikom geru, u neobičnom ambijentu. Kružni bar u sredini gera na plafonu se završavao lepezom od razapetih vučijih koža. Jedna glava se kezila direktno na mene i pratila me mrtvim pogledom. Slijedili su je mrtvi pogledi glave jelena i muflona. U pročelju je na svom tronu u vidu obične stolice sjedila gazdarica sa daljinskim u ruci i televizorom ispred sebe. Gledala je emisiju o životinjama u afričkoj savani. Pored tv-a je visio odrani vuk kapitalac. Uz već opisani interijer, predjelo u vidu mesnog cvijeta, sa laticama od kolutova goveđeg jezika, činilo se kao sasvim dobar izbor.

Karakorum i Erdene Zu manastir

Dan smo proveli sa porodicom djeda Gora. Prenoćili smo u tradicionalnom geru i ujutro, nakon doručka i jahanja poludivljih mongolskih konja, krenuli još dublje u unutrašnjost, prema Hangajskim planinama (Хангай) i Arhangaji provinciji (Архангай аймаг). Kompilacija sa odabranom mongolskom muzikom ide u krug po ko zna koji put. Ne smeta nam. Milozvučni taktovi i glasovi savršeno prate valovite krajolike. U velikoj Orhon (Орхон) dolini dočekuje nas gradić Harhorin (Kharkhorin, Хархорин). Neugledan i prašnjav nema ništa posebno da ponudi, ali ono što nas zanima je mjesto pored njega koje je nekad zauzimao Karakorum (Хархорум), a danas zauzima Erdene Zu (Эрдэнэ Зуу) manastir.

Prije nego uđemo u veliki zidni kompleks sa hramovima, obići ćemo Kharakhorum muzej koji čuva uspomenu na nekadašnju prestonicu velikog Mongolskog carstva. Moderna građevina ispunjena je predmetima (alati, grnčarija, vjerske statue, novac, natpisi u kamenu), portretima vladara, a posebno mjesto zauzima velika maketa grada. Cijela postavka daje jasan uvid kako se u 13. i 14. vijeku u ovom gradu živjelo.

Karakorum je bio Džingis Kanovo sjedište od 1220. godine i glavni grad Mongolske imperije. Tokom njegovih osvajačkih pohoda grad je bio veoma bogat i razvijen. Ekspanzija grada se nastavila i nakon njegove smrti, sve dok Kublaj Kan 1267. godine nije premjestio prestonicu u Kinu, u grad Hanbalig (današnji Peking). Karakorum je uništen 1388. godine tokom invazije Kineza na Mongoliju.

Nakon što nam je u muzeju slika o Karakorumu, njegovoj veličini i bogatstvu predočena od strane Gunđa, poželio sam da napišem nekoliko razglednica koje sam ugledao na izlazu. Još uvijek imam običaj da to radim, tako da ni ovaj put nije bilo iznimke.

Erdene Zu manastir je okružen dugačkim zidinama iz kojih izvire 108 stubova (u budizmu je 108 sveti broj), međusobno ravnomjerno udaljenih (razmak od 15 metara). Nekad je ovdje služilo do 1000 monaha, u preko 60 hramova. Sada su nas dočekala tri. Platili smo ulaz i sačekali našeg vodiča. 

U glavnom Zuu Buda hramu centralno mjesto zauzimalo je dijete Buda i on je posvećen Budinom djetinjstvu. Istočni hram Zuun Zuu je posvećen njegovoj adolescenciji, a hram na zapadnoj strani je posvećen odraslom Budi i zove se Baruun Zuu. Pored svakog od Buda nalaze se i statue drugih Buda i bogova.

Erdene-Zu manastir je prvi  budistički manastir u Mongoliji. Manastir je osnovao Abataj-kan 1586. godine, a materijali iz razrušenog Karakoruma korišteni su za njegovu izgradnju. Manastir je dugo bio zanemarivan, a 1937. godine za vrijeme Staljina je definitivno i zatvoren. Godine 1967. je otvoren kao muzej, a bogosluženje je ponovo počelo tek sa raspadom Sovjetskog Saveza, 1990. godine.

Izdvojen od ova tri, nalazi se tibetanki bijeli hram Lavrin Sum. On je najaktivniji i u njemu se svakog dana održavaju ceremonije kojima se može prisustvovati, uz strogu zabranu slikanja i snimanja. Proveli smo neko vrijeme sa monasima. Atmosfera u kojoj se njihova služba odvijala (nalik onoj koju smo doživjeli u Hangan manastiru u Ulan Batoru) bila jedinstven način da odmorite dušu i tijelo.

U Mongoliji preovladava Žuta kapa Budizma. To je Tibetanski budizam ili Lamaizam, i upravo su Mongoli dali Lamama vlast na Tibetu i podržali reforme koje je škola Žute kape sprovodila. Te reforme su podrazumjevale i celibat među monasima, a centar Žutih kapa (Lamaizma) je postao grad bogova – Lasa (Lassa). Lamaizam je sasvim sigurno zaslužan za očuvanje mongolskog identiteta. Oni koji ga praktikuju, odbacuju sve negativnosti, kao i bilo kakve oblike kažnjavanja. Oni slušaju, uče, mole se, ljubazni su i saosjećajni prema drugima.

Neki od posmatrača, a bogami i od mladih monaha, su bili na ivici sna. Da se ne bi našli u istoj situaciji, povukli smo se ka Harhorinu. Posvetili smo mu još toliko vremena, koliko je potrebno da se ruča, a zatim nastavili dalje.

Tri legende Taihar kampa

Ostavljamo zidine manastira za sobom i zalazimo dublje u Centralnu Mongoliju i Hangajske planine. Valoviti reljef, naš stalni pratilac, sve je bogatiji borovom šumom, ali jednako živopisan i opuštajući.

Razmišljam o mongolskoj kulturno-istorijskoj baštini i razaranjima koja je pretrpjela pod vladavinom Kineza i Rusa. To objašnjava zašto ih Mongolci ne simpatišu, posebno Kineze. Možda mi zato djeluju pomalo utučeni, što sam onako proizvoljno pripisao upravo tim represijama od strane susjeda. Kako li tek zvuči čudno kad vas ta dva vaša susjeda mogu zvati malim, a 18-ta ste zemlja po veličini na svijetu. Možda će predstava o veličini Mongolije biti jasnija ako kažem da je čak 30 puta veća od Bosne i Hercegovine ili skoro 5 puta od velike Njemačke.

Mislio sam da s Gunđom malo “protresem” ovu temu, ali su on i vozač Hiške bili zauzeti traženjem skretanja do našeg sledećeg odmorišta. Kraći safari preko kamenih vododerina i pred nama se ukazao moderan i fino sređen kamp. Velika pomoćna prostorija sa toaletima i tuševima naročito me obradovala. Tuširanje nakon dva dana! Ubrzo ću se uvjeriti da do ovog mjesta vlasnica kampa posebno drži.

No, prije nego postanem svjestan njene revnosti kad je higijena u pitanju, obići ćemo veliku stijenu pored kampa. Granitna Taihar stijena (Taikhar Rock, Тайхар чулуу) dominirala je ovim dijelom doline. Udaljena od bilo kakve kamene cjeline, izgledala je kao da je s neba pala. Ono dosadno naučno objašnjenje kako se od obala obližnje rijeke Khoid Tamir udaljavala milionima godina, radije ću zamijeniti legendom o velikoj zmiji terminatoru. Naime, jednog dana je džinovska zmija izašla iz rupe i počela da jede ljude i životinje. Hrabri junak po imenu Bukhbilegt je odlučio da pomogne očajnim ljudima i natjerao je zmiju nazad u rupu. Otvor je poklopio velikom stijenom, a da bi osigurao da zmija ne izađe, na stijeni je ostavio svoj luk i strijelu. Druga legenda kaže da će onaj ko prebaci kamen preko ove 20 metara visoke stijene dobiti 200 ovaca. Nakon dvadesetak minuta uglavnom bezuspješnih pokušaja, zaradio sam 400 ovaca, iščašeno rame i salve smijeha okupljenih lokalaca. Jednako zdušno su se smijali i Tatjana i Gunđ.

Nagradio sam sam sebe grafitom sa svojim imenom i tako postao jedan od onih koji se stotinama godina potpisuju na Taihar stijenu. Možda je to i prvi natpis na našem jeziku. Kakva-takva utjeha jer izgleda da od onih ovaca nema ništa.

Grafiti su na Taihar stijenu ispisivani vijekovima i na 150 jezika iz različitih perioda (ruuni, Sogd, Uyghur, Mongolian, Nangiad, tibetanski spisi). Najstariji se veže za turski period 6. i 7. vijeka. On je postavljen na vrhu. Mnogi stari tekstovi su vremenom izblijedjeli i skoropotpuno nestali.  

Treća legenda je vlasnica kampa. Već sam pomenuo da je mokri čvor sa tuševima bio njen ponos i dika. Svako malo kad bi ga neko napustio, ona bi navlačila rukavice i glancala sanitarije. Nevješto je krila da joj ne smeta što joj se svaki čas tamo ulazi. Čak je i sa vratima bila neka posebna caka. Vjerovatno da oni kojima nije zaista nužda prije odustanu. Meni je bila, pa sam se mučio nekih pet minuta sa štekom, dok se nisam dočepao blještavih odaja. Nije se bilo lako nositi s njenim čeličnim pogledom. Vidjelo se da je čvrstom rukom upravljala šatorskim rezortom. To se posebno vidjelo na omalenom čikici koji je užurbano radio naokolo. Nosao je krupni inventar, teglio torbe gostima, okopavao i zalijevao cvijeće. Usudio bih se reći da je imao tretman malo bolji od sluge. Predstavljen nam je kao njen suprug.

Ipak, da budem iskren, prema nama je sve bilo u redu. Večera nam je servirana u velikom geru, u neobičnom ambijentu. Kružni bar u sredini gera na plafonu se završavao lepezom od razapetih vučijih koža. Jedna glava se kezila direktno na mene i pratila me mrtvim pogledom. Slijedili su je mrtvi pogledi glave jelena i muflona. U pročelju je na svom tronu u vidu obične stolice sjedila gazdarica sa daljinskim u ruci i televizorom ispred sebe. Gledala je emisiju o životinjama u afričkoj savani. Pored tv-a je visio odrani vuk kapitalac. Uz već opisani interijer, predjelo u vidu mesnog cvijeta, sa laticama od kolutova goveđeg jezika, činilo se kao sasvim dobar izbor.

Priča o posjeti Taihar kampu je ostala na granici bizarnosti i na odlasku. Gazdarica nas je srdačno pozdravila i onda je nekim mlijekom posula točkove – Gunđ kaže da nas sreća prati. Mahala je za nama. Mahala je i njena mlada uposlenica, i njen sluga-muž. Mahala su i tri magarca što su nam čitavu noć pasli oko gera. Prvu noć su nam remetili pijani Mongoli, drugu, lavež rastrčanih ovčara, a evo sada i gladni magarci.

Na obodu vulkana

Nakon tri dana putovanja mongolskim prostranstvima, polako vas obuzima jedinstven osjećaj slobode. Na tome ne možete da ne zavidite Mongolcima. Kuće se i kreću gdje im je volja, a slika kako na konjima ili motorima tjeraju svoja stada, sasvim je uobičajena. Dok o ovome razmišljam, jednu drugu, neoubičajenu sliku priroda je upravo razastrla pred nama.

Rijeka Čulut (Chuluut/Чулуут гол) zaustavila nas je u jednom boriku da se pohvali svojim širokim i stjenovitim kanjonom. Usjekla se kroz stijenje ohlađene lave, davno umrlih vulkana i sad se tu šepurila pod nama, presijavajući se na suncu. Imala je svo pravo na to.

Da i dva Mongolca malo zavide nama pobrinula se ćirilica. Bili su vidno iznenađeni kad su vidjeli da znamo da čitamo mongolski na znakovima pored puta (Mongolci pišu svoj jezik na ćirilici (fonološki) koju su im nametnuli Rusi tokom svoje vladavine, i to nikad nije promijenjeno). Naš vozač Hiške kao da je i sam poželio da mu se zavidi, pa je po ulasku u Horgo-Terhin Cagan nacionalni park (Khorgo-Terkhiin Tsagaaan Nuur, Хорго-Тэрхийн Цагаан нуур) počeo izvoditi svoje vozačke ludorije. Kao da dotad nismo već dovoljno vidjeli.

Padine Horgoa (Khorgo, Хорго) prekrivene su ohlađenim vulkanskim stijenjem koje je vulkan iz svoje unutrašnjosti izbacio i razbacao kilometrima naokolo. Dok smo se penjali tim putem, ako se tako uopšte može nazvati, Hiške je vozio kao da auto nije njegov, a izgleda da je zaboravio i na putnike. Samo smo čekali da nešto na autu otpadne. Iznenadili bi ste se performansama ovog vozila. Uži i izdignutiji od džipova i sa Hišketom za upravljačem nije znao za prepreke. Gunđ i sam priznaje da nikad nije imao takvog vozača. Nekako smo stigli živi do zaustavne tačke, a onda smo put ka vrhu morali nastaviti pješice.

Penjali smo se još nekih 45 minuta kroz vanzemaljski reljef i bili nagrađeni najspektakularnijim pogledom na okolinu koji se može zamisliti. Erupcija koja kao da se desila nedavno, a ne prije više od 9000 godina, formirala je jedinstveno prirodno okruženje. I sam krater je izgledao fascinatno. Kanon je bio oduševljen, pa je škljocao bez prestanka.

Horgo vulkan nalazi se u sklopu Nacionalnog parka Horgo – Terhin Cagan. Nacionalni park prekriven topolinim i breskvinim šumama naseljavaju divlje životinje i razne vrste ptica. U njemu raste rijetka trava, divlje jagode, razne vrste cvijeća i bobica. Vulkan Horgo je visok 2210 metara, sa kraterom širine 200 i dubine 100 metara.

Umorni od penjanja i opčinjeni pogledom mogli smo tako ostati satima na vrhu Horgoa. Umjesto toga, odlučili smo da obiđemo cijeli krug oko kratera, pa tek onda krenemo nazad.

Zabačeni kamp i jezero Terhin Cagan

Nakon vulkana, plan je bio da se prvo smjestimo u jedan, pokazaće se, veoma zabačen kamp gdje nas na ručku čekaju naši novi mongolski prijatelji, a zatim odatle da odemo u obilazak velikog jezera sa druge strane Horgoa. Drugi dio dana provešćemo sa porodicom i učestvovati u njihovim svakodnevnim poslovima.

Prilaz kampu je bio safari za sebe, a puta uglavnom nije ni bilo. Na nekim dijelovima, Hišketov micubiši je bio vjerovatno prvi auto koji je tu prošao. Nakon toplog dočeka prisustvovali smo pripremi veoma popularnog nacionalnog jela buzz. Radi se o knedlama punjenim sitno sjeckanom ovčetinom. Gledali smo mladu domaćicu kako na krevetu oklagijom rola komade tijesta i u njih uvija meso. Postupak se ponavljao, a oklagiju bi svaki put odložila na čupavi prekrivač na krevetu. Oko ručka u pripremi njena kćerkica je mlatila nogama, a za Kazahstansku sapunicu (kako je Gunđ objasnio) na malom televizoru niko nije mario. Ručali smo vani. Bilo je vrlo ukusno. Dlačice sa prekrivača nisu se vidjele – ni osjetile.

Zahtjevan teren za vožnju uzeo nam je 45 minuta do jezera Terhin Cagan (TerkhiinTsagaan Nuur, Тэрхийн Цагаан нуур) ili u prevodu Velikog bijelog jezera. Vulkan Horgo se i ovdje pobrinuo za nesvakidašnju prirodu, jedino što je zaboravio da otjera rojeve insekata koji su mi se bukvalno zabijali u lice. Kao da sam prolazio kroz providnu zujeću zavjesu. Na sve to, umalo sam bio opkoljen uznemirenim jakovima koji su umislili da imam nešto protiv njih i njihove djece.

Kao da mi to nije bilo dovoljno pa sam na povratku pratio Gunđa u suludoj akciji uvlačenja kroz tijesni kameni otvor u zemlji. Čučali smo u omalenoj pećinskoj sobi koju lokalci koriste u religijske svrhe i u njoj ostavljaju sitne darove da odobrovolje zle duhove. Ja nisam imao šta da ostavim i vjerovatno sam zato jedva izašao iz rupe.

Ne bih mogao reći da je jezero ostavilo jak utisak na mene. Moram pomenuti i cijene u lokalnoj prodavnici. Bile su veće u ovoj zabiti nego li u samom Ulan Batoru.

Ostatak dana obilježilo je razgledanje okoline i druženje s našim domaćinima. Da Mongolci baš i nemaju osjećaj za privatnost, potvrdilo se kad je glava domaćinstva bez ikakve najave prekinuo Tatjanin poslijepodnevni dremež a sve to u namjeri da instalira malu bubnjaru. Natrpao je peć drvima i kamenjem, a onda unučiće (dječaka i djevojčicu) poslao da nakupe sasušenog kravljeg izmeta koji se mogao vidjeti na svakom koraku. Sasušena balega je obavezna u paljenju vatre. Ona sagori prva, a vijek vatri produže drva, i na kraju usijano kamenje. Bilo ih je neobično i zabavno vidjeti kako je bezbrižno i igrajući se skupljaju po poljani. Djevojčica sa tipičnim ovalnim licem i izrazito rumenim, od vjetra ispucalim obrazima posebno je bila simpatična. Trčkarajući unaokolo na momente bi nestala među stotinama životinja.

Večera je protekla u znaku još jednog tipičnog mongolskog jela – Budaatai khuurga.

Budaatai khuurga je riža pomiješana sa sjeckanom jagnjetinom (može biti i govedina), lukom, kupusom, mrkvom i paprikom.

Siguran sam da uz ovo jelo po tradiciji ne ide kečap, ali Mongolci su ga, što sam već i ranije primijetio, posipali po svemu i svačemu. Kakvo otkriće! Kečap! Hiške ga je očigledno obožavao, jer je cijelu večeru ofarbao u crveno. Inače, mongolska kuhinja je prilično zdrava jer se namirnice termički kratko obrađuju, a jede se meso zdravih životinja koje u nezagađenoj okolini pasu travu, samoniklo voće i povrće, i ljekovito bilje.

Ostalo je još da se sakupi stoka. Neki su izjahali sa domaćinima da dotjeraju odlutala grla, a moja saputnica je aktivno pomagala. Sunce je polako ostavljalo uvučenu kotlinu bez svjetla, a mraku su se zadnji odupirali bijeli gerovi.

Oči su mi boli solarni panel i satelitska antena. Izgledali su kao strana tijela na geru domaćina. Iako su Mongolci uglavnom tradicionalisti i ne robuju modernim životnim navikama, ovo je  manje-više uobičajena slika, jednako kao i televizor, kompjuter ili mobilni telefon.

Gerove ili jurte (yurta), kako ih u drugim državama centralne Azije zovu, nomadi na proljeće postavljaju na prostrane pašnjake u planinama. Pred zimu se sklanjaju sa brisanog prostora u niže predjele tražeći zavjetrinu za svoje kampove. Sklapanje gera nije komplikovano i počinje od okvira vrata, a zatim se od okvira na obe strane slažu sekcije (kanati) kružnog zida sastavljene od tankih ukrštenih greda. Na vrh kružnog zida uglavljuju se dugačke grede koje se spajaju u centru krova a vezuje ih kružni prsten. Svi spojevi se učvršćuju tankim kožnim trakama. Završena konstrukcija prekriva se debelim komadima od vune ili od pamuka, te slojevima platna, a za zaštitu od kiše u novije vrijeme koristi se i najlon. To se sve učvršćuje konopcima od životinjske dlake. Da se ger rasklopi potrebno je manje od sat vremena. Iako ger ili jurtu mnogi svojataju (Kazasi, Kirgizi, Uzbeci i dr.) istoričari tvrde da potiče od Burjata, naroda koji živi u Sibiru, u oblasti oko Bajkalskog jezera. Jurta se proširila po čitavoj centralnoj Aziji zahvaljujući Džingis Kanovim osvajanjima.

Sa pričom o geru završava se i još jedan dan u Mongolskoj divljini. Još samo da to neko objasni jaku (yak) ne bi li nam prestao pasti na uho cijelu noć i oglašavati se nekom vrstom groktanja.

Cacerleg i termalni izvori

Na putu ka termalnim izvorima našao nam se Cecerleg (Tsetserleg, Цэцэрлэг). Jedino što je bilo interesantno vezano za ovaj grad bilo je upravo njegovo ime. Malo smo švrljali po neuglednim prodavnicama i još neuglednijim ulicama.

Ručak u restoranu Fairfield  koji važi za najbolji u gradu (po mongolskim standardima, naravno) nije ništa popravio utisak o glavnom gradu Arhangai provincije. Zato smo krenuli ka termalnim izvorima da sumiramo utiske naše šestodnevne avanture i “popravimo” rastrešene kosti u toplim kupkama.

Put do tamo ne postoji, osim uobičajenih tragova guma. Hišketova vožnja brdovitim goletima, tek ponegdje ogrnutim šumom četinara, samo će potrebu za relaksacijom pojačati. Svojevrsan safari trajao je otprilike sat vremena nakon čega smo ugledali kompleks kampova u dolini.

Tsenkher Hot Springs (Цэнхэр халуун рашаан) su pametno ostavljeni za kraj avanture. Bazeni sa vrelom i toplom vodom bili su idealni za opuštanje. Prvi put je nebo bilo oblačno. Čak je povremeno zadirkivalo kišnim kapljicama, ali nije moglo pokvariti utisak. Sutra nam slijedi dug povratak nazad.

Na našem putovanju po unutrašnjoj Mongoliji prešli smo sve ukupno oko 1500 kilometara. Doživjeli smo je u njenom izvornom izdanju, upoznali divne ljude i osjetili njihovu slobodu življenja koju tako ljubomorno i s pravom čuvaju. Čitavo vrijeme smo se osjećali bezbjednim (osim onih pijanih Mongola prve noći i možda onih pasa djeda Gora) i nije bio nijedan momenat da smo pomislili da negdje nismo dobrodošli. Zbog svoje veličine i geografske izolovanosti nećete se puno sretati sa strancima, što je bio dodatni plus – bar za mene.

Izdvojeno:

• Pošto je Mongolija zemlja sa siromašnom infrastrukturom i do mnogih atraktivnih mjesta u prirodi gotovo da i nema puteva, najbolje je da angažujete vozača i vodiča. Većina agencija nudi takve aranžmane. Mi smo naš put dogovorili sa lokalnom agencijom (Rara Avis Travel)
• Ako nemate problem da putujete sa drugima, troškovi će vam biti manji, ali ćete u tom slučaju vjerovatno i ovu predivnu zemlju doživjeti na manje intiman način. Osim toga, više niste samo vi gospodar vašeg putovanja
• Spremite toplu odjeću, jer su padovi temperature uobičajeni, posebno noću.
• Trebaće vam obuća praktična za pješačenje, kao i papuče
• Imajte na umu da mnogi kampovi nemaju regularne toalete, niti tuševe
• Lampe koje idu na glavu treba imati jer u mnogim gerovima nema svijetla, a može zatrebati i za noćne odlaske do poljskog wc-a (neki znaju biti baš udaljeni)
• Neki sitni poklončići za vaše domaćine i male Mongolce uvijek su dobrodošli
• Kad je hrana u pitanju treba znati da meso apsolutno dominira, posebno ovčetina i govedina
• Iako su hrana i ulazi u muzeje i manastire uključeni u aranžman, uvijek treba ponijeti nešto gotovine sa sobom