Za mene je Siam Riep bio pravo otkriće. Svaki grad ima neko svoje slavlje. Okite se ulice, pojave se ulični prodavci, narod se sredi, pa pije, jede, paradira uzduž i poprijeko i traži sebi zabavu. E, taj vašar, da ga tako nazovem, u ovom gradiću je izgleda svaki božji dan.

Teško je opisati nevjerovatnu energiju koje vlada u ovoj svojevrsnoj stanici za kmerske hramove, odmaralištu za milion istraživača koji tokom godine dolaze da udahnu dah daleke prošlosti. Tuk tukovi poput pčelica od jutra do mraka jezde ulicama grada. Razvoze ljude pristigle u njihov grad iz cijelog svijeta. Moglo bi se reći da Siam Riep po danu spava, iako bi se u poređenju sa većinom gradova i tada mogao smatrati itekako budnim. Ali kako se bliži noć, njegove ulice postaju scena jedinstvene predstave.

Popale se raznobojna svijetla, zanjišu ulične dekoracije, izmiješaju muzike, razviču prodavci, uskomešaju auta, tuk tukovi, biciklisti i pješaci. Dimovi iz restoranskih kuhinja zamirišu, a stolovi u baštama se zašarene od hrane. Centar zbivanja je zona oko Pub Street koja po noći postaje pješačka zona i veče „a la Siam Riep“ može da počne. Kad bih mogao odgovoriti svim ovim vikačima, ovima što mi se unose u lice, blokiraju put, dodaju reklamne flajere i diskretno, šapatom izgovaraju nepristojne ponude, morao bih početi već sad, po izlasku iz hotela. Noć u Siam Riepu je noć ponuda i odbijanja, sa tek ponekim pristankom. To što je Valentinovo samo će udvostručiti napore onih koji nude.

Evo, već po izlasku iz hotela, moram da odbijem prvog, od mnogih tuk tuk vozača koji će me salijetati ostatak večeri. Odbijam i koktele u pola cijene. Sjeckani sladoled ću možda kasnije, sad ću samo pogledati kako ga ovaj vješti mladić priprema.

• Ne, ne, gospođo, masaža mi ne treba. Ne znam šta vam znači to namigivanje, a i ležaljke i peškiri vam izgledaju ofucano.
• Ne treba mi tuk tuk, pa hotel mi je tu pred nosom.
• Divne su vam ribice i akvarijumi, ali se bojim da se ne prejedu od mojih tabana.

Krokodilburger? Pa, hm, mislim da ću se vratiti. Ne može biti lošiji od buba koje sam koji dan ranije jeo na putu od Pnom Pena do Siam Riepa.

• Kmerski roštilj, kmerski roštilj! Muzika uživo! Izvolite, izvolite! Pjevaljka nam nema pojma o pjevanju! Pjevaljka nam nema pojma o pjevanju! Ona je samo tu da se gosti ne zadržavaju duže nego što želimo.

Naravno, ove zadnje tri rečenice sam ja dodao. S razlogom, jeri nisu daleko od istine.

• Putna torba?
• Ne treba, hvala.
• Set šerpi?
• Da li ste ozbiljni?

Evo, točeno pivo pola eura. Niko ga ne nudi. A i zašto bi kad je bašta puna.

• Molim, ne čujem?
• Hašiš! – Ne, ne.
• Sigurno?
• Sigurno!
• Možda neka djevojka?

Sad odmahujem rukom i pitam se je li me ovaj omaleni, žgoljavi Kambodžanac zavitlava.

• Može oboje u pola cijene! – uporan je.

Znači, nešto kao, platiš jedno, dobiješ dvoje. Pitao bih ima li dodatnog popusta ako bi dama podjelila hašiš sa mušterijom, ali šutim. I ovako se jedva branim od ovog nasrtljivca.

• Gospodine, gospodine! Večeras, gore na krovu imamo žurku, muzika uživo, kokteli u pola cijene – zaustavi me djevojka nalik na beskućnika i tutnu mi flajer u ruku.

Povlačeći se unazad, umalo ne padoh na proročicu sudbine

• Uđite, uđite – povika, iako bi prikladnije bilo – padnite, padnite.

Nekako se zaustavih da joj ne uništim niski stolić, za kojim je premetala očerupane karte. Već sam se vidio kako ih sabirem okolo i ganjam kristalnu kuglu oko nogu prolaznika. Veče jedva da je bila i počela, a već sam imao osjećaj progonjenosti. Konačno, moja ljepša polovina me spašava.

• Nisam još sve obišla. Vidjela sam divne marame za…

Jasno je da se misija kupovine poklona nastavlja. Ok, pošto nema mirnog, naći ću najmanje bučno mjesto. Kao što rekoh, Valentinovo je – Dan zaljubljenih. Popiću nešto, opustiti se, posmatrati ljude i to ludo šarenilo prije nego što sa ulaskom u noć postane totalna ludnica.

Ova dva momka što upravo rasklapaju ljestve preda mnom i kače na nosače dekoracije ogroman ram u obliku srca očigledno ne čitaju misli, inače ne bi to baš tu radili. Ok, okačili su srce, zašto bi to bilo kome smetalo. U redu, ovaj par što se odmah stvorio da napravi selfi. Pa šta, baš simpatično. Evo ga, još jedan par. Evo, još jedan, a drugi par čeka.

Oo, evo i kineske porodice!

• Molim vas, možete li da nas slikate? Evo, samo ovdje pritisnete…

Tu, na metar od mog stola. Ne vjerujem. Možda je najbolje da se samo opustim, preokrenem situaciju u svoju korist i uživam u pogledu i u hladnom pivu. U ovom drugom, očigledno manje.

• Naravno da hoću, samo da spustim pivo… Nije problem, evo samo da ostavim pivo… Samo trenutak… Da li je realno?

Ovoj bakici sa ogromnim Nikonom odgovaram očima. Pogađate, čaša sa pivom mi je na usnama. Stvara se red. Odjednom to postaje najfrekventnije mjesto u gradu. Ipak, uspio sam brzo da potisnem neku blagu nervozu koja se isprva pojavila i počelo je da me zabavlja ko je sve zaljubljen. Smjenjuju se parovi. Ima i onih koji su zaljubljeni sami u sebe. Nekad srce zakrenu, pa se i sam nađem na fotografiji u pozadini. Evo ih, Japanci, znači odoh za zemlju izlazećeg sunca. Malo zatim, u Poljsku, pa Njemačku, Kinu. Ne znam ova dvojica odakle su. Postaje sve zanimljivije. Miks zvukova se pretvara u složnu larmu, džinovski zvučnik od kojeg se cijeli grad trese.

Kao da mi se više i ne ide odavde, zašto bih inače naručio još jedno pivo. Ne ide mi se ni iz Siam Riepa. Uopšte, iz Kambodže. Ipak, dok putujem svijetom kroz uokvireno srce, misli mi polako dozivaju Koh Samui, tajlandsko ostrvo na kojem slijedi sedam dana strogog izležavanja i odmora od vrlo sadržajne, ali i pomalo naporne vijetnamsko, kambodžanske avanture. Stiže mi i društvo.

• Evo, ove marame! Pogledaj! Zar nisu divne? Uh, baš je vruće… Šta se ovaj narod okupio oko tebe?