Popeli smo se na Mon Blan (Mont Blanc), prošli kroz utrobu planine i izašli u Italiju. Najviši vrh Evrope bio nam je iza leđa i ovdje nam se predstavljao kao Monte Bianco. Do Torina, našeg odredišta u naredna tri dana, provezli smo se kroz živopisnu Aosta dolinu (Valle d’Aosta). Putem nas je pratila živahna planinska rijeka Dora Baltea i brojni zamkovi sa uzvisina pored kojih smo prolazili. U nekadašnju prestonicu Italije ušli smo u sumrak. Na recepciji hotela „Galimberti“, u blizini Olimpijskog sela, dočekala nas je recepcionerka u kasnim pedesetim i sa vrlo skromnim poznavanjem engleskog jezika, toliko, da je u pomoć morala zvati spremačicu da bi nam pokazala sobu i gdje ćemo da parkiramo auto. Razumjeli smo da sutra u smjenu dolazi njen kolega koji će nas razumjeti i samim tim biti više od pomoći.

Hotelska soba i toalet bili su uredni i čisti, a to je ono što nam je bilo i najvažnije u nekom hotelu. 

Dan 1

Jutarnje sunce nagovještavalo je predivan dan. Nakon doručka smo upoznali recepcionara koji zna engleski. Objasnio nam je gdje nam staje autobus do centra grada i gdje možemo kupiti karte. Put do centra je trajao nekih 20 minuta uz konstantno truckanje jer je vozač vozio tramvajskom rutom. Sve se treslo, uključujući stakla i putnike. Mršavi vozač je poskakivao na svom sjedištu i stalno vraćao sunčanice na vrh nosa. Vodio je živu konverzaciju sa ljudima oko sebe. Niko nije mario za natpis iznad njegove glave koji je upozoravao putnike da se ne upuštaju u razgovor sa vozačem. To je tako trajalo sve do zadnje stanice. Nedostajala je samo kafica i da se izljube na  rastanku. Nakon silnog trenja, izašli smo u centru po jednu kilu lakši i uputili se u Turist biro da kupimo „Torino City Card“ o kojoj smo se već ranije informisali.

„Torino City Card“ vam omogućava obilazak mnogih znamenitosti u Torinu i okolini , kao i korištenje gradskog prevoza, besplatno ili uz popuste. Cijena zavisi koji tip karte uzimate, tačnije, na koliko dana, i u zavisnosti šta sve želite da vidite.

Obilazak grada smo otpočeli odmah tu, na trgu Reale sa istoimenom palačom. Prošli smo kroz dvorište palače Reale i uputili se u Duomo koji se nalazi odmah pored.Ovdje, u ovoj katedrali je smješteno sakralno platno, Sveti Sindon (Sacra Sindone) u koje je, vjeruje se bio umotan Isus Hrist poslije skidanja sa krsta. Platno je ovdje od 1578. godine. Kako je tu dospjelo i da li ima ikakve veze sa Isusom, ostaje misterija. Za nas potpuna, jer ga nismo ni vidjeli.

Vratili smo se u Kraljevsku palaču (Palazzo Reale) koja je dva vijeka bila dom kraljevske porodice Savoja (Savoya).Na ulazu nas dočekuje Vitorio Emaunel II (Vittorio Emanuele II). Njegovi ogromni portreti stoje okačeni sa obe strane ulaza u ovo ogromno zdanje. Unutra smo naišli na ono što smo otprilike i očekivali, vođeni ranijim iskustvima. Bila je to raskošna palača, sa velikim prostorijama i visokim svodovima. Za oko mi je zapalo  kraljevsko porodično stablo koje se završavalo sa imenom Vitorio Emanuel III i imenom njegove žene, crnogorske princeze Elene Petrović Njegoš. Idući dalje naišli smo na veliku balsku dvoranu, sobu za bankete sa ogromnim stolom i komplet posuđem na njemu, mnoge slike raznih dimenzija, mnogo portreta raznih poznatih ličnosti iz raznih perioda vladavine ove dinastije. Sve to se uklapalo u luksuzni zidni dekor, velike i masivne lustere i oslikane tavanice.

I tako, očiju zacakljenih od silne raskoši dočekali smo podne. Sunce je dolazilo i odlazilo, a mi počeli osjećati glad. Izabrali smo nasumice mali restoran i smjestili se u jednu prostoriju u kojoj nije bilo drugih gostiju. Pokušavali smo da „provalimo“ meni na italijanskom, a onda smo samo naručili. Prostorija sa animacijama na kupolastom plafonu nikako se nije uklapala u drveni interijer do pola zidova i poželio sam da upoznam čovjeka koji stoji iza ove bezukusne kreacije. Kad sam skinuo pogled sa tavanice ugledao sam još nešto što nisam imao priliku nikad prije vidjeti. Bile su to dvije konzerve koka-kole ispred ljudi do nas, i to od pola litre. Koka-kola od pola litre?! Dok sam se nekulturno kezio visokim kolama, dvojac je pristupio ispijanju istih bez ikakve reakcije. U narednih pola sata naša prostorija je uspjela da se napuni dupke i ponovo isprazni. Pomislio sam da smo nepristojni što smo tu već debelih 35 minuta. Imao sam tačno onoliko novca, koliko je račun iznosio. Nisam to volio, a još manje sam volio onaj konobarski pogled kad ne dobiju bakšiš, kao da ste nešto ukrali ili ručali džabe.

Ne čekajući streljanje očima, ustali smo i uputili se na trg Kostelo (Piazza Costello), u palaču Madama (Palazzo Madama).

Ova palača je naknadno nadograđena 1752. godine na već postojeći zamak iz 1400. godine i na nju su naslonjena dva tornja nekadašnje rimske Porta Pretorije (Porta Pretoria). Danas je to gradski muzej antičke umjetnosti sa postavkama izloženim na četiri etaže.

Obišli smo sve, zatim staklenim liftom izašli na jedan od tornjeva odakle se pruža pogled na krovove Torina i visoku kupolu Mole Antonelijana. Gledajući dole turističke autobuse kako se parkiraju na trg Kostelo, posegnuo sam za ruksak da vidim kartu grada – nije je bilo. „Sjajno!“- rekao sam naglas.

Kratka istraga je dovela do saznanja da sam kartu, omađijan glupim  interijerom i kolama od pola litre, zaboravio u onom restoranu. Dio krivice je pripisan i konobaru, jer sam žurio da izbjegnem njegov bijes što je ostao uskraćen za bakšiš. Kratko nerviranje zbog eventualne kupovine nove karte je završeno otkrićem da imamo još jednu kartu u brošuri koju smo dobili u Turist birou, a entuzijazam se iznanada vratio. Odjednom sam se sjetio da sam možda jutros u katedrali krajičkom oka vidio Isusovo platno. Odlučio sam se vratiti jer je bilo blizu, ali nas je dočekalo novo iznenađenje. Naime, crkva je bila zatvorena. Sjetio sam se svojih dana u Italiji, nekoliko godina ranije i ljubljenja vrata samopusluga zbog dvokratnog  vremena, ali nisam znao (dosad) da i „božje kuće“ rade dvokratno. Gledali smo u masivna dvokrilna vrata od drveta i pomislio sam da je i Svemogući počeo da poprima osobine svojih sljedbenika i odlučio da ne sluša njihove vapaje od 12:30 do 15:00. Na neke stvari jednostavno ne možete uticati.

Na red je došao gelato italiano i to u tri kombinacije: kafa, tiramisu i vanilija. Poznato je da su Italijani broj jedan u spravljanju ove poslastice, a Torino je sam sebe proglasio za mjesto gdje se može pojesti najbolji sladoled u Italiji. Da li je to tačno ili ne, ne znamo, ali zamjerki nije bilo. Jedući sladoled i šetajući ulicom Akademije nauka stigli smo do naše zadnje odrednice za taj dan. Bila je to barokna palača Karinjano (Palazzo Carignano).

Po mnogima najljepša građevina u gradu. Izgrađena je od fasadne cigle i pripadala je porodici Karinjano – jednom ogranku kuće Savoja i precima italijanskih kraljeva. Vitorio Emanuel II, kralj koji ujedinio Italiju (1861. godine) se rodio u ovoj palači 1829. godine. Danas je to muzej (Museo Nazionale del Risorgimento Italiano), bukvalno prevedeno: Nacionalni muzej preporoda. Postavke u muzeju su posvećene ujedinjenju Italije.

Po ovoj palači, za razliku od  palače Reale i Madame, nema švrljanja naokolo. Obilazak je sa vodičem. Ovaj naš je bio ženska verzija Bob Roka sa naočalama i „šerpa“ frizurom (šerpa frizura je nastala iz vjerovanja da je važno biti podšišan, a nevažno je kako). Prije početka ture je dobro istresla nos tako da su odzvanjali hodnici Karinjana, a onda je krenula da priča kao navijena. Ja sam u isto vrijeme bio zauzet razgledanjem gomile holova, stepenica, zaobljenih zidova, prolaza itd., i vodio bitku sa njenim pomoćnikom na začelju koji nas je skupljao kao piliće da bude siguran da niko ne odluta. Svoju revnost posebno je trenirao na meni, predosjećajući da sam sklon „nedozvoljenim“ radnjama. Iako je palača unutra izgledala zanimljivo sa svim tim neobičnim lukovima, zaobljenim zidovima, uskim tunelskim prolazima i raskošno dizajniranim stepeništima, meni je izgledala nekako jednobojno i beživotno. Pošto je bila zatvorena zbog renoviranja i tek nedavno otvorena, pitao sam se da li možda predstoje još neka ukrašavanja zidova ili nešto slično.

U međuvremenu dozu živosti unijela je postavka italijanskog baroknog slikara Stefana Maria Legnanija (1660.-1715.). Sve slike su bile velikih dimenzija i plijenile su svojom veličinom, možda i više nego samim prikazom. Uslijedila je posjeta luksuznoj spavaćoj sobi u rokoko stilu sa pozlaćenim zidnim površinama i ornamentima u čijoj sredini je stajao isto tako ukrašen veliki krevet. Soba je neodoljivo podsjećala na onu Bavarskog kralja Ludviga II, u njegovom dvorcu Linderhof u Alpama. Sve u svemu, Karinjano je zanimljivo zdanje, ali daleko je od toga da me ostavilo bez daha i čini se da ću se više sjećati ženskog Bob Roka i njenog KGB pomoćnika negoli same palače.

Tako se naš obilazak završio onako kako smo i planirali, osim što smo propustili da vidimo sakralno platno, a kako, ostat će misterija jer se, sutradan će se ispostaviti, radi o platnu oko jedan metar širine i oko četiri metra dužine.

Naveče smo izašli u šoping centar Linjano (Lignano) koji se nalazi u blizini našeg hotela. Na putu do tamo prošli smo kroz Olimpijsko selo koje je zjapilo, onako u sumrak, sablasno prazno i osjetio sam neku nelagodu i blagu ljutnju što se niko nije pobrinuo za rezervni plan kad se igre završe. Prošlo je šest godina od Olimpijade, a gomila betona i asfalta stajala je neiskorištena.Prešli smo pasarelu koja je vodila do šoping centra i onda tumarali ogromnim zdanjem, onako kako se tumara po kompleksima ove vrste. Sve smo začinili večerom i nekako smogli snage da se istim putem vratimo do hotela. U povratku sve je još više izgledalo avetinjski.

Dan 2

Drugog dana Svemogući je izgleda pročitao moje misli vezane za njegovo dvokratno vrijeme i odvrnuo nebesku česmu. Padalo je i bio je polumrak, ali to me nije nimalo obeshrabrilo. Izašli smo iz hotela i odmah iza ugla nabasali na kinesku prodavnicu i kupili dva najskuplja i najveća kišobrana koja smo platili „čitavih“ 6 eura. Put do centra ponovo je prošao uz resetovanje unutrašnjih organa i razmještanje doručka u stomaku, a zatim smo krenuli pravac prema Duomu da vidimo čaršav sa Isusovim likom. Kiša u Torinu i nije tolika smetnja jer su mnoge ulice pod arkadama i kišobran vam ustvari treba samo kad prelazite preko poprečnih ulica. Ulice pod arkadama ukupno su duge 18 kilometara i datiraju sa početka 16. vijeka. Kralj je gradio arkade da bi mogao nesmetano šetati sa svojom svitom, i hvala mu na tome.

Kad smo ušli u Duomo i uredno odložili kišobrane, pošli smo do mjesta gdje sam mislio da sam vidio Isusovo platno, ali nije bilo tamo. Pa nije džaba bila misterija, pomislih. Još malo sam tragao i otkrio ga u kapelici u uglu Duoma. Sjeli smo malo i posmatrali ga u tišini, sa još nekim „ovčicama“.Bila je to replika originala, koji se mogao vidjeti na video bimu, na lijevom zidu crkve. Gledajući platno na velikom ekranu i usred crkve, bilo je potpuno novo iskustvo, a sam prikaz je podsjećao na telešop. Da ironija bude potpuna, falilo je samo: „Ako nazovete odmah, stičete mogućnost da dobijete dva Sveta platna po cijeni jednog!“. Prateći tako, pomalo zbunjen, televizijsko Sveto platno, vrebao sam priliku da uslikam pravo Sveto platno. Držao sam spreman mali aparat ispod koljena (pošto su mi časne sestre izbile „pištolj“ iz ruke morao sam potegnuti za „nožić sakriven u čizmi“) i čekao da redovnice prestanu piljiti u mene. Napravio sam par klikova uz standardno negodovanje i protivljenje moje savjesti. 

Poslije konačnog otkrića Svetog platna naš obilazak se nastavio po planu, što je značilo do Egipatskog muzeja (Museo Egizio).

Ovo je drugi po veličini Egipatski muzej na svijetu, poslije onog u Kairu, i jedini koji je potpuno posvećen umjetnosti Egipta. Kolekcija je zaista impresivna i sadrži 5.268 eksponata, od minijaturnih figura do onih velikih kamenih koje su, poput one Ramzesove, visoke preko tri metra.

Osjećanja su mi bila pomiješana. S jedne strane sam se divio predanosti kraljevih izaslanika, tačnije Bernardina Drovetija, konzula Napoleona Bonaparte  koji je zaslužan za stvaranje kolekcije, a s druge strane me ljutila ta bjesomučna pljačka i eksploatacija tuđeg nacionalnog bogatstva. Kad vidite te kamene biste, grobnice sa kamenim zidovima koje su kompletno prenesene i sastavljene ovdje u Torinu, sarkofage i drugo, svorite u glavi sliku nekog teretnog konvoja koji se kreće Egiptskom pustinjom i tovari sve na šta naiđe da bi na kraju sve istovario ovdje, u Torinu. Iako bi bilo najpoštenije vratiti eksponate tamo gdje pripadaju, teško da će se to ikad desiti, posebno kad se ima u vidu koliki je izvor zarade u pitanju. Ipak, ako ostavimo moralne stavove po strani mora se zaključiti da je Egiptski muzej sigurno nešto što bi svako ko posjeti ovaj grad obavezno trebao vidjeti.

U istoj zgradi, na spratu  nalazi se Sabauda galerija. Obišli smo je, strpljivo pregledajući kolekciju kuće Savoja.

U nekih 300 godina (od 15. do 18. vijeka) u galeriji Sabauda se našao impozantan broj slika. Bila je tu u velikoj mjeri zastupljena Piemontska škola (Spinzotti, Ferrara, i dr.), a bio je i veliki broj dijela flamanskih i holandskih slikara (Van Dyck, Velasquez, Van der Wayden) koje je većinom sakupio princ Eugen (Prince Eugene of Savoy). Na platno su preneseni i njegovi vojni pohodi. Za to se pobrinuo njegov dvorski slikar, Holanđanin Jan Huchtenburg. Među mnogim Eugenovim bitkama koje je ovjekovječio našla se i „Bitka za Beograd“  iz 1717. godine.

Poslije stotinjak minuta kulturnog uzdizanja šetnju smo nastavili ulicom Roma (via Roma), prethodno prošavši preko trga San Karlo (Piazza San Carlo). Izlaz sa trga, prema jugu tvore dvije simpatične crkve, koje još nazivaju i crkve blizankinje, a zovu se Santa Kristina (Chiesa di Santa Cristina) i San Karlo Boromeo (Chiesa di San Carlo Borromeo).Odavde se ulicom Roma, sa obe strane nižu prodavnice mode, poznatih svjetskih proizvođača. Malo smo parili oči, a onda skrenuli u ulicu Po (via Po), u potrazi za ručkom.Kiša je prestala, a pred nama se, prošaran lokvama vode, šepurio prekrasni trg Vitorio Veneto (Piazza Vittorio Veneto).Trg se završavao na obalama rijeke Po i preko mosta Vitorio Emanuel I (Vittorio Emanuele I) gledao se oči u oči sa crkvom Svete Bogorodice (Gran Madre di Dio).Vrijeme nas je omelo da vidimo rijeku Po u pravom svjetlu i provozamo se turističkim brodićima. Umjesto toga prošetali smo se obalom i napravili par zanimljivih fotografija, a zatim se uputili prema Muzeju filma (Mole Antonelliana).

Ova zgrada je zaštitni znak Torina i dobar orijentir dok šetate gradom. Toranj sa dugačkim, šiljatim završetkom izdiže se 167 metara u visinu. Zgrada je dobila ime po njenom tvorcu i građena je 26 godina, a sam Antoneli nije doživio da vidi njen završetak 1889. godine. Ima oblik sinagoge jer je finansirana od strane Jevrejske zajednice i kupola se nastavlja u visinu u obliku špica. Danas je ova zgrada dom jednom od najvećih svjetskih filmskih muzeja.

Sledeća dva sata smo uživali u svijetu filma, gledali se sa poznatim holivudskim facama, zamišljali da pišemo filmski scenario, slikali se kroz kameru obskuru i smijali se, dok smo kao piloti u simulatoru izvodili zračne vratolomije i bježali od neprijateljskih aviona. Ostalo je još da se preselimo u stakleni lift koji se izdiže kroz etaže muzeja i odlazi u visinu uvlačeći se u iglasti toranj. Posmatrali smo unutrašnjost muzeja u narednih 100 sekundi, a onda se zaustavili na 85 metara visine i izašli na terasu okupanu suncem. Odavde se pružao pogled na cijeli grad i najbolje se vidjela rimska infrastrukturalna istorija Torina. Ulice su bile pod pravim uglovima i sa jasnim presjecima. To je jedan od razloga što je ovaj grad prilično jednostavan za orijentaciju.Pratio sam pogledom ulicu Montebelo (Via Montebello) kako se proteže ka zapadu, krči put kroz gomilu sličnih dijagonala i prelazi u tananu nit, gubeći se na horizontu. Baš tamo negdje, gdje je nestajala ulica Montebelo, bio je naš hotel.

Dan 3

Da je kiša česta pojava u Torinu, uvjerili smo se i trećeg dana koji je započeo traženjem parking mjesta ispred Muzeja automobila (Museo dell’ Automobile). Poslije 15-tak minuta čekanja u upaljenom autu, misija „parkiranje“ se činila nemogućom. Problemi s parkingom u velikim gradovima su uobičajeni i nisam bio jedini, iako su drugi izgledali kao da to prihvataju mnogo lagodnije od mene. Kao da su svoje čekanje parking mjesta izdigli na neki viši, meni nepoznat nivo. U sivoj „Lančiji“ čovjek sijede kose i brkova čitao je novine. Koji metar od njega u plavom „Stilu“ proćelavi čikica sa trodnevnom bradom je listanju novina dodao srkanje kafe i grickanje nečeg što nisam uspio identifikovati. Malo dalje, u „Puntu“, žena u četrdesetim, sa veliki naočalama i još većim minđušama koje su joj počivale na ramenima, pričala je na mobilni. Jedino sam ja blejao kroz kišom okupanu šajbu. Zato sam, prije nego me uoče i proglase nemaštovitim „,čekačem-luzerom“, odlučio da obiđem krug oko muzeja.

Naizgled suludi pokušaj, krunisan je parkiranjem ispred samog ulaza u muzej. Futuristička zgrada podsjetila me na ogrizak od jabuke, s tim što je prednja ulazna strana bila u obliku pravougaonika. Iznutra je futurizam još više došao do izražaja, dovoljno da se uživim da je izložba auta u utrobi nekog svemirskog broda.Ovo je prvenstveno muzej Fiatovih auta, svih generacija, ali se mogu vidjeti i neki od zanimljivih predstavnika drugih auto porodica.Dvočasovni obilazak završen je kraj Ferrarijevog bolida „F1“ i dehidracijom, ali i zadovoljstvom. Bila su to fino potrošena dva sata, pomislio sam gledajući kartonskog Ajrtona Senu u prirodnoj veličini kako se srdačno smiješi, onako kao što je to činio na pobjedničkom postolju. Uzvratio sam mu osmijeh i zadovoljan krenuo u drugi dio dana. On je bio posvećen isključivo ulicama Torina.

Sa gradom smo bili već stari znanci i neke djelove smo ponovo obišli. Dio vremena je bio posvećen modnim radnjama kao neizostavnom obredu kad se nađete u Italiji, a na putu nam se našla i tezga sa suhomesnatim proizvodima od divljači. Tako je stiglo veče i vrijeme da se krene put hotela. Sjedio sam umoran u busu, a u krilu mi je šuškala kesa napunjena kobasicama od mesa jelena i divlje svinje.

Ujutro smo rekli doviđenja Torinu, nekad kraljevskoj prestonici i prvoj prestonici tek utemeljene Republike Italije. Iz nekog razloga ovaj lijepi grad se našao van glavnih evropskih puteva i pomalo je zapostavljen – po meni sasvim nepravedno. Ja ću ga sigurno opet obići kad mi se pruži prilika, jer stajaće on još dugo na svom mjestu, čvrsto zavaljen u hladovini Alpa.

Izdvojeno:

• Obilasci znamenitosti Torina i okoline i korištenje gradskog prevoza izaći će vas povoljnije sa „Torino City Card“
• Ako ste u Torinu i trebate suziti izbor onoga što želite vidjeti, moj predlog je da obavezno posjetite Egipatski muzej (Museo Egizio), Muzej filma (Mole Antonelliana) i Muzej automobila (Museo dell’ Automobile)