Andaluzija (Andalusia, Andalucía) nije samo planine i bijela sela – njena duša jednako je okrenuta moru. Iz riječne luke El Puerto de Santa María prešli smo zaliv i stigli u susjedni Cádiz, grad koji su Feničani osnovali prije više od tri hiljade godina.
Cádiz – najstariji grad Evrope
Sadržajnu noć u riječnoj luci El Puerto de Santa María zamijenili smo jednako sadržajnim danom u susjednom gradu i mnogo poznatijoj luci, na samoj obali Atlantika – Cádizu. Već sam dolazak u ovaj grad-ostrvo preko velikog mosta Puente de la Constitución de 1812, koji se visoko nadvija nad zalivom, djelovao je kao uvod u posebnost ovog mjesta. Vozili smo kroz šumu bijelih čeličnih zatega koje se, poput žica goleme harfe, spuštaju s visokih pilona i drže cestu iznad zaliva. Ovaj most ima najveći raspon u Španiji, a mještani ga zovu jednostavno La Pepa, po nadimku prvog španskog liberalnog ustava koji je u Cádizu proglašen na dan Svetog Josipa, 19. marta 1812. godine.
Ulaziti tim putem u grad koji se, prema mnogim izvorima, smatra najstarijim kontinuirano naseljenim gradom Evrope dodatno je pojačavalo uzbuđenje – kao da se ne prelazi samo most, već i sama granica između kopna i otvorenog mora, sadašnjosti i daleke prošlosti.
Cádiz su prije više od tri hiljade godina osnovali Feničani pod imenom Gadir, pa je njegova sudbina oduvijek ostala neraskidivo vezana za more. To se osjećalo već pri našim prvim koracima – u zraku, u svjetlu i u tom sporom ritmu grada koji kao da je naučio živjeti u vječnom skladu s plimom i osekom. Tragovi te duge prošlosti izvirali su na svakom uglu. Uz pločnik je stajao usamljeni šiljasti luk od žutog pješčara, ostatak srednjovjekovnih zidina iz 13. vijeka, a malo dalje, na kaldrmisanom trgu Fray Félix, uzdizala se stara katedrala Santa Cruz, s bijelim zvonikom čiji je vrh obložen cik-cak keramičkim pločicama.
Šetnju lavirintom uskih ulica starog grada brzo smo prekinuli na prepunom trgu ispred nove katedrale (Catedral de la Santa Cruz sobre el Mar), gdje smo se pridružili „kupačima na suncu“. Zlatna kupola, po kojoj je ova katedrala prepoznatljiva, blistala je pod otvorenim zimskim nebom, dok su okolne palme davale gotovo tropski ugođaj. Na trenutak se činilo sasvim nemogućim da je decembar.
Ova monumentalna katedrala građena je punih 116 godina, od 1722. do 1838. godine, zbog čega je započeta u raskošnom baroku, a završena u strogom neoklasicizmu. Iznutra je iznenađujuće svijetla i prostrana, sazdana od bijelog kamena, s moćnim snopovima stubova i podom od crnih i bijelih mermernih ploča.
Pravu predstavu o veličini i položaju Cádiza dobili smo tek kada smo se popeli na sam vrh katedrale. S krova, između kamenih plamenova koji krase ogradu i zvonika s crnim zvonima, grad se otkrivao kao kompaktna cjelina koju morsko plavetnilo okružuje gotovo sa svih strana. Pod nama se prostiralo more ravnih bijelih krovova na kojima se suši veš i iz kojih štrče desetine kvadratnih osmatračkih kula. Na jednoj strani, iza krovova, vidjeli su se žuti kranovi brodogradilišta i bijeli piloni mosta La Pepa kojim smo stigli, dok je na drugoj duga plaža nove četvrti nestajala u izmaglici Atlantika.
Dugačka promenada povela nas je dalje do utvrđenja San Sebastián na samom rubu kopna, nekadašnje prve linije odbrane od napada s mora. Do njega se ide dugim kamenim nasipom sa zelenim fenjerima. Ovdje je Cádiz vijekovima ljubomorno čuvao svoje bogatstvo, budući da je u 18. vijeku bio glavna luka cjelokupne španske trgovine s Novim svijetom.
Plaža La Caleta, smještena između dva utvrđenja, San Sebastiána i Santa Cataline, bila je puna ljudi. Svoju ležernu, gotovo boemsku stranu grad je skrivao u uskim ulicama i neobaveznom čavrljanju koje je dopiralo iz krcatih bašti kafana. Najbolje se to osjećalo u La Viñi, staroj ribarskoj četvrti odmah iza plaže. Ulica Virgen de la Palma, zasađena visokim palmama, pretvorila se u jednu dugu, veselu trpezu. Pred žutim fasadama restorana, okićenim saksijama muškatli, zelene table nudile su školjke Tío Pepe, inćune, bakalar i lignje. Sve se to odvija pod budnim okom crkve Virgen de la Palma, na samom kraju ulice. Po predanju, kada je 1755. godine, poslije razornog lisabonskog zemljotresa, strahoviti cunami poplavio grad, mjesni sveštenik je na vrata crkve iznio barjak s likom Bogorodice i podižući ga zaustavio nadiruću vodu.
I sami potpuno opušteni, omađijani suncem i živahnim fasadama, zakasnili smo na glavnu gradsku pijacu, Mercado Central, i to baš u vrijeme njene najbogatije ponude za ručak. Na njenim zidovima, između stubova od pješčara, visile su velike reprodukcije rimskih fresaka s ribama i amforama, kao podsjetnik da se ovdje ribom trgovalo još u vrijeme kada se grad zvao Gades. Uz malo strpljenja, ipak smo bili nagrađeni najljepšim okusima mora.
Uz hladno Cruzcampo pivo i čašu bijelog vina, na naš sto su stigle sardine u sirćetu na kriškama paradajza posute mirisnim zelenim preljevom, sušena riba iz obližnjeg Barbatea, pečene zelene paprike i zemljana posuda puna školjki u gustom sosu od bijelog luka. Oni manje skloni moru dobili su sočne komade mesa servirane na hrskavom krompiru. Cádiz je zaista grad koji se pamti po prženoj ribi (pescaíto frito), školjkama i jednostavnoj, ali savršenoj kuhinji koja ne traži ništa više od svježine.
Red ispred tornja Tavira (Torre Tavira) nije bio jedini razlog što smo ga ovaj put zaobišli. Grad smo već detaljno sagledali s visine katedrale, iako ovaj toranj nudi sasvim drugačije iskustvo. Ova najviša osmatračnica Cádiza iz 18. vijeka nekada je trgovcima služila za praćenje brodova koji su pristizali iz Amerike, dok je danas poznata po camera obscuri, optičkom uređaju koji u stvarnom vremenu projicira živu sliku grada i pretvara Cádiz u pokretnu mapu svjetla i sjenki. U istoj palati, odmah do ulaza, smjestila se i Kuća karnevala, posvećena čuvenom gaditanskom karnevalu, jednom od najpoznatijih i najveselijih u cijeloj Španiji.
Dan se polako gasio na trgu San Juan de Dios, ispod spomenika Segismundu Moretu, čuvenom gaditanskom političaru, i zlatnih božićnih lukova kroz koje su opušteno šetali mještani. Cádiz uopšte ne pokušava impresionirati pukom monumentalnošću – on osvaja svojom lakoćom. Grad koji je preživio more, trgovinu, ratove i silovite vjetrove Atlantika danas nudi jednostavno zadovoljstvo boravka. I baš u toj opuštenosti leži njegova najveća snaga.
Tako je, čini se, djelovao na nas od samog trenutka kada smo se parkirali na njegovom obodu, jer smo tek na povratku prema autu shvatili da parking nismo ni platili. Izgleda da i taj dio gradskog života spada pod parametar „opušteno“, a možda je Cádiz jednostavno odlučio da ne pokvari utisak dobrog domaćina.
Sutradan smo okrenuli leđa Atlantiku i krenuli natrag u unutrašnjost, prema gradu koji svi zovu srcem Andaluzije – Sevilji, gdje nas je čekao i posljednji dan stare godine.
