Andaluzija(Andalusia, Andalucía) nas je i primila i ispratila u Malagi, pa joj pripada i posljednji dio putopisa. Rimski teatar i Alcazaba, Picassova rodna kuća, praznična Calle Larios i ručak koji je platila izgubljena opklada – a na kraju i epilog o deset gradova.

Malaga za početak i kraj

Zimski predah i pripreme za putovanje po Andaluziji počet ćemo u Malagi, „kupajući“ se u prijatnoj vedrini dana. Sunčano popodne izmamilo je ljude na ulice, probudilo život u luci i baštama kafića. Šetalište Muelle Uno puni se ljudima, visoke palme nižu se uz vez, a pored njih su usidrene bijele luksuzne jahte, toliko velike da zaklanjaju pogled na pučinu. Ulični svirači zauzimaju svoja mjesta, a mi s jedne terase posmatramo brodove kako se u prazničnom raspoloženju lagano ljuljuškaju na vodi. Ni golubovi nisu stidljivi. Jedan se bez pozivnice spušta pored naše šoljice kafe i odmjerava ostatke peciva, kao da je i on došao na odmor. Grad koji su Feničani osnovali kao Malaku – mjesto gdje se nekada sušila i solila riba – i danas živi u ritmu mora.

Upijamo ono najljepše od dana, bez žurbe. Prolazimo ispod bijele, talasaste pergole koja se proteže uz luku, pa pored šarene staklene kocke Centra Pompidou, iznad koje se na brdu već naziru zidine tvrđava. Onda krećemo u istraživanje grada. Kao dobra polazna tačka nameće se rimski teatar, smješten u samom centru.

Njegove kamene klupe uklesane su u padinu brda. Teatar je dugo bio zatrpan i otkriven je tek sredinom 20. vijeka. Slika u kojoj ga nadvisuje maurska tvrđava Alcazaba gotovo savršeno sažima istoriju Malage – civilizacije su se ovdje doslovno gradile jedna na drugoj. Mauri su čak kamen i stubove iz rimskog teatra ugrađivali u svoju tvrđavu. Prateći taj slijed, zakoračujemo u prostrano utvrđenje.

Kroz potkovičaste lukove kapija, u kojima i danas stoje rimski stubovi s kapitelima, ulazimo u svijet od kamena i cigle. Prolazi Alcazabe vijugaju između zidina, popločani crvenom ciglom i sivim riječnim oblucima, a stepenice se penju i nestaju iza masivnih kula. Uz staze rastu stabla narandži prepuna plodova i vitki čempresi koji se dižu uz zidine. Unutrašnja dvorišta, vrtovi i vidikovci smjenjuju se u ritmu koji usporava korak, a uz staze teku uski kanali za vodu, onako kako su ih Mauri voljeli. Sve djeluje promišljeno i odbrambeno, ali istovremeno elegantno. Jasno je da je tvrđava podjednako bila i vojni objekt i mjesto svakodnevnog života.

Sa zidina se Malaga otvara u svojoj punoj širini, od plavetnila luke do krševitih planina u pozadini. Puštam visoki maurski prozor u obliku potkove da mi urami cijeli grad. Trenutak predaha koristim za kratki povratak u prošlost. U mislima slažem vjekove Malage: rimsko i vizigotsko doba, maursku vladavinu od 8. vijeka i njen najveći simbol moći – Alcazabu, te konačno 1487. godinu i dolazak Katoličkih kraljeva, nakon čega grad izrasta u bogato trgovačko srce Andaluzije.

Ipak, ni Alcazaba očigledno nije bila dovoljna da se grad drži pod potpunom kontrolom. Arapi su zato u 14. vijeku, u njenom produžetku, na najvišoj tački brda podigli još jedno utvrđenje – Castillo de Gibralfaro. Ime mu dolazi od arapske riječi za brdo i grčke za svjetionik, jer je na tom mjestu nekada gorjela vatra koja je vodila brodove. Gledano odozdo, iznad krošnji platana obojenih u boju rđe, njegove zidine sa zupcima djeluju gotovo nedostižno. Uspon do njega je zahtjevan, ali vrijedan truda. Ova tvrđava, povezana s Alcazabom zidanim prolazom La Coracha, imala je ključnu ulogu u odbrani grada, naročito tokom opsade 1487. godine.

Odavde pogled postaje zaista poseban. Ispod nas je Alcazaba, koja se spušta niz padinu, dalje vijećnica, a iznad krovova starog grada uzdiže se katedrala sa svojim jedinim tornjem. Iza svega su, pod teškim oblacima, planine koje se slažu u plave nizove. Na drugoj strani, prema moru, vidi se arena za borbe s bikovima La Malagueta, savršen krug od crvene cigle stisnut između visokih zgrada, a iza nje samo pučina. Pogled klizi dalje uz obalu, preko plaža i lukobrana, sve do rta na kojem se pred otvorenim morem diže usamljeni industrijski toranj. Grad se prvi put sagledava u svojoj stvarnoj veličini.

Nakon istorije došlo je vrijeme da se osjeti puls grada. Spuštamo se uskim ulicama starog centra, između fasada boje pijeska, s balkonima od kovanog željeza i zelenim škurama. Na kraju jedne od njih, kao na pozornici, stoji ružičasta crkva s okruglim vitražom, Abadía de Santa Ana. Odatle je samo nekoliko koraka do katedrale. Malagueñosi su je od milja prozvali La Manquita, „jednoruka“, jer joj je drugi toranj ostao nedovršen.

Glavna fasada, s nizom stubova i lukova, raskošna je i teatralna, ali katedrala je najljepša sa strane. U vrtu prepunom stabala narandži, iza niskih živih ograda, njeni okrugli tornjevi kod Puerta de las Cadenas izgledaju gotovo kao kule iz bajke. Pored nje stoji crkva El Sagrario. Njen kameni portal, isklesan poput čipke, djeluje kao dragulj usađen u zid od ružičaste cigle.

Malaga je obučena u novogodišnje praznično ruho, a ljudi su ulice ispunili do posljednjeg mjesta. Calle Larios, glavna gradska promenada, djeluje gotovo nestvarno raskošno. Duž cijele ulice protežu se stubovi od bijelih i plavih svjetala s krunama na vrhu, a nad glavama, jedna za drugom, visi niz zlatnih zvijezda. U središtu svake je slika nalik vitražu, pa se ulicom, korak po korak, čita cijela božićna priča: Betlehemska zvijezda, anđeo nad štalicom, tri mudraca na kamilama i bijeg Svete porodice u Egipat.

Ulice koje se od Larios granaju na sve strane dodatno pojačavaju osjećaj posebnosti. Na gradskoj vijećnici, preko kolona i kule sa satom, prelivaju se projekcije u bojama vitraža, a ispod njih se pred ulazom stvara red ljudi. Ne sjećam se da sam ikada vidio grad ovako bogato okićen. Čak ni gužve, koje bi mi inače trebale smetati, ne uspijevaju umanjiti taj utisak.

Ulični zabavljači traže malo slobodnog prostora za svoje nastupe. Jedan od njih, plav od glave do pete, u odori duha iz lampe, lebdi u zraku iznad zlatne svjetiljke i prekriženih ruku mirno posmatra prolaznike koji pokušavaju odgonetnuti trik.

U tapas barovima se, u međuvremenu, traži mjesto više. Na sto ubrzo stižu pimientos de Padrón, sitne zelene paprike pržene u ulju i posute krupnom solju, i tanko rezana iberijska pršuta. Večer u Malagi, s ispunjenim ulicama i baštama kafana iz kojih dopiru mirisi mora i Andaluzije, lako se upisuje u leksikon pamćenja. Praznično blještavilo samo dodatno osvjetljava taj put.

Jedna lijepa noć na početku putovanja kasnije će biti zamijenjena drugom, pa trećom, ali ova prva ostaje kao uvod. Dane između posvećujemo Pablu Picassu – njegovoj rodnoj kući i muzeju, mjestima na kojima se prati put od ranih radova do kasnih faza jednog od najutjecajnijih umjetnika 20. vijeka.

Rodna kuća na trgu Plaza de la Merced čuva Picassovo djetinjstvo. Na uramljenoj fotografiji iz 1884. godine je dječak s velikom mašnom, prva poznata slika budućeg slikara. Na zidu je ispisan njegov odgovor na pitanje koje je njegovo prvo sjećanje: „Svjetlost. Da, da, moje prvo sjećanje je svjetlost. Vidim je i sada.“ Teško je ne pomisliti da je to bila upravo svjetlost Malage. U sobi sa zelenim zidovima dominira velika reprodukcija Gospođica iz Avinjona, slike kojom je 1907. otvorio put kubizmu, a pored nje stoje Picassove riječi o ocu, koji mu je jednog dana predao svoju paletu i kistove. Puni smisao tog gesta, kaže, shvatio je tek mnogo kasnije.

Između muzeja i ulica i dalje nas vodi apetit. U baru Casa Lola tapasi stižu poredani na kriškama hljeba, probodeni štapićima od bambusa: inćun na svježem siru i paradajzu, pečena kobasica pod listićima sira, kozice na pršuti, zatrpane naribanim sirom, i pečeno povrće preliveno zelenim sosom. Za ručak, na jednoj terasi, pred nas stiže tava paelje koja se još puši, s dagnjama, školjkama, piletinom i crvenom paprikom.

Posljednje sate u Malagi ostavljamo za gastronomiju i sitne rituale putovanja. Mercado de Atarazanas izdaleka privlači pažnju: željezna konstrukcija iz 19. vijeka, s tamnozelenim lukovima ukrašenim arabeskama i krovom od narandžastih i zelenih crijepova, naslanja se na stari maurski luk od kamena, ostatak nekadašnjeg brodogradilišta. Ispred nje, pod bijelim suncobranima, sve je već puno. Unutra pijaca nudi sve što Andaluzija ima da pokaže: začine, maslinova ulja, masline, sireve, pršute.

Na tezgi Charcutería Ana pršuti vise u redovima, a cijene pričaju svoju priču: jamón ibérico de cebo, od svinja hranjenih žitom, i skuplji de bellota, od onih koje su slobodno pasle i hranile se žirom. Šunku ovdje ne reže bilo ko – to radi cortador, majstor koji je reže isključivo ručno, tankim i sigurnim potezima noža. Negdje se stoji i jede s nogu, negdje sjedi za malim stolovima. Sardine s roštilja, ražnjići od hobotnice, kroketi od bakalara, čorizo, fileti tune s aromatiziranim paradajzom, girice, iberijska pršuta, paelja – sve što se poželi.

Za ručak posljednjeg zajedničkog dana, koji plaća izgubljena opklada, biramo restoran pod starim drvenim gredama. Iznad bačvi sa slatkim malaškim vinima – moscatel, pedro ximénez, pajarete – stoje bakrene cisterne piva Victoria, s natpisom „Málaga 1928, malagueña y exquisita“. Sa zidova nas gledaju plakati korida s Ferije de Agosto iz devedesetih, velika fotografija arene pune do posljednjeg mjesta i stara slika luke iz 1875. godine, pune jedrenjaka, nad kojom se uzdiže katedrala s jednim tornjem.

Sto se brzo puni: girice na papiru koji imitira stare novine, uz zdjelicu maslina, pržene lignjice, hobotnica na tankim kriškama krompira, a na kraju dvije tave riže – zlatna paelja s plodovima mora i crna riža obojena sipinim crnilom. Nije slučajno što Malagueñose od milja zovu boquerones, po ribici koja se ovdje prži bolje nego igdje. Savršena završnica u gradu koji nas je bez mnogo napora uveo u ritam Andaluzije.

 Epilog – Andaluzija u deset gradova

Sedam dana, deset gradova i jedan omaleni mini van koji se nijednom nije predao. Andaluzija nam se otkrivala sloj po sloj, onako kako je i građena – jedna civilizacija na drugoj.

Ronda nas je dočekala Puente Nuevom nad ponorom El Taja i prvom večeri među lokalcima u tabancu Los Arcos. Setenil nas je pod kišom sklonio pod svoje stijene i podsjetio da i „sedam puta ništa“ može postati ime, a Olvera nas je, na trgu pretvorenom u ogledalo, uvrstila među slova svog imena. Zahara nas je ostavila same s narandžama i „orlovim okom“ nad jezerom, dok nas je najkišnije mjesto u Španiji, Grazalema, dočekalo suncem i ispratilo payoyo sirom. U Arcosu smo stajali pred četvrtom stranom trga koju čini samo nebo, a u El Puertu, gradu bodega i šerija, dan smo zatvorili uz šankera koji kao da je sišao s bine.

Cádiz nas je primio preko harfe La Pepe i ispratio neplaćenim parkingom, kao pravi domaćin. Sevilja je bila sve ono što se o njoj priča: katedrala koja dokazuje bogatstvo jednog carstva, flamenko koji drži poglede prikovanim za binu i Nova godina u gužvi u kojoj ni šibica ne bi pala na tlo. A Malaga, u kojoj smo počeli i završili, za kraj nam je ostavila Picassovu rečenicu o svjetlosti – i ručak koji je platila izgubljena opklada.

Možda je baš to Andaluzija: svjetlost koju, kao i on, vidimo i sada.

Putopis od početka: Andaluzija (1. dio): Ronda – grad nad ponorom