Teško je opisati Tbilisi, a nešto ne propustiti, jer toliko toga ovaj grad nudi. Jedna ili dvije posjete nedovoljne su da se spozna njegova hiljadugodišnja tradicija i kultura, burna istorija, način kako živi, diše, spava. Grad je to kontrasta i spojeva – drevnih tvrđava i modernih staklenih mostova, sumpornih kupatila i ukrašenih istorijskih fasada, pravoslavnih kupola i sinagoga, džamija i jermenskih crkava, sve zbijeno u uskim, krivudavim ulicama koje se penju uz strme padine iznad rijeke Mtkvari (Kure). Najbolje mu se prepustiti u dugim šetnjama, uživati u živosti gradskih ulica, u mirisu svježeg hljeba i vina koji dopire iz podruma, u zvuku gruzijske polifonije koja se čuje iz crkvenih dvorišta. Vidi se ta njegova slojevita arhitektura, osjeća se duh trgovačke raskrsnice na kojoj su se vijekovima susretali različiti narodi i kulture, a naslućuje se i snaga malog naroda koji je, uprkos svim osvajačima, sačuvao svoje pismo, jezik i vjeru.

Baš onako kako dolikuje gradu na raskršću Evrope i Azije, ime Tbilisi dolazi od starogruzijske riječi „tbili“, što znači topao – u čast brojnih sumpornih termalnih izvora oko kojih je grad i nastao. Prema legendi, kralj Vahtang I Gorgasali u 5. vijeku je u lovu ispustio sokola koji je pao, zajedno sa fazanom kojeg je progonio, u vrući izvor. Očaran moći ovih voda, kralj je, prema predanju, odlučio da na tom mjestu podigne prijestonicu. Otada je Tbilisi bio poprište neprekidnog nadmetanja velikih sila – Persijanaca, Vizantinaca, Arapa, čiji je emir vijekovima iz Tbilisija vladao u ime halife iz Bagdada, Seldžuka, Mongola, Osmanlija, opet Persijanaca, pa Ruskog carstva i na kraju Sovjetskog Saveza, sve do nezavisnosti 1991. godine. Svaka od tih epoha ostavila je trag u kamenu, pa se tako u Starom gradu na svakom koraku miješaju perzijski ornamenti, gruzijski crkveni motivi, ruska klasicistička zdanja i sasvim savremena arhitektura. Danas je Tbilisi prijestonica nezavisne Gruzije, grad od oko 1,3 miliona stanovnika, sve popularnija destinacija za putnike koji traže nešto autentičnije od uobičajenih evropskih metropola, a mnogi ga s pravom smatraju jednim od najuzbudljivijih gradova Kavkaza.

Narikala – tvrđava koja čuva Tbilisi (Narikala Fortress, ნარიყალა)

Nad čitavim Starim gradom, na strmom brdu iznad sumpornih kupatila i botaničke bašte, uzdižu se bedemi tvrđave Narikala – simbola Tbilisija još od njegovih najranijih dana. Utvrđenje na ovom mjestu postoji još od 4. vijeka, a kroz naredne vijekove proširivali su ga različiti vladari, uključujući Arape i kralja Davida Graditelja početkom 12. vijeka. Današnji ostaci rezultat su brojnih dogradnji i razaranja kroz vjekove, a tvrđava je teško stradala i u zemljotresu 1827. godine, nakon čega je izgubila vojni značaj. Unutar zidina nalazi se crkva Svetog Nikole, obnovljena 1990-ih godina, čije freske prikazuju biblijske prizore i epizode iz gruzijske istorije. Do tvrđave vodi žičara iz Rike parka, a s njenih bedema pruža se jedan od najljepših pogleda na Tbilisi – na krivudavi Mtkvari, kupole sumpornih kupatila, šarene krovove Starog grada i, u daljini, veličanstveni Saborni hram Svete Trojice.

Sumporna kupatila Abanotubani – kolijevka Tbilisija (Sulfur Baths, აბანოთუბანი)

U podnožju Narikale, u četvrti koja se zove Abanotubani – „mjesto kupatila“ – nalazi se mjesto koje se tradicionalno smatra kolijevkom Tbilisija. Ovdje su termalni sumporni izvori, isti oni koji su, prema legendi, privukli kralja Vahtanga Gorgasalija, vjekovima izvirali iz zemlje i napajali kupatila pod niskim, opekom zidanim kupolama koje i danas dominiraju ovim dijelom grada. Arhitektura kupatila nosi snažan persijski i gruzijski uticaj, s prepoznatljivim opečno-crvenim kupolastim krovovima koji su služili da zadrže toplotu i paru. Termalna voda, temperature oko 40 stepeni, bogata je sumporom i drugim mineralima, a kupanje u njoj dio je tbilisijske tradicije već vijekovima.

Kartlis Deda – Majka Gruzije (Kartlis Deda, ქართლის დედა)

Na brdu Sololaki, iznad Starog grada, stoji jedan od najprepoznatljivijih simbola cijele Gruzije – dvadesetometarska statua žene u narodnoj nošnji, poznata kao Kartlis Deda, Majka Gruzije. Podignuta je 1958. godine, u čast 1.500 godina od osnivanja Tbilisija. Izvorno izrađena od drveta, statua je nekoliko godina kasnije zamijenjena trajnijom aluminijumskom konstrukcijom, a današnji izgled dobila je nakon obnove. Simbolika statue duboko je gruzijska – u jednoj ruci žena drži pehar vina, kojim dočekuje one koji dolaze kao prijatelji, dok u drugoj drži mač, namijenjen onima koji dolaze kao neprijatelji. Do statue se može stići pješke kroz padine Sololakija, a iz njene blizine pruža se jedan od najljepših pogleda na Tbilisi.

Most mira i pogled na Tbilisi (Bridge of Peace, მშვიდობის ხიდი)

Preko rijeke Mtkvari, povezujući Rike park sa Starim gradom, prostire se Most mira – jedan od najprepoznatljivijih simbola savremenog Tbilisija. Ovaj pješački most od čelika i stakla, dug oko 150 metara, otvoren je 2010. godine. Kada Tbilisi utone u noć, njegova zakrivljena staklena konstrukcija postaje svjetlucava traka iznad rijeke, zbog čega je most posebno upečatljiv nakon zalaska sunca. Iako je most od svog otvaranja izazivao podijeljena mišljenja, danas je jedna od najposjećenijih i najčešće fotografisanih tačaka u gradu.

Metehi crkva i spomenik kralju Gorgasaliju (Metekhi Church, მეტეხი)

Na litici iznad rijeke Mtkvari, tačno naspram Starog grada, stoji crkva Metehi – mjesto duboko upisano u istoriju Tbilisija. Današnja građevina potiče iz 1278–1284. godine, kada ju je nakon mongolskih razaranja obnovio kralj Demetrije II. Crkva je vijekovima dijelila sudbinu grada: pod Ruskim carstvom bila je zatvor, 1930-ih je jedva izbjegla rušenje, zahvaljujući slikaru Dimitriju Ševardnadzeu, koji je to platio životom, a nakon što je služila kao pozorište, vjernicima je vraćena krajem osamdesetih. Ispred nje se uzdiže konjanički spomenik osnivaču grada, kralju Vahtangu Gorgasaliju, iz 1967. godine. Sa platoa se pruža jedan od najfotografisanijih pogleda u Tbilisiju – na Narikalu, sumporna kupatila, šarene fasade Starog grada i Most mira, posebno pred zalazak sunca.

Sionska katedrala (Sioni Cathedral, სიონის საკათედრო ტაძარი)

U samom srcu Starog grada, nedaleko od obale Mtkvarija, stoji Sionska katedrala – vjekovima jedno od najvažnijih središta Gruzijske pravoslavne crkve. Hram je nastao u 6. ili 7. vijeku, a kroz narednih više od hiljadu godina više puta je rušen, obnavljan i mijenjan. Naziv je, po gruzijskoj tradiciji, dobio po brdu Sion u Jerusalimu. Današnji izgled rezultat je brojnih obnova i predstavlja tipičan primjer srednjovjekovne gruzijske crkvene arhitekture, oblikovane kroz različite istorijske faze. Katedralu su kroz vjekove pustošili Arapi, Mongoli, Timur i persijske vojske, a pretrpjela je i štetu u zemljotresima. Najveće blago katedrale jeste krst od vinove loze, prema predanju načinjen rukama Svete Nine, misionarke koja je u 4. vijeku donijela hrišćanstvo u Gruziju. Sve do posvećenja Sabornog hrama Svete Trojice 2004. godine, Sionska katedrala bila je glavno sjedište gruzijskog patrijarha.

Ančishatska bazilika (Anchiskhati Basilica, ანჩისხატის ბაზილიკა)

Skromna, niska građevina od žućkastog tufa u Starom gradu krije u sebi najstariju sačuvanu crkvu u Tbilisiju. Ančishatsku baziliku podigao je u 6. vijeku kralj Dači Iberijski, koji je Tbilisi učinio svojom prijestonicom nakon smrti oca Vahtanga Gorgasalija. Izvorno posvećena Bogorodici, crkva je 1675. godine dobila današnje ime nakon što je u nju prenesena čudotvorna ikona Spasitelja iz manastira Anči, povezana s čuvenim gruzijskim zlatarskim majstorom Bekom Opizarijem iz 12. vijeka – otuda i naziv Ančishati, „ikona iz Ančija“. U sovjetsko doba crkva je bila zatvorena i pretvorena u muzej i umjetnički atelje, a bogosluženja su se u njoj ponovo počela održavati nakon obnove gruzijske nezavisnosti.

Saborni hram Svete Trojice – Sameba (Holy Trinity Cathedral, სამების საკათედრო ტაძარი)

Na brdu Elija u četvrti Avlabari, visoko iznad lijeve obale Mtkvarija, uzdiže se Sameba – Saborni hram Svete Trojice, danas glavna katedrala Gruzijske pravoslavne crkve i jedan od najprepoznatljivijih simbola savremenog Tbilisija. Podignut između 1995. i 2004. godine, hram je zamišljen kao veliki simbol gruzijskog pravoslavlja i nacionalnog preporoda. Građen je u tradicionalnom gruzijskom stilu krstoobrazne kupole. Danas nije samo najvažnije pravoslavno svetilište u zemlji, već i jedan od nacionalnih simbola savremene Gruzije – vidljiv gotovo iz svakog dijela grada, a kada Tbilisi utone u mrak, osvijetljeni hram dominira njegovom panoramom.

Gabriadzeov sat-toranj (Gabriadze Clock Tower, საათის კოშკი)

Uz Marionetsko pozorište Rezoa Gabriadzea, jednog od najsvestranijih umjetnika savremene Gruzije, uzdiže se jedna od najneobičnijih znamenitosti Tbilisija – nakrivljeni sat-toranj, koji izgleda kao da će se svakog trena survati na ulicu ispod sebe. Smješten u ulici Šavteli, u samom srcu Starog grada, toranj je dio kompleksa njegovog marionetskog pozorišta, a bajkoviti detalji daju mu gotovo nadrealan izgled. Dva puta dnevno, u podne i u sedam uveče, toranj oživi: na njegovom vrhu pojavljuje se mali anđeo koji podigne čekić i pozvoni zvonom, dok se ispod sata otvaraju dvoja mala drvena vrata iz kojih izlazi minijaturna lutkarska predstava „Krug života“. Ova nijema, dvominutna priča o rođenju, odrastanju, ljubavi, braku i starenju nježan je prizor koji na svoj način sažima čitav jedan ljudski vijek.

Prospekt Rustavelija i Gruzijski nacionalni muzej (Rustaveli Avenue, რუსთაველის გამზირი)

Glavna gradska arterija, dugačka oko 1,5 kilometara od Trga slobode do stanice metroa Rustaveli, nosi ime najvećeg gruzijskog pjesnika, Šote Rustavelija, autora srednjovjekovnog epa „Vitez u tigrovoj koži“. Danas prospekt krase neka od najvažnijih zdanja u zemlji – zgrada gruzijskog Parlamenta, Opera i baletski teatar, pozorište Rustaveli, Akademija nauka, kao i elegantna crkva Kašveti. Ovdje se nalazi i Gruzijski nacionalni muzej, krovna institucija koja objedinjuje niz muzeja širom zemlje, uključujući Muzej Simona Džanašije sa bogatom arheološkom zbirkom i čuvenim predmetima od zlata, kao i izložbu posvećenu sovjetskoj okupaciji. Prospekt je bio poprište brojnih važnih događaja u novijoj istoriji zemlje, a danas je to živa šetnica puna galerija, kafea, pozorišta i uličnih umjetnika, na čijem se kraju, kod stanice metroa, uzdiže i spomenik samom Rustaveliju.

Hronika Gruzije – Istorijski memorijal Gruzije (Chronicle of Georgia, საქართველოს მატიანე)

Na brdu Keeni, na sjevernom rubu Tbilisija iznad Tbiliskog mora, uzdiže se jedan od najneobičnijih spomenika u cijeloj Gruziji – Hronika Gruzije, poznata i kao Istorijski memorijal Gruzije. Čini je 16 monumentalnih kamenih stubova, visokih između 30 i 35 metara i ukrašenih bronzanim reljefima, koji poput ogromne knjige pričaju priču o gruzijskoj istoriji. Na gornjim dijelovima prikazani su gruzijski kraljevi, kraljice, junaci i druge ličnosti iz nacionalne istorije, dok su donji dijelovi posvećeni prizorima iz života Hrista i hrišćanske tradicije. Uz stubove se nalazi i krst od vinove loze posvećen Svetoj Nini, kao i mala kapela. Spomenik nikada nije u potpunosti dovršen, ali upravo njegova monumentalnost, pomalo nestvaran izgled i položaj iznad grada daju mu posebnu atmosferu.