Nakon Ronde, Andaluzija (Andalucía, Andalusia) nam je pokazala svoje najpoznatije lice – bijela sela na planinskim uzvisinama. Pod kišom koja nas je pratila cijeli dan, put nas je vodio u Setenil de las Bodegas, Olveru i Zaharu de la Sierra.
Setenil de las Bodegas – selo pod stijenom
Posjeta Arapskim kupatilima (Baños Árabes) na izlasku iz Ronde kao da je bila sinonim za kišu – i ujedno signal da ona počne padati. Pratiće nas gotovo cijeli dan. Ipak, to nas nije omelo u planiranom obilasku, posebno u Setenil de las Bodegasu, gdje su stijene koje se nadnose nad ulicama bile prilično dobar zaklon. Na nekim mjestima ipak nedovoljan, pa je bilo klizanja po strmim i uskim ulicama, niz stepenaste prolaze u kojima je metalni rukohvat bio jedini saveznik, a neki su imali i blizak susret s kaldrmom.
Ovo neobično mjesto utkalo je svoje kuće u stijenu, koja im je u većoj ili manjoj mjeri zamijenila zidove, krovove i nadstrešnice. Najbolje se to vidi u dvjema najpoznatijim ulicama. U Calle Cuevas del Sol, okrenutoj suncu, golemi kameni strop nadvija se nad terasama restorana i automobilima parkiranim ispod njega, kao da je neko cijelu ulicu smjestio pod ogromnu nadstrešnicu. U susjednoj Cuevas de la Sombra stijena se spušta toliko nisko da gotovo dodiruje krovove, a ulica ostaje u vječnoj sjenci. Pod tim kamenim svodom nižu se male radnje i barovi. Zidovi su okićeni šarenim keramičkim tanjirima, bakarnim posuđem i leptirima, a sa jedne table posjetioce pozdravlja „Hola” na desetak jezika.
Smješten u prirodnom klancu koji presijeca riječica Trejo – tek nešto veća od potoka – Setenil se doimao kao sigurno utočište. Nad njom su se, pod kišom, nadvijale bijele kuće i kameni most, a s balkona su visjele jaslice i božićni vezovi. Kada to kažem, mislim i na prošlost te na otpor s kojim su se osvajači suočavali pokušavajući ga pokoriti. Prema predanju, upravo je taj uporni otpor inspirisao ime mjesta, jer su ga hrišćani osvojili tek iz sedmog pokušaja. Latinsko „septem nihil”, „sedam puta ništa”, s vremenom je postalo Setenil. Katolički kraljevi konačno su ga zauzeli 1484. godine, i to tek nakon petnaest dana topovske paljbe. Kasnije je naziv proširen u Setenil de las Bodegas.
A „bodegas” – pogađate – imaju veze s vinom i tavernama u kojima se ono toči širom mjesta. Hrišćanski doseljenici zasadili su ovdje vinograde, a vino su čuvali u hladnim pećinama pod stijenom. Vinograde je u 19. vijeku uništila filoksera, ali su bodege ostale, danas kao taverne i barovi. Naša planirana taverna bila je izuzetno popularna i, vjerovatno baš zbog toga, mogla je sebi priuštiti popodnevni odmor, pa smo poljubili vrata. Natpis na zidu ispod njene terase, „Bésame en este rincón” (Poljubi me u ovom kutku), u tom trenutku zvučao je pomalo podrugljivo. Kao da to nije bilo dovoljno, s terase iznad, među crvenim božićnim zvijezdama, veselo nam je mahao potpuno nepoznat čovjek. Valjda ti to Setenil radi: toliko te odobrovolji svojom čudesnošću da počneš mahati neznancima s balkona.
Sreću smo potražili u susjednoj i nismo pogriješili. Sklonjeni pod golemom stijenom, uz domaće crno vino iz Sierre de Cádiz, prepustili smo se još jednom izboru andaluzijskih tapasa. Prkosili smo kiši i mrsili joj planove da nam pokvari dan.
Teško da ćete pronaći slično mjesto, i bio bi veliki propust zaobići ga. Na odlasku bacamo posljednji pogled s ceste koja se penje oko cijelog naselja. Pod nama se, kao na dlanu, prostiralo more bijelih kuća i smeđih krovova, presječeno uskom vijugom rijeke, a iza njega maslinjaci u urednim redovima, dokle pogled seže. Na najvišoj tački jasno se ističu kula Torre del Homenaje, ostaci maurskih zidina starog grada, kao i Crkva Utjelovljenja Gospodnjeg (Iglesia de la Encarnación), koja dominira panoramom ovog jedinstvenog andaluzijskog sela.
Olvera – bijeli talas na grebenu
Utisci iz Setenila još se nisu ni slegli kada se pred nama ukazala nova uzvisina u andaluzijskom prostranstvu — bijele kuće nanizane jedna iznad druge, sve do samog vrha, a iznad njih, već očekivano, tvrđava i crkva. S mokre ceste koja je vijugala kroz maslinjake, Olvera je izgledala kao bijeli talas zaustavljen na grebenu. Lijevo su se nad njim izdizali dvostruki zvonici crkve, u sredini tvrđava na stijeni, a desno, na zasebnom brdašcu, kip Hrista raširenih ruku. Bila je to Olvera, jedno od najtipičnijih pueblos blancos u Andaluziji. Smještena na rubu planinskog lanca Sierra de Cádiz, okružena maslinjacima sa svih strana, jasno je davala do znanja da su masline njen zaštitni znak i da se ovdje nalazi jedno od važnijih središta proizvodnje maslinovog ulja. Oko grada raste blizu dva miliona stabala.
Na vrhu oštre, gotovo okomite stijene uzdiže se Arapsko utvrđenje (Castillo Árabe), podignuto krajem 12. vijeka, u vrijeme maurske vladavine, kada se mjesto nazivalo Wubira i imalo ključnu stratešku ulogu. Kvadratna kula od neobrađenog kamena izgleda kao da je izrasla iz same stijene, a zidine se niz nju spuštaju sve do krovova kuća. Hrišćani su Olveru preoteli 1327. godine, pod kraljem Alfonsom XI. Da bi naselili novu graničnu tvrđavu, nudili su doseljenicima povlastice, a po predanju i oprost za ranije grijehe. Odatle je ostala i stara izreka: „Mata al hombre y vete a Olvera” – ubij čovjeka i bježi u Olveru.
Nasuprot tvrđavi dominira monumentalna crkva Nuestra Señora de la Encarnación, neoklasicistička građevina podignuta između 1822. i 1843. godine, na temeljima nekadašnje džamije. S tvrđavom je povezuje prostrani trg koji kao da spaja dvije epohe — islamsku i hrišćansku — u jednu upečatljivu cjelinu.
Kiša je trg pretvorila u ogledalo, pa su se u mokrom kamenu i mozaiku ruže vjetrova ogledali i crkveni zvonici i velika slova OLVERA, okićena oslikanim božićnim lampicama. Nije nam trebalo mnogo za novu inspiraciju i nove djetinjarije: neko sa kišobranom, neko čučeći, neko raširenih, neko dignutih ruku, zauzeli smo svoja mjesta među slovima, da bar na trenutak postanemo dio imena ovog mjesta.
Čak i po kišnom danu, panoramski pogled s tog trga na okolne brežuljke i maslinjake bio je više nego dovoljan razlog za ovo skretanje s puta. Pod niskim oblacima, maslinjaci su se valjali u beskrajnim redovima, presijecani tek vijugavim seoskim putevima i pokojom bijelom kućom.
Zahara de la Sierra – orlovo oko nad jezerom
Maslinjaci koji su zaposjeli pejzaž dokle god pogled seže postali su naš stalni pratilac i nisu nas napuštali ni tokom narednih kilometara. A onda se, negdje između dva sela, nebo konačno otvorilo. Sunce je, kao da se izvinjava za cijeli dan, obasjalo stjenovite vrhove odsječene kao nožem, a njihove golišave litice zasjale su toplom, gotovo narandžastom bojom. Pod tom zeleno-sivom pratnjom stigli smo do posljednjeg odredišta tog dana. Moglo bi se reći da je Zahara de la Sierra spojila ono što smo prethodno vidjeli — dramatičnost Setenila i vertikalnu monumentalnost Olvere — samo još izraženije. Njena stjenovita uzvisina bila je strmija, a tvrđava veća i toliko srasla s prirodom da se činilo kako je iz same stijene iznikla. Bijele kuće penjale su se terasama uz padinu, sve do mjesta gdje ih je stijena zaustavila. Iznad njih, na samom vrhu, stražarila je četvrtasta kula Torre del Homenaje.
Manje prirodan bio je doček u našem hotelu — ili, bolje rečeno, njegov potpuni izostanak. Nigdje nikoga. Poruka nas je obavijestila da su lozinke za kutije s ključevima već poslane: jedan ključ za glavni ulaz, drugi za sobu. U praksi se otvorila samo jedna kutija, pa su tek nakon telefonske intervencije stigli kodovi i za preostale. Mali hotel sa četiri sobe, zajedničkim dnevnim boravkom i kuhinjom u sredini, očigledno je u prošlosti bio nečija porodična kuća.
Kada smo se konačno dokopali unutrašnjosti, dočekali su nas bijeli zidovi, mekane fotelje i stara drvena vrata, okačena na zid kao slika i osvijetljena iza leđa. Kroz kovanu rešetku prozora gotovo se moglo ubrati voće s narandže koja je, pretrpana plodovima, rasla tik uz kuću.
Prije nego je tako i prihvatimo i odlučimo da je bolje uživati u prijatnoj atmosferi dnevnog boravka, obići ćemo selo i vidjeti ima li šta ponuditi u zamjenu.
Narandže su bile svuda: na granama nad buradima ispred zatvorenih kafana i na kaldrmi. Jedna se, otkinuta s grane, kotrljala niz strmu ulicu kao da i sama traži neko otvoreno mjesto. Usput smo prošli pored kapele San Juan de Letrán, s tri zvona u bijelo-žutom zabatu i zidovima od crvene opeke. Natpis „Ave Maria, gratia plena” i godina MCMLVIII (1958) otkrivaju da je, za razliku od svega oko nje, gotovo savremenica.
Ulica nas je izvela na glavni trg, Plaza Mayor. Na jednoj strani stoji bijela opštinska zgrada sa zastavama i božićnim cvijećem na balkonu, uz ploču koja Zaharu ubraja među „najljepša sela Španije” (Los Pueblos Más Bonitos de España). Na drugoj strani je crkva Santa María de la Mesa, barokna građevina iz 18. vijeka, oker zidova i crvenih ivica, sa zvonikom čiji je vrh obložen šarenim keramičkim pločicama. Iznad nje, pod visokom kamenom liticom, gospodari zamak Castillo de Zahara.
Zbog svog dominantnog položaja zamak je dobio nadimak „orlovo oko”. Njegova istorija je istorija same granice: hrišćani su ga osvojili 1407, Mauri preoteli 1481, a taj napad bio je povod za rat koji je deset godina kasnije okončan padom Granade. Konačno je pao u hrišćanske ruke 1483. godine. Pogled odozgo bio je jednako fascinantan — s jedne strane panoramu je presijecalo dugo jezero Zahara–El Gastor, čija se tirkizna boja mogla naslutiti čak i u ovom tmurnom predvečerju. Svijetli pojasevi golog tla duž njegovih obala otkrivali su koliko je vode jezeru nedostajalo.
Osim jedne manje kafane u kojoj je bilo živo i iz koje su izlazili neobični likovi, ostala mjesta kao da su čekala neko čudo pa da i njihovi prostori ožive. Nama je ubrzo postalo jasno da od tog čuda nema ništa, pa smo u privremenom domu koji nam je Zahara ponudila priredili ugođaj po svom ukusu.
Ispostaviće se da je to bila dobra ideja za drugi dan naše pustolovine. Treći nas je poveo prema najkišnijem mjestu Španije, Grazalemi, pa do nestvarnog Arcosa (Arcos de la Frontera), koji visi s litice nad rijekom, i dalje do Atlantika, u riječnu luku El Puerto (El Puerto de Santa María), grad bodega i šerija.
Nastavak: Andaluzija (3. dio): Grazalema, Arcos de la Frontera i El Puerto
