Poslije kišnog dana među bijelim selima, Andaluzija (Andalucía, Andalusia) nas je ujutro dočekala suncem. Put je vodio preko Grazaleme, najkišnijeg mjesta u Španiji, do Arcos de la Frontera na litici, a zatim prvi put do Atlantika, u lučki El Puerto de Santa María.

Grazalema – najkišnije mjesto u Španiji

Najkišnije mjesto u Španiji dočekalo nas je vedrim, sunčanim jutrom – onim koje obasjava cijelu dubinu horizonta. Za razliku od drugih andaluzijskih sela, koja kućama opasuju uzvisine i na njihove vrhove postavljaju tvrđave, Grazalema je djelovala kao da je uvučena u široku usjeklinu među stijenama. Posmatrana s vidikovca iznad sela, njena smještenost u ovom prirodnom amfiteatru čini titulu najkišnijeg mjesta u zemlji sasvim razumljivom. Krečnjački vrhovi visoki oko 1.500 metara prva su prepreka oblacima koji dolaze s Atlantika, pa se nad selom godišnje izruči više od dvije hiljade milimetara kiše. Iz istog razloga, na ovim padinama raste i pinsapo, rijetka španska jela koja je preživjela još iz ledenog doba.

S vidikovca El Santo, nad kojim se uzdiže siva stijena Peñón Grande, selo je ličilo na rasutu hrpu bijelih kocki s narandžastim krovovima, uredno složenih na dnu doline. Sunce je tek prelazilo preko planine, pa je pola sela još bilo u sjenci, a druga polovina blještala.

Bila je nedjelja i, iako je selo na prvi pogled djelovalo uspavano, oko seoske crkve vladala je živa atmosfera. Na Plaza de España, ispred bijele opštinske zgrade sa satom i tri lučna prolaza, okupljali su se mještani u nedjeljnom razgovoru, a djeca su trčkarala između božićnih jelki. Trg uokviruju dvije crkve. Na jednoj strani je Nuestra Señora de la Aurora iz 18. vijeka, čije je tamno, vremenom išarano kamenje odudaralo od okolne bjeline. Na drugoj je Iglesia de la Encarnación, sa zvonikom i satom. Ispred nje stoji bronzani bik na užetu kojeg drže dvojica muškaraca. Spomenik je posvećen „Toro de cuerda”, vjekovnom običaju u kojem se u julu, za vrijeme seoske fešte, bik vodi ulicama na dugom konopcu.

Nismo imali poseban cilj, ali kad nam je već bilo usput — zašto ne vidjeti najkišnije mjesto u Španiji? Uostalom, upravo odavde potiče i možda najpoznatiji kozji sir Andaluzije – payoyo, koji će nam se naći na stolu u više navrata tokom našeg putovanja. Grazalema je nekada bila poznata i po vunenim ćebadima, mantas de Grazalema, koja se ovdje tkaju još od vremena maurskih stočara. Jedna tkaonica radi i danas, a natpis „Artesanía en lana” u uskoj bijeloj uličici podsjetio nas je na to.

Krupne koze istog imena, od čijeg se mlijeka pravi ovaj sir, viđali smo na zelenim padinama dok se vijugava cesta provlačila kroz pejzaž na putu ka jugu. Sa jednog vidikovca uz cestu, pogled se protezao preko talasastih, šumom obraslih brežuljaka sve do dalekih vjetrenjača i blijede linije koja je najavljivala obalu. Spuštanje iz Grazaleme vodilo nas je iz planinskog zelenila prema mekšim, valovitim pejzažima unutrašnjosti provincije Cádiz, a potom i prema ravnicama koje najavljuju blizinu Atlantika.

Arcos de la Frontera – vrata bijelih sela

Cesta je vijugala kroz brežuljke, maslinjaci su se ponovo prostirali dokle god pogled seže, a u daljini se već nazirala nova uzvisina — ona koju smo s pravom smatrali krunom našeg obilaska andaluzijskih bijelih sela. Na jednoj dugoj ravnici grad se ukazao pred nama kao na razglednici: bijela grbina krunisana sa dva crkvena tornja.

Arcos de la Frontera dočekao nas je impozantno, gotovo teatralno. Stari grad zauzeo je odsječenu visoravan iznad rijeke Guadalete, a bijele kuće su se, bez pretjerivanja, nadnosile nad samu liticu. Stijena boje okera pada gotovo stotinu metara okomito, a pod njom vijuga rijeka preko koje se prebacio stari bijeli željezni most. Teško je bilo procijeniti s koje je strane pogled snažniji — iz podnožja, gdje se cijela masa grada uzdiže iznad ravnice, ili odozgo, s bedema, gdje se horizont otvara prema nepreglednim poljima Andaluzije. Velika bijela slova ARCOS na ulazu u grad brzo su nam riješila dilemu: prvo podnožje! I prvo fotografija, naravno, ovaj put u skoku, kao da smo htjeli dotaći grad gore na stijeni. Nova scena, isti glumci.

Put nas je potom poveo uzbrdo, u samo srce starog grada, u potrazi za ručkom. Kao i prethodnih dana, planirano mjesto pokazalo se nedostižnim — zatvorena vrata i popodnevna sijesta ponovo su nas natjerali na improvizaciju. Odluka da uđemo u prvi susjedni restoran ispostavila se kao pun pogodak. Mesón Don Fernando, na malom trgu Plazuela de Boticas, smjestio je svoje stolove uz stari zid od kamena i opeke. Stol se ubrzo pretvorio u malu porodičnu gozbu: šerpe, lonci i obilne porcije nizali su se bez zadrške, a mirisi domaće kuhinje ispunili su dvorište. Iz emajliranih lonaca stizali su gulaši od junetine u gustom crvenom sosu i svinjski fileti utopljeni u karamelizovanom luku. Na jelovniku smo pronašli i specijalitet koji se rijetko gdje drugdje sprema: abajao, gustu seljačku čorbu od starog hljeba, šparoga i paprike, ovdje okrunjenu jajima na oko i komadićima pršuta. Osjećali smo se kao da smo došli nekome u goste, a ne u restoran.

Ulični svirač, smješten tik uz baštu, dodao je cijelom prizoru zvučnu kulisu zbog koje je vrijeme nakratko izgubilo svaki značaj. Ostali su kratki predah i miris slatkiša koji je dopirao s druge strane ulice, iza teških vrata samostana Mercedarias, gdje su ih monahinje u klauzuri i dalje pekle i kroz drveni okretni pult prodavale.

Nakon ručka nastavili smo šetnju uskim ulicama Arcosa, gdje je nemoguće ostati ravnodušan. Kaldrma od riječnog kamena, presječena trakom od opeke, penjala se između bijelih zidova, kovanih rešetki i okvira vrata obojenih okerom. Nad jednom ulicom visio je svjetleći natpis „Feliz Navidad”, a pogled ispod njega padao je pravo na bijele krovove donjeg grada.

Ubrzo smo izbili na glavni trg, Plaza del Cabildo, gdje veličanstvena gotičko-renesansna bazilika Santa María de la Asunción iz 15. vijeka dominira prostorom. Do njenog zapadnog portala, isklesanog u kamenu poput najfinije čipke, vodi široko stepenište. Pored njega je stajala božićna jelka okićena medaljonima s imenima bratovština Velike sedmice, kao podsjetnik da je u Andaluziji Semana Santa uvijek negdje u blizini. Trg je opasan gradskom vijećnicom, zupčastim zidinama vojvodskog zamka Castillo de los Duques i nekadašnjom palatom u kojoj je danas smješten Parador. Četvrta strana trga je čista praznina: bijeli luk s natpisom „Plaza del Cabildo” uokviruje samo i jedino gradsko nebo, a iza ograde se litica strmoglavo spušta ka rijeci. Nešto dalje, na samom rubu te iste provalije, uzdiže se i barokni toranj crkve San Pedro.

Stojeći na tom rubu, shvatam da ovdje arhitektura i pejzaž djeluju kao jedinstvena cjelina — grad nije samo izgrađen na litici, on je njen prirodni produžetak.

Gledajući u dubinu i prema dalekom horizontu, prisjetili smo se da Arcos de la Frontera nije bez razloga nazvan Vratima bijelih sela Andaluzije. Naseljen još u praistoriji, u rimsko doba poznat kao Arcis, grad je tokom maurskog perioda nosio ime Medina Ar-Kosch i imao ključnu ulogu u odbrani granice između muslimanskog i hrišćanskog svijeta. Upravo ta frontera — granica — ostala je trajno upisana u njegovom imenu i identitetu. Kada ga je 1255. godine osvojio Alfonso X Mudri, Arcos je postao dio Kraljevine Kastilje. Legenda kaže da se maurski princ, suočen s porazom, bacio s ove litice kako ne bi pao u zarobljeništvo — još jedna priča koja ovom mjestu dodaje sloj dramatične simbolike.

Na samom odlasku svratili smo na vidikovac uz cestu ka Paterni i sjeli na šarenu klupu s natpisom #unbancoqueinspira — klupa koja inspiriše. Ime zaista nije bilo pretjerano. Pred nama se Arcos pružao cijelom dužinom svoje moćne litice, sa zamkom na jednom i bazilikom na drugom kraju. A iza njih, u daljini, uobličavali su se sniježni vrhovi Sierre de Grazaleme, odakle smo tog jutra i krenuli na naš put.

El Puerto de Santa María – grad stotinu palata

Popodne nas je, konačno, odvelo dalje prema obali. Pejzaž se otvarao, zrak postajao vlažniji, a svjetlo mekše. Nakon dana provedenih među utvrdama, klancima i planinskim selima, stigli smo do ušća rijeke Guadalete i lučkog grada El Puerto de Santa María. Bio je to prirodan prijelaz – s granice i unutrašnjosti prema Atlantiku, prema otvorenom horizontu i drugačijem ritmu.

Za grad koji je na prvi pogled djelovao skromno, El Puerto krije neočekivano veliku istoriju. Ovdje je sagrađena Santa María, Kolumbov brod, a kartograf Juan de la Cosa ovdje je nacrtao prvu kartu svijeta na kojoj se nalazi Amerika. U 17. i 18. vijeku trgovci s Novim svijetom, takozvani cargadores a Indias, podigli su toliko raskošnih kuća da je grad dobio nadimak „grad stotinu palata”. Danas su mnoge od njih izblijedjele, ali duh tog vremena i dalje se osjeća u ulicama.

El Puerto je i jedan od tri ugla „šeri trougla”, zajedno s Jerezom i Sanlúcarom. Iza visokih bijelih zidova s okerastim okvirima prozora, uz koje smo parkirali naš mini van, skrivale su se bodege: dugačke, prohladne katedrale vina u kojima šeri godinama sazrijeva u hrastovim buradima.

Treći dan road tripa zaokružio je priču o bijelim selima: od planinskih udolina i kišnih visoravni, preko litica i utvrđenja, sve do mora. Smjestili smo se u hotelu oko velikog dvorišta, s crvenim arkadama, palmom i stablima narandži, pod krovovima od starog crijepa obraslog lišajem. I dok smo u večernjim satima osjećali umor u nogama, bilo je jasno da je to onaj dobar umor — onaj koji dolazi nakon dana ispunjenog slikama, pričama i mjestima koja se ne zaboravljaju lako.

To nas, međutim, nije spriječilo da se otisnemo kaldrmisanim ulicama El Puerta de Santa Marije, među šutljive i nezgrapne zgrade kakve se viđaju samo u lučkim gradovima, i provjerimo šta nam se nudi od noćnog života. Grad je bio okićen kao kakva igračka. Nad glavnom ulicom nizali su se ogromni svjetleći krcko-oraščići (Cascanueces), kraljevi s krunama i vojnici s bubnjevima, dok su terase uz rijeku blistale plavim i ljubičastim svjetlima. Na jednom starom zidu, pod lampom, iz maltera su izranjala reljefna slova „El Resbaladero”. To je ime nekadašnje strme kosine kojom se teret spuštao do riječnog pristaništa, iz vremena kada je Guadalete ovaj grad povezivao sa svijetom.

Nije trebalo mnogo da odgovorimo na poziv jednog dupke ispunjenog rock-gastro bara iz kojeg je dopirala muzika uživo. Šanker duge kose i u kožnoj jakni, kao da je i sam sišao s bine, točio je irski stout i zanatsko pivo ispod bakarne cijevi s točionicima. To je bilo to. Stopili smo se s lokalcima – jer ovdje turista gotovo da i nema – a sabiranje utisaka s trećeg dana po Andaluziji ostavili smo za sutra.

A sutra nas je na drugoj strani zaliva i preko mosta sa najvećim rasponom u Španiji, čekao Cádiz grad-ostrvo stariji od svih koje smo do tada vidjeli.

Nastavak: Andaluzija (4. dio): Cádiz – najstariji grad Evrope