Ovo je četvrti, posljednji dio putopisa iz Iraka. Priča je počela u Bagdadu, nastavila se na sjeveru, u Samari i Hatri, zatim u Mosulu i, na putu prema jugu, u Babilonu. Sada je na redu krajnji jug: Ur i zigurat boga Mjeseca, Močvare Mezopotamije, Basra i Uruk, grad u kojem je nastalo pismo.
Ur i Nasirija
Ka Uru vožnja se nekako otegnula, pa je Maja odlučila da preuzme volan od Saifa i njegovu rutinsku vožnju pretvori u reli, čija je ciljna linija bila u Nasiriji. I tako, s vjetrom u kosi, jurimo pustinjom u nadi da je naša Toyota izdržljivija nego što izgleda, iako je ranije, oko Ašura, pokazala da joj zdravlje i nije baš savršeno.
Taman kad smo prevalili pozamašan broj kilometara i umislili da je naša Toyota postala neuhvatljiva, ispriječio se 353. kontrolni punkt. Kad su vidjeli atraktivnu vozačicu duge plave kose, vojnici su ostali toliko zatečeni da je morao biti obaviješten komandant smjene ili čega već. Saif je ubrzo nestao u mračnom otvoru čeličnog kontejnera. Da se nikad nisu suočili s nečim sličnim, bilo je jasno po njihovoj želji da to ovjekovječe fotografijama. Već zamišljam kako čudo kojem su prisustvovali dijele s ljubomornim kolegama iz drugih smjena. Sve je prošlo u pozitivnom tonu, a kad je Saif ponovo preuzeo volan, činilo se kao da puzimo.
Kažu da je Nasirija bila jedno od žarišta ustanka protiv Sadama 1991. godine, koji je krvavo ugušen. Izgleda da od tada niko nije počistio grad, jer prolazimo pored nanosa smeća. Čak je i auto-put u ovom dijelu okićen „smećem“, gumama i najraznovrsnijim otpadom koji vam padne na pamet. Možda se vodilo neko tiho nadmetanje među gradskim kvartovima o tome ko će ostaviti jači negativni utisak. Bilo je teško odlučiti, jer su neki dijelovi imali zaista impresivne hrpe.
Od Nasirije do Ura put je prava linija, petnaestak kilometara, i tako sve do ulazne kapije. Kao da nas je neko htio upozoriti da ulazimo na mistično mjesto starog svijeta, dan se zamutio pustinjskim pijeskom. Snažan vjetar stvorio je od njega magloviti oreol, ne dopuštajući suncu da se probije. Sunce je iznad zigurata visilo blijedo kao Mjesec. Prikladno, jer ovo je bila kuća boga Mjeseca. Pod tom zavjesom opirali smo se naletima vjetra, ali vrijedilo je, jer smo se našli pred zaista impresivnim ziguratom (Great Ziggurat of Ur). Ovdje se dosad najjasnije mogla steći slika o izgledu ovih građevina.
Podigao ga je kralj Ur-Namu oko 2100. godine p. n. e., a dovršio njegov sin Šulgi, kao kuću Nane, boga Mjeseca i zaštitnika grada. Jezgro je od nepečene opeke, a obloga od pečene, slagane u bitumenu. Tri stepeništa vodila su do hrama na vrhu. Ono što danas vidimo djelimično je rekonstruisano osamdesetih godina prošlog vijeka. U Ur-Namuovo doba Ur je bio luka na Eufratu, blizu mora. Kad je rijeka promijenila tok, grad je polako zamro.
Osim toga, u Uru se činilo da su oni koji se bave iskopavanjima najozbiljnije shvatili svoj posao. Od zigurata krećemo drvenom stazom, pognuti pod naletima vjetra. Prvo nailazimo na Kraljevsko groblje (Royal Cemetery of Ur). Ništa ne odaje da je upravo ovdje, u plitkim udubinama u zemlji, britanski arheolog Leonard Woolley dvadesetih godina prošlog vijeka pronašao grobnicu kraljice Puabi, punu zlata i lapis lazulija. Ni da su u „Velikoj jami smrti“ (Great Death Pit) ležala 74 tijela slugu, vojnika i muzičarki koji su pošli za svojim gospodarom u smrt. Blago je odavno otputovalo u London, Filadelfiju i Bagdad. Ovdje je ostao samo vjetar.
Malo dalje nalaze se kraljevski mauzoleji Ur-Namuovih nasljednika, Šulgija i Amar-Sina. Kroz ogradu posmatramo uske prolaze od opeke i lukove stare više od četiri hiljade godina. I na toj udaljenosti, makar samo pogledom, nakratko se udaljavamo od vjetra, pijeska i dvadeset prvog vijeka.
Nedaleko je i Giparu, kuća velike svećenice boga Mjeseca, koju takođe gledamo s druge strane ograde. Jedna od svećenica bila je Enheduana, kćerka Sargona Akadskog i prva pjesnikinja čije ime znamo. Vijekovima kasnije, ovdje je kći babilonskog kralja Nabonida čuvala zbirku starina s opisima, koju nazivaju prvim muzejom na svijetu.
Tu je bila i Abrahamova kuća, valjda. Biblija ga, uostalom, vodi upravo iz Ura Kaldejskog, a papa Franjo je ovdje 2021. godine predvodio molitvu s predstavnicima iračkih vjerskih zajednica. Hodamo po vrhovima zidova i poput djece jedrimo na vjetru, a one „fotografije za društvene mreže“ ponovo dobijaju plodno tlo za reprezentativne primjerke. Po ovim istim zidovima hodala je 1930. godine i Agatha Christie. Ovdje je upoznala mladog arheologa Maxa Mallowana i iste se godine udala za njega.
Na rastanku s Urom vraćamo se do parkinga, uz koji se nalazi centar za posjetioce. Zgrade, prostorije i toaleti zamišljeni su kao turistička zona, ali sve je zapušteno i prljavo i očigledno više nema svrhu, ako ju je ikad i imalo. U toaletu nema vode, a prostorije su osvojili nanosi pijeska. A vrhunac me čekao u vodokotliću bez poklopca: unutra se nalazilo gnijezdo s jajetom. Ur, izgleda, i dalje ima stanare. Samo nisu turisti.
Za Nasiriju kažu da je poznata po datulama, gradnji čamaca i filigranskoj obradi srebra. Nigdje se nije pominjalo smeće. Pratilo nas je i na povratku u grad, sve do obale Eufrata i našeg hotela.
Teško je bilo naslutiti da je ovaj mladi grad planski građen. Osnovao ga je 1872. godine Nasir paša es-Sadun, po kome nosi ime, a projektovao belgijski arhitekta po evropskom uzoru.
Prijedlog da se prošetamo gradom nije zaživio, uglavnom zbog umora, a kod mene i zbog one slike prljavih ulica. Ipak, ovaj dio grada, s velikim čeličnim mostom koji spaja obale Eufrata, izgledao je sasvim uredno, s dugačkim, osvijetljenim i lijepo uređenim šetalištem uz rijeku. Sada se gostimo napuhanim somunima, humusom s mljevenim mesom, fatušem, mutabalom od pečenog patlidžana…
Još jedan dan je bio za nama, a Ur je bio prava satisfakcija za dug i naporan put.
Močvare i Adamovo drvo
Ujutro, s prozora hotela: zlatno svjetlo, čelični luk mosta iznad zelenkastog Eufrata, trska uz obalu i kolona bijelih automobila koja stoji u mjestu. Iz ove perspektive Nasirija se budi sasvim uredno.
Na putu kroz južni Irak ka Basri, prividno osvježenje od vreline iračke pustinje potražili smo u Močvarama Mezopotamije (Mesopotamian Marshes) – tačnije, u onome što je od njih preostalo.
Smještene u dolini rijeka Tigris i Eufrat, ove močvare – poznate kao Hammar, Centralne i Hawizeh močvare – nekada su bile među najvećim močvarnim područjima Bliskog istoka.
Bile su dom zajednici Ma’dan, poznatoj i kao Arapi iz močvara (Marsh Arabs), koja je vijekovima živjela u skladu s prirodom. Uzgajali su stoku i živjeli u skladu s ritmovima vode i zemlje. Kuće su gradili od trske, kakve se vide već na sumerskim pečatima, starim pet hiljada godina. Najveće među njima, mudhif, služe kao gostinske kuće. U jednom smo i počeli: dugačka lučna dvorana od svezanih snopova trske, s ćilimima na podu i iračkom zastavom na čelu.
Onda, povremeno, naiđe neko poput nas i zatalasa ovaj sklad. Dugački, šiljati čamci sijeku usplahirenu površinu močvare, rastjeruju ptice i plaše ribu lokalnim ribarima. Brektanje motora ometa bivole u njihovoj rutini rashlađivanja, iako se to po njihovim tupim i bezizražajnim pogledima ne bi dalo zaključiti.
Ljudi, opet, kao da nemaju ništa protiv stranaca. Ribari pozdravljaju, drugi nas puštaju da vidimo kako niče njihova kuća od pruća, treći nas pozivaju da posjedimo i pokazuju stoku. Djeca ko djeca, srdačna, pomalo se ludiraju i vesele poklonima. Dobio sam i čašu vode. I to s dvije kocke leda. Podijelili su najvažniju stvar sa mnom. Može li iskrenija dobrodošlica? Još da se usudim da je popijem. Gdje god se okrenem, ništa, samo pusta, ravna zemlja, isječena vodenim kanalima, kao jedinim saobraćajnicama u ovoj nedođiji. Vode za piće nema, struje nema (neki koriste agregate), kanalizacije nema.
Izgleda kao da ovdje dan traje čitavu vječnost. Neki imaju mobilne, ali poruke ne znaju pisati, pa koriste one glasovne. Tako kaže Saif. Jedan od razloga zašto su močvare skoro isušene je i otpor koji su Arapi iz močvara pružali za vrijeme Sadamove vladavine.
Tokom 1990-ih, nakon Zalivskog rata i pobune šiita protiv Sadamovog režima, močvare su postale utočište za pobunjenike i izbjeglice. Bile su prirodni teren za gerilce, koje je tu bilo teško locirati i napasti. Sadam Husein je zato naredio ogromnu kampanju isušivanja, da kazni i stavi pod kontrolu ovo područje i ljude koji su pružali podršku pobunjenicima. Kroz sistem kanala i brana, do kraja 1990-ih uništeno je oko 90% močvara. Uslijedio je gotovo potpuni kolaps ekosistema i gubitak biodiverziteta – ptica, riba, rakova.
Mnogi stanovnici močvara su raseljeni, a mnogi su otišli u gradove ili druge zemlje. Nekad ih je bilo na stotine hiljada, a danas u samim močvarama živi tek mali dio. Nakon 2003. i pada Sadama, neke oblasti su ponovo poplavljene, a projekti obnove pokušavaju vratiti močvare i tradicionalni način života.
Nekako nisam optimista, ali sam zahvalan što su nas na tren pustili u svoje živote i u svakom slučaju im želim sreću. A sad još čaj u dvorištu našeg skipera, da se pozdravimo i ostavimo ljude na miru.
Dosađivaćemo onima u gradiću Kurni, na putu ka Basri. Ovdje se spajaju Tigris i Eufrat i od tog trenutka više nisu ni jedno ni drugo, nego nova rijeka, Šat al-Arab (Shatt al-Arab), koja njihove vode nosi do Zaljeva. Prema lokalnom predanju, upravo ovdje bio je Rajski vrt.
Na obali, iza kapije i ograde, stoji staro, suho stablo – Adamovo drvo (Adam’s Tree), drvo spoznaje dobra i zla, s kojeg je Eva ubrala zabranjeni plod. Natpis pored njega kaže da se ovdje molio i Abraham. U raju ne vidimo nikoga. Izgleda da je presušio prije močvara, ili se ukazuje samo onima koji dovoljno vjeruju.
Basra – Sinbadova luka s dva lica
Okolina Basre nekad je bila prekrivena milionima palmi, ali front iransko-iračkog rata išao je upravo duž Šat al-Araba, i od palmika je ostalo malo. Na samom ulazu u grad, u koloni, ispred nas ide kiper pun pijeska. Na vrhu gomile, kao na komandnom mostu, stoji dječak od desetak godina, raširenih nogu, i mirno gleda saobraćaj ispod sebe. Niko se ne uzbuđuje, osim nas.
Saobraćaj ovdje ima i svoje posebno pravo. Kad u Basri nekoga udare kola, stvar se često ne rješava na sudu, nego po plemenskom običaju, takozvanim fasl. Plemena pregovaraju o odšteti porodici žrtve, koja zna ići i do nekoliko stotina hiljada dolara. Novac ne skuplja samo krivac, nego cijela šira porodica (hamsa), jer je odgovornost zajednička. Tako se kupuje mir i izbjegava krvna osveta. Kad dogovora nema, slijedi dakka ašairija, plemenska opomena, najčešće rafal u kuću protivnika.
Basra nas dočekuje kao da je iz nekog drugog Iraka: široki bulevari, staklene fasade i šetalište uz Šat al-Arab, puno palmi i ljudi koji šetaju u noć. Most iznad rijeke svijetli ljubičasto i ružičasto, a pored ogromnih slova s imenom grada svi se slikaju, pa i neki od nas. Na šetalištu, okrenut rijeci, stoji Badr Šakir al-Sajjab, pjesnik iz obližnjeg sela, jedan od začetnika slobodnog stiha u arapskoj poeziji. Iz luke odakle je nekad isplovljavao Sindbad sad gledamo u kafiće s kapućinom, picom i kebabom, i Basra nam se čini najmodernijim gradom na cijelom putu.
Veče završavamo u velikom renomiranom restoranu. Kroz tri sprata vise lusteri na lancima, a sa zidova od opeke izviru drveni šanašili, uglancani i savršeni. Razmišljam kako je lako zaboraviti da smo jutros bili među bivolima i kućama od trske.
Hotelski doručak na izdignutim soframa, s pogledom na rijeku Šat al-Arab je opuštena uvertira pred obilazak stare Basre i dugi povratak u Bagdad.
Ali Basra ima i drugo lice. U starom dijelu grada nižu se osmanlijske kuće od žute opeke sa šanašilima, drvenim zatvorenim balkonima s rešetkama, iza kojih se nekad gledala ulica, a da te niko ne vidi. Neke su obnovljene, s izrezbarenim drvetom i teškim ukrašenim vratima. Mnoge se drže uspravno samo iz navike. Po zidovima su murali sa čamcima, palmama i šarenim vratima, kao da neko pokušava bojom zakrpiti ono što vrijeme odnosi. Između kuća teče kanal.
Zbog takvih kanala Basru su nekad zvali Venecijom Istoka, a danas njima teku kanalizacija i smeće. Teško je povjerovati da je ovo grad u kojem su nastali prvi arapski rječnik i prva velika arapska gramatika.
Ne marimo za udžerice ni za otpadni kanal i ulazimo u mali muzej, smješten u jednoj od starih kuća. Unutra je sve natrpano kao u bakinoj vitrini: rezbareni ormari s porculanom, bakrene džezve i lampe, stare fotelje, ćilimi i jastuci po podu, ogromna vaza u niši, a kroz šarena stakla na prozorima pada crveno, plavo i žuto svjetlo. Za trenutak se čini da je Basra ostala ona iz priča, a ne ona s kanala ispred vrata.
Uruk – prvi grad na svijetu
Misterija oko Uruka kao da sama po sebi nije dovoljna, pa se i njegovo pronalaženje pretvara u avanturu. Mislim, znamo gdje je, ali mu ne možemo prići. Put je zatvoren, a okolo je mnogo duže. Prečice se završavaju u utabanoj pustinji i pred policijom, koja nas pušta, ali i savjetuje da se samo dublje zavlačimo i da će nas sljedeća patrola vratiti. Na kraju ipak nekako stižemo do Uruka, tačnije do golemog, zatrpanog zigurata, s arheološkim lokalitetom koji je tek siromašno otkopan. Pred ulazom i malim naseljem izlazi nam lokalac u bijeloj haljini, s aparatom za kartično plaćanje. Može li veći kontrast? Natpisi na tablama, od kojih jedan kaže „Dobro došli u drevni grad Uruk“, jedan drugi, „Civilizacija Uruka pripada cijelom svijetu“, a treći „Prve riječi napisane su ovdje“, kao da žele popraviti utisak.
A Uruk zaslužuje sve natpise. Mnogi ga smatraju prvim pravim gradom na svijetu. Oko 3000. godine p. n. e. imao je možda i 80.000 stanovnika, više od bilo kojeg grada tog vremena. Po njemu je nazvano cijelo jedno razdoblje ljudske istorije, kad su nastali prvi gradovi, prva država i prvo pismo. Prema jednoj teoriji, i ime Irak potiče od Uruka. Ovo je i grad Gilgameša, kralja koji je postao junak najstarijeg velikog epa na svijetu. Ep počinje i završava pozivom da se popneš na zidine Uruka i prošetaš njima.
Od tih zidina danas se ne vidi gotovo ništa. Pustinjom vode zarđale šine, vjerovatno ostatak starih iskopavanja, a nad svim se diže zigurat, izjeden vjetrom, s tamnim otvorima od opeke u podnožju. Pored staze zjapi duboko kružno okno, obzidano ciglom, kao bunar u prošlost.
Jedan od čuvara, s ponosom domaćina, kleči u prašini i reda pred nas ono što pijesak sam izbacuje: cigle, krhotine i glinene čunjeve. Takvim čunjevima, utisnutim u zidove, Sumerani su pravili prve mozaike. Na jednoj cigli se, kad je okreneš prema suncu, vidi utisnut natpis. Ovdje je, kažu, prvi put zapisano nešto što nije trebalo zaboraviti. Najstarije glinene pločice s klinastim pismom nađene su upravo u Uruku. Nisu to bile pjesme ni molitve, nego računi: žito, pivo, stoka, radnici. Čovječanstvo je počelo pisati da bi brojalo.
Za oproštaj pravimo zajedničku fotografiju s jednim od čuvara Uruka, iza table na kojoj piše da su prve riječi napisane ovdje. Baš zgodno da i posljednje riječi ovog putopisa završe ovdje.
Epilog
Bilo je napornih dana. Dugih kilometara pustinje, vreline koja ne popušta i kontrolnih punktova koje smo na kraju prestali brojati. Naša Toyota postala je kuća na točkovima: u njoj smo jeli, pili, sabirali utiske nakon svakog obilaska, a ponekad i ćutali, naročito poslije priča koje nije lako slušati – onih iz Mosula, Tikrita ili močvara.
Ali bilo je i mnogo smijeha, možda i najviše. Šalili smo se na kontrolnim punktovima, pozirali na vrhu minareta i u nekim trenucima ponovo postajali djeca. Kao u luna-parku, gdje smo se električnim autićima sudarali s lokalcima i smijali kao da nam je deset godina.
Irak nije zemlja za usputno putovanje. Traži strpljenje, otvorene oči i ponešto hrabrosti. Ali zauzvrat pruža nešto što se danas rijetko gdje još može pronaći: priliku da staneš na tlo na kojem su nastali prvi gradovi i napisane prve riječi, a onda da ti neko, potpuno nepoznat, usred nedođije pruži čašu vode s dvije kocke leda. Jednostavan gest gostoprimstva koji govori više od mnogih velikih riječi.
Smrt nas, srećom, nije čekala u Samari. Umjesto nje, dočekala nas je zemlja puna kontrasta, teških priča, neočekivane topline i trenutaka koji ostaju s tobom dugo nakon što se putovanje završi.
Zemlja u koju smo došli radoznali, a iz koje smo se vratili s mnogo više nego što smo ponijeli.
Putopis Irak – svi dijelovi:
Irak: Samara, Tikrit i Hatra – put na sjever (1. dio)
Irak: Mosul – stari grad, Niniva i manastir Mar Mattai (2. dio)
