S obale Atlantika vratili smo se u unutrašnjost, tamo gdje Andaluzija (Andalusia, Andalucía) ima svoje srce. Dva dana u Sevilji vodila su nas od rimske Italice i najveće gotičke katedrale na svijetu, preko Alcázara i flamenka, sve do dočeka Nove godine.
Sevilja – srce Andaluzije
Dok se sunce borilo s jutarnjom izmaglicom, vraćali smo se u unutrašnjost Andaluzije, a nakon nekih sat vremena stigli u njeno samo srce – Sevilju. Ovoga puta nismo žurili pravo u grad. Bilo je jedno mjesto na njegovoj periferiji koje smo željeli vidjeti prije svega ostalog – rimski grad Italicu.
Italica je mjesto na kojem su rođeni carevi Trajan i Hadrijan, neki od najznačajnijih vladara Rimskog carstva. Trajan je ostao upamćen kao car koji je carstvo doveo do njegove najveće teritorijalne ekspanzije, dok je Hadrijan, njegov nasljednik, poznat kao veliki reformator, graditelj i zaštitnik umjetnosti, ali i kao čovjek koji je shvatio da carstvo treba učvrstiti, a ne dalje širiti. Zakoračivši u antički kompleks, posmatrali smo veliku arenu, koja je, iako vidljivo načeta zubom vremena, i dalje jasno zadržavala svoje konture i pružala uvid u nekadašnji izgled i značaj grada. Ostatak naselja tek mjestimično otkriva svoju nekadašnju veličinu – ostaci stambenih četvrti, stubovi, mozaici i radnici zaposleni na „oživljavanju“ starine prizor su manje-više poznat na ovakvim mjestima.
Sevilja nam je, međutim, ponudila sasvim drugačiju sliku. Da bismo je što lakše upoznali, smjestili smo se u njenom samom središtu. Nismo htjeli gubiti vrijeme – pred nama je bila najveća gotička katedrala na svijetu. Ušli smo i već nakon nekoliko koraka postalo nam je jasno zašto se za Sevilju kaže da je u 16. vijeku bila najbogatiji grad Evrope. Ako mi neko kaže da to možda i nije sasvim tačno, reći ću mu samo jedno: neka obiđe ovu katedralu.
Unutrašnjost ostavlja bez daha ne samo svojom veličinom, već i bogatstvom detalja. Pogled se neizbježno zaustavlja na monumentalnom, pozlaćenom glavnom oltaru – najvećem gotičkom oltaru na svijetu, prekrivenom desetinama scena iz života Hrista, isklesanih u drvetu i obasjanih zlatom. Sve oko nas djelovalo je kao demonstracija moći i bogatstva jednog vremena, pretočena u kamen, drvo i plemenite metale.
Posebnu pažnju privlači i sarkofag Kristofora Kolumba, koji nose četiri monumentalne figure – simbolični prikazi kraljevstava Kastilje, Aragona, Navare i Leona. Zamijetili smo kako prednje dvije figure, Kastilja i Leon, nose glave visoko podignute, dok zadnje dvije, Aragon i Navara, gledaju prema dolje – kažu, zato što je Kolumbov poduhvat podržala Kastilja, a ne Aragon i Navara. One, u svečanom hodu, kao da i dalje prenose Kolumbove posmrtne ostatke kroz iistoriju, podsjećajući da je upravo iz Sevilje Španija upravljala svojim novootkrivenim svijetom. U tom trenutku postalo je jasno da ova katedrala nije bila samo vjersko središte, već i politička i simbolička pozornica jednog carstva na vrhuncu moći.
Kad je već tu, taj neko, preporučit ću mu i da se popne na Giraldu – nekadašnji minaret iz 12. vijeka, podignut u doba almohadske maurske vladavine, koji je u potpunosti sačuvan i kasnije pretvoren u zvonik. Uspon do vrha je blag i neobičan, jer vodi širokim rampama umjesto stepenica – napravljenim, kaže predanje, kako bi se mujezin mogao popeti na konju. Pogled s vrha možda nije savršen, jer ga presijeca zaštitna ograda, ali osjećaj da stojimo na vrhu jednog od najvažnijih simbola grada bila nam je dovoljna nagrada.
Ispred katedrale, uz zgradu Arhiva Indija u kojoj se čuvaju neprocjenjivi dokumenti o osvajanju Novog svijeta, u dugom redu čekali su fijakeri sa žutim točkovima, a konji su strpljivo stajali dok su se turisti dogovarali s kočijašima. Dok smo lutali gradom, povremeno „zapinjući“ za tapas barove – a tapas kultura je, po legendi, rođena upravo ovdje, kada su konobari čaše prekrivali komadićem hljeba (tapa) kao zaštitom od mušica – pažnju mi je sve više privlačio arhitektonski miks koji Sevilju čini posebnom. Na jednom uglu, kod Plaze de la Campana, stoji poslastičarnica La Campana, otvorena 1885. godine. Posmatrali smo njenu bijelo-žutu fasadu, drveni izlog s natpisima dulces, bombones, caramelos i ljude koji ulaze po kutiju kolača, kao što to Seviljanci rade već više od jednog vijeka.
Grad je pravi presjek epoha: mudejar stil, taj jedinstveni spoj maurske ornamentike i hrišćanske gradnje, ovdje je sačuvan u svom najčistijem obliku, gotika dominira konkretno katedralom, dok renesansa i barok ostavljaju snažan pečat na crkvama i palačama.
Dan se polako gasio, usisan prazničnim svjetlima grada. Avenida de la Constitución pretvorila se u aleju svjetlećih stabala, nad glavama su nam visile ogromne zlatne kugle, a između njih, sasvim stvarna, stabla narandži puna plodova. Pred crkvom El Salvador, čija crveno-bijela barokna fasada noću djeluje gotovo kao pozorišna kulisa, svjetleća zvona lebdjela su iznad prolaznika. Iz uskih uličica, između žutih i bijelih kuća, iznenada bi izronila Giralda, obasjana kao zlatni stub. Ulice su ostajale pune, ali naša energija je tražila kratak predah. Ne predug, jer noć u gradu flamenka tek je počinjala.
Gdje, ako ne u Sevilji – gradu u kojem flamenko nije samo ples, već čista emocija, spoj pjesme, gitare i strasti. Ovdje je rođen moderni flamenko, a Sevilja je dala i sevillanas, lakši i radosniji narodni ples i pjesmu. Grad je vjekovima bio i pozornica velikih mitova i opera – Carmen, Don Giovanni i Seviljski berberin svoju su radnju smjestili upravo među ove ulice.
Ulaz u Teatro Flamenco, smješten u starom Teatru Pathé, bio je okićen girlandama i crvenim kuglama, a pred vratima se tiskala publika za večernju predstavu. Na sceni su sjedili gitarista i pjevači, a dlanovi su ritmično udarali palmas, oštro i precizno, kao metronom. Pjevačice u haljinama s tačkicama pjesmom su otvorile prostor plesačima. Lepršave haljine plesačica, povici, siloviti udarci potpetica o pod – sklad koji nam je cijelo vrijeme držao poglede prikovanim za binu. Na kraju grupni naklon i aplauz koji nije prestajao. Doživljaj za pamćenje.
Dok smo se još oslobađali snažnog utiska koji je na nas ostavila predstava, večer smo nastavili, gdje drugo nego u jednom od tapas barova. Sevilja ih ima na stotine i morate biti ili veliki baksuz ili ozbiljno nepripremljeni da izaberete pogrešan. Mi nismo bili ni jedno ni drugo. Uživali smo u gastronomiji Andaluzije, okruženi podsjetnicima na nekadašnji društveni život grada. Sa zidova su nas gledali stari plakati – pozivi na predstave flamenka, borbe s bikovima i gradske festivale. Likovi uhvaćeni u zamrznutim pozama svog zanata – plesači, toreadori, izvođači – pozirali su u svojim odijelima i kostimima, kao svjedoci nekih drugih vremena.
Drugi dan započeli smo pred još jednom velelepnom građevinom – palačom Alcázar. Ušli smo kroz Lavlja vrata, Puerta del León. Crveni zid između masivnih kula ukrašen je keramičkim lavom s krunom i krstom, a red pred ulazom pomicao se sporo, pod budnim okom čuvara. Ovaj kompleks, koji je više od sedam vijekova služio kao kraljevska rezidencija i koji je stalno dograđivan, pokazao nam se kao savršena sinteza maurske, mudejar, gotičke i renesansne arhitekture.
Na prostranom dvorištu, popločanom ciglom u riblju kost, stajali smo pred fasadom palače kralja Pedra I. Gradili su je mudejar majstori, a arapski natpisi i čipkasti lukovi ovdje su bili ispisani za jednog hrišćanskog kralja. Unutra se gips pretvarao u čipku: u jednom dvorištu, koje se iz dubine diže prema staklenom krovu, svaki centimetar zida bio je izrezbaren, od lukova do rešetkastih prozora. Nasuprot tome stajale su mirne dvorane s drvenim tavanicama, velikim tapiserijama i portretima iz 19. vijeka.
Iz palače smo izašli u vrtove, gdje se odjednom otvorio drugi svijet. Uz stare kamene zidine rasle su palme i stabla narandži, a u središtu se ukazao bazen s pozlaćenim kipom Merkura, glasnika bogova. Zaneseni svim tim, tu smo jedni druge izgubili. Lavirint od žive ograde u donjem dijelu vrta, na koji sam usput naišao, nije imao veze s tim, kao ni staze duž kojih su me pratile crvene božićne zvijezde u keramičkim saksijama, jedini znak da je zima. Vrijeme je ovdje prolazilo brže nego što bismo željeli, pa su nam, sasvim očekivano, ponovo u pomoć priskočili tapas barovi.
Zbog pređenih kilometara i umora, tek smo kasnije shvatili da nismo u potpunosti doživjeli još jedno jedinstveno mjesto – Plaza de España. Obasjan popodnevnim suncem i prepun ljudi, ovaj grandiozni trg, izgrađen za Iberoameričku izložbu 1929. godine, zasluživao je više pažnje. Polukružna građevina od crvene cigle, s nizom lukova na bijelim stubovima i medaljonima u keramici, grlila je trg kao kakva velika pozornica. Ispod nje nižu se keramičke klupe ukrašene grbovima i prizorima iz svih španskih pokrajina, a na njima su ljudi sjedili, fotografisali se i tražili „svoju“ pokrajinu. Kanali s mostovima i kule zaokruživali su sliku jednog od najupečatljivijih urbanih prostora u zemlji.
Glad nam je ubrzala šetnju, pa smo gastronomsku rutu nastavili u jednom od najtradicionalnijih kvartova Sevilje, s one strane rijeke Guadalquivir – u Trijani. Market u Trijani već je bio prepun, kao i tapas barovi koji se nižu ulicama oko čuvenog mosta Isabel II. Ovaj kvart je nadaleko poznat kao kolijevka flamenka, ali i po tradicionalnoj keramici – azulejosima – koji su decenijama krasili kuće širom Andaluzije.
Većina barova bila je pred zatvaranjem i svi su bili puni. Kasnili smo, a bilo nas je i malo više. Na kraju – čekali smo. Uvukli smo se unutra gotovo kao komandoska jedinica, čija prethodnica osvaja mali komad šanka. Simpatična konobarica, već blizu penzije, povremeno bi nam namignula u prolazu, tek da znamo da nismo zaboravljeni. Nasula bi vino, tutnula masline ispred nas. Na kraju smo bili nagrađeni ukusnom hranom i opuštenom atmosferom klasičnog tapas bara.
Zadovoljni smo otišli dalje, ali bez mnogo zadržavanja – Nova godina bila je za nekih šest sati. Iako je to bila kruna našeg putovanja, osjećali smo se kao da je slavimo već cijelu sedmicu. Prije toga željeli smo još jedan pogled na grad s mjesta po kojem je Sevilja postala prepoznatljiva u savremenom dobu – Setas de Sevilla. Ova futuristička drvena konstrukcija izgrađena je s ciljem da oživi zapušteni dio grada, a danas predstavlja jedan od najboljih vidikovaca. Ispod njenih „gljiva“, među drvenim kućicama prazničnog sajma i žičanom jelkom, napravili smo obaveznu fotografiju uz veliki natpis I ♥ Sevilla, gdje je srce ispisano pozdravima na desetinama jezika, a među njima i naše „Zdravo!“.
Na vrh se penje vijugavim stazama koje se poput talasa protežu preko krova. Odavde je Sevilja otkrila svoje pravo lice. Grad se pružao do horizonta kao more bijelih krovova i terasa, a iz njega su izranjale kupole. Najbliža nam je bila kupola crkve Anunciación, pokrivena keramikom u crno-bijelim kockicama. U daljini su se vidjele Giralda i katedrala, a ispred njih se kupola crkve El Salvador skoro poravnala s njima. Još dalje nazirao se most preko Guadalquivira. Jasno se vidio položaj, širina i stvarna veličina najvećeg grada Andaluzije.
Sa zalaskom sunca, dok se nebo nad kupolama bojilo u zlatno i sivo, počeo je i simbolični zalazak 2025. godine – prvo u hotelu, a zatim i na gradskim ulicama. Pomiješali smo se s masom na trgu Nueva, toliko prepunjenom da se činilo da ni šibica ne bi mogla pasti na tlo, i zakoračili u 2026. Prve sate nove godine proveli smo u samom centru noćnog života, u kafanama na trgu Alameda de Hércules, kako i dolikuje gradu koji je, prema mitu, osnovao sam Herkul.
Možda dva dana nisu bila dovoljna za ono što Seviljanci zovu duende – tu neuhvatljivu mješavinu strasti, emocije i energije, ali bila su i više nego dovoljna da naslutimo da Sevilja nije samo još jedan grad koji se obilazi – već mjesto koje se osjeća.
Za kraj je ostao grad koji nas je na ovo praznično putovanje i dočekao i ispratio – Malaga.
