Andaluzija (Andalucía, Andalusia) nas je dočekala zimskim suncem i prazničnim ulicama, a mi smo je krenuli upoznati od sela do sela, od Malage do Sevilje – tragom stare granice između dva svijeta.

Putovanje Andaluzijom započeli smo i završili u Malagi. Pratili smo nekadašnju liniju fronte — La Fronteru — između arapskog i hrišćanskog svijeta, pomjerajući se od jednog do drugog „bijelog sela“ (Pueblos Blancos). Ta sela su se uzdizala na horizontu andaluzijskih planina, brda i visoravni, gotovo po pravilu okrunjena kamenim utvrđenjima na svojim najizdignutijim tačkama. Upravo to ih je činilo vidljivim već s puteva kojima je naš omaleni mini van iznenađujuće dobro vladao. A da bi se primakao nekom mjestu, nije se libio da zađe u njihove uske i strme ulice.

Osvojili smo Rondu, Setenil de las Bodegas i Olveru, zatim gradiće Zaharu de la Sierra, Grazalemu i Arcos de la Frontera. Nešto kasnije, put mu je bio znatno olakšan, pa smo bez problema stigli do ušća rijeke Guadalete u Atlantik, do riječnog lučkog grada El Puerto de Santa María, kao i do susjednog Cádiza — slavne luke i, po mnogim izvorima, najstarijeg grada u Evropi. Dva dana posvetili smo još jednom gradu bogate i burne prošlosti — Sevilji, a sedmodnevno putovanje zaključili tamo gdje je i počelo: u Malagi.

Ronda – grad nad ponorom

Odmah s aerodroma u Malagi zaputili smo se ka Rondi. Ostatak dnevnog svjetla, kao i prijepodne narednog dana, u potpunosti smo joj se prepustili. Ronda je grad koji kao da se nasukao na izolovano gorje, presječeno gotovo stotinu metara dubokim klancem El Tajo, kroz koji šumi rijeka Guadalevín. Ljudi su svoje nastambe podigli na oba njegova ruba, a duboki jaz premostili jedinstvenim mostom — Puente Nuevo, danas nezaobilaznim motivom svakog turističkog prospekta posvećenog Španiji.

Da će naš boravak u Rondi biti obojen rustikom, nagovijestio je već hotel u kojem smo se smjestili. Nije to bio običan hotel — više muzej s krevetima i kupatilima. Keramička ploča uz ulaz otkrila nam je da je palata San Gabriel podignuta 1736. godine, a hotelom postala tek 1998. Iza rezbarenih vrata s teškim mesinganim ključem dočekao nas je krevet s baldahinom. Iz pozlaćenih ramova gledali su nas porodični portreti, a recepcija je bila smještena u pravoj biblioteci. Kruna svega bila je mala kino-sala, sa zidom punim crno-bijelih holivudskih zvijezda.

Da ostanemo u istom filmu, pobrinuli su se domaća kuhinja i lokalna vina. Mjesto koje nam je usred sijeste otvorilo vrata ponudilo je upravo to, a u šarenilu stola spojili su se mirisi i okusi Andaluzije.

Sam grad, zajedno s okolinom, djelovao je robusno, a na rustiku je podsjećao i način na koji je arhitektura srasla s pejzažom. Popeli smo se do bara na krovu hotela Europa i bacili pogled na jednu od najstarijih arena za koridu u Španiji, otvorenu 1785. godine. Sunce je upravo zalazilo iza planina Serranía de Ronda, a pijesak arene se žario kao da je neko u njemu ostavio upaljenu vatru. Ova arena je kolijevka moderne koride: ovdje je porodica Romero ustanovila borbu pješice, s crvenom muletom i mačem.

Šetali smo ulicama okićenim u prazničnom duhu. Kako dolikuje drugom danu Božića, nad Plaza del Socorro, pod žutim zvonicima istoimene crkve, visjeli su svjetleći lusteri, kao da je cijeli trg plesna dvorana pod otvorenim nebom. Nad gužvom krcate promenade lepršala je zeleno-bijela zastava Andaluzije, koja je prvi put predstavljena baš ovdje u Rondi.

Rijeka šetača nosila nas je mrežom ulica i ubrzo smo nestali među lokalcima u jednom od dupke punih gradskih barova. Naše strateško osvajanje prostora u potrazi za idealnim mjestom u unutrašnjosti bara niko nije smatrao nepristojnim, pa smo mogli u potpunosti da se prepustimo prvoj večeri našeg tek otpočetog puta.

Korak dalje vodio nas je još dublje u središte izvorne Ronde, u tipični tabanco, Los Arcos. Iznad šanka je visio natpis „Jerez – Sherry – Despacho de vinos”, podsjetnik na vremena kada se vino točilo iz bureta pravo u bocu koju je mušterija donijela od kuće. Ovdje su se pred nama nizali šeri i bijela vina u čašama s ugraviranim imenom kuće. Na stolu su se redali pršut, zreli sir i domaći hljeb, uz hrskave picos grisine, začinjeni chorizo i sočne riblje filete položene na prepečene kriške hljeba — sve u pravom, bogatom andaluzijskom stilu. S novim komšijama, tu, nedaleko od hotela, dočekali smo kasne sate.

Oblačno jutro donijelo je dozu dramaturgije slikama koje su se pred nama pružale s gradskih vidikovaca. Kaldrmisanom ulicom popeli smo se kroz La Ciudad, najstariji dio grada, do crkve Santa María la Mayor, podignute na mjestu glavne gradske džamije. Uz crkvu se izdiže i natkrivena galerija s koje je gradska vlastela nekada posmatrala svečanosti na trgu. Malo niže, nad samim klancem, stoji oronula fasada Casa del Rey Moro s keramičkim likom maurskog kralja. Pod kućom se krije Mina, više od dvjesto stepenica isklesanih u stijeni, kojima se u vrijeme opsade dolazilo do vode na dnu klanca.

Kroz kapiju Felipea V spustili smo se do Starog mosta (Puente Viejo), obnovljenog 1616. godine. Pogled se odatle otvara prema crkvi Espíritu Santo, koju su hrišćani podigli na mjestu maurske kule srušene topovima. Grad su osvojili na Duhove, 20. maja 1485. godine, i po tom prazniku je crkva i dobila ime.

A potom nas je jutro spustilo duboko u klanac. Odavde je slika ovog neobičnog mjesta jednako dramatična, ako ne i snažnija. Most izgleda još impresivnije: iz dubine se vidi da je to zapravo kamena kula od gotovo sto metara, s prozorčićem usred centralnog luka, iza kojeg se krije prostorija koja je služila i kao zatvor. Na stijenama ispod grada vise ruševine starih mlinova i hidroelektrane s početka 20. vijeka, a dnom klanca vijuga drvena staza.

Prisjetih se priča iz građanskog rata. U ljeto 1936. Ronda je bila u rukama republikanaca, a ljudi optuženi za simpatije prema fašistima bacani su s litica u klanac. Te događaje Ernest Hemingvej je kroz priču Pilar pretočio u jedno od najpotresnijih poglavlja romana „Za kim zvona zvone”. Hemingvej se u Rondu stalno vraćao, kao i Orson Welles, čiji je pepeo, po vlastitoj želji, sahranjen na imanju njegovog prijatelja, toreadora Antonija Ordóñeza, nedaleko od grada. Njih dvojica bili su samo nastavljači duge tradicije: na jednom bijelom zidu u gradu keramički mural „Ronda a los viajeros románticos” ispisan je odlomcima koje su o Rondi zapisali Washington Irving, Prosper Mérimée, Alexandre Dumas i drugi romantični putnici 19. vijeka. I sami putnici, osjetili smo njihovu fascinaciju Rondom.

Sa izvezenim natpisom „Ronda” na lentama, upregnuti u bijelu kočiju okićenu božićnim zelenilom, par volova kao da se i sam spremao za put. Kažem to jer smo se i mi baš tada spremali da nastavimo naše putešestvije Andaluzijom.

Prije toga spustili smo se još niže i još jednom pohvalili našu mazgu na četiri točka. Pored maurske kapije Almocábar, nekadašnjeg glavnog ulaza u grad, uskom — ali zaista uskom — ulicom stigli smo do najstarije građevine u Rondi: Arapskih kupatila (Baños Árabes) iz 13. vijeka. Kroz otvore u obliku zvijezda na svodovima i danas se probija svjetlost, kao nekad para, i pada na stubove od opeke i potkovičaste lukove. Kratki film prikazan unutar kompleksa, koji dočarava tadašnju Rondu, u kojem magarac neumorno okreće točak koji vodu iz potoka podiže u kupatila, predstavlja je u još impresivnijem svjetlu nego što bismo je ikada mogli zamisliti. Bio je to grad za uživanje, ali i moćno, teško osvojivo vojno uporište.

Mi smo ga osvojili — i istinski uživali u njegovim čarima. Neko bi rekao kratko, a ja bih rekao: dovoljno.

Nakon spektakularne Ronde, kišni dan poveo nas je kroz bijela sela – među maslinjake, kuće usađene u stijene i utvrđenja na vrhovima brda.

Nastavak: Andaluzija (2. dio): Setenil, Olvera i Zahara – bijela sela