Malo je gradova u Evropi gdje vas rijeka dočekuje usred samog centra, padajući preko dvadesetak metara stijene tačno tamo gdje se stare gradske ulice spuštaju ka njoj. Jajce je takav grad – podignut na brdu u obliku, kako narodno predanje kaže, jajeta (otuda i ime, iako je ta etimologija više lijepa priča nego dokazana lingvistička činjenica), na mjestu gdje se Plivske vode ulivaju u Vrbas. Sve ostalo u Jajcu kao da je smješteno oko te jedne prirodne činjenice – tvrđava iznad, katakombe u stijeni, stari mlinovi uzvodno – kao da je grad vjekovima gradio svoj identitet unaokolo jednog jedinog vodopada.
Naselje se prvi put pominje u pisanim izvorima 1396. godine, a njegov uspon vezuje se za vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića, koji je početkom 15. vijeka proširio i utvrdio grad te u njemu podigao podzemnu kapelu. Kada se bosansko kraljevstvo, pod stalnim pritiskom osmanskog napredovanja, u petnaestom vijeku postepeno povlačilo prema sjeveru, Jajce je postalo njegova posljednja prijestonica – grb dinastije Kotromanića i danas stoji uklesan iznad glavne tvrđavske kapije, kao posljednji preostali trag te vlasti.
Upravo je u Jajcu, u franjevačkoj crkvi Svete Marije, 1461. godine krunisan Stjepan Tomašević, posljednji bosanski kralj, krunom koju mu je poslao sam papa – posljednje krunisanje ikada održano na bosanskom tlu. Dvije godine kasnije, 1463., sultan Mehmed Drugi je s vojskom krenuo na Bosnu, osvojio Jajce, a kralja Tomaševića, koji se predao pod obećanjem sigurnog prolaza u obližnjem Ključu, doveo natrag i pogubio na polju koje se i danas, u znak sjećanja, zove Carevo polje. Grad je iste godine, već u decembru, ponovo osvojio ugarski kralj Matija Korvin, koji je od Jajca napravio sjedište posebne pogranične banovine – i tu je, na razmeđu dva carstva, grad opstao gotovo sedam decenija, sve dok ga Osmanlije nisu konačno i trajno zauzele 1527. godine.
Ali Jajce nije važno samo po onome što se u njemu desilo u petnaestom vijeku. U noći između 29. i 30. novembra 1943. godine, u dvorani nekadašnjeg Sokolskog doma, održano je Drugo zasjedanje AVNOJ-a, na kojem su, usred rata i njemačke okupacije, postavljeni temelji buduće socijalističke Jugoslavije – Josip Broz Tito je proglašen maršalom, kralju Petru Drugom je zabranjen povratak u zemlju do poslijeratne odluke naroda, a Jugoslavija je najavljena kao federacija ravnopravnih naroda. Tako je isti ovaj mali grad, u razmaku od skoro pet vijekova, bio poprište i posljednjeg daha jedne srednjovjekovne bosanske države i osnivačkog trenutka jedne sasvim nove, dvadesetovjekovne Jugoslavije – rijetka istorijska slučajnost koju Jajce, malo i samo po sebi, nosi kao svoj glavni identitet.
Danas je Jajce mali, mirni gradić u kojem se ti slojevi istorije – srednjovjekovni, osmanski, austrougarski i socijalistički jugoslovenski – jednostavno nagomilavaju jedan na drugi, na prostoru koji se prohoda za sat vremena. Upravo zbog toga se stari grad Jajce, zajedno s vodopadom, od 2006. godine nalazi na UNESCO-voj preliminarnoj listi svjetske baštine kao jedinstvena prirodna i graditeljska cjelina. Nekoliko kilometara uzvodno, uz Plivska jezera, i danas stoje stari drveni vodenični mlinovi na kočićima, dovoljno blizu da se do njih stigne pješice, dovoljno daleko da djeluju kao sasvim drugi, sporiji svijet.
Vodopad Plive (Pliva Waterfall)
Vodopad nastaje na samom mjestu gdje se rijeka Pliva uliva u Vrbas, tik uz stari gradski centar – rijetkost te vrste u Evropi, budući da se vodopad ovih razmjera obično nalazi daleko od naseljenih mjesta, a ne usred ulica i kuća. Vodopad je nekada bio viši, oko 30 metara, ali je tokom rata i poplava, povezanim s oštećenjem i prestankom rada hidroenergetskog sistema uzvodno, sedrena barijera teško oštećena; današnji slap visok je oko 22 metra. Sedrena barijera preko koje voda pada nastala je taloženjem krečnjaka karakterističnog za ovaj kraški teren, isti proces koji je oblikovao i plivska jezera uzvodno. Vodopad i danas ostaje jedinstven simbol grada.
Tvrđava Jajce (Jajce Fortress)
Tvrđava se uzdiže na brdu Hum, na oko četiri stotine sedamdeset metara nadmorske visine, a njeni najstariji dijelovi vjerovatno potiču iz kasnog trinaestog ili četrnaestog vijeka. Nije sasvim jasno ko je podigao prvobitnu utvrdu, ali se njen veliki uspon vezuje za vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića, koji je početkom petnaestog vijeka proširio i učvrstio grad. Bedemi i kule koje danas vidimo rezultat su više građevinskih faza, uključujući dogradnje iz vremena bosanskih kraljeva, Ugarske i Osmanlija, a iznad glavnog ulaza i danas stoji uklesan grb dinastije Kotromanića. Tvrđava je promijenila gospodara nekoliko puta u ključnim godinama pada bosanskog kraljevstva – osvojili su je Osmanlije 1463., iste godine ju je povratio ugarski kralj Matija Korvin, a 1464. uspješno je odbila novi opsadni pokušaj sultana Mehmeda Drugog, prije nego što je 1527. godine konačno i trajno pripala Osmanskom carstvu. Danas je otvorena za posjetioce, a sa njenih zidina pruža se jedan od najljepših pogleda na stari grad, vodopad i dolinu Vrbasa.
Katakombe (Catacombs in Jajce)
Katakombe je, oko 1400. godine, dao isklesati u živu stijenu isti vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić, kao porodičnu grobnicu za sebe i svoje potomke. Katakombe su bile zamišljene kao njegova i porodična grobnica, a Hrvoje je nakon smrti 1416. godine u njima i sahranjen. Prostor je u potpunosti uklesan u kamen i oblikovan kao minijaturna crkva, sa pripratom, naosom i oltarskim prostorom, kao i krstionicom i kriptom u koju se silazi sa četiri strma stepenika.
Na ulaznoj steni, nedovršena, nalazi se i reljefna dekoracija sa likom ratnika i ženskim likom, ukrašenim heraldičkim motivima – kacigama, plaštevima i ljiljanima – vezanim za Hrvojev sopstveni grb. Zaštitni ulazni trijem iznad samog ulaza dograđen je tek krajem devetnaestog ili početkom dvadesetog vijeka, u austrougarsko doba.
Muzej AVNOJ-a (Museum of the Second Session of AVNOJ)
Zgrada u kojoj je, u noći između 29. i 30. novembra 1943. godine, održano Drugo zasjedanje AVNOJ-a, bila je prije rata dom lokalnog Sokolskog društva. Od dvjesto pedeset pozvanih delegata, u Jajce je, poslije danima dugog i opasnog putovanja kroz okupiranu teritoriju, uspjelo stići njih stotinu četrdeset dva. Na zasjedanju je odlučeno da se u Narodnooslobodilačkoj vojsci uvede čin maršala Jugoslavije, koji je tada dodijeljen Josipu Brozu Titu, formiran je Nacionalni komitet oslobođenja kao privremena vlada, a buduća država najavljena kao federacija ravnopravnih naroda. Zgrada je teško oštećena u ratu devedesetih, obnovljena prema fotografijama iz 1943. godine i ponovo otvorena kao muzej 29. novembra 2008. Danas čuva rekonstruisanu spomen-salu sa originalnim namještajem, portrete iz 1943. godine slikara Đorđa Andrejevića Kuna i zbirku od preko četiri stotine ratnih crteža Božidara Jakca. Muzej je danas jedan od najposjećenijih u Bosni i Hercegovini.
Toranj Svetog Luke (St. Luke’s Belltower)
Ovaj samostojeći zvonik, jedan od rijetkih potpuno sačuvanih slobodnostojećih zvonika na cijelom Balkanu, pripadao je nekadašnjoj franjevačkoj crkvi Svete Marije – istoj onoj u kojoj je 1461. godine krunisan kralj Stjepan Tomašević. Narodni naziv “toranj Svetog Luke” potiče od moštiju jevanđeliste Luke, koje su se u crkvi navodno čuvale između 1459. i 1463. godine, mada je sama crkva bila posvećena Bogorodici. Pošto su Osmanlije 1527. godine trajno osvojile Jajce, crkva je pretvorena u džamiju, a zvonik u minaret, sve dok džamija, poslije požara iz 1832. godine, nije prestala da funkcioniše; ostatak same munare, dograđene za vrijeme osmanske prenamjene tornja, skinut je tek 1888. godine, tokom posjete prestolonasljednika Rudolfa Habsburškog, dok su zazidani prozori gornje galerije, zatvoreni u istoj toj osmanskoj prenamjeni, ponovo otvoreni tek obnovom između 1949. i 1953. godine.
Džamija Esme Sultanije (Sultana Esma Mosque)
Ova kupolasta džamija, sagrađena sredinom osamnaestog vijeka, smatra se najvrednijim spomenikom osmansko-islamske arhitekture u Jajcu, a ujedno je i jedina džamija u Bosni nazvana po ženi. Prema predanju, podigla ju je Esma Sultanija, koja je, na savjet astrologa da izgradi tri dobra djela na mjestu gdje se spajaju dvije vode, prodala svoj nakit da bi finansirala i džamiju i dva mosta na Vrbasu. Kompleks je, uz samu bogomolju sa minaretom, nekada uključivao i šadrvan i mekteb. Džamija je srušena 1993. godine tokom rata, zaštićena je kao nacionalni spomenik BiH 2003., a obnovljena i ponovo otvorena 2010. godine.
Plivska jezera i mlinčići (Pliva Lakes with Mills Complex)
Nekoliko kilometara uzvodno od grada, na Plivskim jezerima, stoji skupina od dvadesetak malih drvenih vodeničnih kućica, podignutih na kočićima iznad plitke, tirkizno-zelene vode. Pretpostavlja se da tradicija ovih mlinova seže još u srednji vijek, ali prvi poznati pisani zapis o njima potiče iz osmanskog perioda: u defteru iz 1562. godine zabilježena su 24 mlina, dok lokalni izvori navode da ih je u sedamnaestom vijeku bilo 26. Mlinovi su vijekovima služili za mljevenje žita, a do danas ih je sačuvano oko dvadesetak, iako više nisu u redovnoj upotrebi. Većina današnjih mlinova je tokom vremena obnavljana, premještana ili ponovo sastavljana, dok je jedan sačuvan i djelimično opremljen kao radni model koji posjetiocima pokazuje kako je nekada izgledao proces mljevenja žita.
Mitrej (Mithraeum in Jajce)
U samom gradu, slučajno otkriven 1931. godine tokom gradnje kuće, nalazi se i mali podzemni hram posvećen rimskom bogu Mitri, iz otprilike drugog do četvrtog vijeka nove ere – dokaz da je brdo na kojem danas stoji tvrđava bilo strateški i sveto mjesto mnogo prije nego što je Hrvoje Vukčić ovdje podigao svoju utvrdu. Smatra se jednim od najzanimljivijih i dobro očuvanih ostataka mitraičkog kulta na području Bosne i Hercegovine. Danas je zaštićen staklenom i čeličnom konstrukcijom, obnovljenom 2012. godine poslije ratnih oštećenja. Mitrej je svakako, uz katakombe, jedan od najneobičnijih podzemnih prostora koje Jajce krije.
Medvjed kula
Ako vam se svidjelo Jajce, pročitajte i:
