Ovo je treći dio putopisa iz Iraka. Od Bagdada smo se u prvom dijelu probili na sjever, do Samare i Hatre, a u drugom dijelu upoznali Mosul i manastir Mar Mattai. Sada krećemo na jug: preko Ašura, prve asirske prijestolnice, i svetih gradova Karbale i Nadžafa – do Babilona i Sadamove palate koja se nadvila nad njim.
Ašur – prva prijestolnica
Na stjenovitoj uzvisini iznad Tigrisa, tik uz prašnjavi gradić Širkat, leži ono što je ostalo od prve prijestolnice Asirije. Grad, bog i narod nosili su isto ime: Ašur (Assur). Ovdje je, još u 3. milenijumu prije nove ere, sve počelo: kao trgovački grad čiji su trgovci imali kolonije čak u Anadoliji, hiljadu kilometara daleko, i slali kući glinene pločice s računima, ugovorima i pismima ženama. Kad su kraljevi u 9. vijeku prije nove ere preselili dvor u Nimrud, a zatim u Ninivu, Ašur je ostao vjersko srce carstva, mjesto krunisanja i posljednjeg počivališta kraljeva.
Sunce nemilosrdno prži nad skromnim ostacima. Kapija, oslonjena na čelične nosače, pokušava preživjeti zub vremena, ali i nedavni zub ljudske gluposti: ISIL ju je 2015. minirao, a obnovljena je tek nekoliko godina kasnije. Zigurat boga Ašura danas je više erodirana humka od opeke nego hram. Ulazimo u njegovo podzemlje, uske hodnike koje su iskopali arheolozi, ali oni nam pružaju tek blijedu predstavu o tome kako je ovo mjesto izgledalo prije četiri hiljade godina. Ipak, sama činjenica da hodaš prostorom koji je nekad bio središte života jednog carstva daje osjećaj kojem nisu potrebni ni sjaj ni mramor.
Neki od nas ulaze u planinarski mod i, ne mareći za vrelinu, odlučuju da osvoje zatrpani zigurat. Kažu da je ispod njega, kao i pod čitavim okolnim prostorom, još mnogo toga neiskopanog i skrivenog. Od 117 asirskih kraljeva pronađene su samo tri kraljevske grobnice, a procjenjuje se da je čak 85 do 90 posto grada još pod zemljom. Valjda će država jednog dana odlučnije pristupiti otkrivanju ostataka drevnih carstava. Najveća prijetnja bila je planirana brana Makhul, zbog čijeg bi jezera Ašur mogao završiti pod vodom. Zbog nje je još 2003. godine, iste godine kada je upisan na UNESCO-vu listu svjetske baštine, dospio i na listu ugroženih lokaliteta. Gradnja je u međuvremenu obustavljena, ali od projekta niko nije zvanično odustao. Ašur, kao i toliko puta u svojoj istoriji, čeka.
Dok o tome razmišljam, obilazim prostor s ograđenim grobnicama čija su iskopavanja tek započela i posmatram Tigris, koji baš ovdje pravi krivinu. Pitam se koliko je ovaj kraj bio zeleniji prije četiri hiljade godina, kad su s ovog brda kraljevi gledali na rijeku, ne sluteći da će 614. godine prije nove ere Medijci sravniti njihov grad.
Sačekali smo da se osvajači vrhova spuste i nastavili put. Za nama je ostao grad čije je ime nadživjelo i carstvo i bogove. Mnogi hrišćani sjevernog Iraka i danas sebe nazivaju Asircima.
Na izlasku iz Širkata, na jednoj raskrsnici, ističe se džinovski plakat žene u crnom. To je Um Hanadi, „majka Hanadi“, komandantica koja je u ovim krajevima predvodila borbu protiv ISIL-a, nakon što su joj ubili oca, tri brata i oba muža.
Oko nje se ispleo i mračan mit, koji ona sama čas potvrđuje, čas poriče. Ovdje je, čini se, junakinja.
Karbala – grad najvećeg hodočašća na svijetu
Moram priznati da ovdje nisam osjetio neki blaženi mir, kakav sam osjećao u ranijim posjetama raznim vjerskim objektima. Možda sam jednostavno bio zatečen. S druge strane, bilo bi nepravedno reći da se nisam osjećao dobrodošlo. Pravila su stroga, ali nigdje nije bilo mrkog pogleda.
Već je bilo kasno kad smo stigli. Prilaz svetom gradu odužio se duž naizgled beskrajne avenije, a grad je, iako je glavnina događaja nedavno prošla, i dalje pulsirao posebnom energijom. Svake godine, četrdeset dana nakon Ašure, ovdje se dešava Arba’in, najveće vjersko okupljanje na svijetu. Za dvije sedmice u Karbalu stigne više od dvadeset miliona ljudi, mnogi od njih pješice, stotinama i hiljadama kilometara, čak iz Irana, Pakistana ili Libana. Duž puta ih čekaju mawakib, šatori u kojima im domaćini besplatno dijele vodu, čaj i hranu, nude mjesto za spavanje, pa čak i masažu stopala.
Sve to zbog jednog čovjeka i jednog dana. Imam Husein, unuk poslanika Muhammeda i treći šiitski imam, odbio je da prizna vlast halife Jezida. Ovdje, na ravnici Karbale, 10. oktobra 680. godine, opkolila ga je umajadska vojska. Sa šačicom sljedbenika i porodicom nije pristao na predaju. Svi su ubijeni, i djeca, a žene odvedene u ropstvo. Od tada je Husein za šiite simbol otpora nepravdi i tiraniji, a mnogi ga i suniti poštuju kao simbol žrtve. Saif je prošle godine bio na procesiji i na telefonu nam pokazuje snimke: rijeke ljudi u crnom ritmično se udaraju po prsima, a neki i lancima po leđima, oponašajući Huseinovu patnju. Iako ove obrede osporavaju i pojedini islamski učenjaci, za mnoge šiite oni su najdublji izraz tuge i odanosti.
Njegovo svetište (Imam Husayn Shrine) otvoreno je danju i noću. Na ulazu žene dobijaju crne abaje, a mi ulazimo u svijet od ogledala i kristala. Hiljade sitnih staklenih komadića na zidovima i svodovima lome svjetlost ogromnih lustera, a ispod njih, na ćilimima, vjernici se mole, plaču, recituju Kur’an. Oko zlatne rešetke Huseinovog groba gužva ne prestaje: ruke se pružaju da je dodirnu, usne da je poljube. Atmosfera je gotovo nestvarna. Ovo nije mjesto za posmatrače, a mi smo, htjeli-ne htjeli, upravo to.
Nadžaf – vjerski centar i najveće groblje na svijetu
Do Nadžafa (Najaf) stižemo kasno popodne, kad sunce već pozlaćuje fasade. Dugim hodnicima s plavim pločicama i šiljatim lukovima ulazimo u svetište imama Alija (Imam Ali Shrine), Huseinovog oca, Muhammedovog zeta i rođaka, prvog šiitskog imama i četvrtog halife. Na kraju dugog popločanog dvorišta, između dva zlatna minareta, sija zlatna kupola. Unutra je ista ona raskoš ogledala i kristala kao u Karbali, ista gužva oko groba i ista posvećenost.
Nadžaf nije samo svetište. Ovdje je i hawza, jedna od najuticajnijih šiitskih vjerskih škola na svijetu, u koju hiljade studenata dolaze da uče teologiju, pravo i filozofiju.
Ipak, najjači utisak ostavlja ono što vidimo na kraju dana. S visine se, u zalasku sunca, pred nama prostire Vadi as-Salam (Wadi al-Salam), Dolina mira, najveće groblje na svijetu.
Milioni grobova, kupolica i nadgrobnih spomenika protežu se dokle pogled seže, kao grad koji ćuti. Vjeruje se da je biti sahranjen ovdje, pored imama Alija, blagoslov, pa tijela stižu iz cijelog šiitskog svijeta. Sunce tone iza tog mora kamena, a mi stojimo bez riječi.
Babilon (Babylon)
Jedno od najfascinantnijih mjesta u istoriji čovječanstva moglo bi vas razočarati svojim današnjim izdanjem. Predstava veličine se djelimično naslućuje, ali blještavilo i ekstravaganciju koju zamišljate kad pomislite na Babilon – nećete zateći. No, u tome i nije poenta.
Poenta je u osjećaju dodira s prošlošću, u tišini koja još šapuće priče o kraljevima, bogovima i ljudskoj čežnji da dosegnu nebo.
Ono što danas sasvim sigurno imate – jeste tišina. I dovoljno vremena da upijete vavilonske legende po sopstvenoj mjeri.
Na vama je da odlučite vjerujete li u čuvene Viseće vrtove (Hanging Gardens of Babylon) – i da ih na miru smjestite gdje vam srce kaže. Neki istraživači ih ionako sele na sjever, u Senaheribovu Ninivu – pa smo možda pored njih prošli još u Mosulu.
Hram boga Marduka trebao bi biti tu.
Vavilonska kula (Tower of Babel) – tu negdje. Od Etemenankija, „kuće temelja neba i zemlje“, ostala je samo četvrtasta udubina u zemlji, u kojoj stoji podzemna voda i raste trska. Ko baš hoće kulu, naći će je u malom muzeju. U polumračnoj sali svijetle slike iz cijele Evrope, Brojgelova i druge, i svaka je kula viša i zamršenija od prethodne. Evropa je o Babilonu sanjala stoljećima, a da ga nikad nije vidjela.
Kapija Ištar (Ishtar Gate) je tu gdje treba biti. Iako replika, reprezentativna je – i čuva mjesto originalu, čiji će se povratak iz Berlina valjda jednom desiti. Dočekuje vas već na ulazu, modra među zelenilom. Prije nego što ste išta vidjeli, Babilon vam se pokazao u svojoj najljepšoj boji.
Procesijska ulica (Processional Way) je jasno vidljiva: vodi od kapije do velikog Mardukovog hrama – Esagile. Hodamo između visokih zidova od cigle, kroz uske prolaze i lukove Nabukodonosorove palate. U nišama zidova su lavovi i zmajevi na glaziranim pločicama i kraljevski likovi u kamenu. Malo dalje stoji Babilonski lav (Lion of Babylon), bazaltna zvijer nad oborenim čovjekom, čije godine ni stručnjaci ne znaju tačno izbrojati. Kroz jedan luk, na kraju staze, ukazuje se brdo. A na brdu – palata.
Možda ovo nekom izgleda previše zamršeno. Možda je rješenje da se – jednostavno – popnete na brdo iznad Babilona i pogledate ga u svoj njegovoj veličini.
Neko se toga dosjetio mnogo prije vas.
Zvao se Sadam Husein.
Čak je sagradio ogromnu palatu, da u miru posmatra drevni grad, da se nadahnjuje i hrani njegovom simbolikom: arogancije, moći, kazne – ali i znanja, astronomije i vječne ambicije.
Odlučio je da da svoj doprinos obnovi Babilona – što je, u stvarnosti, bio primjer političke megalomanije. Ostavljao je svoje ime po ciglama, uništio izvorne slojeve, onemogućio buduća iskopavanja i narušio autentičnost lokaliteta. Na hiljadama cigli piše: „U eri vođe Sadama Huseina, zaštitnika Iraka, koji je obnovio civilizaciju i obnovio Babilon.“ Ni u tome nije bio prvi: dvadeset i pet vijekova ranije, Nabukodonosor je na svoje cigle utiskivao svoje ime i svoju slavu. Zbog te „obnove“ Babilon je na UNESCO-ovu listu svjetske baštine upisan tek 2019. A ono što Sadam nije stigao, dovršila je 2003. američka vojska. Usred lokaliteta napravila je bazu, s heliodromom, šljunkom i rovovima.
A tu, negdje pod njegovim nogama, skončao je i Aleksandar Veliki.
Nije teško zamisliti da se Sadam, u svojoj samodopadnosti, možda stavljao i u njegovu kožu – dok je sanjareći tumarao raskošnim odajama svoje palate.
Sadamova palata s pogledom na Babilon
Na kraju kompleksa nalazi se pozorište. Nije babilonsko, nego grčko: podignuto je kad je poslije Aleksandra ovdje stigla helenistička kultura. Danas se obnavlja, kao što se ovdje sve iznova obnavlja.
Sjedimo sa čuvarem amfiteatra, Mekijem. Ovaj prijatni čovjek je naša ulaznica u Sadamovu palatu, koja je inače zatvorena za posjete. Meki je bio u ratu s Iranom, i tamo je ranjen. Bio je i u Kuvajtu. Pucali su na njega i Sadamovi ljudi. Bio je i u zatvoru.
A opet, radio je kod Sadama, za četiri dolara mjesečno, dok je kilogram šećera koštao dolar. Sadam ga je jednom pitao zašto se ne ženi. „Nemam para“, rekao je Meki. I Sadam mu je lično dao novac da se oženi.
Za Sadamovo vrijeme, priča Meki, kad se oženiš – dobiješ stan. Kad ideš na odmor – dobiješ hiljadu dinara, a dinar je vrijedio tri i po dolara. Vojska je imala hiljadu do hiljadu i četiri stotine. Doktori su imali hiljadu, a inženjeri, sestre i nastavnici šest do osam stotina. Obični poslovi su donosili dvjesta i manje. A za smeće bačeno kroz prozor auta plaćala se kazna od 250.000 dinara, od čega je 50.000 išlo onome ko te prijavi.
Iračani za one koji i danas žale za Sadamom imaju izraz: ajtam Saddam – Sadamova siročad. Neki ga izgovaraju s podsmijehom, kao za ljude koji još žive u prošlosti, a drugi sa sažaljenjem, jer su „izgubili vođu“. Je li Meki jedan od njih, čovjek na kojeg su pucali Sadamovi ljudi i kojem je Sadam platio ženidbu? Ne znam. Možda ni on sam ne zna.
Meki volontira i njegova porodica brine o ovom prostoru. Meki je alfa i omega i uz to pravi šarmer. Dok se slikamo, upozorava da mu je žena ljubomorna – i nastavlja da pozira. Nonšalantno maše prema ruševinama: „Eno, onaj tamo je iz 900. godine prije nove ere“, kao da pokazuje komšijino dvorište. Na rastanku je jasan: sljedeći put spavamo kod njega, obavezno.
Akcija ulaska u Sadamovu palatu se prekida zbog iznenadnog dolaska nekih zvaničnika, pa nam Meki savjetuje da negdje prekratimo dva sata i vratimo se kasnije. Prekratili smo ih uz kafu u Hili. Ljudima smo polupali suđe i ispolijevali kafeteriju, a ipak smo ljubazno usluženi i ispraćeni. Onda smo se našli ispred zaključane kapije koja vodi ka Sadamovoj palati. Gledamo u maglovitu omaru i crvenu krntiju s onu stranu kapije. Vozač u razdrljenoj vojnoj uniformi u velikoj žurbi iskače iz auta, otključava katanac na velikoj kapiji i u trenu smo nagurani u omaleni auto i jurimo kružnom cestom ka vrhu. Nema se puno vremena – Meki je rekao dvadeset minuta. Teško je ne osjećati se kao uljez. Radio veza koju naš istrpani vozač u ulozi nespretnog vodiča održava, samo pojačava utisak. Upoznajemo se sa Sadamovim odajama. Ovo je terasa gdje je uživao u pogledu na šumu palmi i rijeku Eufrat, ovo mu je bilo kupatilo, dole ispred vidite bazen…
Ogoljeni i išarani zidovi, sastrugana raskoš, gotovo bez tragova nekadašnje veličine. Zidovi su još tu, ali sjaj reljefa je zamijenjen pukotinama i lomovima. Rezbareni drveni plafoni još drže svoje šare, a ispod njih su po zidovima arapske škrabotine – imena, datumi, poruke koje niko ne čita. Dugi lučni hodnici vode iz dvorane u dvoranu, a na njihovom kraju, kroz prozor, zelene se palme. Svaka prostorija šapuće priču o onome što je prošlo. Pokušavam složiti fragmente, ali premalo je vremena.
Ovaj oslikani plafon je bio nedohvatljiv hordi koja je protutnjala palatom. Kao kroz maglu ga se sjećam, kao i onih prikaza sa televizije: gomile ljudi kako ulaze kroz velika vrata, koraci i lomljava, krikovi koji odjekuju dvoranama. Vojnici i policija prisutni samo kao sjenke, neki gledaju, neki povlače svoje oklopljene ruke dok narod razara i odnosi sve što vrijedi.
Svjetlost kroz polomljene prozore baca zrake na prašnjave mozaike i kamene stubove koji i dalje drže svoje mjesto. Kao svjedoci svega, vidjeli su ruke koje otimaju zlato, srebro, teške stolove i ukrase. Čuli su zvuk lomljenih vrata i krhotina pod nogama. Sad počivaju u tišini, među sjenama. Ostao je miris prašine, išarani zidovi, hladnoća kamena i tihi šapat dvorane koja se još uvijek pokušava sjećati svog nekadašnjeg sjaja. Neke naznake postoje s obzirom da se ovo zdanje planira obnoviti i pretvoriti u muzej. Na izlazu još jednom pogledam fasadu: iznad ulaza su babilonski reljefi u bijelom kamenu. I ovdje je Sadam htio biti Nabukodonosorov nasljednik.
O tom potom. Moram brzo završiti, jer smo ponovo u onoj istoj krntiji koja sad juri niz brdo. Nestajemo kroz onu čeličnu kapiju. Čuje se struganje lanca – i glas vojnika: „Yalla, yalla…“
Sutra nas čeka krajnji jug – Ur i zigurat boga Mjeseca, Močvare Mezopotamije i Basra.
