Prag i Kutna Hora u tri dana: od Praškog dvora i Karlovog mosta, preko tihog Višehrada i češkog piva, do jezive, a spokojne Crkve kostiju.

Praški dvor i Hradčani

U Prag smo ušli sa sjeverne strane, preko Hlavkovog mosta i velike Vilsonove ulice i uputili se ravno u srce Starog grada. Uz kratko stajanje i provjeru mape, ubrzo smo se našli u jednoj kratkoj, kaldrmom popločanoj ulici gdje se nalazio i naš hotel. Hotel, ništa posebno, ali čist, sa sigurnim parkingom, i u srcu grada. Osvježili smo se u sobi i već sledećeg trenutka smo bili u potrazi za tramvajem koji će nas odvesti na Hradčane (Hradčany). Brzo smo ga našli i već smo se drndali u prilično punom tramvaju. Prešli smo Vltavu. Ovaj put preko Manesovog mosta (Manesuv most) i krenuli uzbrdo. Tramvaj je nastavio da stenje i cvili uspinjući se, sve dok se nije zaustavio pored Praškog dvora (Pražsky hrad).

Praški dvor datira iz 9. vijeka i najveći je dvorski kompleks na svijetu, sačinjen od palača i crkvenih objekata građenih u raznim arhitektonskim stilovima.

Prva na putu se ispriječila kraljevska bašta, puna skulptura, ukrasnog drveća i cvijeća. Među njima, sasvim neočekivano i ptice grabljivice. Iako ih ništa nije sprečavalo da uzlete i pobjegnu u slobodu od napornih turista, orlovi i sokolovi sa kapicama na glavama mirno su stajali na nosačima i strpljivo pozirali. Za vodu i sladoled u našim rukama nisu bili zainteresovani, pa smo krenuli prema središnjem dijelu dvorca. Usput smo naišli na stražara koji je bio vrlo zanimljiv turistima pa su aparati „sijevali“ sa svih strana, a ljudi su se pored njega smjenjivali pozirajući. Sažaljevao sam ga kratko, onda krenuo u samo srce Praškog dvora.

Među palačama, crkvenim objektima, starim kućicama, zidinama, trgovima i ulicama, najdominantnija je bila ogromna katedrala Sv. Vida (Katedrala svateho Vita).

Katedrala Sv. Vida je dugačka 124, široka 60, a visoka u glavnom brodu 33 metra. Građena je u gotičkom stilu, ali  mogu se uočiti i drugi stilovi, poput renesanse, baroka, neogotike. Najznačajnije mjesto u njenoj unutrašnjosti zauzima kapela sa posmrtnim ostacima zaštitnika Češke, Sv. Vjenceslava (Vaclava).

Upravo ispred nje smo uzeli kratak predah, napravili par snimaka i sjeli da se odmorimo. Ovu gotičku katedralu koja spada među najmonumentalnije u Evropi gradili su od 14. vijeka. Završena je tek 1929.

Skela koju smo zatekli na jednoj strani, simbolično se rugala tek ustanovljenoj činjenici o dužini gradnje ove impresivne građevine. U tom momentu nam se i nebo narugalo, a priče o iznenadnim provalama oblaka i pljuskovima u Pragu pokazale su se istinitim. Sakrili smo se ispod jednog zidanog luka. Nakon desetak minuta stanje je bilo nepromijenjeno, s tim što se još više ljudi naguravalo oko nas. Iskoristili smo jedno zatišje i trčeći se vratili ka ulazu u crkvu – ispostaviće se, prekasno. Crkva je bila zatvorena nepunih pet minuta ranije i propala nam je prilika da uđemo unutra. Pomalo razočarani što nećemo vidjeti kapelu Sv. Vjenceslava, uputili smo se prema drugoj strani dvorca. U međuvremenu kiša je skroz oslabila, a mi smo se našli na prostranom platou i gacajući po netom formiranim barama približavali se njegovom kraju i mjestu odakle se pružao prekrasan pogled na cijeli grad. Kakva, takva satisfakcija za Vjenceslavovu kapelu.

Dok su tamni oblaci strpljivo stajali iznad grada, mi smo hvatajući posljednje kapljice s neba lagano počeli da se spuštamo Nerudinom ulicom.

Načičkana malim trgovinama, uglavnom suvenira, ponudila nam je prijatnu šetnju. Bila je to dobra prilika da se obavi kupovina nekih podsjetnika na Prag i Češku.

Moj izbor je bila keramička pivska krigla i šal „Sparte“. Vlasnik je Bugarin, priča naš i čudne li koincidencije, bio je u Doboju. Rezultat svega je popriličan popust i srdačan ispraćaj.

Do i preko Karlovog mosta

Put nas je doveo do Malostranskog trga (Malostranske Namesti) u sjenci velike crkve Sv. Nikole (Kostel svateho Mikulaše), koja se ponosno prsila pred nama. Da smo gladni shvatili smo kad nam se na putu ispriječilo magično žuto slovo „M“. Htjeli smo se napraviti da ga nismo vidjeli, ali bilo je kasno: „Nema šta da oklijevate! Nemate sad vremena za neki restoran gdje se čeka na narudžbu, pa se čeka da vam donesu hranu, pa dok je pojedete, a već je pola sedam i Karlov most je veoma blizu. Začas se natrpate naše nezdrave, podgrijane hrane, koju će vam uručiti naše ljubazno osoblje, sumnjivo čistih ruku i već sledećeg trenutka ste na Karlovom mostu“. Jeli smo u McDonald’su i već sledećeg trenutka bili na Karlovom mostu (Karluv most).

Karlov most počeo se graditi 1357. godine, pod pokroviteljstvom Karla IV. Prvo se zvao Kameni most, pa Praški most, a sadašnje ime nosi od 19870. godine. Dugačak je oko 516, a širok skoro 10 metara.

Most ukrašen mnogobrojnim statuama svetaca nije nas dočekao u svoj svojoj ljepoti jer je počeo projekat rekonstrukcije i neke statue su bile okružene skelama i sakrivene najlonima.

Jedna od najpopularnijih, ona Sv. Jovana iz Nepomuka, nije bila, pa sam ga malo posmatrao i preko ograde zagledao u Vltavu. Zbog čuvanja ispovjedne tajne, a po naredbi kralja Vaclava IV, 1393. godine, svetac je upravo s ovog mjesta bačen u rijeku. Naime, Vaclavova žena, tj. kraljica, se kod Svetog Jovana iz Nepomuka ispovijedala, a on je uporno odbijao da kralju oda o čemu je govorila, što je platio glavom. Sunce je ponovo sijalo i jedino lokve vode na mostu su bile dokaz nedavnog pljuska.

Šetnja ovim predivnim mostom, pogled na Vltavu i turističke brodice, miješanje jezika, prodavci i svirači, stvaraju divan i opušten ambijent. Na trenutak vas vraćaju u neko drugo vrijeme i poželite da šetnja potraje.

Romantična slika se grubo prekida na drugoj obali, uranjanjem u more turista koje se razlilo starim gradom.

Pažnju mi privlače ornamenti na zidovima, prodavnice lutaka i neobično ponizni češki prosjaci.

Bilo je vrijeme noćnog izlaska, ali mi smo bili preumorni za bilo kakvu akciju, tako da smo se zadovoljili sa kupovinom par limenki češkog piva i uputili se prema hotelu.

Uslijedilo je sabiranje utisaka, ispijanje hladnog piva, tuširanje i spavanje. Ovo sa spavanjem se malo odužilo jer je u sobi do nas neko dijete pomijeralo granice dječije izdržljivosti. To je ostatak porodice prilično nerviralo.

Brat: „Hoćeš li prestati već jednom!“

Mama: „Drago dijete, što ne spavaš više?“

Tata: „Ovo ti je zadnja opomena! Čuješ li? Zadnja!“

A onda, poslije nekoliko zadnjih opomena sve je utihnulo.

Višehrad

Novi dan je počeo živo i omiljenom ceremonijom za Tatjanu – hotelskim doručkom! Ja sam ostao u sobi odlučivši da preskočim prvi obrok. Po njenom povratku prepričan mi je kompletan češki meni, krenuvši od napitaka i namaza, pa preko kuvanih jaja, sve do čeških sočnih kobasica. Kobasice su mi se motale po glavi dok smo šetali desnom obalom Vltave i divili se Praškom zamku na drugoj strani rijeke, smještenom na jednom od sedam brda na kojima počiva češka prestonica.

Novi obilazak je ponovo počeo tramvajem. Uputili smo se u Višehrad (Vyšehrad). A plan je bio da se nazad vratimo u režiji sopstvenih nogu. Radilo se o nekih četiri kilometra. Usput smo mahnuli zgradi Narodnog pozorišta (Narodni divadlo), a malo zatim i Plešućoj kući (Tančici dum).

Višehrad, šumovito uzvišenje opasano zidinama, ponudilo nam je prijatnu jutarnju šetnju. Prema drevnoj legendi to je bilo prvo sjedište čeških vladara. Današnji Prag je odavde započeo svoju ekspanziju i izgleda u međuvremenu zaboravio svoju polaznu tačku. Nije mi smetalo što je tako.

Upravo mir okovan zidinama i sakriven brojnim zelenim krošnjama davao je neki spokoj ovom mjestu. Kao i iz Praškog dvora i odavde ste imali divan pogled na grad, samo sa druge strane. Šetnju smo nastavili kroz nacionalno groblje, gdje su vječno počivalište našli mnogi slavni Česi, među njima i Dvoržak i Smetana, i izbili ispred Bazilike Sv. Petra i Sv. Pavla (Bazilika Svateho Petra a Pavla).

Ušli smo u baziliku, napravio sam nekoliko snimaka, kao i uvijek ignorišući zabrane, što je, kao i uvijek, Tatjanu jako nerviralo. Bez straha od „crkvene policije“ predah smo potražili  u bašti kafića u dvorištu bazilike. Okruženi zidinama, ogrnuti šumom i cvrkutom ptica, te okupani jutarnjim suncem, ne možete da ne uživate. Šolja kafe upotpunila je potpunu relaksaciju. Nastavak šetnje uključivao je nadvirivanje preko ogromnih zidina s kojih su prolaznici i auta tamo dole izgledali vrlo sićušno. Pogled nam je privuklo i dijete koje je sjedilo nasred zida dok su roditelji bezbrižno čavrljali opijeni pogledom. Čula se Tatjana: „Ja ovo ne mogu da gledam!“, i onda je to bio predmet diskusije narednih nekoliko minuta. U tome smo stigli i do kraja našeg obilaska Višehrada i napustili ga kroz istu kapiju kroz koju smo i ušli.

Novi, pa opet Stari grad

Već je bilo podne i prilično vruće, ali smo ipak odlučili nastaviti pješice, jer bismo tramvajem propustili da vidimo neka mjesta. Naišli smo na Karlov trg (Karlovo namesti). Nije se izdvajao ničim od bilo kojeg drugog gradskog trga te veličine i produžili prema mnogo poznatijem Vjenceslavskom trgu (Vaclavske namesti).

Usput smo prošli pored restorana zanimljivog imena, „Beograd“, i restorana u katakombama u srednjovjekovnom dekoru koji će, ubrzo se ispostavilo, postati naš izbor za ručak. Vjenceslavski trg oivičen je zgradama sa dvije strane i Nacionalnim muzejom (Narodni muzeum) u pozadini. Ispred muzeja se izdizao divovski monument Sv. Vjenceslava (zaštitnika nacije) na konju. Osim toga, sve ostalo je podsjećalo na bilo koji srednjoevropski trg, sa restoranima, prodavnicama markirane robe i gužvom. Vratili smo se u „U českych panu“, naš srednjovjekovni restoran pod zemljom i okruženi kamenim zidovima, viteškim oklopima i ostalim eksponatima iz tog perioda, naručili veliki češki obrok.

Sastojao se od: svinjetine sa dinstanim kiselim kupusom, dinstane pačetine, pečenih svinjskih koljenica i gulaša sa knedlama. Puno više nego što smo mogli pojesti, ali smo htjeli što više toga da probamo. Vreli ljetni dan nije mogao narušiti ugodnu klimu ispod zemlje. Usluga je bila odlična, jednako kao i češko crno pivo, a hrana super ukusna.

Punih stomaka vukli smo se nekih petnaestak minuta Novim gradom, a onda se ponovo našli u Starom gradu (Stare mesto), najposjećenijem i najfrekventnijem dijelu Praga.

Starogradski trg i Astronomski sat

Centar zbivanja bio je Starogradski trg (Staromestske namesti), okružen crkvama i starim zgradama, zidova ukrašenih predivnim ornamentima i skulpturama.

Najpoznatija od svih je svakako Stara gradska vijećnica i čuveni Astronomski sat (Pražský orloj) na njenom zidu. Svakog sata na malim prozorčićima pojavljuju se figurice apostola koje se smjenjuju u krug. Upravo je trebalo da otkuca šest sati i sjeli smo u obližnji kafić da uz piće ispratimo događaj koji slijedi. Pet minuta do šest već se stvorilo stotine turista sa spremnim kamerama. Iako sam se izdvojio od gomile u baštu kafića, nisam se osjećao ništa manje blesavo, dok sam sa „otkočenim kanonom“ čekao da se pojave minijaturni apostoli. Ovaj sat iz 1410. godine pokazuje godine, mjesece, dane i sate, izlazak i zalazak sunca, izlazak i zalazak mjeseca i nebeske znakove. On sve to pokazuje, a da li neko vidi i konta to je druga priča. Ja ne baš, a sumnjam i većina drugih. Mislim, nisam se ni trudio da skontam, ali nisam mogao da ne pomislim na čovjeka koji je napravio ovaj sat i na legendu po kojoj je oslijepljen po naredbi ondašnjih gradskih otaca, da ne bi ponovio svoje remek-djelo još negdje. Mnogo kasnije je utvrđeno da je sat djelo časovničara Mikuláša iz Kadanja, a da ga je majstor Hanuš samo usavršio skoro stotinu godina kasnije. Ritual sa figurama je kratko trajao, ispili smo naše piće i debelo platili za njega iako nigdje nije stajalo da se gledanje atrakcije posebno naplaćuje. I nije se naplaćivalo, ali to je bilo u tom momentu jedino razumno objašnjenje za ovaj grubi nasrtaj momka sa konobarskim šlajbokom na naš budžet.

U Starom gradu ima zaista mnogo toga za vidjeti. Velika gužva može biti frustrirajuća, zato se naoružajte strpljenjem.

Tu je Barutna kula (Prašna Brana) na početku ulice Celetna.

Tinska crkva (Kostel Matky Boži pred Tynem) i barokna crkva Sv. Nikole (Kostel svateho Mikulaše) su zauzele prve redove na središnjem trgu.

Tu je i zgrada Staleškog pozorišta (Stavovske divadlo) gdje je Miloš Forman snimao neke scene za svoj film Amadeus i gdje je premijerno izvedena pjesma „Gdje je moj dom“ (Kde domov muj), kasnije postala češka himna. Karolinum (Karlova kolej) je univerzitet iz 1348. godine.

Pored Astronomskog sata je i renesansna Kuća kod minute (Dum u Minuty) u kojoj je nekoliko godina sa svojom porodicom živio Franc Kafka (1889-1896) i još mnogo toga.

U tom stavljanju kvačica na znamenitosti Starog grada dočekali smo sumrak i gužva i buka su se pojačavali. U moru glasova, najbučniji su pripadali već polupijanim Englezima. Na ovaj, pomalo neartikulisani način, iskazivali su svoje zadovoljstvo Pragom, za njih jednom od omiljenih  destinacija za noćni provod i bjesomučno opijanje. Potpuno iscrpljeni smogli smo još toliko snage da posjetimo robnu kuću (ni sam ne znam zašto) na koju smo na putu do hotela nabasali.

 Prag i Kutna Hora: put do Crkve kostiju

Nedelja ujutro počinje doručkom u kompletnom sastavu, a zatim pakovanje i ostale formalnosti kad napuštate hotel. U prepunom autu nije bilo mjesta ni za iglu ali se našlo nekako za karton češkog piva. Napuštamo Prag i nastavljamo kroz češka sela koja podsjećaju na naša, samo sa boljim putevima. Nakon malo više od sata, uključujući izvlačenje iz Praga, stižemo u gradić Kutna Hora. Gradić poznat po nalazištima srebra i crkvama osnovan je oko 1300. godine. Ono što nas je dovelo ovamo je jedna zanimljiva crkva napravljena u Sedlecu, predgrađu Kutne Hore.

Priča počinje 1278. godine kada je opat Henry poslat u Svetu Zemlju, odakle je donio vrč zemlje koju je razbacao po sedlačkom groblju i učinio groblje svetim. Groblje je postalo poznato i mnogi su htjeli da njihovi najmiliji kao i oni sami budu tu sahranjeni. U vrijeme kuge u 14. vijeku tu su pokopane desetine hiljada ljudi. Godine 1511. poluslijepi redovnik je dobio zadatak da sakupi sve kosti iz razorenih grobnica i stavi ih u kriptu kako bi se dobilo još mjesta na groblju. Rezbar František Rint je 1870. godine, po nalogu porodice Schwarzenberg, od tih kostiju uredio kosturnicu. I tako je nastala Crkva kostiju (Bone Church).

Teško je bilo opisati osjećaj kad smo ušli u crkvu, osjećaj smrti, ali i osjećaj mira i spokoja. Tu, u ovom bizarnom okruženju, u atmosferi potpune tišine i blagog nemira se završava naša priča i čini mi se da nismo mogli izabrati bolje mjesto za njen kraj.

Izdvojeno

• Praški dvor koji se uzdiže nad gradom svakako je vrijedan posjete;
• Katedralu Svetog Vida kao dio dvorskog kompleksa ne možete promašiti, a u njoj posebno mjesto zauzima kapela sa posmrtnim ostacima zaštitnika Češke, Svetog Vjenceslava;
• Spustite se Nerudinom ulicom i pređite Karlovim mostom preko Vltave;
• Stari grad sa centralnim trgom je centar gradskih zbivanja i veoma bogat sadržajima, a Astronomski sat je svakako glavna atrakcija;
• Obiđite neku od praških pivnica i probajte neko od domaćih piva koja su među najboljim na svijetu (turistima je najprivlačnija „U Fleku“ pivnica, a zanimljiv je podatak da je upravo na ovom mjestu 1911. godine osnovan fudbalski klub Hajduk iz Splita);
• Češke kobasice najslađe su na uličnim štandovima;
• Višehrad, iako pomalo zapostavljen od strane turista, ima poseban ambijent i šteta ga je propustiti.

Ako nastavljate putovanje kroz srednju Evropu, pročitajte i moj članak o Beču.