Ovo je drugi dio putopisa iz Iraka. Putovanje je počelo u Bagdadu, a u prvom dijelu smo preko Samare, Tikrita i Hatre stigli na sjever. Sada nas čeka Mosul – grad koji se diže iz ruševina, drevna Niniva i manastir Mar Mattai na litici iznad ravnice.
Mosul
Drugi najveći grad Iraka i najveći stradalnik u novijoj istoriji ove zemlje bio je pravo iznenađenje. Na ulazu nas je dočekao lamasu, krilati bik s ljudskom glavom. Doduše replika, ali nijemi čuvar kao iz vremena asirskih kraljeva.
Blještav i uredan, Mosul nam je prostirao široke avenije pod točkove i okretao nam glave ka svjetlima. Ka palmama obasjanim zelenim reflektorima, ka izlozima novih zgrada i plavo osvijetljenoj ogradi šetališta uz Tigris, gdje se i u kasne sate sjedi uz čaj. Ka licima kandidata, koja su sa stubova javne rasvjete, nasmiješena, obećavala bolje sutra. I ka dugim, zupčastim zidinama Ninive (Nineveh), koje su se u noći bijelile uz cestu kao kulisa za neku drevnu predstavu.
A nakon predstave dobrodošlice posjeo nas je u jedan od svojih restorana, reklo bi se jedan iz kolekcije modernijih. Nije žalio, sofra je bila prepuna. Na drvenom stolu red crnih tanjira, a na njima kebab od mljevenog mesa, pileći tika ražnjići i komadi janjetine sa žara. Uz meso sve što uz roštilj ide u ovom dijelu svijeta: pečeni paradajz i ljuta zelena paprika, crveni luk posut sumakom i gomila svježeg peršuna. Oko toga humus, bijeli sos od bijelog luka, jogurt s krastavcem, turšija, salate i, na naše iznenađenje, makaroni u paradajz sosu. Svakom je stigla i zdjelica bistre supe, a nasred stola visila je naslagana kula vrućeg, tankog hljeba iz tandura. Jeli smo kao da sutra nema.
Veče ipak nije završilo za stolom. Saif ima sportski bar koji vodi s prijateljem Muhamedom, a Muhamed nije bilo ko: vicešampion Bliskog istoka u poznavanju fudbala. Takvom čovjeku ne treba postavljati pitanja o rezultatima ako ne želiš ostati bez argumenata. Domaćin je pripremio svježu nargilu i dovukao je do nas. Ubrzo se žar u njoj rasplamsao, a prostorija bara ispunila se oblačićima mirisnog dima. Ekrani se smjenjuju, utakmice se vrte, a mi tonemo sve dublje u fotelje. Umor je, kao i magla od dima, na kraju pobijedio. Vrijeme je za hotel.
Sutra nas čeka stari grad. Nismo ni slutili koliko će se razlikovati od ovog Mosula kroz koji smo večeras prolazili.
Mosul – stari grad
Teško da vas išta može pripremiti za stari Mosul, razrušen u borbama s teroristima. Gradska pijaca Bab al-Saraj (Bab al-Saray Market) ipak je pokušala.
Već na ulazu dočekuju nas pune vreće crnih, suhih limeta, od kojih se ovdje pravi čaj, a zatim nas uvlače dugi natkriveni prolazi. U jednom se do plafona penju aluminijski lonci i šerpe, u drugom vise bakreni ibrici i džezve. Stari zanati ovdje još žive, a iza tezgi i ispred radionica srećemo živopisne likove.
Renomirani kazandžija, kojeg nam je Saif predstavio kao jednog od najpriznatijih u zemlji, ponosno nam pokazuje svoje radove. Na telefonu pronalazi fotografiju na kojoj stoji pored ogromnog bakrenog alema, kakav će krasiti vrh kupole neke džamije. Iza njega su brojni projekti na poznatim, posebno vjerskim objektima. Nudi nam čaj od crne limete i srdačno se upušta u razgovor. Nekoliko radnji dalje, djed koji ručno izrađuje držalje za alat toliko se ganuo našom željom da ga fotografišemo da je pustio suzu.
Ponos na licima je ono što je svim ovim ljudima zajedničko. Ne odudara od njih ni prodavac sapuna, još jednog proizvoda po kojem je Mosul čuven. U bijeloj košulji, među kulama naslaganih sapuna i prirodnim sunđerima obješenim iznad glave, uglađeni gospodin djeluje kao prodavac iz neke luksuzne radnje razvijenog svijeta. Kažu da je tradicionalni mosulski sapun, spravljen od maslinovog i susamovog ulja, nježniji od jednako čuvenog alepskog i da je nekada bio izvozni hit širom Osmanskog carstva. Svoj sud ostavljam za povratak kući.
U ovoj galeriji živopisnih likova svoje mjesto svakako ima i kovač. Zidovi njegove čađave radionice, nalik pećini, ukrašeni su fotografijama s takmičenja u dizanju tegova. Na njima, okićen medaljama, pozira na pobjedničkim postoljima, dok natpis iznad fotografija ponosno objavljuje: „Međunarodni dizač tegova“. Između nakovnja i gomila gvožđa, šampion i dalje diže teške stvari, samo sada za život.
Koloritu pijace doprinose i tezge s laganim, prozračnim pamučnim muslinom, tkaninom koja je ime dobila upravo po Mosulu i koja je u srednjovjekovnoj Evropi bila pravi luksuz.
Omađijanost bojama i duhom pijace kao da je dio smišljenog plana za ono što nas čeka. Bab al-Saraj nas još časti svježim sokom od grožđica, točenim iz drvene bačve, a zatim nas ispraća u sasvim drugi svijet. Prvo prolazimo kroz dio s ribom. Gledamo se oči u oči s golemim šaranima, koji su do jutros plivali Tigrisom, i prolazimo pored pladnjeva tek ispržene ribe.
A onda, na kraju natkrivenog prolaza, izlazimo na otvoreno.
Pred nama su ruševine starog Mosula…
Krećemo se u tišini. Potresna slika pred nama otvara se u mnogo slojeva. Hodamo avetinjski pustim odajama u kojima su živjeli ljudi, cijele porodice, i ulicama u kojima su se igrala djeca, a kroz prozore mirisi hrane putovali krajem. Hodamo kroz nečije uspomene, koje su i same napustile ovo mjesto. Ostale su samo kod onih koji su preživjeli i koji će, možda, jednom u nove zidove utkati dašak zapamćenog. Saif je jedan od onih koji pokušavaju da ih sačuvaju. On zapisuje sudbine ovih ljudi, istražuje i bilježi njihove priče, koje bi jednog dana trebale biti pretočene u knjigu.
Trg kojeg više nema, gomile šuta, nekoliko automobila čiji su vozači prolaz među ruševinama našli zgodnim za parkiranje, brujanje radnih mašina i poneki prolaznik nova su normalnost starog Mosula. Iznad svega se, nakrivljena i usamljena, diže visoka uska kuća, koja kao da je zaboravila da padne. Borbe s teroristima vodile su se ovdje za svaku ulicu, svaku kuću i svaku sobu. U zidovima koji spajaju susjedne kuće probijene su velike rupe, da bi se teroristi mogli kretati iz kuće u kuću skriveni od napada odozgo. Kao zadnju liniju odbrane, iza sebe su držali zatočene cijele porodice, ljudski štit od onoga što ih je, uprkos svemu, na kraju stiglo: smrt.
Bukvalno hodamo kroz kuće. Ulazimo u dvorišta s lukovima, galerijama i ostacima sivoplavog mermera, i na trenutak se nazire kako je ovdje nekad bilo. Poruka sa jednog zida između gomila šuta i napuklog kamena kao da baš to želi objasniti. Crnim sprejem ispisana je rečenica: „Kuće su bile od blata, a srca od zlata“ (كانت البيوت طين والقلوب من ذهب). Ličila je na nostalgiju za starim vremenima, kad se živjelo skromno, ali u slozi i dobroti. Ovdje, na zidu porušene kuće, te riječi dobijaju gorak prizvuk. Od kuća nije ostalo ni blato, a šta je ostalo od srca, teško je reći. Jedan drugi sprej je ispisao „SAFE“ na zidovima razminiranih kuća koje su bile sve osim toga.
U lavirintu destrukcije iz kojeg je život ispario, otvaraju se podovi koji vode u mrak, izgorjeli zidovi, prazne flaše i krpe po ćoškovima. Da potresna slika može biti nadmašena potresnijom, svjedoči mural djevojčice u plavoj haljini sa plišanim medvjedom u ruci. Naslikan iznad urušenog luka, na jedinom preostalom bijelom zidu, prkosi svemu onome što djetinjstvo nikad ne bi smjelo vidjeti.
Krnjavim stepeništima penjemo se na ravne krovove. S krova crkve najbolje se vidi cijeli kraj i razmjere razaranja: more ruševina, šupljih kuća bez krovova, dvorišta zatrpanih šutom. Pored nas je kupola, malo naherena, a na njoj krst koji kao da je bio previsoko da bi ga dohvatili. U daljini teče Tigris, a uz obalu se dižu kranovi. Grad se obnavlja, ali odavde, s ovog krova, obnova izgleda kao kap u moru.
Duhovi svijeta koji ovdje počiva ogrnuti su tišinom koja steže i pritiska. Omara, prašina i brundanje radnih mašina negdje u blizini samo pojačavaju nelagodu. Na sve strane su ostaci eksplozivnih sredstava, podsjetnik da ovo nije muzej, nego mjesto na kojem se do juče umiralo.
A ipak, život se probija. U dvorištu crkve, među ruševinama, zelene se prašnjavi grmovi oleandera. Iz pukotine u zidu viri suha grana, uporna kao i ljudi ovog grada.
Pod snažnim utiskom napuštamo ruševine. Pogled mi privlači jedna kićena, rezbarena kapija. Zaključana je katancem, iako iza nje nema ničega što bi trebalo čuvati, ili možda ipak ima.
Ispred nas, na kraju ulice, sporim hodom zamiče starac sa štapom – poput starog Mosula, pognut – ali još na nogama.
Kad smo iz ruševina izbili u obnovljeni dio starog grada, dočekale su nas čiste, popločane ulice, sa zastavicama razapetim između kuća. Razigrani školarci u uniformama kao da su sišli s veselog murala djece u igri. Zastajkivali su kraj nas, a sadržaj Kaćine bogate riznice slatkiša i sitnih igračaka punio im je ispružene ručice. Djeca ko djeca, sreću nisu znala sakriti. Na trenutak mi se vrati slika one djevojčice s murala među ruševinama, ali je gradska gužva brzo izbrisa, ne dajući nam vremena da se pripremimo za sljedeće iskustvo, posebno ženski dio ekipe.
Na ulazu u džamiju al-Nuri (Great Mosque of al-Nuri) iz 12. vijeka čeka ih obavezno „uniformisanje“: abaje koje pokrivaju i glavu i tijelo, tako da viri samo lice. Scenom dominira obnovljeni minaret al-Hadba (al-Hadba Minaret), „Grbavi“, nagnut kao i nekad. Iz dvorišta uređenog mladim zelenilom ulazimo u unutrašnjost.
Pošto je otvorena tek prije koju sedmicu, zatičemo je u potpuno novom ruhu, osam godina nakon što su teroristi i džamiju i minaret digli u vazduh. Stakleni pod otkriva stare temelje, a pažnju mi drže zanimljiva saznanja. Kroz vanjske lukove hvatam kadar „Grbavog“, koji je, visok 45 metara, bio nagnut čak tri metra.
Našavši se u za njih neuobičajenom okruženju, žene se smješkaju svojim novim odorama. Da ovo mjesto ima šaroliku lepezu posebnosti, govori i podatak da se minaret nalazio na novčanici od 10.000 dinara. Ali i to da je upravo ovdje, s minbera na koji baš gledam, 4. jula 2014. stajao al-Bagdadi i mirnim, odmjerenim glasom, kao da se ne radi o početku jezivog terora, proglasio „halifat“.
Da nam mjesta tragedije ne bi zarobila misli, ponovo smo na mjestima nade, čija obnova najavljuje bolja vremena.
Ostajemo uz posebnosti ovog grada, ovaj put kroz tradicionalni život kakav prikazuje Muzej mosulskog naslijeđa (Mosul Heritage Museum). Pokušavamo osjetiti duh svakodnevice ovdašnjeg čovjeka, okruženi ćilimima, soframa, rezbarenim škrinjama s posteljinom složenom na vrhu i čajnicima, dok nam brojne lutke u narodnim nošnjama pokazuju kako se nekad oblačilo. Da ovo nije okruženje kakvo bismo zatekli bilo gdje u Iraku, govori raznolikost uticaja. Mosul je vijekovima bio grad Arapa, Kurda, Turkmena, Asiraca, Jermena i Jevreja, a iz tog spoja nastali su bogata kuhinja i jedinstven muzički stil.
To kao da je samo po sebi dozvalo glad. Utolićemo je na posebnom mjestu, u kući „Bajtuna“ (بيتنا – „Naša kuća“). Uz dobru crnu kafu, posluženu baš za ćeiflije, na stolu se ubrzo nađe prevrnuta „torta“ od riže, obavijena zelenim listovima, s patlidžanom i zapečenim, karameliziranim vrhom. To je iračka dolma: sve se slaže u lonac, kuha i na kraju prevrne na tacnu. Pored nje su ravni, okrugli, zapečeni diskovi, vjerovatno čuvene mosulske kube, velike tanke pite od bulgura punjene mesom, specijalitet grada.
Sit i zadovoljan, držim se za kovanu ogradu galerije i posmatram. Dole, u prostoriji ispod nas, zidovi su od poda do plafona prekriveni stotinama portreta Mosuljana, koji nas gledaju iz svojih okvira kao da provjeravaju jesmo li dostojni gosti njihovog grada. Na izlasku, na fasadi Bajtune, dočeka nas velika fotografija ove iste ulice iz 2018. godine: šut, zgnječeni automobili, kuće bez krovova. Ispod nje piše: „To make a difference“. Pogled mi ide s fotografije na ulicu oko nas i natrag. Prije i poslije, na istom mjestu. Tek tada postajem svjestan gdje stojim.
Grad mostova, kako zovu Mosul, napuštamo preko starog čeličnog mosta. Kažem starog jer ovdje stoji još od 1934. godine. Ni on nije izbjegao sudbinu grada: u borbama 2016. srušen je u Tigris, a obnovljen i ponovo otvoren 2018. godine.
Mar Mattai – šesnaest vijekova na litici
Starim mostom prelazimo na istočnu obalu Tigrisa i ostavljamo grad za sobom. Ravnica se ubrzo počinje dizati, a cesta se, vijugajući u oštrim serpentinama, penje ka planini sjeveroistočno od Mosula. Prolazimo ispod kamene kapije sa šiljatim lukovima, a onda se iznad nas ukaže on: manastir Mar Mattai (Mar Mattai Monastery), prilijepljen uz goli kamen planine, s bijelim krstom koji s vrha brda bdije nad njim. Jedan od najstarijih hrišćanskih manastira na svijetu.
Smješten na planini Alfaf, poznatoj i kao Maqlub, manastir dominira krajolikom, pružajući pogled na dolinu ispod i stvarajući osjećaj kao da je vrijeme ovdje stalo. Osnovao ga je Mar Mattai, pustinjak rodom iz sela kod Dijarbakira, u današnjoj Turskoj, koji se oko 363. godine s grupom monaha sklonio na ovu planinu bježeći od progona cara Julijana Otpadnika. Priča se da je izliječio kćerku lokalnog princa Behnama, zbog čega se njegova porodica preobratila na hrišćanstvo, a u njegovoj se pustinjačkoj zajednici razvila monaška zajednica koja je s vremenom izgradila manastir. Tu legendu prikazuje i šareni reljef pod arkadama: starac u crnoj mantiji polijeva vodom djevojku sklopljenih ruku, a iza nje, pored konja, stoji brat Behnam. Pod reljefom, u pijesku, gore svijeće hodočasnika.
Šetajući kroz dvorišta i hodnike, osjećate težinu vijekova, iako je manastir temeljno obnovljen i izgleda kao nov. Popločana dvorišta od komadića sivog i žutog mermera, galerije s lukovima jedna iznad druge, stepeništa i mostići koji ih spajaju, i sve to obasjano zlatnom popodnevnom svjetlošću. Mar Mattai je vijekovima bio centar sirijsko-pravoslavnog monaštva, s bogatom bibliotekom rukopisa na sirijskom i arapskom jeziku. U nekim periodima služio je i kao sjedište patrijarha Sirijske crkve, što dodatno naglašava njegov značaj.
U crkvi, među zidovima od sivog mosulskog mermera, iza zlatne zavjese s likom sveca, čuva se srce manastira. U niši, iza stakla, nalazi se grob samog Mar Mattaija, a u susjednoj grob čovjeka čije bi ime, da je rođen na Zapadu, svi znali. Bar Hebrej (Bar Hebraeus, na arapskom Ibn al-Ibri), filozof, ljekar, istoričar i teolog iz 13. vijeka, jedan od najvećih umova Istoka, proveo je ovdje sedam godina. Umro je daleko, u Persiji, ali su njegove kosti vraćene da počivaju na ovoj planini.
Manastir je preživio mnoge ratove i napade, od perzijskih i mongolskih vojski, preko osmanskih osvajanja, sve do nedavnih sukoba u Iraku. Godine 2014. borci ISIL-a stigli su na svega nekoliko kilometara odavde, ali manastir nije pao. Njegova duhovna snaga i upornost monaha omogućili su mu da se uvijek obnavlja.
Uprkos svim izazovima, Mar Mattai i danas živi i djeluje. Liturgije se redovno održavaju, relikvije i rukopisi čuvaju se u manastiru, a hodočasnici dolaze sa svih strana, posebno na praznik Svetog Matije.
Okupljene porodice u manastiru su nenajavljene strance dočekale kao najrođenije. Hrana, čaj i da se malo posjedi. Ne razumijemo se, ali nije ni važno, sve je jasno. Teško je suzbiti emocije pred tradicijom položenom pred nas, koja se proteže više od šesnaest vijekova.
Manastir nije samo arhitektonsko ili religijsko čudo, već simbol opstanka hrišćana Mezopotamije, koji su uprkos svim iskušenjima očuvali vjeru, kulturu i zajedništvo.
Sunce je već nisko kad izlazimo na terasu. Uz ples golubova zalazi iza kupole s krstom. Ispod nas se pruža cijela ravnica Ninive, sa selima, putevima i brdima koja se gube u izmaglici.
Manastir napuštamo istom onom vijugavom cestom kojom smo došli, ovaj put sa posebnim ukrasom, posljednjim crvenilom na horizontu.
Još jedno jutro u Mosulu
Sunčano jutro posvetili smo oproštajnoj šetnji. Ovaj put ne starim gradom, nego onim najstarijim, od kojeg je sve počelo. Na istočnoj obali Tigrisa, na mjestu današnjeg istočnog Mosula, u 7. vijeku prije nove ere uzdizala se Niniva, prijestolnica Asirskog carstva i, na svom vrhuncu oko 650. godine p. n. e., najveći grad na svijetu, s oko 120.000 stanovnika. Od nje su ostali dugi bedemi s obnovljenim zupčastim kulama, koji se pružaju uz cestu dokle pogled seže. Pred njima, na kružnom toku, bronzani asirski kralj duge brade i visoke kape podiže strijelu prema nebu. Tabla pored njega kaže „Akitu Street“. Akitu je bio veliki mezopotamski novogodišnji praznik, a Asirci ga i danas slave svakog 1. aprila, čuvajući tradiciju staru nekoliko hiljada godina.
Ovdje se nalazila i biblioteka kralja Asurbanipala (Library of Ashurbanipal), s više od 30.000 glinenih pločica, jedna od najznačajnijih biblioteka drevnog svijeta. Na njima je sačuvana i najpoznatija verzija Epa o Gilgamešu (Epic of Gilgamesh), jednog od najstarijih velikih književnih djela čovječanstva. Pločice se danas uglavnom čuvaju u Britanskom muzeju, što se, s obzirom na ono što je uslijedilo, pokazalo kao sreća u nesreći. ISIL je minirao kapije drevne Ninive. Sjetih se apsurda koji je Saif spomenuo: rušeći jednu od kapija, otkrili su drevni kraljev toalet. Džamiju proroka Junusa (Mosque of the Prophet Yunus), biblijskog Jone, digli su u vazduh. Ironija je htjela da su upravo u tunelima koje su militanti kopali ispod njenih ruševina, u potrazi za starinama za prodaju, arheolozi otkrili dotad nepoznate dijelove palate asirskog kralja Asarhadona. Rušeći, otkopali su ono što su htjeli prodati.
Napuštamo Mosul. Sa zida jednog podvožnjaka ispraćaju nas likovi asirske mitologije: krilati lamasui, mitska bića s ljudskim glavama, tijelima bikova i krilima, kraljevi s lukovima i lovci na lavove. Isti oni prizori čiji originali danas, nažalost, stoje u Londonu i Parizu, ovdje su naslikani uz cestu i svakog jutra ih gledaju ljudi na putu do posla.
Mosul ostaje iza nas, a put nas vodi na jug – do Ašura, prve asirske prijestolnice, svetih gradova Karbale i Nadžafa i ruševina Babilona.
