Irak. Za većinu nas ta riječ godinama je stizala uz slike rata – tenkova, dima i ruševina. A ipak, upravo ovdje, između Tigrisa i Eufrata, u zemlji koju su stari Grci zvali Mezopotamija – „zemlja među rijekama“, nastali su prvi gradovi, prvo pismo i prvi zakoni. Ovdje su stajali Babilon i Niniva, ovdje je Gilgameš tražio besmrtnost, a Abraham krenuo na svoj put.

Iz Bagdada smo s našim domaćinom Saifom, krenuli na sjever, do Mosula, a onda nazad na jug – preko svetih gradova Karbale i Nadžafa, do Babilona, Ura, močvara i Basre. Kroz pustinju, kroz hiljade godina istorije i kroz nebrojene kontrolne punktove.

Ovo nije priča o ratu, iako ga nije moguće zaobići. Ovo je priča o zemlji koja se polako diže iz ruševina, o ljudima koji stranca dočekuju kao najrođenijeg i o mjestima gdje je, na neki način, sve počelo.

Samara – sastanak koji smo sami zakazali

Napuštamo Bagdad i idemo na sjever, ka Mosulu. Ima nas šestero i naša Toyota Hiace je komotna. Brekće i jezdi golom cestom, ogrnutom pustinjskim pijeskom. Jedine prepreke su ustreptala jara i kontrolni punktovi, za koje će se ispostaviti da ih ima u izobilju, po cijelom Iraku.

Put vodi kroz Samaru, a uz Samaru ide i jedna stara mezopotamska priča. Sluga jednog bagdadskog trgovca ugleda na pijaci Smrt kako mu prijeteći daje znak. Prestravljen, uzme gospodarevog konja i pobjegne u Samaru, da se tamo sakrije. Kad trgovac kasnije upita Smrt zašto je plašila njegovog slugu, ona samo slegne ramenima: „Nisam ga plašila. Samo sam se začudila što ga vidim u Bagdadu – jer večeras imam sastanak s njim u Samari.“

Idemo, dakle, istim putem kojim je bježao nesretni sluga. Nadam se da nas u Samari niko ne čeka.

Kod jedne tezge kraj ceste ipak stajemo svojevoljno. Pod zelenom ceradom, na tacnama poslaganim u piramide, sjaji se grožđe, pucaju šipci, vise grozdovi svježih datula. Ubrzo dobijamo nove saputnike: punu kesu grožđa i punu kesu datula. Po količini s kojom nas je Darija snabdjela, dalo se naslutiti da će s nama obići dobar dio Iraka. Ne pitam je ništa, ali zamišljam njen odgovor: „Svog ti posla – pustinja je pustinja.“

U Samari (Samarra) nas nije čekala nikakva smrt, niti bilo šta drugo, jer u samu Samaru nismo ni ulazili. Iz vozila, u prolazu, djeluje kao i svaki provincijski grad na sjeveru Iraka, a halifa al-Mu’tasim, koji ju je podigao 836. godine, dao joj je ime Surra man ra’a – „Raduje se onaj ko ga vidi“. Sklonio je ovamo svoju tursku gardu, s kojom Bagdad nije mogao izaći na kraj, i pola vijeka je ovo bila prijestolnica halifata. Kad se dvor vratio u Bagdad, a grad opustio, narod mu je ime izvrnuo u „Rastuži se onaj ko ga vidi“. Mi ga nismo ni vidjeli, pa ne znamo kojem imenu da vjerujemo. Ostale su, doduše, palate, kanali i avenije, rasuti desetinama kilometara uz Tigris, dovoljno da UNESCO cijelu Samaru stavi pod zaštitu, i to odmah na listu ugrožene baštine.

Ulaz u krug Velike džamije (Great Mosque of Samarra) pokazuje se kao još jedan punkt, samo bez uniforme. Na prašnjavom parkingu dočekuju nas kontejner okružen smećem i misteriozni autobus Real Madrida, s naslikanom cijelom postavom i peharom Lige šampiona. Saif koristi svoje pregovaračko umijeće ne bi li nam čuvar otvorio kapiju. Ja, poput uljeza, preko ograde slikam Malviju (al-Malwiya, „uvijeni“), spiralni minaret iz 9. vijeka, visok 52 metra, glavni razlog našeg dolaska u Samaru.

Taman kad se slegla prašina, i dok iščekujem da iz autobusa iskorače Modrić, Kroos ili Marcelo, začu se škripa kapije. U njenom okviru pojavi se stomak, a onda i njegov vlasnik – čuvar.

Iza kapije su zidine kakve se ne zaboravljaju. Ovo je bila najveća džamija na svijetu kad ju je halifa al-Mutawakkil sredinom 9. vijeka podigao. Danas je to golemi pravougaonik od opeke, s nizom polukružnih kula, a unutra – prazno, sunce i tišina. Iznad svega se uvija Malvija. Na vrh se penje spoljnom rampom, bez ograde, u krug, kao da se ide uz spiralu vremena. Legenda kaže da se al-Mutawakkil na vrh penjao jašući bijelog magarca. Mi, osim što nismo imali magarca, nismo imali ni dozvolu za uspon.

Čuvareva susretljivost kao da je bila znak za djetinjarije. Slijedi stvaranje kadrova nalik onima koji završavaju na društvenim mrežama. Saif je pun ideja. Nekim saputnicima donji rakurs izgleda posebno upečatljivo, drugi opet misle da je hvatanje minareta prstima za vrh nenadmašno. Niko ne mari za podnevno sunce koje nas nemilosrdno prži.

Negdje u gradu iza nas blista i zlatna kupola svetišta al-Askari (Al-Askari Shrine), jednog od najsvetijih šiitskih mjesta u većinski sunitskom gradu. Kad je 2006. dignuta u vazduh, za njom je planuo cijeli Irak.

Zadovoljni prvim „ulovom“, nastavljamo dalje. Podnevno sunce uradilo je svoje, pa prva sljedeća stanica nije istorijska, nego sasvim prozaična: voda. Svraćamo u malu prodavnicu kraj puta. Police su do plafona krcate vaflima, čipsom i čokoladicama, a klima-uređaj na zidu bruji kao jedini zaposlenik koji ozbiljno shvata svoj posao.

Za kasom, ako se kasom može nazvati plastična stolica, sjedi mali, punašni šef radnje. Ima možda desetak godina, a u krilu mu je pozamašna hrpa novčanica koju drži s nonšalancijom iskusnog bankara. Nema tu kalkulatora ni olovke. Kako koji od nas spusti flašu ili kesu na pult, on već računa naglas, sabira, preračunava i vraća kusur brže nego što mi stignemo da shvatimo koliko smo uopšte potrošili. Pod budnim okom oca, nasljednik barata brojevima kao da ih je izmislio. Pa, ako ćemo pravo, u ovoj zemlji je računanje i izmišljeno.

Iz sklepane trgovine izlazimo lakši za par novčanica i s utiskom da smo upravo upoznali budućeg iračkog ministra finansija, možda vlasnika lanca supermarketa od Bagdada do Mosula.

Petnaestak kilometara sjevernije, s glavne ceste, ukazuje se Malvijin „mlađi brat“ – dvadesetak metara niži, a tek sedam godina mlađi. Do njega nema pravog puta, pa jednostavno skrećemo u pustinju. Dočekuje nas kostur džamije Abu Dulaf (Abu Dulaf Mosque), koju je isti onaj halifa s magarcem podigao za svoj novi grad. Bila je tolika da su u nju mogle stati hiljade vjernika, a opet su u dvorištu morali dograđivati arkade, jer ni to nije bilo dovoljno. Petkom je, izgleda, i tada bila gužva. Raspored je toliko uspio da su ga prepisivali čak i u Kairu. Danas kroz te lukove struji samo vjetar.

Neki od nas se penju spiralnim stepenicama ka vrhu, koji se završava osmatračnicom. Penjanje nije nimalo naivno i nisu baš svi raspoloženi. Uske stepenice bez zaštitne ograde, jak pustinjski vjetar i jasna prijetnja pada koji lako može biti fatalan ubjedljiv su argument. Ali uvijek ima onih kojima ni to nije dovoljno. Glupo ili ne, ja se penjem, Tatjana se penje, Kaća se penje. Saifa ne računam, on je domaći i ovo je iskusio puno puta. I tako, dok raširenih ruku glačamo zid svojim tijelima, mičemo se ka vrhu, ka špicu. Nazad nema, osim ako niste na začelju, jer mimoilaženja nema.

Nagrada, osim satisfakcije što smo savladali više od jedanaest vijekova star i napušten minaret pustinjske džamije, jeste i panoramski pogled. Tek odozgo se vidi prava slika onoga što je ovo nekad bilo: pravougaonik lukova, uredan kao na nacrtu, i oko njega pustinja koja sve to strpljivo vraća sebi. Halifa je, na kraju, ipak imao pravo: raduje se onaj ko vidi. Samo treba znati odakle gledati.

Vičemo s vrha kao djeca. Odjek je kratak i brzo se gubi u pustinjskom beskraju.

Tikrit – samo u prolazu

Put prema Hatri vodi nas pored Tikrita, Sadamovog grada. Ovdje je, u obližnjem selu al-Awja, rođen. Ovdje je, nekoliko kilometara dalje, i završio svoje bjekstvo, skriven u rupi ispod kolibe na jednoj farmi. Ovdje je, na kraju, i sahranjen. Krug se zatvorio tamo gdje je i počeo.

Dok je on vladao, Tikrit je živio život kakav ostatak Iraka nije poznavao. Zemljaci i rođaci iz njegovog plemena Albu Nasir sjedili su na najvišim položajima, u vojsci, policiji i ministarstvima, pa ih je narod zvao jednostavno „Tikritijima“. Biti odavde značilo je biti blizu vlasti.

A onda se sve to pokazalo kao varka. Skrivanje nije trajalo, svoji ga nisu sačuvali, a grad koji mu je dugovao sve nije mogao ni sebe da spasi. Nakon njegovog pada pleme je postalo meta, a mnogi su iz kraja otišli, neki čak u Kurdistan. Mauzolej koji je sam dao sagraditi danas je gomila razlomljenog betona i bodljikave žice. Razorena je i grobnica njegovog oca. Gdje je Sadamovo tijelo, niko pouzdano ne zna. Za mnoge druge iz tog vremena ne zna se ništa.

Preko Tigrisa su nas gledale njegove palate. Nekad simbol moći, a danas spomenik raskoši, zjapile su u nas tamnim otvorima prozora. U godinama haosa koji je došao poslije postale su i stratište: tu, na obali rijeke, ubijene su stotine mladih ljudi. Nismo si mahali. Samo smo se nijemo gledali nekoliko trenutaka, a onda je Tikrit ostao iza nas, kao i sve što je nekad značio.

Hatra – pješčani grad bogova i kraljeva

Skrećemo s Tigrisa prema zapadu, u pustinju. Ostavljamo jednog pobijeđenog vladara i krećemo ka gradu koji je, mnogo prije njega, naučio istu lekciju: da ni zidine, ni svoji, ni bogovi ne pomažu kad dođe kraj.

Duboko u pješčanoj nedođiji sjevernog Iraka, negdje između Tigrisa i Eufrata, dokotrljali smo se do monumentalnih ruševina Hatre, drevnog grada koji je odolijevao carstvima, a danas prkosi vremenu.

Kad se zateknete ovdje, ne vidite ništa osim pustinje i pitate se zašto bi neko tu sagradio ovako impresivan grad. Malo je jasnije kad pročitate da je grad bio na strateškoj poziciji na karavanskim putevima i da je bio trgovačko čvorište na Putu svile, tampon-zona između Rima i Parta, a kasnije i Sasanida. Zbog toga je bio i meta raznih osvajača, posebno Rimljana, čijim je opsadama uspješno odolijevao, uključujući i one cara Trajana i Septimija Severa.

Arhitektura je prvo što vas ostavi bez daha. Središte grada činilo je sveto područje (ili temenos 😉) s oko trinaest hramova, okruženo koncentričnim bedemima i 160 stražarskih kula. Dominirao je Veliki hram sa stubovima koji su navodno dosezali 30 metara. Mora da je taj prizor ostavljao snažan utisak na karavane koje su pristizale s Istoka i Zapada.

Još nešto fascinira: ovaj drevni grad bio je rijedak primjer duhovne simbioze. U hramovima su se istovremeno slavili Šamaš, Ba’al Shamayn, Hermes, Allat, Nergal i Atargatis, a Hatrani su imali i svog Ašurbela, boga koji je u sebi spojio asirskog Ašura i babilonskog Bela. U taj religijski mozaik od 2. vijeka n. e. tiho se utkalo i hrišćanstvo, bez lomova i nasilnog preobraćanja. Krstovi sa natpisima na sirijskom pronađeni su i u blizini paganskih hramova, a pojedine grobnice bile su ukrašene i figurama starih božanstava i krstovima. Sad mi je jasnije zašto je u aramejskim natpisima Hatra nazivana Beiṯ Ĕlāhā – „Kuća Božja“.

Zamislimo Hatranina koji se nekim čudom pojavi u današnjici. Stajao bi zbunjen među neboderima i internetom, ali bi ga najviše šokirala činjenica da se ljudi u 21. vijeku i dalje ubijaju zbog toga u kog boga vjeruju. Možda bi čak pomislio da je greškom došao u prošlost, a ne u budućnost.

Isti taj Hatranin vjerovatno bi odbio vjerovati da će velelepnosti njegove Hatre jednom doći kraj. E, pa, dragi Hatranine, to ti se desilo godine 241. n. e. Tvoj grad je pao pod opsadom Šapura I, vladara Sasanidskog carstva. Opljačkao je tvoju Hatru, a njeno kraljevstvo, jedno od prvih arapskih izvan Arabije, prestalo je da postoji.

Kad si već tu, pitaću te i za jednu legendu, koja kaže da je Šapuru pomogla kćerka posljednjeg vladara grada. Zaljubila se u njega, a nije isključeno i u njegovu moć. Kako god, Šapur joj je navodno obećao brak ako mu pomogne zauzeti Hatru. Zavedena slavom i obećanjima, odala mu je tajni ulaz u grad, podzemne kanale koji su prolazili ispod bedema. Tako su Sasanidi noću ušli u grad i slomili vjekovnu nezavisnost Hatre. Umjesto sudbonosnog „da“, nakon pada grada Šapur je princezu dao pogubiti. Prema predanju, rekao je: „Ko izda oca, izdaće i muža.“ Priča još kaže da ju je zavezao za konja i vukao njeno tijelo po gradskom trgu, onom u čijem smo centru baš stajali. Tako je izdaja ostala utkana u temelje grada, a legenda se prenosi dalje kao upozorenje o lojalnosti, moći i cijeni izdaje.

Kakva je postala tvoja Hatra, zabilježio je kasnije rimski istoričar Amijan Marcelin: stari grad usred pustinje, odavno napušten.

Tvom veličanstvenom i „žilavom“ gradu na kraju nije ništa pomoglo – ni dvostruki bedemi, ni 160 kula, ni hrabrost ratnika, ni strateški položaj. Nisu pomogli ni drevni bogovi što su slali pijavice i oluje protiv napadača. Džaba je Šamaš, mezopotamski bog sunca i pravde, zaslijepljivao svakog nepravednog osvajača na vratima grada, a zlatni kip Allat, arapske boginje rata, ustajao noću i patrolirao zidinama, čuvajući Hatru do njenog posljednjeg daha. Jednostavno, nije joj bilo spasa.

Stotine i stotine godina su prošle od tada, a onda su u 19. vijeku ruševine tvoje Hatre ponovo izronile iz pustinjske ravnice. Možda bi bilo bolje da nisu, jer se nekima to nije svidjelo. Svojim suludim akcijama, čovjeku teško pojmljivim, počeli su da je uništavaju, kao i slična mjesta u ostatku Iraka i susjednoj Siriji. Preživjela je i taj, valjda posljednji, nasrtaj bezumnog čovjeka i nastavila da stoji kao nijemi svjedok epohe kada su bogovi različitih naroda živjeli rame uz rame, a gradovi cvjetali na raskrsnicama carstava.

Lako se izgubiti u drevnim svjetovima, ali sunce zalazi, a mi smo još usred pustinje. Vrijeme je za polazak i da se posljednji put oslušne šapat pustinjskog vjetra među stubovima. Negdje iz dubina podzemlja, kad je baš tiho, lokalci tvrde da se čuje jecaj princeze. Tome svjedočiti bilo bi nadnaravno, skoro kao i foto-seansi mladih Iračanki u vjenčanicama. Da nije bilo snimatelja, stvarno bih pomislio da sam upao u neku vremensku petlju. Kažu, hoće to kad previše čačkate po tuđim legendama. Tako da, dosta je – završavam!

Tragove u pijesku, svjedoke naše posjete, pustinjski vjetar će brzo obrisati, jednako brzo kao što će nestati konture osvijetljene Hatre u retrovizoru odlazećeg vozila. Ostaće svjedočanstvo kroz pisanu riječ, vizuelne zapise i zajednička sjećanja nas koji smo bili ovdje.

Noć je već pala kad smo stigli u Mosul – drugi najveći grad Iraka i najveći stradalnik njegove novije istorije. Ono što nas je tamo čekalo, nismo očekivali.

Nastavak: Irak: Mosul – stari grad, Niniva i manastir Mar Mattai (2. dio)