Svaka zemlja ima za ponuditi neke zanimljive pejzaže – neke više, neke manje. A onda postoje i one posebne, kao što je Madagaskar: ostrvo čudesnih kontrasta i bogate baštine, čija raznolikost nudi nevjerovatnu kolekciju prizora. Neki od njih djeluju potpuno nestvarno, kao da su iz nekog drugog svijeta.

Smješten oko četiristo kilometara od obale Mozambika, u Indijskom okeanu, Madagaskar je četvrto najveće ostrvo na svijetu, prostrano koliko dvije Velike Britanije. To je zemlja mnogo lica – zlatnih obala, bujnih i golih planina, nazubljenih krečnjačkih kamenih šuma i dubokih, sušnih kanjona.

Svoju priču počeo je pisati prije više od sto pedeset miliona godina, kada se zajedno s Indijom odvojio od Afrike, a prije otprilike devedeset miliona godina „osamostalio“ se i od Indije. Ta duga izolovanost stvorila je floru i faunu kakve nema nigdje drugo na planeti – oko devedeset posto vrsta ovdje je endemsko. Madagaskar je jedna od sedamnaest takozvanih megadiverzitetnih zemalja svijeta, ponajviše zahvaljujući tome što ga ljudi tako dugo nisu dirali.

Tri sedmice na Madagaskaru bile su prava avantura. Prve dvije proveli smo u nacionalnim parkovima i rezervatima, tražeći lemure, kameleone i baobabe po svim krajevima ostrva, a posljednju smo sačuvali za malo rajsko ostrvo Nosy Be – za odmor, uživanje i sređivanje utisaka nakon svega proživljenog.

1. dan – Tana

Hotel Sakamanga, što znači „plavi mačor“, ekspresno me je odveo u egzotični i misteriozni svijet još nenapisanog pustolovnog romana. Noć je, prolazimo kroz usnuli grad – na ulici tek poneki izgubljeni lik i ulični spavači zamotani u prljave deke. Taksi se kratko penje kaldrmisanom ulicom i zaustavlja se ispred hotela, gdje nas već čeka grupa lokalaca spremna da proda nešto, bilo robu ili uslugu koju niko i ne traži. Drveni podovi, prljava voda iz česme koja hropće u agoniji ne bi li mlaz postao makar malo ujednačen, veliki krevet opasan mrežom za komarce – sve je to u ovakvim romanima neizbježno, baš kao i pjesma ptica koju upravo čujem.

Uz sliku hotelske bašte urasle u hladovinu ukrasnog drveća i cvijeća, scenografija je skoro potpuna – falilo je još samo malo više divljine. Ipak, bili smo u Antananarivu, ili Tani, kako je ovdje zovu, a taj dio ćemo, čini se, promijeniti već sutra.

Falio mi je i golemi ventilator na stropu, možda neka egzotična životinjica koja bi provirivala kroz prozor – pa ću ih, kad ih već nema, sam izmisliti. Izmisliću i drugog recepcionara: imaće uniformu, šareni prsluk, leptir-mašnu, uljem zaglađenu kosu i širok osmijeh. Ovaj što nas je zaista dočekao više je podsjećao na prodavca bostana. Sve ostalo u ovoj priči koju započinjem biće, ipak, vjeran prikaz stvarnosti, tek pomalo stilski ukrašen mojim ličnim doživljajem.

2. dan – Od Tane do Andasibea

Budi me zveckanje suđa, ljudi pričaju. Doručak je tu, oko bazena – divno mjesto; ujutru shvatamo da smo, zapravo, u zatvorenom dvorištu okićenom drvećem, u malom zelenom džepu usred grada koji se tek budi. U hotelskoj bašti dočekuje nas Baba. Naočit tip u crnom, sa sunčanim naočalama, izgleda kao neko ko vodi računa o svom izgledu i teško je povjerovati da je već zagazio u šezdesete. Dogovor oko našeg višesedmičnog puta po Madagaskaru, koji smo sami isplanirali, a Babi prepustili organizaciju, kratko je trajao i spremni smo za novu avanturu. Vidjećemo se ponovo za osam dana, u Antsirabeu.

Okrijepljeni doručkom kraj bazena s vidno ustajalom vodom, napuštamo Tanu preko njenog sjevernog dijela. Prolazimo pored kraljevske palate lude kraljice – Rove, odakle je Ranavalona I više od trideset godina vladala strahom – dok se ispod nje, na padini, u potpunom neredu nižu kuće koje se bjelasaju na jutarnjem suncu. Ljudi uskaču u taxi-brousse, kombije koji za sobom ostavljaju crne oblake dima, dodajući svoj dio opštoj zagađenosti prijestonice. U prepunjenom kombiju uvijek se nađe još jedno-dva mjesta za one spremne da vise iz vozila – a ime, „žbun-taksi“, dobili su jer često prolaze kroz grmlje, udaraju po zemljanim putevima i prodiru kroz sela. Probijamo se kroz zakrčene ulice, a iz uskomešane prašine promiču slike uz put: zanatske radnje, pijačni štandovi. Na mostu na izlazu iz grada, ispod kojeg su se uz rijeku zbile kućice od lima i dasaka, mimoilazi nas dječak od desetak godina s mlađim djetetom svezanim na leđima u šarenom ćebetu – ono što mi nosimo u ruksaku, ovdje se nosi brat ili sestra.

Znao sam da ima oko 150 kilometara, pa sam se zaista začudio kad mi je vozač rekao da nam treba pet sati, pogotovo što je put asfaltiran. Ubrzo se uvjeravamo šta to zaista znači voziti se ovdašnjim putevima: rupe svih oblika, veličina i dubina, stalno prelaženje na drugu stranu, čekanje vozila iz suprotnog smjera ne bi li se odabrala najbolja putanja i zaobišle prepreke. Sjetio sam se domaćeg mota – „mora, mora“, što bi značilo „polako, polako“ – jer na ovakvom putu zaista i nije moglo drugačije. Valjda zato Malgaši i spadaju, po svjetskim statistikama, među narode s najvišom stopom konzumacije marihuane – treba nekako ostati priseban na ovakvoj cesti.

Prašina, prašina, prašina – ona ista crvenkasta prašina od koje je, zbog obilja gvožđa i aluminijuma u zemljištu, crvena čitava madagaskarska zemlja. Kamioni u kvaru, zaprežna vozila koja vuku zebui – grbava goveda dugih rogova, ovdje važnija mjera bogatstva od kuće – gulaš koji se kuha u prašini, sitne, često improvizovane trgovine s prozorčićem i prodavcem utopljenim u mrak unutrašnjosti – toliko su male, a toliko bogat asortiman, da prodavac u većini njih ni ne mora ustati sa stolice, jer je sve na dohvat ruke. Tu je i mesnica, gdje bi se kvalitet mesa gotovo mogao klasifikovati po tome koliko je prašine na njega palo tokom dana, a na njenom limenom krovu leži stara automobilska guma, da ga vjetar ne odnese – gume, cigle i kamenje ovdje drže mnoge krovove. Pokoji auto, sasvim prekriven slojem prašine, odaje da se odavno nije pomjerio s mjesta.

Između brda se otvaraju rižina polja izdijeljena na pravougaonike – neka pod vodom u kojoj se ogleda nebo, neka svježe zelena, neka tek preorana – a tik uz asfalt, na poderanim ceradama, suši se tek ovršena riža, na dohvat svakom točku i svakom oblaku prašine. Malgaši su među najvećim potrošačima riže na svijetu: riža je obrok, a sve ostalo što dođe uz nju samo je prilog, laoka.

Jedan hotel putem djelovao je kao parodija pravog, a zapravo je bio sasvim ozbiljan prikaz lokalnog ugostiteljstva: omalena zgrada prašnjave fasade s malim predvorjem, ozidan ćošak sa šerpama na vatri – očigledno kuhinja – a na drugoj strani topla vitrina puna već pripremljenih jela, poredanih na tri tanjira. Između njih, prolaz vodi u mračnu unutrašnjost punu stolova i stolica, očito restoran, dok se u pozadini izdiže dio kompleksa s klasičnim krovom – jasno, sobe. Ne znam u kojoj bih se situaciji uopšte našao u ovakvom objektu; padne mi na pamet nekoliko scenarija, i u svakom mi je život već ugrožen, a jedina šansa za spas baš ovaj omaleni hotel kraj puta za Andasibe. U svakoj drugoj situaciji ovdje ne bih zakoračio – možda uz pozamašnu novčanu nagradu, ali svakako bez uključenog obroka. Čini mi se da su jedino mještani imuni na opasnosti koje ovaj objekat krije, jer ne mogu da se otmem utisku da bi boravak u njemu bio poprilično loš po naše zdravlje. Tek kasnije saznajem da natpis „hotely“ na Madagaskaru najčešće i ne obećava krevet, nego tanjir riže – tako se zovu narodne kafanice. Što bi značilo da sam one sobe možda i sam izmislio.

Slike uz put pravi su uvid u madagaskarsku stvarnost. Djevojčica sjetnog pogleda zuri u telefon koji, čini se, i nije upaljen – sjedi naslonjena na prorijeđenu ogradu od granja, okružena povješanim bananama i posudama punim mandarina na svojoj prodajnoj tezgi. Veliki moped pored nje prekriven je ceradom, a iznad njega suši se veš, upijajući prašinu s ceste. Lokalci ubijaju vrijeme ispred tih radnjica s vitrinama, a i pokoja pristojnija trgovina jednako je privlačna besposlenom svijetu. Skoro na svakom koraku ispraćeni smo pogledom – nekad toliko intenzivnim da imate osjećaj da ti ljudi u životu nisu vidjeli stranca. Naravno da jesu, to je samo provincijska radoznalost, ista posvuda po selima svijeta. Samo ovdje, u Africi, ti pogledi nekako zrače, kao da je znatiželja dobila rendgenska svojstva.

Usput nailazimo na gomile ljudi koji se guraju po zakrčenim ulicama gradića i sela. Sve je prašnjavo – naselja, ljudi, vozila, odjeća izložena na štandovima, meso okačeno na kukama – a čini se da se time niko posebno ne uzbuđuje. Prolazimo pored prodavaca uglja, likova koji tucaju kamen (a nisu na robiji), tesara koji kuću od dasaka podižu samo sjekirom, kopača zlata u muljavoj rijeci, žena koje peru veš na rijeci pa ga zatim razastru po njivi i po stijenama, tik pored iste te prašnjave ceste – valjda da se što prije ponovo isprlja, jer ništa mi logičnije od toga ne pada na pamet.

Ljudi sve nose na glavama – žene pletene korpe koje pridržavaju tek usput, kao da namještaju šešir – djeca trče i guraju se pored puta ne hajući za šlepere koji se, ponekad, teturaju tik pored njih, dok drugi samo sjede i broje vozila koja prolaze.

Tu su i likovi koji zasipaju rupe na putu zemljom, iako ih niko za to nije zamolio, pa potom stanu nasred ceste s ispruženom rukom: „Da mi se plati, moliću lijepo.“ Čini mi se da su enormne količine prašine jedino što na kraju dana zaista i dobiju. Sve zajedno liči na vašar, samo što se ovaj razvukao na punih 150 kilometara.

Grad Moramanga još je jedno haotično mjesto, gdje se standardnim stvaraocima ulične gužve pridružuju i rikše, u velikom broju – ovdje je, čini se, prevoz lokalnog stanovništva biciklom gore-dole glavnom ulicom glavni izvor prihoda. Zovu ih pousse-pousse – „guraj-guraj“ – iz vremena kad su ih ljudi vukli pješice, a ofarbane su kao vašarske ljuljaške. Dvojica vozača spavaju u svojima, noge prebačene preko upravljača, tačno ispod velike table Centre de la sécurité routière – Centar za bezbjednost saobraćaja. Bezbjednost je, dakle, zagarantovana. Na narandžastom zidu jedne prodavnice reklama mobilnog operatera nudi razgovore „mora be“, i tek tada saznajem da „mora“ ne znači samo polako, nego i jeftino i lako. Ovdje je to, izgleda, jedno te isto. Sva vozila su u modu provlačenja, i strpljenje je jedino što pomaže. Mirisi, začinjeni prašinom, prate nas i dalje. Ako me pitate da li je sve to vrijedilo puta, moram reći da jeste.

Prvi susret s lemurima – Koklerovim sifakama (Coquerel’s sifaka) – dogodio se iznenada i neočekivano, u rezervatu Peyrieras (Peyrieras Reptile Reserve). Ostajem zatečen od uzbuđenja, iako sam se spremao da ih vidim tek sutradan, u Nacionalnom parku Andasibe (Andasibe-Mantadia National Park). Kad su se utisci slegli, bio sam sretan što se dogodilo baš ovako – bila je to čitava porodica na okupu, djeca s majkom, s kojom ostaju cijeli život. Snježnobijelo krzno, ruke i bedra kao u čokoladnosmeđim rukavima, crno lice poput maske i okrugle narandžaste oči, toliko zabezeknute da se ne zna ko koga više posmatra. Nevjerovatna stvorenja.

Biljni i životinjski svijet Madagaskara razvijao se milionima godina odvojeno od ostatka svijeta, što je dovelo do nevjerovatne raznolikosti divljih vrsta. Od svih čudnih i divnih stvorenja ovog ostrva, lemuri su, bez sumnje, najpoznatiji. Žive samo na Madagaskaru i predstavljaju najstarije žive primate na svijetu – njihovi preci su se na ostrvo, prema današnjim procjenama naučnika, iskrcali prije otprilike 50 do 60 miliona godina. Danas postoji preko sto vrsta lemura, od sićušnog patuljastog mišjeg lemura do veličanstvenog, crno-bijelog indrija, i iako se često povezuju s majmunima, oni su potpuno druga vrsta primata – prosimijani, što bi značilo „premajmuni“. Trebalo bi da su oni pravi vladari ostrva, jer su ljudi stigli tek nedavno, prije otprilike 1500 godina, a upravo otad počinju i problemi za lemure. Danas su svi ugroženi, mahom zbog djelovanja čovjeka. Putem srećemo i druge stanovnike ovih krajeva – kameleone i zmije (više od polovine svih svjetskih vrsta kameleona živi baš ovdje, na Madagaskaru), kao i putničku palmu, koja u sebi nosi vodu: zarežete stablo i voda je tu, spremna da posluži putniku kome zatreba.

U Peyrierasu ih, doduše, ne treba tražiti: vodiči ih vade iz ograđenih kućica i stavljaju na dlan. Kameleoni su u svim bojama – crveni s tirkiznom prugom, zeleni s bijelim crticama, narandžasto-crni – a boju mijenjaju više zbog raspoloženja i temperature nego da bi se sakrili. Kad vodič zelenog prinese šarenom, ovaj razjapi ružičastu čeljust i krene niz granu ravno na uljeza – ovo je njegovo drvo.

Na jednom trulom deblu vodič pokazuje gekona lisnatog repa (leaf-tailed gecko), a mi ne vidimo ništa, sve dok komadić lišaja ne dobije noge i oko. A boa, obavijena oko štapa, presijava se plavo i ljubičasto, kao benzin na vodi – otrovna nije, jer otrovnih zmija na Madagaskaru i nema.

Za ručak smo predahnuli u prijatnom okruženju, uz veliko, ledeno pivo od 0,65 litara koje je čekalo dok se birala hrana – piletina s rižom za jedne, govedina s rižom za druge, riba tilapija s rižom za one kojima se prohtjelo nečeg trećeg. Sve je odavalo svratište osmišljeno baš za strance poput nas: uredno pokošen travnjak, parking kao da je iscrtan šestarom, ukrasno bilje posađeno u pravilnim redovima, nadstrešnice koje su nas čuvale od podnevnog sunca. Čak je i toalet bio sasvim prihvatljiv. Deterdžent je bio toliko razrijeđen vodom da je jedva i mirisao na čistoću. Sutradan, na povratku, stajemo na istom mjestu, što valjda samo po sebi nešto govori. Na tabli je kredom ispisan meni za novi dan, a isti čovjek nam ponovo objašnjava ponudu: piletina s rižom, pod brojem dva govedina s rižom, a šta je pod brojem tri – pogađate i sami.

Na dolasku u Andasibe dočekuju nas razne bogomolje. Pored željeznog mosta koji vodi u džunglu stražari crkva Isusova, a pogled desno, na sam gradić, otkriva još bogomolja – zanimljiva slika multikulturalnosti koja u ovoj zabiti, sasvim neočekivano, nestaje u gustoj prašumi. Put nas dalje vodi ka Vakona Lodžu, gdje ćemo noćiti. Posljednji most pred lodž je od dasaka poredanih kako je ko stigao, s rupom na sredini kroz koju se vidi voda – vozač ne usporava, on ga zna napamet. Svi traže bakšiš. Ovdje se prvi put susrećemo s praksom da nam osoblje unaprijed želi znati šta ćemo jesti – navika koja će se pokazati ustaljenom na čitavom putovanju. Uz džin-tonik, konobar nestrpljivo izviruje, željan da naručimo večeru. Veliki, okrugli centralni bungalov gleda na zamućeno jezerce, a obale su mu ukrašene golemim listovima prašumskog bilja. Kroz prozor bungalova gledam pravo u putničku palmu, dok me zvukovi prirode uspavljuju, a misli mi lutaju prašumom, u potrazi za sutrašnjim lemurima.

3. dan – Andasibe i Ostrvo lemura (Lemur Island)

Jutro počinjemo vožnjom kanuom do malog Ostrva lemura – ulazeći u nestabilni čamac, ozbiljno riskiram da mi kamera završi u mutnom jezercetu, pa se načas i dvoumim da li da je uopšte ponesem. Lemuri su već u jutarnjoj igri: crno-bijeli lemur (black-and-white ruffed lemur), sivi bambusov lemur (grey bamboo lemur), dijademska sifaka (diademed sifaka) – nikoga od njih naše prisustvo ne uznemirava. Crno-bijeli vari spušta se niz stablo do visine očiju i gleda pravo u objektiv, dok vodič sa strane, ruku sklopljenih na leđima, posmatra scenu koju je vidio hiljadu puta. Ne zna se ko je ovdje više turista.

Nastavljamo dalje, ka prašumi Andasibe. Čeka nas vodič – bez njega obilazak nijednog nacionalnog parka na Madagaskaru nije dozvoljen – sitna žena koja nas uvodi duboko u šumu. Potraga traje dugo, vodičica ih doziva, a najviše nas zanima indri, jer je Andasibe njegov najpoznatiji dom. Dijademske sifake, u međuvremenu, poziraju visoko u krošnjama drveća. A onda, kao da su se predomislile, silaze i sjedaju na zemlju među suho lišće, nekoliko metara od nas.

Onda se šumom prolomi zvuk koji ne liči ni na šta što sam dotad čuo – nešto između zavijanja, pjesme i sirene. Vodičica osluhne i bez riječi skrene sa staze; idemo za glasom preko korijenja, a on se seli, utihne pa ponovo zapjeva, malo dalje. Kažu da se čuje i na nekoliko kilometara. I onda, visoko u račvi drveta – indri: najveći od svih lemura, crno-bijel, gotovo bez repa, kao nespretno sašiveni medvjedić. Sjedi okrenut leđima i ne udostoji nas ni pogleda. Domaći ga zovu babakoto i po legendi je predak ljudi, pa ga se ovdje nikad nije lovilo.

Povratak u Tanu bio je istim putem i pratile su ga iste slike, sada obrnutim redom – i nekako podnošljivije, jer smo sa sobom nosili gomilu utisaka iz prvog pravog susreta sa sirovim licem ovog velikog ostrva. I svjetlo je bilo drugačije: kasno popodnevno sunce pretvorilo je jutrošnju prašinu u med, rižina polja su se zlatila, a kuće od crvene zemlje na brežuljcima žarile su se kao da su upravo izvađene iz peći. Na obodima Tane odlazeće sunce pratilo je školarke u plavim keceljama i japankama na putu kući, a vrevu koja nas je juče ispratila iz prijestolnice zamijenio je miran ulazak u grad.

Radost tek proživljenog smijenila je ona druga, kad smo pred sobom ugledali tablu s plavim mačorom – naš hotel Sakamanga. Umor nas nije spriječio da prvo madagaskarsko iskustvo proslavimo večerom kako dolikuje. U šarenilu na stolu – francuskom do posljednje mrvice – prvo se pojavila terina od pačje jetre na crnoj kamenoj ploči, uz krupnu morsku so, slatki konfit od luka i tostirani hljeb s grožđicama. Slijedila je salata na landski način: dimljena pačja prsa, konfitirani pačji želuci i pečena jetra u umaku s grožđicama, okruženi kriškama avokada, s krompirom pečenim u foliji. Na drugom tanjiru ražnjići s paprikom i crvenim lukom, umak od bibera, zlatni krompir s peršunom i povrće, među kojim je, kao jedini podsjetnik gdje smo, bila i čajota (chayote). Foie gras se, inače, na madagaskarskoj visoravni proizvodi još od kolonijalnih vremena. Poslije dva dana piletine s rižom, govedine s rižom i tilapije s rižom, bio je to pravi kulturni šok – samo u suprotnom smjeru.

4. dan – Antananarivo (Tana)

Nakon napornog puta i uspješnog „lova“ na indri indri lemure u Nacionalnom parku Andasibe, veći dio ovog dana proveli smo u Tani, odnosno Antananarivu. Ne znam ni odakle da počnem priču o ludnici koja vlada u ovoj višemilionskoj metropoli – možda od toga kako vas svi ovdje doživljavaju kao bankomat i traže pare za svaku sitnicu, ili od saobraćajnog haosa, ili od toga da vrijeme ovdje, čini se, ne znači baš ništa. Vazduh je toliko zagušljiv da ga gotovo možeš opipati, a o disanju da i ne pričam.

Ovaj ogromni grad, razbacan po brdima, ima tri nivoa: gornji, srednji i donji. Ulice su uzbrdo-nizbrdo, preplavljene i vozilima i ljudima. Glavno javno prevozno sredstvo su busevi – zapravo kombiji prepravljeni u putnička vozila, koje ovdje zovu taxi-be – kojih ima na hiljade, a ljudi iskaču i uskaču u njih gdje kome padne na pamet. Putnici ulaze na zadnja vrata, na kojima visi kondukter i koja često ostaju tek do pola otvorena, dok svi kao da slijepo poštuju nacionalni moto – polako, polako. Saobraćaj je toliko zgusnut, ne samo gust nego zgusnut, da u pojedinim ulicama izgleda kao da gradom teče jedna kompaktna rijeka pješaka i vozila; za obične buseve normalnih dimenzija navigacija kroz veći dio grada uopšte ne bi ni bila moguća.

U Tani niko ne ostavlja utisak da ima neke posebne obaveze. Zimske jakne i vunene kape u prvi mah bile su mi prava misterija – dok se nisam sjetio da je ovdje zima, a grad na skoro 1.300 metara nadmorske visine. Misterija sam, izgleda, bio ja, u kratkim rukavima. Uputili smo se prvo u gornji dio grada, što je, naravno, potrajalo, i stali na jednom vidikovcu. Tip nas navodi da se parkiramo i, pogađate, traži da mu se plati – dobio je ništa. Drugi prodaje kesu vanilije: šta će mi 50 štapića vanilije, pitam ga, a on se samo smije i opet kaže da kupim.

Dolazimo do Rove, Kraljičine palate (Queen’s Palace).

– Gospodine, slikanje je zabranjeno.

– Aha, dobro.

Stoji i dalje i gleda me. Pitam se da li je realno da za informaciju koju bih i sam, sekund kasnije, pročitao na znaku zabrane slikanja na kapiji, od mene očekuje da mu platim. Na sreću, tu je i policija, pa ne insistira, samo složi facu kao da kaže „zar misliš da su moje riječi džabe“. Nevjerovatno – ovakvu raznovrsnost i širinu u kamčenju para dosad nisam vidio nigdje.

Čini se da sam bio na pravom mjestu da razmišljam o tome, jer ludila nije nedostajalo nijednoj od nekadašnjih stanovnica ove palate – kraljici Ranavaloni. Osim što je svoju energiju usmjerila na 33 godine uspješne odbrane od evropskih osvajača, jednako spremno bacila ju je i na brutalno iskorjenjivanje hrišćana, susjednih kraljevstava i političkih rivala. Čistke su bile toliko raširene, a robovski rad korišten za izgradnju ogromne palate i javnih radova toliko iscrpljujući, da je, prema pojedinim istorijskim procjenama, populacija ostrva pala sa pet miliona na 2,5 miliona između 1833. i 1839. godine – brojka koju istoričari i danas uzimaju sa dosta opreza, ali koja se u pričama o njoj i dalje uporno prenosi.

Jedan od načina na koji je Ranavalona održavala red bilo je i takozvano iskušenje tangenom, kojim je optuženi najprije morao progutati tri komada pileće kože, a zatim popiti otrov iz sjemena tangene – smrt, ili neuspjeh da se povrate sva tri komada, ukazivali su na krivicu. Drugi protivnici jednostavno su bacani u ogromne jaruge. Kažu i da je pogubila neke samo zato što su joj se, nenajavljeni, pojavili u snovima – srećom, ovo posljednje nije poprimilo širu primjenu, jer bi nas, pitam se, malo ostalo, a kako se uopšte odbraniti od nečeg takvog.

Vojnik na kapiji gleda me poprijeko, možda bi i on htio da mu se nešto da, dok ja tako stojim i razmišljam ispred Rove, čija se silueta, nakon požara 1995. godine i duge obnove, i danas izdiže nad glavnim gradom.

U srcu dvanaest svetih brda Imerine, glavni grad Madagaskara pravi je spoj starog i novog – starih drvenih kuća, francuskih kolonijalnih zdanja i modernih kancelarija i stanova. Podignuta visoko na visoravni, iznad doline rijeke Ikope, Tana – kako je svi skraćeno zovu – u kolonijalno doba nosila je francusko ime Tananarive. Grad je početkom 17. vijeka osnovao merinski kralj Andrianjaka, koji je brdo osvojio od starosjedilaca i na njemu podigao svoju tvrđavu. Do 19. vijeka Tana je postala sjedište moćnog kraljevstva Imerine, a ime Antananarivo bukvalno se prevodi kao „grad od hiljadu“ – što otprilike opisuje broj vojnika kojima je kralj Andrianjaka naredio da čuvaju i štite njegove granice i unutrašnje sektore od suparničkih ratnika.

Sutra letimo na jug – u Toliaru, među baobabe i kanjone Isala.

Nastavak: Madagaskar – jug: Ifaty, Isalo i Ranomafana (2. dio)