Ovo je drugi dio putopisa sa ostrva Madagaskar. U prvom dijelu stigli smo u haotičnu Tanu, probijali se kroz prašinu do Andasibea i u prašumi slušali pjesmu indrija. Sada nas put vodi na jug – među baobabe, kroz savanu i kanjone Isala, sve do prašume Ranomafane.

5. i 6. dan – Od Toliare do Isala, kroz park baobaba

Antananarivu smo se, uz sve njegove čari i ludnice, ipak morali oprostiti – sljedeći korak vodio nas je duboko na jug ostrva. Predveče smo iz Tane doletjeli u Toliaru i provezli se kroz zakrčene ulice grada do sela na obali po imenu Ifaty. Pjesma mora i talasa brzo me je, nakon večere, odvela u san, a s ukusom osmišljen mali rezort svoj pravi šarm pokazao je tek ujutru: žuti brod usidren u mirnom plićaku, crveni jastuci na bijelim drvenim sofama i rezbareni totem koji se keži iza šanka, kao da zna nešto što ja još ne znam. Nisam se, ipak, imao vremena njime baviti – jutro je pripadalo moru i baobabima. Bar je tako bilo zamišljeno.

Ideja o kupanju u moru brzo je splasnula – tek što sam poslije doručka zakoračio iz bungalova na plažu, okružilo me desetak žena, ruku punih svega i svačega što mi ne treba. Lažem da sam tu već tri sedmice i da sam pokupovao baš sve suvenire. Ne pomaže – gacaju za mnom po plićaku.

– Ne treba mi ništa, a ionako polazim za pola sata, idem dalje.

– Može masaža – kaže jedna.

– Jel ti čuješ, idem sad, odlazim.

– Može od pet minuta.

Kakva je to, pitam se, masaža od pet minuta – i ne čekam odgovor.

– Može grilana riba – kaže druga. Kakva riba u osam ujutru? – Tu blizu, dvije minute odavde – nastavlja ona po svom.

Treća mi već uvija neko platno oko struka: – Ovo je tradicionalna nošnja. Kupi ženi! – viče. Dotrčava i neki lik, mislim isprva da me spašava: – Hoćeš li na ronjenje, povoljno?

Ljudi, sluša li mene ovdje iko? Sad svi zajedno gacamo po plićaku, a vidim i grupu djece kako nam se približava.

U bungalovu:

– Što se ne okupa?

– Ne pitaj me ništa.

Utjehu sam potražio među baobabima, u obližnjem rezervatu Reniala (Reniala Nature Reserve) – tim fascinantnim stablima koja vodu čuvaju u deblu kao kakvi divovski kaktusi i mogu živjeti stotinama, pa i preko hiljadu godina. Ime rezervata nije slučajno: reniala je malgaški naziv za baobab i znači „majka šume“. Od osam vrsta baobaba na svijetu, šest raste samo na Madagaskaru. U ovo doba godine stoje potpuno goli, a grane im toliko liče na korijenje da ne čudi legenda po kojoj ih je ljutiti bog posadio naopako. Ovdje mi, srećom, niko nije ništa prodavao; vodič je samo svakom drvetu dao ime:

„Ovaj ima 500 godina; ovaj, zovemo ga patuljak, ima 800; ovaj zovemo vinska flaša baobab; ovi su blizanci; ovi su ljubavnici; ovaj je dinosaurus; ovaj je čajnik; ovi su mama i tata, a ovi iza njih djeca; na ovom su ljudi napravili rupe za penjanje, pa ga zovemo climbing baobab. Ovaj je najstariji u ovom parku – ima 1300 godina.“

Jedno drvo baobaba, saznajemo, u sebi nosi i do 4.500 litara vode, a njegova kora i unutrašnji dijelovi mekani su, vlaknasti i otporni na vatru, pa se mogu koristiti čak i za tkanje odjeće i užadi.

Ubrzo sam shvatio da je Reniala prava apoteka pod vedrim nebom. Brojne endemske vrste, neke baš zanimljivog izgleda, imaju ljekovita svojstva – ovo drvo liječi kašalj, ovo snižava pritisak, ovo pomaže kod dijabetesa, ovo je za bubrege, ovo za alergije, i tako dalje. Ako ovo kapne na tebe, spaliće ti kožu; ovo te može oslijepiti, a odmah malo dalje raste druga biljka koja će to neutralisati – ako si dovoljno brz, pretpostavljam. Samo jedna bobica ove, nalik crnom pasulju, i gotov si. I tako redom – nisam ni sve zapamtio. Baš u ovakvoj bodljikavoj šumi, među stablima koja liče na izvrnute hobotnice s bodljikavim krakovima uperenim u nebo, kažu, živi i dugorepa zemna zlatovrana (long-tailed ground roller) – ptica toliko stidljiva i rijetka da je posmatrači smatraju jednom od najneuhvatljivijih na svijetu. Nju nismo vidjeli, ali sama pomisao da je možda negdje tu, u gustišu iza nas, dovoljna je.

Sat nakon povratka u rezort, vozač: „Do Nacionalnog parka Isalo trebaće nam pet-šest sati, a nema nigdje nijednog prikladnog mjesta gdje bismo mogli ručati, pa vas je najbolje odmah odvesti do supermarketa.“

Tako dopunjeni grickalicama i ostalim glupostima, napuštamo Ifaty i Toliaru. Prate nas trotoari prekriveni hiljadama sitnih ribica koje se suše na suncu, začinjenih, pogađate, prašinom i izduvnim gasovima vozila. Prizor toliko nevjerovatan da se nisam ni snašao da ga kako treba fotografišem – uspio sam samo jednu fotku, u letu, tek toliko da imam čime da dokažem kad mi neko kaže: „Lažeš.“

I sam bih, uostalom, tako reagovao da mi neko ispriča kako negdje na Madagaskaru ljudi suše girice po trotoarima duž glavne ceste. Skoro da ni sam sebi ne bih vjerovao. Ali eto, slika je tu.

Toliara je za nama brzo ostala, a s njom i trotoari puni ribica; grad se razrijedio u predgrađa, predgrađa u sela, a sela u ravnicu. Uz cestu je bilo dosta stabala manga, raskošnih krošnji, a tu i tamo i pokoji mlađi baobab. Cesta se vijugala, policija je djelovala potpuno nezainteresovano, a kamioni-busevi – taxi-brousse, kako ih ovdje zovu – pretrpani ljudima, vozili su i one hrabrije koji su visili napolju; nikako mi nije jasno da li i oni plaćaju punu kartu. Na krovu prtljag do neba, s biciklom kao zastavom na vrhu. Ništa skromniji nije bio ni stari Renault koji nam je dolazio u susret, s namještajem na krovu višim od samog auta. Mimoilazimo se i s volovskim kolima oslikanim crveno-žuto-plavim kolutovima, na čijim se vrećama, kao u kabrioletu, izležavaju tri mladića.

Gotovo svi ljudi koji žive između Toliare i Isala žive uz samu cestu. Uglavnom su to manje zajednice, nastanjene u minijaturnim straćarama od blata i dasaka, s tek pokojom pristojnijom zgradicom koja je najčešće škola ili crkva. Zidovi su od pruća oblijepljenog crvenom zemljom, krovovi od suhe trave, a umjesto ograda rastu zidovi kaktusa opuncije. Donio ga je, kažu, jedan Francuz još u 18. vijeku i kaktus je ovdje postao sve – ograda, hrana za zebue i voće za ljude; kad su ga između dva rata uništili uvezeni insekti, jug ostrva pogodila je glad. Ima i poneko veće selo, s malo boljim kućicama i radnjicama, ali su i one izmiješane sa istim tim straćarama. Pred radnjicama na konopcu, kao veš, vise šampon, deterdžent i kafa u pojedinačnim kesicama – cijelu bocu ovdje malo ko može platiti. Uz cestu žene lica premazanih žutom pastom od mljevenog drveta, masonjoany, koja štiti od sunca i uljepšava, prodaju lubenice. A do straćara, jarkocrveni kiosci za slanje novca telefonom, s krupnim natpisom Tongasoa – dobrodošli. Banke nema, struje jedva, ali telefon mora raditi.

Zato sam se pravo začudio kad smo, pred kraj puta, stigli u Ilakaku – grad dragog kamenja. Bolje reći, malo veće selo koje je nastalo gotovo preko noći, krajem devedesetih, nakon što je tu otkriveno drago kamenje, uglavnom safiri. U odnosu na ostala mjesta, ovdje se ipak vidio neki prosperitet – po afričkim standardima, naravno. Iako, i dalje je to bilo sve samo ne red. Grad je zapravo jedna jedina dugačka ulica, kroz čiju čaršiju, između tezgi s japankama i loncima, prolazi stado koza, a dječak gura kolica natovarena kanisterima s vodom.

Pravo blago, međutim, leži u rijeci na ulazu u grad: u zalasku sunca u njoj su desetine ljudi, među njima i djeca, sa željeznim šipkama i plastičnim lavorima – kopaju crveni pijesak i ispiraju ga rukama, u nadi da će nešto u njemu zasvjetlucati plavo.

Van tih naselja, pored ceste se prostiru kilometri pustih predjela – dugačke visoravni obrasle raznim rastinjem i tek pokojim drvetom, koje se u pozadini završavaju visokim zemljanim i kamenim formacijama neobičnog izgleda. Na mjestima je crvena zemlja izgrizena u duboke jaruge – lavake – rane od erozije zbog kojih rijeke Madagaskara u more nose crvenu vodu, pa se iz svemira čini da ostrvo krvari. Pred kraj dana cesta je postala prava i prazna, kroz zlatnu savanu, a pred nama su izrasle stolne planine masiva Isalo – prvi pogled na ono što nas čeka sutra.

Završavam ovaj zapis gledajući u dugačku kiflu iz pomenutog supermarketa – bila je jedino što je te večeri stajalo između mene i gladi. I da, vozač je bio u pravu: zaista nije bilo mjesta gdje bi se na ovih 200 i kusur kilometara moglo bilo šta pojesti. Sad je ta kifla, moram napomenuti, izdašno posuta makom, baš porasla u mojim očima.

7. dan – Salama svima iz NP Isalo

Kad smo stigli u naš rezort u Nacionalnom parku Isalo (Isalo National Park), odjednom su svi oko nas počeli da viču: „Salama!“ Vjerovatno su vikali i prethodnih dana, samo što ja očito nisam obraćao pažnju. I tako, viču oni meni „salama“, ja njima „salama“, dok konačno nisam odlučio da pitam šta je to odjednom sa svim tim salamama. Tada sam saznao da to, jednostavno, znači – „zdravo“.

Tek sam ujutro vidio gdje smo zapravo spavali. Le Jardin du Roy stoji usred savane, tik pod kulama od pješčenjaka. Kamene kuće sa strmim krovovima od drvene šindre i lučnim prozorima izgledaju kao da je neko cijelo selo prenio iz francuskih Alpa. Iza drvene ograde pasu konji. Pred vratima, umjesto ruža, raste pravi madagaskarski vrt: pachypodiumi, s deblima nalik bocama, i trnov vijenac – ista ona biljka koju kod nas držimo na prozoru, a ovdje raste gotovo kao korov.

Tog jutra čekalo nas je zahtjevno četverosatno pješačenje po vrletima i klancima Isala, a na svakom koraku, dok smo se približavali divljini, pratilo nas je upravo to isto pozdravljanje: „Salama, salama!“

Prstenasti lemuri (ring-tailed lemurs), koji su razigrano skakutali oko nas i ludirali se po krošnjama, posljednji su nas ispratili na ulazu u nacionalni park. Na moje „salama“ nisu ništa odgovorili.

A onda je sve utihnulo. Ostali smo sami s vodičem, omalenom pričalicom isturena stomaka. Izgleda da staza koja nas je vodila na ogoljenu visoravan nije nimalo uticala na njegovu liniju. Kad smo se, zadihani, popeli na vrh, dočekao nas je pogled koji je vrijedio svakog koraka i onaj osjećaj kao da ste na vrhu svijeta. Tu nas je čekalo i slonovo stopalo (Pachypodium). Stajalo je na goloj stijeni, bez trunke zemlje: deblo oblo i nabreklo poput kamene kugle, iz kojeg se na sve strane granaju gole, kvrgave grane. U tom deblu, nalik stomaku našeg vodiča, biljka čuva vodu za sušnu sezonu.

Zastali smo, a on kao da je naslutio da ga u sebi zadirkujem. Pokazivao je na nekog kukca u šiblju, kojeg smo uzalud pokušavali otkriti – barem ja. Bio je toliko savršeno stopljen s granom da ga ne bih primijetio ni da sam pored njega stajao cijeli dan.

Dok sam se još čudio svemu dosad viđenom, usred pougljenjene trave naišli smo na drvo crno od čađi. Krošnja mu je zelena kao da se ništa nije dogodilo. To je tapia (Uapaca bojeri), čija je kora debela poput pluta, pa vatra koja savanom prolazi gotovo svake godine sprži samo nju, dok drvo ostaje živo.

Isalo kao da je sam sebi napisao pravila: ono što je drugdje nemoguće – biljka nalik kamenu koja u sebi čuva vodu, drvo koje ne gori, kukac koji je postao grana – ovdje je sasvim obično. Priroda u svom najimpresivnijem izdanju. A uz nju i nešto što se ne vidi, nego osjeća: tišina, gotovo svečana, kao da hodamo kroz mjesto koje nekome pripada.

Da to nije daleko od istine, svjedoče tamni procjepi koji zjape u liticama oko nas. Naš vodič je Bara, pripadnik naroda koji ovdje živi od davnina, i kaže da upravo u ovakvim stijenama njegov narod ostavlja svoje mrtve da počivaju. Dok stojim u toj tišini, u kojoj se čuje samo vjetar u travi, taj mi se izbor čini sasvim prirodnim. Mnoga mjesta u ovim planinama i danas su fady – zabranjena i sveta. Kraj staze oni rijetki koji prođu na gomilu slažu kamenje, za sreću i u čast predaka.

Ono što ovaj nacionalni park čini posebnim jeste nevjerovatna raznolikost pejzaža. U jednom trenutku stojite usred suhe savane i kamenjara, a već u sljedećem, usred tog pustog, stjenovitog krajolika, pred vama se otvori prava tropska oaza.

Do kanjona se silazi kamenim stepenicama usječenim u stijenu, a dolje je odjednom drugi svijet: paprat, mahovina, šumarci pandanusa nalik razbarušenim metlama i bistri potoci. Samo stabla, nasađena na gromade velike kao automobil, podsjećaju da ovuda u kišnoj sezoni protutnji bujica koja ih nosi kao šibice.

Zvuči gotovo predobro da bi bilo istinito, ali odjednom su vam stopala u bijelom pijesku, nad glavom visoke palme, a pred vama smaragdnozeleni prirodni bazen. U sjenovitom kanjonu nalazi se Plavi bazen (Blue Pool), u kojem se možete i okupati – što sam i učinio, doduše tek nakon Crnog bazena (Black Pool), koji je mnogo veći i čija je voda znatno hladnija. Valjda mi baš zato sada curi nos.

Popodne je ledenu vodu Crnog bazena zamijenila znatno toplija voda hotelskog bazena, pod suncobranom i s pogledom na iste one kamene kule pod kojima smo tog jutra krenuli na stazu.

Sa svojim dubokim kanjonima kroz koje protiču rijeke, Isalo je najvažniji rezervoar slatke vode u čitavoj regiji. Njegov pejzaž uglavnom čine suha savana i raznoliki masivi pješčenjaka, ali upravo taj spoj surovog kamenjara i skrivenih tropskih oaza daje mu posebnu čar.

Uveče, daleko od svakog svjetla, nad nama se rasulo nebo kakvo se kod kuće gotovo i ne viđa. Ležali smo na travnatom tepihu. Osjećaj da smo sami na svijetu nametao se sam od sebe, a među bezbrojnim zvijezdama, umjesto starih poznanika, pojavio se Južni krst.

„Salama“ do sutra – kada nas čeka novih šest sati vožnje prema Ranomafani, jednoj od prašuma s najviše vrsta lemura na cijelom ostrvu.

8. dan – Isalo, rezervat Anja (Anja Community Reserve) i Ranomafana

Nakon jučerašnjeg hodanja po vrletima Isala, put do prašume Ranomafane trajao je osam sati, sa stankama usput – a ljepote krajolika stalno su nas usporavale zbog slikanja, jer jednostavno nisu prestajale. Visoravni, brda i planine, išarane vodenim tokovima, prostranim kotlinama i sveprisutnim poljima riže, stvarali su pravu, jedinstvenu scenografiju.

Već u prvom gradiću, Ihosyju, nasred asfalta sušile su se gomile oguljene manioke – ovdje na jugu ona je ono što je riža na sjeveru. Malo dalje, usred crvene prašine, stajala je bijela kućica s naslikanim jezerom punim riba i natpisom da se prodaje živa riba, tilapija i šaran. Apsurd ima objašnjenje: na visoravni se riba gaji u rižinim poljima, pa jedna bara daje i ručak i prilog. Kako smo odmicali na sjever, pejzaž se mijenjao zajedno s ljudima. Ušli smo u zemlju naroda Betsileo, najvještijih uzgajivača riže na ostrvu, koji su padine brda pretvorili u stepenice terasa, a kuće grade na sprat, od crvene zemlje, sa strmim slamnatim krovovima. Tu i tamo, čitave padine bile su crne od paljevine – trava se svake godine pali da bi zebuima izrasla nova, svježa.

Kad govorim o pogledu koji ljudi ovdje imaju iz svojih kuća, kakve god da su, ne mogu a da im ne pozavidim – i tako, sve u svemu, kojih stotinjak kilometara prostora u kojem se moglo birati idealno mjesto za život.

Usput stajemo i u rezervatu Anja, da se družimo s prstenastim lemurima. Riječ je o maloj šumici koju su mještani okolnih sela pretvorili u svoj, seoski rezervat, u kojoj živi oko 360 lemura. Vodič je, naravno, obavezan, ali uz njega ide i bosonogi „spotter“ – „on će vam pronaći lemure“, kaže nam. Ulazimo tako u šumicu uglavljenu među džinovske, oble granitne kupole, koje se iz ravnice dižu kao da ih je neko zaboravio na stolu. Šumica je, moram reći, puna lemura, i vidim ih sasvim dobro sam, ali izgleda da to nije moje da radim – čemu bi inače služio „spotter“. I tako mi on diskretno pokazuje prstom na krošnje i lemure koje već i sam odlično vidim; uostalom, ko sam ja da dovodim u pitanje njegovu, po svemu sudeći, besmislenu ulogu. „Ima nas četrdeset vodiča i tri stotine spottera“, kaže mi omaleni vodič. Nije mi ništa jasnije nakon toga, ali ne tražim dalje objašnjenje. Tek kasnije sam shvatio da je posao „spottera“ način da od rezervata živi što više ljudi iz sela. Lemuri su tako postali vrijedniji živi nego ulovljeni, a uloga mog bosonogog pomagača odjednom mi više nije izgledala nimalo besmislena.

Ovi lemuri žive dvadesetak godina, uglavnom u većim porodičnim zajednicama u kojima svi slušaju majku. Za razliku od svojih rođaka, više vremena provode na zemlji nego na drveću, a dok hodaju u grupi, repove drže uspravno, kao zastavice, da se ne izgube u šipražju. Posebno mi je zanimljivo bilo saznati da se, kad se približi smrt, lemur oprosti od porodice i ode na neko osamljeno, skrovito mjesto – najčešće pećinu – i tamo ugine. Zato ljudi, kažu, gotovo nikad ne vide uginulog lemura. Dok smo prolazili kroz procjep između gromada, pitao sam se nije li baš ovo jedno od tih mjesta.

Za ručak smo dobili najmršavije pile koje sam ikad vidio – izgleda da je i ono, kao i lemuri, cijeli život provelo trčeći po stijenama. Higijenski uslovi bili su, blago rečeno, upitni, ali glad ne bira. Ne prvi put, obradovao sam se što nisam gadljiv; da jesam, na putovanjima bih često ostajao gladan.

U Ambalavau smo svratili u Soalandy, radionicu divlje svile. Ono što smo izdaleka vidjeli kao kafu na ceradi, bile su hiljade praznih čahura – leptiri su iz njih već odletjeli. Bube koje ih predu hrane se lišćem tapije, onog istog drveta koje u Isalu prkosi vatri. Žena u zelenoj kecelji iz lonca punog kuhanih čahura s dva prsta izvlači nit tanju od dlake i pruža nam je, ponosno, kao mađioničar zeca iz šešira. Njena komšinica čahure razvlači u smeđe pramenove, a u sobi iza njih razboj kucka u ritmu koji se, čini se, nije promijenio stotinama godina. Od ove svile Malgaši tkaju i lambamena, pokrov u kojem ispraćaju svoje mrtve.

Iza Ambalavaa, na jednoj krivini, put nam je zatvorilo stado zebua, povezanih konopcem preko rogova, s vlasničkim znakom na sapima. Vodio ih je mladić sa školskim ruksakom na leđima, kao da je usput krenuo i na čas. Ovim putem pastiri danima pješače sa stadima – Ambalavao ima najveću pijacu zebua na ostrvu, a grbavo govedo ovdje vrijedi više od kuće. Naš vozač nije ni trepnuo; u retrovizoru sam vidio samo njegove mirne oči. „Mora, mora.“

Za razliku od lemura, prvo što smo ugledali na ulazu u veliki grad Fianarantsoa bile su dvije uginule krmače. Kažem uginule, jer mi se tako bolje uklapa u priču. U stvari, na vratu jedne se jasno vidio crvenkasti rez, pa nije bilo teško zaključiti šta je bio uzrok smrti. Dva klinca su je vozila u kolicima kroz sam centar grada. Nekoliko ulica dalje, drugi dječak vodio je svoju svinju na užetu uz zid, živu i zdravu, kao da je izveo psa u šetnju. Fianarantsoa, inače, znači „mjesto gdje se uči dobro“ – i ovo je, izgleda, bila jedna od lekcija.

Iza Fianarantsoe nebo se zatvorilo, a vazduh postao vlažan – spuštali smo se s visoravni prema kišnom, istočnom licu ostrva. Na prilazu Ranomafani čekao nas je još i silazak u duboki kanjon: pola sata krivina kroz sve gušću prašumu, a onda, usred te nedođije, vodopad i iznenađujuće živahan istoimeni gradić.

Rijeka Namorona ovdje se, mutna i bučna, ruši preko crnih granitnih gromada, a uz ogradu je, sasvim nestvarno, cvjetala jedna ružičasta ruža. Ranomafana znači „vruća voda“, po termalnim izvorima zbog kojih su ovamo još Francuzi dolazili na banjanje. Broj sobe – 007 – bio je dobar uvod u sutrašnju tajnu misiju: potragu za zlatnim bambusovim lemurom (golden bamboo lemur), kojeg su naučnici ovdje otkrili tek 1986. godine.

9. dan – Ranomafana

Živost gradića, ispostavilo se, te večeri nije bila slučajnost – bila je u toku neka proslava, ulice pune svijeta, a muzika je svirala gotovo do jutra.

Prašuma Ranomafane dio je Prašuma Atsinanane (Rainforests of the Atsinanana) – niza nacionalnih parkova koje je UNESCO 2007. godine upisao na listu svjetske baštine, zbog izuzetnog bogatstva rijetkih biljaka i životinja, a naročito primata i lemura koje čuvaju.

Iako je ujutru kiša prijetila da nas zaustavi u potrazi za lemurima, oko osam sati se smilovala i prestala – džungla, međutim, baš i nije. Cijedila se po nama, poturala nam pod noge blatne, klizave strmine i skrivala lemure visoko u krošnjama. Srećom, mnoge smo već i ranije vidjeli; onaj kojeg dosad nismo, a mogao se naći gotovo samo ovdje, bio je zlatni bambusov lemur.

Već na početku staze iz stijene je curio mlaz vode – možda jedan od onih toplih izvora po kojima je Ranomafana dobila ime, ali nisam stao da provjerim; misli su mi već bile u krošnjama. Malo dalje vodič je ubrao mali, sjajni crveni plod s kruničicom na vrhu, nalik minijaturnom naru. Kineska guava, kaže – slatka je, jedu je i lemuri i ljudi, ali je ovdje nepozvan gost koji polako guši prašumu.

Četverosatno hodanje u pojedinim trenucima pretvaralo se u pravo klizanje, probijanje, preskakanje i provlačenje. Prvo su nas u krošnjama dočekali smeđi lemuri, tamne siluete naspram bijelog neba. Zatim se na bambusovu stabljiku, gotovo na dohvat ruke, spustio veliki bambusov lemur (greater bamboo lemur), krupni, sivi rođak onoga kojeg smo tražili i jedan od najrjeđih primata na svijetu. Pozirao je bez imalo straha, a oko vrata je nosio radio-ogrlicu: naučnici prate gotovo svakog od njih jer ih je u divljini ostalo tek nekoliko stotina.

Zlatnog, međutim, i dalje nigdje. Sati su prolazili, staza se pretvarala u blato, a vodič je sve češće zastajkivao, osluškivao i zagledao se u gustiš bambusa, pa odmahivao glavom i nastavljao dalje. Već smo se pomalo mirili s tim da ćemo se vratiti bez njega, kad je ponovo stao – ovaj put bez odmahivanja – i tiho pokazao gore. Sjedio je na grani, smeđ sa zlatnim odsjajem, narandžastog stomaka i dugačkog repa, s izdankom bambusa u šaci, i gledao nas krupnim očima ne prekidajući obrok. Potom se, glavom nadole, spustio niz lijanu do sljedećeg izdanka. Bio je to zlatni bambusov lemur (golden bamboo lemur), cilj naše jutarnje potrage. I zlatni i veliki bambusov lemur žive na otrovu – jedu mlade izdanke bambusa pune cijanida, u količinama koje bi ubile čovjeka.

Drago mi je što se nije pojavio na nekom unaprijed dogovorenom mjestu, nego tek kad smo ga se gotovo odrekli. „Lov“ u prašumi bio je baš onakav kakvim ga zamišljamo: spontan, nepredvidiv i bez garancije, a lemuri potpuno slobodni da švrljaju prostranom prašumom i sami biraju kome će se pokazati. Agent iz sobe 007 vratio se s izvršenim zadatkom.

Na vidikovcu, na samom krovu prašume, odmarali smo zadovoljni – bar polovično: dok su neki uživali u pogledu s daščane platforme, ja sam vadio pijavice iz krvavih nogu. Po rupicama koje su ostavile, izgleda da su imale fin obrok. Vodič samo kaže: „Ne brini.“ Pa, dobro, ne brinem.

Štaviše, uživam u kišnom sumraku na terasi. Nagrađujem se za blato i pijavice bocom domaćeg vina iz vinograda oko Fianarantsoe, kuda smo dan ranije prolazili. I ovo je dio francuske zaostavštine, kao i foie gras u Tani i baguette na svakom ćošku – vinovu lozu na visoravan donijeli su misionari i kolonisti, a Betsileo je i danas gotovo jedini kraj na ostrvu gdje se pravi vino. U gradiću se proslava nastavlja i rado bismo joj se pridružili, ali umor i kiša dovoljni su da nas odvrate. Slušaćemo muziku izdaleka, pomiješanu s dobovanjem kiše po prozorskom simsu – i to je, poslije ovakvog dana, sasvim dovoljna zabava.

Iz Ranomafane put nas vodi na zapad – prema Kirindyju, Kamenoj šumi i Aleji baobaba.

Nastavak: Madagaskar – zapad, Tsingy de Bemaraha i Aleja baobaba (3. dio)