Ovo je treći dio putopisa s ostrva Madagaskar. U početak priče probijali smo se kroz haos Tane i prašinu do Andasibea, gdje smo prvi put čuli pjesmu indrija. U jug ostrva otišli smo na jug – među baobabe Ifatyja, u kanjone Isala i u maglovitu prašumu Ranomafane. Sada se, preko Antsirabea, okrećemo prema zapadu: do šume Kirindy, Kamene šume Tsingy de Bemaraha i čuvene Aleje baobaba.

10. dan – Ranomafana i Antsirabe

Noge su mi još uvijek u tragovima jučerašnjih pijavica, ali krećemo dalje, ka Antsirabeu. Na odlasku iz Ranomafane vodič nas je još jednom zaustavio na vidikovcu iznad vodopada na Namoroni i iz džepa izvukao novčanicu od pet hiljada ariarija. Podigao ju je pred sebe i slika se poklopila: ista rijeka, isti slapovi, isti ugao – samo u crvenoj boji i s potpisom guvernera centralne banke. Ovo je, dakle, vodopad koji Malgaši svaki dan nose u džepu.

Put je bio uglavnom podnošljiv, mada pun rupa, ali su to ponovo nadomjestili zanimljivi krajolici. Kako smo se približavali Antsirabeu, kuće su postajale sve bolje, više se nisu držale striktno ceste, a sve više je bilo i obrađene zemlje.

Kuće su grupisane, u manjem ili većem broju, po brdima iznad stepenastih rižinih polja, a svakodnevnica ovdašnjeg života odvija se pravo pred vašim očima – ne morate ni izlaziti iz vozila da biste je posmatrali.

Dječak jaše zebua kao da je konj, mladić usred proplanka čuva jato ćuraka i pataka, a u zlatnim poljima cijela sela žanju rižu.

Putovali smo tako skoro čitav dan, sa stankom za ručak za koju se ovaj put našlo sasvim pristojno mjesto, uz doček plesne grupe i narodne igre. Bili smo u Ambositri, malgaškoj prijestonici drvorezbarstva – i zidovi to pričaju: na reljefu duž ulice dvojica teslom izdubljuju čamac od jednog debla. U dvorištu restorana plesači su išli pravo prema nama: muškarci u crvenim tunikama, žene u bijelim haljinama s plavo-bijelim lentama, svi bosi i pod slamnatim šeširima, a iza njih bubnjari. Ispred njih, na rezbarenom stočiću, stajala je tablica: „Pourboire – tip for the artists“. Bakšiš je, vidim, i ovdje dio koreografije. Pored restorana vrtio se vašarski točak od zavarenih cijevi i šarenih korpi, pun djece i odraslih.

A onda, poslije ručka, sasvim slučajno, naletjeli smo na pravu stvar – praznik koji nije bio za nas. Na padini brda iznad rižinih terasa sjedilo je cijelo selo, a izgleda i sva okolna – stotine ljudi zbijenih na zemljanim terasama kao na stadionu, pod malgaškom zastavom. Dole, u krugu crvene zemlje ograđenom neotesanim oblicama, odvijala se savika – tradicionalno rvanje sa zebuom naroda Betsileo, u kojem mladići skaču na bika i pokušavaju se što duže održati na njegovoj grbi. Nekad je to bio dokaz muškosti pred djevojkama; danas je i najveća zabava praznika.

Ne znam šta je tačno htio dokazati mladić koji se upravo bacio biku na leđa, ali je bilo očito da se biku nije dopalo. Trpio ga je tek par sekundi, a onda ga jednim trzajem zbacio u prašinu. Zatim se okrenuo na ostale, koji su ga do tada zadirkivali po areni, i jurnuo za njima – pa su se, jedan preko drugog, spašavali penjući se na ogradu, uz gromoglasni smijeh i aplauz s brda. Kažu da spontani doživljaji ostaju najduže u arhivi sjećanja. Ovaj je sigurno bio jedan od njih – i nije nas koštao ni ariarija napojnice.

Tek kasnije smo shvatili šta se sve vrijeme događalo: bio je Duhovski ponedjeljak, jedan od najvećih praznika na ostrvu. Otud muzika do jutra u Ranomafani, plesači na ručku, ljudi u nedjeljnim odijelima nasred rižinih polja – i cijeli kraj okupljen oko jednog bika.

Sam prašnjavi grad Antsirabe, ironično, jedva da smo i vidjeli – od prašine. Nevjerovatno, ali posljednjih nekoliko kilometara, baš na samom ulazu u Antsirabe, pretvorilo se u najgori put kojim smo se vozili dosad. Nešto ranije dobio sam i prijedlog da predveče malo prošetamo gradom – pogađate, taj plan nije zaživio, kao da mi cjelodnevne prašine nije bilo dovoljno.

A onda, iza jedne kapije, kao da je neko spustio zavjesu na svu tu prašinu: kućice od crvene cigle s bijelim prozorima, uredno pokošen travnjak, ljuljaške od pletenog pruća, bugenvilija i eukaliptusi u ružičastom sumraku. Više je ličilo na vikendicu negdje na sjeveru Evrope nego na Afriku – i nije slučajno: Antsirabe su osnovali norveški misionari, a Francuzi su ga kasnije pretvorili u banjsko lječilište za koloniste koji su ovamo, na hladnu visoravan, bježali od tropske vrućine. Ova bašta bila mi je sasvim dovoljan grad za to veče.

I ovdje WC inventar ima svoju priču: česma kašljuca, šolja zavija, tuš šprica na sve strane. Sa mnom se tuširaju i pauk u uglu, kao i plafon iznad njega. Čist i s peškirom oko pasa dočekujem Babu, onog istog s početka putovanja. Da neko ne shvati pogrešno – zakucao je u tom trenutku. Sjedimo na bračnom krevetu. Ponovo kažem – da ne shvati neko pogrešno. U rukama drži veliki svežanj novčanica i grupiše zaokružene cifre po snježnobijelom čaršafu.

– Hoćeš da provjerimo još jednom?

– Ne, nema potrebe.

Još kod prvog susreta u Tani Baba je ostavio utisak čovjeka kojem se može vjerovati. Uostalom, naš put, iza kojeg stoji njegova logistika, već je deset dana tekao po planu. Naočit, markantan tip, mangup starog kova – rekao bih. Vrata se za njim uz škripu zatvoriše, a ja ostadoh sam s milionima ariarija, domaće valute, rasutim ispred sebe.

Sutra je novi dan i nova ruta – najduža do sada u ovoj ogromnoj zemlji. Dotad ću sanjati dječaka koji jaše kravu, prodavačicu koja mi se toliko smijala da je cjenkanje prošlo glatko, likove koji se u improvizovanoj koridi bacaju na leđa razdraženog bika, žetve na rižinim poljima… Sanjaću, valjda, i one pijavice što mi sad raznose krv po džungli.

11. dan – Morondava

Najavljena najduža ruta pokazala se tačnom: put do Morondave trajao je čitav dan, skoro dvanaest sati – toliko da sam se u jednom trenutku pitao da li Morondava uopšte postoji.

Antsirabe smo napustili u gustoj jutarnjoj magli, kroz koju su se nazirali tek obrisi ljudi pognutih nad poplavljenim rižinim poljima i krave koje su, polegle po dvorištima, još dremale u slami. I na ovoj dionici bilo je zanimljivih krajolika, na pojedinim mjestima sasvim drugačijih od onih koje smo viđali prethodnih dana. Kako smo se spuštali prema zapadu, sela su se prorjeđivala, a onda su potpuno nestala: satima samo talasasta, gola brda pod zlatnom travom, bez kuće, bez drveta, bez čovjeka – kao da je neko izbrisao sve što je ovdje nekad raslo i ostavio samo vjetar da prebire po vlatima.

Predveče se zemlja ponovo naselila. Stada zebua vraćala su se s paše pravo cestom, ne obazirući se na naš auto, s pastirima koji su im jedva držali korak, a sunce je, crveno i ogromno, klizilo niz ravnu, praznu cestu ispred nas. Kao da je čekalo da stignemo: posljednji zrak ugasio se tačno kad smo stali pred kapiju. Iz mračnih, a ipak pretrpanih ulica Morondave samo smo skrenuli u uličicu omeđenu visokim ogradama, i – voilà – naš hotel. Uspješan završetak puta proslavili smo svi zajedno, uz poneko pićence.

Sutra krećemo za Kirindy, a zatim još dalje, prema Tsingyju. Odavde više nema asfalta – sljedeća četiri dana čekaju nas isključivo zemljani putevi, prohodni samo za džipove, pa ćemo zato promijeniti i auto i vozača.

12. dan – Put za Kirindy

Evo, svanulo je – nećemo krenuti prije podneva. Ujutro mi je oseka odmaknula more, onako od oka, dobrih dvjesto metara, a na pijesku su, nakrivljene, ležale ribarske pirogue i strpljivo čekale plimu. Nije mi se dalo hodati do mora, pa sam osvježenje potražio u bazenu. Jedina opasnost u rezortu bila je jasno označena: tabla na palmi upozoravala je na kokosove orahe koji padaju. Tatjana hoće dva kuhana jajeta. „Odmah stižu, madam“ – kaže simpatični dječak, konobar. I zaista su brzo stigla – bila su dva, samo pržena na oko. Zahvalila se, kao da je baš to i tražila. Šta ćete, takva je ona – a mali tako, mislim u sebi, nikad neće naučiti.

Nakon doručka bilo je vrijeme da krenemo prema Kirindyju. Put do tamo trajao je nekih dva i po sata, a Aleja baobaba (Avenue of the Baobabs) bila nam je usput. Iako svjetlost nije bila idealna za fotografisanje, napravili smo, rekao bih, nekoliko sasvim dobrih snimaka. Dvadesetak džinovskih Grandidierovih baobaba, visokih i do trideset metara i starih stotinama godina, stoji u nizu uz zemljani put kao počasna straža – to je prizor koji najčešće predstavlja Madagaskar na fotografijama širom svijeta. Cijeli ovaj kraj, Menabe, ima najveću koncentraciju baobaba na ostrvu.

Uz put, u plitkim barama prekrivenim lopočima, ogledaju se stabla, a žene, do koljena u vodi, peru veš ili beru nešto pod listovima – baobabi su za njih samo komšiluk. Nisam se puno uzbuđivao zbog lošeg svjetla, jer sam znao da se za par dana vraćamo istim putem.

U Kirindyju su bungalovi izdignuti iznad zemlje, a zvukovi prirode dopiru sa svih strana. Bila je to prilika da se opere neki veš i osuši na ogradi verande, da se ode do centralnog bungalova i nešto pojede i popije pored sasvim reprezentativnog bazena, čija bi se fotografija, s velikim baobabom u pozadini, mogla naći u bilo kojoj turističkoj brošuri.

Iza našeg bungalova lokalni klinci imali su svoju verziju uživanja u toplom predvečerju. Uz veselu graju plivali su u ogromnoj bari, zajedno s kravama, kojima je to ujedno bilo i pojilište. Dok posmatram tu sliku bezbrižnosti, razmišljam o šumama Kirindyja i o svemu što smo usput čuli da nas tamo čeka. Misterijama Kirindyja, činilo se, nema kraja. Taman kad biste pomislili da je njegova divljina ispucala sve adute, on vas podsjeti na svog najupečatljivijeg stanovnika – fosu (fossa). Misteriozni predator, veličine povelike mačke, najveći je prirodni neprijatelj lemura. Sunce je zašlo iza usamljenog baobaba, a nad šumom je izašao mjesec – taman da obasja put kojim smo krenuli u lov na noćne stanovnike.

Spremamo se za noćni obilazak šume. Do tamo se vozimo pješčanim putem duboko usječenim točkovima terenskih vozila – farovi otimaju od mraka tek nekoliko metara staze, a suho granje sa strana grebe po vjetrobranu. Imamo rudarske i obične baterije i pratimo mladića, lokalca. On stane – mi stanemo; on krene – i mi krenemo. Uperi bateriju u krošnje – i mi isto. Gledamo i pred noge, da ne gazimo granje koje krcka pod nogama. Pronalazimo tri vrste lemura aktivnih isključivo noću, među njima i mišjeg lemura, kojeg smo posebno željeli vidjeti – ovaj mališan je toliko sitan da stane na jedan jedini prst. A Kirindy krije i pravu minijaturu među primatima – mišjeg lemura gospođe Berthe (Madame Berthe’s mouse lemur), teškog svega tridesetak grama, najmanjeg primata na svijetu.

Ova šuma je i jedino pravo stanište madagaskarskog džinovskog skočimiša (giant jumping rat), krupnog noćnog glodara kojeg, osim ovdje, praktično nigdje drugo na svijetu nećete sresti – njega, doduše, te noći nismo vidjeli.

Dan smo zaključili hladnom Three Horses, „THB“, domaćim pivom koje se, kako to već biva, točilo iz Antsirabea, grada čiju smo prašinu još osjećali na zubima. Noć je. Ptice ispuštaju najrazličitije zvukove – a nije ni čudo, na Madagaskaru ih je zabilježeno oko 300 vrsta, od kojih je preko sto endemsko: čuje se škrgutanje, grebanje, poneki nerazgovijetan životinjski zov. Noć kao da je dala znak i drugim članovima kirindijskog orkestra da se pridruže, pa je krenulo kukurikanje pijetlova i lajanje pasa, na desetine njih, kao po nekoj komandi. Samo je nebo ostalo nijemo: visoko iznad krošnji, Mliječni put, gust i blizak kao nigdje kod kuće, ravnodušno je slušao cijeli taj koncert. I tako sve do jutra.

13. dan – Put za Tsingy

Ujutro, naspavani uprkos pijetlovima i psima, krećemo dalje. Put za Tsingy najgori je koji možete zamisliti – malo zemljan, malo pjeskovit, mjestimično ispresijecan jarugama, a ponegdje potpuno neprohodan, pa su vozila jednostavno probila divlje zaobilaznice kroz okolinu. Negdje nema ni mimoilaženja, pa neko mora unazad.

Ideja da ne doručkujemo, već samo ponesemo nešto za usput, pokazala se pametnom, s obzirom na turbulencije u unutrašnjosti džipa. Karoserija nam je nasrtala na ramena, prozor i prednje sjedište na glavu, a ponekad bi se umiješao i krov – svako se poigravao s nama u skladu s tim u kakvoj bi se situaciji terensko vozilo našlo. U jednom trenutku vozač je, jednom rukom na volanu, mirno skrenuo pravo u potok – smeđa voda popela se do vrata, a granje je grebalo po prozorima. I tako satima.

A onda se ukazala rijeka Tsiribihina: široko korito ispunjeno vodom boje zemlje, gustom i teškom. Po njoj su klizili dugi, uski čamci izdubljeni iz jednog debla, tanki kao pera. Dok čekamo da se zajedno s vozilom ukrcamo na jedan od splavova, Tatjanu i njenu kesu s bombonama opkolila je gomila djece, očito dobro upućene gdje se lovi slatkiš. Neki su bili nesebični, a bilo je i onih koji bi kidnuli s punom šakom, bez ikakve namjere da plijen s nekim podijele.

Prelazak džipa na splav, čija daščana konstrukcija baš i nije ulijevala povjerenje, preko uskih, iskrivljenih i ulupanih metalnih rampi, koje nisu bile ništa pouzdanije, nije tekao glatko. Valjda tako mora, kažem sam sebi – da bismo stigli na drugu obalu i u gradić Belo sur Tsiribihina, ovo je bio jedini način.

I tako, nas dvadesetak zalutalih s vozilima i desetak lokalaca kojima je ovo svakodnevica slušamo brektanje prljavog motora koji kao da je na izdisaju. Splav se, za čudo, i ne ljulja mnogo – valjda ga teret čini stabilnijim. Pretičemo debla i granje koje je moćna rijeka negdje usput pokupila. Nakon četrdeset pet minuta naš splav se parkirao među svoje „blizance“ i mogli smo obići prašnjavu naseobinu na drugoj obali.

Samostalni obilazak pratio je snažan miris kravljeg izmeta, a izvor nije bilo teško otkriti – bio je razasut po glavnoj ulici. Besposleni stanovnici tjerali su muve sa sebe, zvjerali u prolaznike, a naročito u nas, i muvali se u svojim, nama nepoznatim rutinama.

Već sam pominjao koliko je Madagaskar zemlja čuda. Ni Belo sur Tsiribihina nije propustio da nas iznenadi – ili, bolje reći, šokira. Ideja da ovdje ručamo nije nam se nimalo sviđala, ali satima kasnije nije bilo gdje drugo, pa druge opcije nismo ni imali. Ni ime restorana nije obećavalo – Mad Zebu, „Ludi zebu“. Mene je, priznajem, odmah podsjetilo na kravlje ludilo.

Dok čekamo jelo, pijemo hladno pivo; naručili smo i desert, skeptični do bola. A onda – šok. Taman kad su pored naše restoranske bašte prošetale tri krave, iz kuhinje su stigli krupni riječni škampi – camaroni, ako se ne varam, iz iste one rijeke koju smo tog jutra prešli splavom – u gustom, narandžastom bisqueu, s pireom, mladim graškom, glaziranim mrkvicama, cvijetom i hrskavom crnom čipkom od sipinog mastila. Desert je bio još drskiji: kugla sladoleda od kokosa, oblak šlaga i crumble preko karamelizovanog voća, a na vrhu zeleni čipkasti listić, tanak kao paučina. Jeli smo u najrazličitijim restoranima, ali ovo što je izašlo iz kuhinje u selu gdje je i Bog rekao „zdravo“ pa otišao dalje moglo vas je bez problema premjestiti u neki restoran na Saint-Germainu, u srcu Pariza.

Zaboravili smo na muke i na smrad, koji je ovdje, izgleda, stalna kategorija, i sve završili preukusnom domaćom kafom i razgovorom s korpulentnim vlasnikom i autorom tih divnih jela, koji je godinama živio u Francuskoj. Tretman za pamćenje okupirao mi je misli dobar dio puta. Onda ga je zamijenio umor, a zatim i uzbuđenje, jer smo se približavali Kamenoj šumi (Tsingy de Bemaraha).

Od nje i mjesta Bekopaka, gdje ćemo noćiti, dijelila nas je još jedna rijeka – Manambolo. Na sreću, ova je mnogo manja; na nesreću, policija ne dozvoljava prelazak dok se splav ne popuni. Na kraju je pao i mrak, pa smo sa splava silazili naslijepo, za čovjekom s baterijom koji nam je, zaklanjajući oči od farova, rukom pokazivao gdje su rampe. U Bekopaku smo stigli tek nakon deset sati vožnje po najgorem putu koji sam ikad vidio.

14. dan – Tsingy de Bemaraha (Kamena šuma), još jedno čudo Madagaskara

U Bekopaki, tamo gdje je, čini se, i sam Bog rekao „zdravo“ pa otišao dalje, mislio sam da smo, evo, konačno stigli do „Kamene šume“ – no ujutro nas je čekalo još devedeset minuta vožnje po tom istom, užasnom putu. Auto me je opet dobrano „premlatio“ – čas o prozor, čas o krov, udarci su se smjenjivali kao na treningu.

Kamenom šumom hodali smo više od četiri sata. Ulazili smo u pećine i mračne prolaze, jedva prohodne od uskoće, išli četvoronoške, izbjegavali oštre ivice stijena i polako se penjali iz same utrobe „Kamene šume“ sve do vrha litice. Prizor odozgo bio je upečatljiv i teško ga je riječima dočarati. U izbjegavanju oštrih ivica, izgleda, bio sam najlošiji – kao dokaz nosim ranu na glavi, uspomenu na susret s nazubljenom stijenom. Bitno je da sam druge upozoravao.

Sad sjedim, umoran ali zadovoljan, u rezortu usred divljine, i pravim se da je sve u redu s uslugom, kao i da je sasvim normalno što su cijene ovdje veće nego u glavnom gradu. Dobili smo pogrešne priloge, pa ih pretresamo s tanjira na tanjir. Nekom razmaženom Francuzu za susjednim stolom riba je, kaže, sirova – neće da je jede, pa tanjir vraća u kuhinju. Njegova djevojka, za razliku od njega, sasvim pristojno jede svoju nedopečenu ribu; ako nećeš jesti ovdje, sljedeći restoran je, uostalom, pola dana vožnje južnije. Meni je, srećom, stiglo meso, pa se nisam imao razloga žaliti. Ničiji psi kruže oko stolova i pažljivo prate sve to – za njih je svaki vraćeni tanjir potencijalni obrok. No, sasvim sam odlutao od „Kamene šume“.

Tsingy de Bemaraha ja ću i dalje zvati „Kamena šuma“, jer mi se tako najviše sviđa. Kao strogi prirodni rezervat, odavno je na UNESCO-voj listi svjetske baštine. Zovu je i „Šuma noževa“ – zbog oštrih krečnjačkih stijena čije vas ivice lako mogu povrijediti, što mogu i lično potvrditi. Sama riječ tsingy na malgaškom znači „mjesto gdje se ne može hodati bos“, i, vjerujte, zaista se ne može.

Zamislite ove neprohodne krečnjačke formacije kao jednu kompaktnu cjelinu koja se proteže stotinjak kilometara u pravcu sjever–jug, široku između pet i petnaest kilometara, iz koje se dižu kamene igle visoke i do sedamdesetak metara.

Tsingy je počeo nastajati prije više od 150 miliona godina, kada su se na dnu plitkog mora taložili slojevi kalcita i stvorili debeo sloj krečnjaka. Tektonska aktivnost kasnije je podigla taj krečnjak, a kako je nivo vode opadao, sve više stijena izlazilo je na površinu, gdje su ih monsunske kiše dalje oblikovale. U međuvremenu su podzemne vode isklesale pećine, a kako su se njihovi zidovi postepeno urušavali, između kamenih kula nastajali su kanjoni.

15. dan – Aleja baobaba (Avenue of the Baobabs) i Morondava

Dan je počeo u zoru, na obali Manamboloa: sunce se probijalo kroz izmaglicu nad rijekom, a nepomične pirogue crnile su se na zlatnoj vodi kao da ih je neko nacrtao tušem. Povratak iz Kamene šume trajao je, gotovo kao i dolazak, blizu dvanaest sati. Taj užasni put imao je baš sve što vam može zagorčati život – čas valovit, čas nagnut skoro do prevrtanja, čas kroz vodu ili duboki glib, a svako malo iskočila bi i rupa koja se nikako nije mogla zaobići.

Negdje je put obilazio prepreke, a negdje prolazio pravo kroz ono što bismo mi nazvali šikarom. Bilo je tu blatnih udubina obloženih deblima ili krupnim kamenjem, dubokih, sasušenih brazda i vododerina. Ponekad smo kroz prednje staklo gledali pravo u nebo, a granje je neprestano grebalo i udaralo po autu. I tako su se te iste muke, satima, smjenjivale u krug.

Usput smo često sretali lokalno stanovništvo, koje živi u malim zajednicama duž čitavog puta. Nosili su svakakvu robu na prodaju u veća sela – rižu, voće, povrće, kikiriki – a neki su je vozili tradicionalnim zaprežnim kolima na dva velika točka, koja vuku volovi, pa i pravo kroz rijeku, s teretom do iznad vode. Žene su na glavama nosile žute kanistere pune vode, uspravno i bez ruku, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. Djece ovdje ima zaista mnogo; polovina stanovnika Madagaskara mlađa je od dvadeset godina. Trčala su za vozilom tražeći slatkiš ili sitan novac, a kad nema ni jednog ni drugog, dovoljna je i fotografija – vole da se vide na telefonu. Žene su, primjećujem, često umotane u lambu, tradicionalni pravougaoni komad tkanine koji ovdje nose i muškarci i žene, u različitim dezenima za različite prilike.

Nagrada za sve to lomatanje po negostoljubivom bespuću stigla je u obliku zalaska sunca nad Alejom baobaba. Ono loše svjetlo od prije četiri dana sad nam se višestruko vratilo. To je doba dana kad ovo mjesto zaista postaje čarobno, i jedno od rijetkih koje fotografija učini još boljim. Dok je sunce tonulo iza baobaba, s druge strane neba već se pojavio pun mjesec, a u barama prekrivenim lopočima ogledali su se i jedno i drugo. Od mnogih snimaka koje smo napravili, neki su bili baš posebni.

Utisak je pokvario neugodan miris ribe koji se širio Morondavom. Sutradan je stigao i odgovor: grad je bio preplavljen sitnom ribom razastrtom posvuda po cesti. One iste girice, samo drugi grad i drugi trotoari. „Mi to tako sušimo na suncu“, objašnjava nam prolaznik, „pa je kasnije malo očistimo i jedemo“ – uz objašnjenje stigao je i značajan pogled. Valjda sam trebao reći: vau, baš ste se dosjetili, svaka čast. Umjesto toga, samo sam promrmljao: hm… zanimljivo.

Sad smo već u avionu za Antananarivo, a meni i dalje smrde one ribice. Kad malo bolje razmislim, ipak bih ih probao – ali bih pažljivo birao: moliću lijepo, dajte mi s one gomile po kojoj je hodalo najmanje pasa, i to s najtanjim slojem prašine.

Iz Tane nas čeka još jedan let – na sjever, do Nosy Bea, gdje nas čekaju more, odmor i oproštaj od Madagaskara.

Nastavak: Madagaskar – Nosy Be i oproštaj (4. dio)