Posljednji dio putopisa s ostrva Madagaskar – ko je ovdje stigao prvi, priča počinje ovdje. Nakon dvije sedmice prašine i makadama, ostalo je još samo jedno: Nosy Be, more i oproštaj.
16.–21. dan – Nosy Be
Od Antananariva do Nosy Bea vodio je još jedan let, a zatim i taksi do rezorta – i tu počinje posljednje poglavlje ovog putovanja, ono u kojem samodopadni Filip ima svoj raj unutar madagaskarskog raja. Nosy Be, u prevodu „Veliko ostrvo“, komadić je raja u Mozambičkom kanalu (Mozambique Channel) – tako se naziva prostor između afričkog kontinenta i Madagaskara.
Taksista je pratio vijugavu cestu ne ispuštajući telefon iz ruke – bio je to već treći poziv koji je primio; popularan je, izgleda, tip. Glasno se smijao, podvikivao, pa se opet grohotom smijao, i tako skoro pola sata. Onda je, na velikom usponu tik pred rezortom, i dalje zaokupljen razgovorom, jednostavno stao usred uzbrdice, a auto je izgubio snagu. Vraćamo se u rikverc – konačno će morati da prekine vezu, jer je i njemu samom, čini se, ovo najzad postalo podjednako smiješno. Nešto poput: „Takav sam vam ja, nekulturan, da ne kažem neotesan“ – hahaha. „I ne znam ni voziti“ – hahaha.
Tu nas dočekuje Filip – Francuz, oženjen Malgašicom, jedan od brojnih Francuza koji drže najunosnije poslove u ovoj svojoj bivšoj koloniji. Kad sam vozača s aerodroma upitao šta se dešavalo nakon što su Francuzi otišli, pogledao me je začuđeno: „A otkud ti to da su otišli?“ Sličan odgovor čuli smo i u nekim drugim bivšim kolonijama.
Filip stoji ispred svog rezorta, koji naziva rajem, i na prvi pogled bi se to moglo i reći: izolovano mjesto u divljini, more, palme kojima je Filip dodao svoje bungalove, simpatičnu centralnu zgradu, bazen. Dok nas je upoznavao sa svojim rajem, pomalo se hvalio time kako je od ničega, za dvadeset godina, stvorio ovu oazu za uživanje.
Tipove poput Filipa uvijek prihvatam s izvjesnim podozrenjem. Možda je i on primijetio tračak skepse na mom licu. Možda i nije – bio je već mrak.
„Kod mene sve funkcioniše tako da se osjećate prijatno. Imam kajake, potpuno besplatne, koristite ih kad god poželite, isto i maske za ronjenje. Pokazaću vam gdje je najbolje mjesto za ronjenje, a imamo i mnoge druge aktivnosti.“
Hodamo kroz rezort…
„Evo nas, ovo je vaš bungalov. Kad otključate vrata, samo ih zatvorite za sobom – zahvaljujući specijalnoj bravi, sama će se zaključati. Za toplu vodu morate pustiti vodu i sačekati pet-šest minuta dok krene. Nadam se da to nije nikakav problem?“ – nastavlja samodopadni Filip.
„Nije, Filipe, razumijemo, ipak smo usred džungle“ – odgovaram, ali samo u sebi.
„Za wifi ne može biti jednostavnije – samo kliknete na Anjiamarango Sud, bez ikakve lozinke, i voilà, internet. Između 14 i 17 sati isključujemo struju, samo na tri sata“ – uz osmijeh.
Ma, u redu je, kome uopšte treba struja u to doba dana. Baš je velikodušan ovaj Filip – neko đubre bi je, siguran sam, isključivalo od jedan do šest.
I tako, Filip ode: „Uživajte.“ Kontam, ako sad ovako upoznam raj, biće mi dosadno u onom pravom – ako me tamo uopšte i prime.
Čim je otišao, kao da je povukao nit koja visi iz tog rajskog džempera, pa se on, taj raj, pred mojim očima počeo pomalo parati. Mislim, parao bi se pred očima svakoga.
Počelo je već s toplom vodom. Prođe onih Filipovih pet-šest minuta, pa i sedam-osam, pa i deset. Ništa. Wifi zaista „ne može biti jednostavniji“, baš kako je i rekao – kliknem na Anjiamarango Sud i voilà: ništa. Aha, evo jedne crtice signala… i nestade.
Dobro, kao da u raju inače ima interneta. A zašto bi uopšte bilo i tople vode – dovoljno je da nije ledena. Ni specijalne brave, uostalom, ne postoje u raju; tamo nema nikakvih brava. Pa tako i ova Filipova kao da i ne postoji – malo prodrmaš dvokrilna vrata i ona se otvore. Drugim riječima, ključ tu nema nikakvu funkciju.
Ne bih da zvučim kao neko zakeralo – ovo mjesto zaista jeste raj, samo što bi to isto bilo i bez Filipa. Tek je, doduše, drugi dan, i ne bih da griješim dušu, ali jedini višak u ovom raju zasad je, čini mi se, upravo Filip. Možda još i ovaj momak koji čisti bazen u sasvim raspadnutom šorcu, kao da je pobjegao čitavom čoporu pasa.
Tu je i neki Rože, Filipov glavni menadžer, koji u narodnoj nošnji obilazi goste s menijem za ručak i večeru, tražeći da izaberete jelo. Da li i njega vidim u raju, to još ne znam.
Kad ostanete sami ispred svog bungalova, predveče, kad se okean vrati – tada je ovo zaista istinski komad raja. Nađete se u nekakvom sendviču od džungle, premazanom pješčanom plažom, a preko svega toplo more, zalazeće sunce i nebo prošarano oblacima. Što bi rekli Francuzi – bon appétit.
Izgleda da me je Rože čuo – odjednom se stvorio, mašući menijima.
– Neće valjda ući u more? – pitam naglas.
– Ma de, gdje će – smije se Tatjana, ali onako, kao da ni sama nije sasvim sigurna.
Ipak je spustio menije na ležaljku i otišao, srdačno mašući.
Kažem, još je rano, ali nekako imam osjećaj da će ovo biti zabavno. A to je, na kraju krajeva, i najvažnije, zar ne?
Važna je, naravno, i hrana – zasad se čini da je to veliki plus, ali neću žuriti sa zaključcima, jer izgleda da stvari u Filipovom raju i nisu baš predvidive.
Već sutradan se to i potvrdilo. Kako drugačije objasniti da, za oseke, plažom ispred Filipovog rezorta prođe čitavo stado zebua, pa još i zagazi u more na jutarnje kupanje – ležerno, kao da su i oni platili polupansion?
Kao što rekoh, gotovo sve što je ovdje valjalo nije imalo mnogo veze s Filipom. Svako jutro plažom bi naišao momak s ulovom prebačenim preko ramena, pa je jelovnik zavisio od toga šta mu se tog dana posrećilo – svaki dan neko malo iznenađenje na tanjiru.
Dobro, tradicionalni bend s plesačicama u žutom ipak je bio Filipova zasluga, ali ništa naročito; čini mi se da je i tu izabrao neki manje popularan, a time i manje skup. Možda se varam, možda sam prestrog prema Filipu, ali, ruku na srce, sam je kriv.
Nebo nestvarno čisto, kao s razglednice, nije imalo nikakve veze s Filipom. Ni zalasci sunca, kad bazen, more i nebo pređu u jednu jedinu narandžastu površinu. Ni toplo more, ni noći u kojima se zvijezde spuštaju skoro do vode. To je, izgleda, Nosy Be radio sam – Filip je samo postavio ležaljke.
22. dan – Antananarivo
Krug se zatvorio tamo gdje je i počeo – u Tani. Samo što ovo više nije bila ona ista Tana s početka putovanja, koja nas je dočekala ludnicom, prašinom i rukama ispruženim za bakšiš. Ili smo se, možda, mi promijenili.
Ovaj put smo odsjeli u hotelu s bazenom na samoj ivici brda. S ležaljke se pružao pogled preko krovova sve do gornjeg grada, gdje je na vrhu, kao kruna, stajala Rova – ona ista kraljevska palata ispred koje me je, prije tri sedmice, vojnik gledao poprijeko. Odavde, izdaleka, izgledala je mnogo mirnije. Ručak pored bazena, nešto hladno u čaši, i osjećaj da se odmor s Nosy Bea nije završio, već se samo preselio na visoravan.
Poslijepodne smo se spustili u donji grad. Prošli smo kroz park pod velikim, krošnjatim drvećem, a onda zaronili u Analakely, gradsku pijacu koja se, umjesto po trgu, razlila niz stepenice. Na svakom stepeniku poneka tezga: korpe crvenog luka poredane kao perle, gomile narandži i limeta, kupus, mrkva, šareno povrće u pletenim zdjelama, sušeni škampi i sitna ribica – one iste girice, koje nas, izgleda, prate od juga do sjevera. Prodavačice sjede među robom, a kupci se probijaju između njih, pazeći kuda staju.
A onda – taksiji. Ako postoji nešto po čemu je Tana prepoznatljiva, onda su to oni: stari Renault 4, Renault 12 i Peugeoti iz sedamdesetih i osamdesetih, svi u istoj, izblijedjeloj bež boji, s ulubljenim limom, iskrivljenim braniknicima i gumama koje su vidjele bolje dane. Stoje poredani na trgu, ispred stare zgrade s natpisom „La Muraille de Chine“, kao muzej na otvorenom koji, za čudo, još uvijek vozi. U Evropi bi svaki od njih bio oldtajmer; ovdje je to samo – taksi.
Šetnja nas je vodila dalje, pored zgrada iz kolonijalnog doba, crvenih ciglenih crkava i kuća s drvenim balkonima, uz ljude koji su gurali kolica natovarena vrećama, pa sve do ruba grada, gdje se ulice iznenada završavaju u rižinim poljima. Tu, u kasnom popodnevnom svjetlu, pod nebom prošaranim bijelim oblacima, Tana je odjednom djelovala gotovo pitomo.
Opraštam se pomalo ritualno – na gornjoj terasi, uz kafu i suhe kolačiće. Ispod mene, nad tirkiznim bazenom, uspravila se džinovska opuncija, ista ona od koje su na jugu pravili ograde oko koliba, samo što je ovdje, umjesto kozama, služila za ukras. Ona mi je bila jedini svjedok. U uglu terase lijeno se njiše malgaška zastava, a preko krošnji penje se Tana, kuća na kuću, sva u crvenoj, žutoj i ružičastoj, sve do vrha brda. Sjedim s kačketom na glavi i šoljom u ruci i osjećam se kao pravi pustolov na kraju filma – onaj trenutak kad junak, umoran i zadovoljan, još jednom pogleda preko ograde, prije nego što krenu odjavna špica.
Uveče, prebrojavajući preostale ariarije – šarene novčanice s lemurima, baobabima i onim istim vodopadom iz Ranomafane – shvatio sam da je ovo bio i posljednji dan za sumiranje. Sutra nas čeka let kući. A Madagaskar? On ostaje ovdje, kao i uvijek – spor, prašnjav, čudesan i potpuno svoj.
Epilog
Dok sam se opraštao od Madagaskara, shvatio sam koliko je ova zemlja zahtjevna za putnika. Zbog velikih udaljenosti, loše infrastrukture i izbjegavanja noćne vožnje iz sigurnosnih razloga, putovanja su ovdje duga i naporna. Rupe, zemljani putevi, blatnjave jaruge, potoci, debla i neraskrčena džungla svakodnevne su prepreke, a do Kamene šume morali smo preko dvije rijeke splavom; u kišnoj sezoni taj put se potpuno zatvara. Slika vozila u kvaru pratila nas je na svakom koraku – a mi, na sreću, nismo imali nijedan problem, i čitavo putovanje proteklo je baš onako kako smo ga zamislili.
Usput su nas pratila brojna sela i gradovi, i male zajednice od jedva nekoliko kućica, a svaka je pričala svoju priču o raznolikosti ovog ostrva, na kojem živi osamnaest priznatih etničkih grupa, od kojih su Merina i Betsimisaraka najbrojnije. Madagaskar je i jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, i to se vidi na svakom koraku – upečatljiv podsjetnik na stvarnost u kojoj dobar dio čovječanstva i danas živi.
Malgaši su potomci doseljenika koji su prije više od hiljadu godina stigli preko okeana s indonežanskih ostrva i onih koji su došli s afričke obale, a stare podjele, između naroda visoravni i naroda s obale, pa i između potomaka nekadašnje plemićke i robovske klase, osjećaju se i danas. Poslove vezane za turizam uglavnom vode stranci, mahom Francuzi, ili imućniji Malgaši.
Nosio sam sa sobom uspomene na prirodna čuda, živu kulturu i nevjerovatnu otpornost ljudi koje smo sretali. Putovanje ovom velikom zemljom sve je samo ne obično – avantura kroz vrijeme i prostor koja osvaja srce i ostavlja neizbrisiv trag u sjećanju.
Cijeli putopis s Madagaskara:
- dio – Antananarivo i Andasibe
- dio – Jug: Ifaty, Isalo i Ranomafana
- dio – Zapad: Tsingy de Bemaraha i Aleja baobaba
- dio – Nosy Be i oproštaj
